četvrtak, 19. ožujka 2009.

Velkam tu Amerika - lekcija 2

Kad kažem da sam iz Hrvatske, većina ljudi kimne glavom, kao da razumiju odakle ja to stvarno dolazim. Onda, ipak zbog pristojnosti pitaju: to je na Baltiku? Jeste li vi bivši Sovjetski Savez? Jel to kod Češke? Kojim jezikom govorite? Vi ste u EU?

Kad spomeneš Dubrovnik, slika se mijenja, lica se ozare i krene priča: Moj tata je bio tamo; Ja sam bio tamo sa ženom, Bili smo na kruzeru prije par godina; Čuo sam za taj grad; Čitao sam u novinama...

Ispada da Šuica radi bolji posao od Sanadera. Samo što Šuici pomaže činjenica da je neka ekipa nekad davno sagradila zidine po kojima sada za šaku kuna možeš hodati cijelo popodne, dok Sanadera ipak zezaju Slovenci i pokoji optuženik u Haagu.

No, kako je ovo zemlja koja osim što ima najneukije ljude na svijetu, ima i najviše onih koji dobivaju razne Nobelove nagrade, normalno je čuti pitanje: Zašto niste surađivali s Haagom? Koliko je na vas djelovao rusko-ukrajinski monopoly? Da li bi Tuđman završio s Miloševićem da je bio živ? Vaši vaterpolisti su bili nevjerojatni 1996.g. itditd

Doduše, neke situacije su presmiješne. Teta na šalteru US airwaysa uzme moju putovnicu i gleda ju i ne zna otkud da počne. Kasnim na let, a ona gleda i nešto upisuje i nikako da mi isprinta kartu. Traži oznaku zemlje u svom kompjutoru (op.b.HR), ali naravno da nema pojma. Šapće nešto svom bijelom kolegi, koji joj na glas kaže, tako da ja mogu čuti: E jesi glupa, oznaka za Croatiu je HR. Nakon toga on će meni: Nije ona nikad izašla iz zemlje da bi znala odakle si ti. Smeće. Ja gledam, ne crvenim se, nego cupkam da ne okasnim. Ona i dalje ne radi svoj posao, ode na idući kompujtor, i onda ništa, i naravno dođe kolega bijelac njemačkog porjekla i jednim stiskom na tipkovnicu tipka kartu. I opet koristi priliku da ju posere. Njoj uopće nije neugodno. Hm. Nije ni meni. Idemo dalje.

srijeda, 11. ožujka 2009.

Velkam tu Amerika - prva lekcija

Izraz kojim se služi svaki službenik imigracijskog osoblja nakon što vam lupi žig u putovnicu. Dobrodošli u Ameriku! Naravno prije toga vas pita kud idete, što ćete raditi, kada i zašto i milijon drugih lijepih pitanja, pomalo neugodnih, ali pod kontrolom. Osmijeh je nezaobilazan.
Mi Europljani, ili Balkanci, baš i ne volimo svi tu američku notu smijanja i oduševeljene površne prijaznosti, ali nakon što u avionu Croatie airlinesa sjedite pokraj namrgođenog poslovnog čovjeka ili žene koja putuje sinovima u Švedsku i trese se od straha prije polijetanja, svakako je predivno imati amera ili americu kraj sebe u avionu. Razgovor počinje minutu nakon što sjedne kraj mene. Kako se zoveš, kud ideš, što ćeš raditi, kako ti se sviđa ovo ili ono uz veliki nezaobilazni površni osmjeh. Hm. I meni se odmah razvlačui osmjeh jer to je valjda zakon biologije, kemije, psihologije, osmjehom odgovaramo na osmjeh. Nije to osmjeh koji sam dobio u jugoistočnoj Aziji, on je tamo drugačiji, spontaniji, diskretniji. Stara Evropa voli biti fensi i tvrditi kako ameri i americe imaju što naučiti od nas, ali ako mi što trebamo naučiti od njih je kako se nasmijati strancu kraj kojega ćeš provesti sat ili osam ili samo ući u dućan. Kvaliteta servisa je sve, čak i kad je loša, ona je bolja od prosječne evropske. Pomoć u dućanu dobivam s osmjehom, cugu od konobara dobivam s osmjehom, novine u avionu dobivam s osmjehom i tako hodam po Americi i smiješim se. Dobar je osjećaj. Kad sam bio mali, pročitao sam članak u kojem je pisalo da je manji napor smijati se nego plakati, jer aktiviramo manje mišića, a i više nas ljudi voli gledati. Nisam nikad poslije provjeravao tu tvrdnju na guglu ili wikici. Moguće da je istina. Opušteniji si. Mirniji si. Lakše prihvaćaš promjene.
I zato kad mi amer ili america pokažu svoje friško polirane zube, pokažem i ja svoje s krunicom na dvojci gore desno.
Dobrodošli u Ameriku !