Decan, Gjakova - tour de Balkan

Nakon najvece kajgane koju sam u zivotu imao ispred sebe (naravno, nisam ju pojeo do kraja), uzimam taksi koji me vodi do busnog kolodvora, gdje lovim bus za Gjakova (Djakovica na srpski). No, vecina buseva ne krece s kolodovra, nego kupe putnike oko njega, pa mi taksist suflira da stanem na tocno odredjeno mjesto. Puno je privatnih kompanija s jednim ili dva busa, konkurencija cini svoje, pa je i jeftino. Lovim bus koji 40 km prelazi za vise od sat vremena, jer je do Gjakova stao barem 25 puta, samo viknes vozacu i on staje, ili ako si na cesti, mahnes, i opet staje da te pokupi. U busu shvacam da nove generacije kosovara uopce ne obracaju pozornost na starije ljude, niti da se pomaknu da sjednu kraj njih, rasire se preko dva sjedala i gledaju u prazno. Hm, ima toga i u ZET-u. Ovdje takodjer postoje ceste faze nestanka struje (veliki dio ljudi ne placa struju uopce, isto kao i u CG), a onda se ukljuce stotine generatora diljem grada i pojacava se buka u svim smjerovima.
Na kolodvoru me ceka Blerat, moj prvi kauc-domacin na Kosovu. Dolazimo do grada, upoznajem njegovu obitelj, svi su toliko prijazni da se nakon sat vremena osjecam kao kod kuce. Ne moram ni reci da mu je majka fenomenalna kuharica, otac covjek bogatog iskustva i mudrosti, te plemenitosti. Ovo je stvarno sreca! Kusam sve moguce domace stvari, od rakije, meda, balkave, kafe, te raznih kulinarskih delicija, koje ne bi ni teoretski mogao kusati u restoranima.
S mladjima pricam na engleskom, dok se svi stariji trude pricati neku od verzija meni poznatog jezika. Dolaze i odlaze razni gosti, a ja upijam svaki djelic albanske gostoljubivosti. Ne daju mi ni da pusim svoje cigarete, jer gazda cim pali svoju, nudi i meni, a odbijanje bas i nije opcija. Dobivam i svoju sobu za spavanje, oprat ce mi i prljavi ves, odista, bez rijeci. Navecer izlazimo na brdo iznad grada, gustamo u razgovoru, pizza, pivo, pogled na grad nocu.
Posjet ovom djelu Kosova ne moze proci bez odlaska u Decane i posjetu manastiru Visoki Decani. Jedan od najstarijih i najljepsih primjeraka ove vrste, vjerojatno i u svijetu. Naravno i njega cuvaju talijani iz KFOR/a, no cini se da su ovdje puno opusteniji od onih u Peji. Ovaj puta je bilo prilicno guzvovito. Grupa grckih turista, i dvije velike grupe slovackih i francuskih vojnika, vrlo zivahno.
Francuzi slikaju ma sve strane, monasi trce za njima i vicu NO PHOTO! Cudno, pa i na ulazu to pise, ali valjda ovi misle da se to na njih ne odnosi, bit ce da su upravo oni oslobodili Kosovo. Redovnici govore i strane jezike, vrlo su prijazni, otvoreni, navodno imaju super zbor, pa je to prilika za kupovinu njihovog CD-a. Jedan od vojnika cak ulazi i s pusketinom u manastir, bez rijeci. Unutrasnjost je odista velicanstvena i prava je steta da nema vise pravih turista. Na povratku nazad me dobro opere kisa, a jedina vozila koja me zaobilaze su vojna, i naravno, ne pada im na pamet stati mokrom turistu.
Navecer s Bleratom idem na presavrsene sendvice, lokal njegovog frenda i srednje skole. Drugi frend je stolar, radi namjestaj po narudzbi, treci pak postavlja centralno grijanje. Kako je ovo bio razvijeni industrijski grad u kojem su trenutno sve i zatvorene, ljudi se snalaze i pokusavaju raditi privatno. Pricamo o gospodarstvu, politici, cinjenici da se s kosovskim pasosem ne moze uci u BIH jer ih nisu priznali, kao i cinjenici da ako zele u Hrvatsku, moraju u Skopje po vizu koju cekaju po nekoliko dana. Naravno, stariji ljudi govore o YU pasosu s kojim se moglo svuda po svijetu dok mladima ostaje Crna Gora, Makedonija, Albanija, Turska....bas steta.