srijeda, 10. kolovoza 2011.

Turkmenistan za početnike - peti dio

maturanti

tepih u muzeju
Elem, jedna nevjerojatna stvar se dogodila. Jedan od klinaca koje smo sreli u pustinji je na sebi imao donji dio dresa Hajduka iz Splita?! Kako je to moguće nemam pojma, ali tek podrobnim pregledom fotki smo to zaključili. Da li je to humanitarna pomoć ili je neki Torcidaš lutao pustinjama Turkmenistana sa svojom djecom, pa posijao gaćice...teško je reći, ali je fakat nenormalno.

No, mi odletili iz Ašgabata u Mary, posljedni dan škole, pa su svi maturanti skockani, slavi se na sve strane, imaju lente oko sebe, posjetili muzej, kažu jedan od ljepših u državi, vidli svega staroga i novoga (uključivo i slike novog predsjednika kako lovi, kao šeće poljima pamuka, igra nogomet, penje se na brdo, zabavlja djecu...ma svemoguć čovjek...).

Onda zapalili za Merv, grad koji je u 12.stoljeću bio najveći grad na svijetu, danas naravno ostaci ostataka ruševina koje govore nešto malo o velikoj povijesti grada. Nema ko nije prošo ovuda od svih osvajača iz prošlosti i porušio što se moglo porušiti, tako da je tužno vidjeti to malo raskoši, ali srećom nam i nije više potrebno jer su vrućine opake i ne znam kako bi te silne hektare prostora preživjeli mi, malobrojni turisti.

Navečer se nemamo gdje nahraniti jer su se restorani zatvorili od brige da ih pijani maturanti ne unište, pa završavamo u lokalnom bordelu s kamiondžijama i damama noći, na roštilju i pivu. Sutradan nas čeka cijeli dan vožnje u terencu kroz pustinju, ali u jednom momentu vidimo i predivne planine koje su granica s Iranom. Kako to već biva, ništa nije redovno, pa se tako moj let otkazuje za dan poslije i dobivam jednu večer više u gradu, koju provodimo doma kod naše vodičice i domaćeg plova kojeg radi njena mama. Pričamo na engleski, ruski, hrvatski, dobivamo poklone za doma i konačno se spremam za Almatu. U avionu naravno moja hrvatica s početka priče i cijelo putovanje je zaokruženo.

drevni Merv

drevni Merv

ponedjeljak, 8. kolovoza 2011.

Turkmenistan za početnike - četvrti dio

djeca pustinje

darvaza plinski krater danju
Dosta je metropole i njenih pustih ulica, policajaca i ostalih neprilika. Krećemo na sjever gdje nas čeka samo jedna stvar, pustinja. Odmah po izlasku iz grada, jedini prizori koji se vide su pijesak i pijesak, te naravno sunce. Pokoja deva i to je to. Zaustavljamo se u jednom selu, kupujemo hladne napitke i slatkiše jer nam vodička kaže kako će nam se brzo pridružiti lokalni klinci, željni pokoje fotografije i kao nagrade, čokolade i bonbona. I to se naravno dogadja, mali pozeri se namještaju, a mi ko da nikad nismo vidjeli djecu, palimo aparate i lupamo fotke. Užas, ne znam što je gore, mi ili oni koji su stekli tu naviku. Vrućina nas brzo umara, pa se vraćamo u automobil, spreman za pustolovinu kroz pustinju, naravno pogon na sva četiri, jer sve je moguće.

Nakon nekoliko stotina kilometara ne baš sjajne ceste, silazimo doslovce u pustinju i promatramo razne kratere koje je eto, što priroda, što čovjek, formirala u prirodi. Jedan od njih, najveći i najspektakularniji, je Darvaza plinski krater koji je ogromna rupa u zemlji iz kojeg već desetke godina suklja plin, tj vatra. Prizor danju je wow, a noću kada padne mrak u pustinji bez ikakvog svijetla, e onda je to MRAK! Zvjezdano nebo i ogromna lampa promjera nekoliko stotina metara iz koje suklja vatra. Nedaleko od kratera kampiramo, pa će mi to biti i prvo spavanje na otvorenom u pustinji. Vozač nam slaže domaći roštilj, nezaobilazna votka, i plamen u daljini, popraćeno Gunsima, Metallicom, Rammsteinom...jer eto naš vozač voli žešći rok.

Jutarnje buđenje i nije baš bilo ugodno jer se treba probuditi prije nego sunce izađe, jer bi nas spržilo u šatoru. Noću nas je vjetar prašio tako je zvuk zviždanja prirode bio jedina uspavanka prije sna, i ne baš tako umilna. Doručkujemo, pijemo kavu, gasimo vatru (ne postoji apsolutno nikakva infrastruktura u krugu od nekoliko stotina kilometara), peremo se u litri vode i nastavljamo put prema sjeveru. Cilj nam je grad Dašoguz tj. nalazište starih ostataka gradova Urgench. Hm, nakon Uzbekistana ovo me i ne impresionira previše, jer se sve skoro porušeno ili je ostao tek pokoji zid, ktome sunce žari i tjera organizam na opako znojenje. Ovdje barem možemo zapaliti koju jer policija nije tako stroga kao u metropoli. Nakon pola dana u autu, drugu polovicu na suncu i promatranju grobnica, zidova i ostalih memorabilija, letimo za Ašgabat, gdje nas čeka ista soba u istom praznom hotelu. Hm, možda smo mogli ostaviti sve stvari tamo umjesto što smo teglili na ovaj pustinjski izlet?!

darvaza plinski krater noću

zaštita od pijeska

nedjelja, 7. kolovoza 2011.

Turkmenistan za početnike - treći dio

najveća džamija centralne Azije

Turkmenbaši


Eksperimentiramo s busom koji nas odvodi u sasvim drugom smjeru, ali s obzirom da je cijena karte manje od jedne kune, nema veze, vozikamo se i promatramo čuda arhitekture. Svako ministarstvo ima svoj dizajn, na krovu ministarstva vanjski poslova je golema zemaljska kugla, ministarstvo energetike izgleda kao jedan veliki upaljač, ministarstvo tepiha (šalim se naravno) izgleda kao da je spleteno nekoliko uzoraka različitih plemena, koji se inače nalaze i na zastavi...palača predsjednika se može vidjeti samo izdaleka, ulica je skroz zatvorena, nema fotografiranja i nema šetanja, čak ni iz auta se ne smije fotkati.

Ogromna džamija na rubu grada, kažu da je koštala par stotina milijuna dolara, pokraj koje se nalazi mauzolej Turkmenbašija, rijetki turisti tj. samo moja suputnica i ja, sve je preogromno i bolesno ukrašeno do posljednjeg detalja. Taksiramo se po gradu za 10tak kuna, kao i u ostatku postsovjetskog društva, spustiš ruku i čekaš da netko stane. Pronalazimo jedini šoping centar u gradu, gdje sve vrvi od evropske robe, tu su i restorani, i jedini internet kafe u kojem se može surfati uz predočenja putovnice, ali neke stranice su zabranjene, poput fejsa itd.

Pronalazimo ruski bazar gdje se može nabaciti neki suvisli šoping, nekoliko je državnih dućana gdje se mogu kupiti svjetski poznati tepisi, ali procedura je komplicirana pa nam se ne da niti gledati. Nalazimo kafić u jednom parku i u hladovini ispijamo kavu i čaj, malo ražnjića i ostalih lokalnih delicija.

U okolici grada se nalaze stepenice na brdima koje ne vode nikuda, ali su dugačke 14 kilometara i kažu da je to predsjednik dao izgraditi da se narod rekreira i da je jednom godišnje natjerao sve svoje ministre da prođu cijelim putem, dok bi ih on čekao na vrhu, kamo je došao helikopterom, u daljni vidimo par klinaca koji se muče po najvećem suncu i koračaju ovim besmislenim projetkom. Još luđi projekt nažalost više nije moguće vidjeti jer ga je uklonio novi predsjednik. Naime, Turkmenbaši je sebi napravio spomenik od zlata koji se okretao oko svoje osi prema suncu....

Navečer se šećemo našim kvartom i gledamo u te nove nebodere i pratimo paljenje svjetala da vidimo živi li uopće tko tamo i nakon ne znam koliko zgrada konačno vidmo svjetlo na jednom katu. Wow. Odlazimo do najveće fontane na svijetu, parada ponosa i kiča, od spomenika predsjedniku do raznobojnog vodenog šarenila, fora je ako ništa onda zato jer osvježava. Pokušavamo naći restoran, bez uspjeha, pa se vraćamo u hotel gdje nas iznenadjuje kvaliteta ruskog restorana, opet smo jedini gosti. 

predsjednička palača

biznis centri?!?
uskoro se sprema rušenje....

klimatizirane busne stanice

subota, 6. kolovoza 2011.

Turkmenistan za početnike - drugi dio

gužva na cesti
hotel samo za nas
Nakon jednog od najobilnijih objeda u životu unutar aviona (fala Turkemenistan airlinesu) i formalnosti izrade vize i plaćanja isključivo u cashu tj.dolarima, cca 100 USD, ulazim u zemlju, tj. aerodromsku zgradu gdje me čeka užasno simpatična vodička i postarjeli vozač, koji oduševljeno zaključuju da ćemo moći pričati i na ruski a ne samo na engleski.

Prvi dojam vožnje s aerodroma do hotela je slijedeći...Ašgabat je grad bijelog mramora, praktički svaka nova zgrada (a ima ih jako puno) je napravljena u sličnom stilu, neboderček od 10-tak i nešto katova, s elementima arhitekture iz grčke i rimske povijesti, a sve to građeno pod budnom paskom francuskih arhitekata, koji su ovdje nešto kao kućni prijatelji države. Naravno, i 10 stupnjeva više nego što je u Almaty odmah ukazuje na činjenicu da smo na rubu pustinje. Grad je uglavnom pust, na prvi dojam, aleje široke, prostrane, s ne previše auta...vraća mi se sjećanje na Sjeveru Koreju, mada ovdje imaš neki dojam otvorene civilizacije.

Smješteni smo u hotelu na jugu grada gdje su naravno planine koje su i granica s Iranom. U hotelu mi se čini da smo jedini gosti, barem se tako ispostavilo ujutro na doručku. No prije toga sam pokušao shvatiti grad. Mapa koju imam iz 2004.godine ne pomaže jer su se nazivi ulica promijenili, nove ulice su se izgradile, puno toga se porušilo i vidno je da ću se brzo izgubiti. Pokušavam se prošetati fo centra grada (po sjećanju iz vožnje s aerodroma) i umjesto do centra skoro završim na policiji jer sam pušio na ulici?!?!!

Hm, da. Evo pokazatelja da smo u neobičnoj državi, sa zakonima kreiranim po mjeri bivšeg ili sadašnjeg predsjednika. Naime, Turkmenbaši je dobio rak na plućima 1997.g. i morao prestati pušiti, pa je zabranio pušenje na ulici i parkovima, ali zato nije zabranio pušenje u unutrašnjim prostorijama restorana i kafića (ako ih uopće ima ovdje). Nemaš gdje ni baciti opušak. Natezanje s policajcem je trajalo pola sata, jer sam se vadio na činjenicu da nisam znao, a on meni da to nije njegov problem. Na kraju me je pustio jer je mislio da ću ga brajbnuti tj. uvaliti koji dolar, ali sorry, ili me vodi na policiu ili hotel. Možda je bio i scam, ali poslije saznajem da se zakon vrlo striktno pridržava u glavnom gradu, pogotovo na ulicama kojima prolazi glavni gazda. 

Vraćam se u hotel, jedem u kineskom restoranu, samo su kinezi unutra, porcija za 3 osobe, žao mi je baciti hranu ali brate pa kakve su vam norme?! Moja suputnica dolazi ranom zorom s aerodroma (da, i ovdje letovi dolaze vrlo rano tj. kasno) i misli da je sletila u Las Vegas, jer je svaka nova zgrada previdno osvjetljena...ne želim joj ni kvariti dojam do jutra...
najveći vodoskok na svijetu

Ašgabat noću

petak, 5. kolovoza 2011.

Turkmenistan za početnike - prvi dio

zastava Turkmenistana
Od svih 'stanova', uvijek mi se Turkmenistan činio drugačijim, valjda zato što je imao notu zemlje iza željezne zavjese. Doduše, više je tu plina i nafte nego željeza, ali svejedno, reklo bi se odmah iz Sjeverne Koreje po običajima predsjednika i zakonima koje je tako lako implementirao. Turkmenbaši nije živ već neko vrijeme, pa se i običaji mijenjaju kao i zakoni.

Do nedavno su mjeseci nosili imena koja je on smislio, do nedavno se njegova knjiga mudrosti morala znati napamet ako ste htjeli na fakultet ili u državnu službu, do nedavno se njegova zlatna statua okretala oko svoje osi prateći sunce na obzoru...sada toga više nema, ali i dalje se osjeti da je ovo zemlja poklonika i jednog vladara, koji s policijom i vojskom upravlja, kao i sa plinom i naftom, autokratski.

Kako sam svega 2 i pol sata leta udaljen od Ašgabata, glavnog grada Turkmenistana, odlučih poći tamo i vidjeti taj svijet svojim očima. Nije lako, jer naravno, potrebna je viza, potrebna je dozvola od kojekakvih ministarstava, kao i dosta love, jer turizam regulira država, pa tako i činjenicu da izvan glavnog grada možeš samo s vodičem i vozačem, pa praktički plaćaš sve duplo. Ako se želiš odvesti avionom na sjever države, vodič ide s tobom i plaćaš mu avion i hotel. Doduše cijene lokalnih letova su subvencionirane, pa iznose manje od 20 dolara, ali svejedno nije slobodno kretati se zemljom kao u većini drugih zemalja. Jedini način da se sve to izbjegne je tranzitna viza od 5 dana, koja znači da ulaziš u zemlju u Iranu i imaš 5 dana proći do Uzbekistana, naprimjer. Kako ja letim iz Almate, a moja suputnica iz Istanbula, osudjeni smo na puni paket aranžman koji i ne košta tako malo, barem u odnosu na Uzbekistan.

Papirologiju nam riješava agencija u Almati, s jako puno iskustva u poslovanju s Turkmenistanom, tako da papire dobivamo bez problema, a vizu podižemo na aerodromu, što je nekad bilo skoro pa nemoguće. Odlučujemo se za tjedan dana putovanja, po ovoj velikoj zemlji, ali preko 70% terena je pustinja, pa brijemo da i nećemo previše propustiti ako ostanemo svega 7 dana.

Avio karta od Turkemenistan Airlinesa je staromodna, u papiru, nikakve nove tehnologije, baš kao u stara dobra vremena. Da ovo neće biti obično putovanje, potvrđuje se već na aerodromu u Almati. Stojim u redu za check in i gledam ženu ispred sebe, i učinilo mi se da drži hrvatsku putovnicu. Priđem ja njoj i kažem na materinjem jeziku: Jel to CRO putovnica? Ona gleda zaćuđeno i kaže : Je! Kolika je vjerojatnost na aerodromu u Almati sresti Hrvaticu koja poslom leti u Ašgabat!?!? Vrlo malena, no zato odmah krećem u blebetanje s ovom neobičnom i vrlo zanimljivom Korčulankom, koja je jedno vrijeme i živila u Turkmenistanu. Pa sad ti reci da svijet nije malen?!

Turkmenistan airlines



četvrtak, 4. kolovoza 2011.

Tashkent za kraj

Tashkent
Tashkent

Vožnja vlakom do Taškenta prolazi vrlo brzo, ono što fascinira su video spotovi koji se prikazuju na velikim televizorima u svakom vagonu, glazba je toliko glasna i agresivna, no nitko od putnika se ne buni, tko može spava, tko ne može trpi ili uživa. Ja sam negdje između sna i trpljenja. No sve je to dio iskustva koje ovo putovanje čini drugačijim od drugih. Odmah po izlasku s kolodvora taksisti navaljuju, ovaj puta znamo otprilike koji hotel želimo pa nas tamo i voze, malo više plaćamo, ipak je ovo glavni grad.

U nekim stvarima jako podsjeća na Almatu, ali nekako opuštenije. Pronalazimo jedan turski restoran i ubijamo se u delicijama, koje su tako slične našima, odlazimo na najveći bazar u Centralnoj Aziji i odista, lako se gubimo između tepiha, žute mrkve (neobično ali istinito), paradajza, zelenjave, kineskih gluposti, švercera i mijenjača novca. Nekako volim te bazare, kao da oni pružaju najbolju sliku društva koje posjećuješ. Vozamo se metroom, jedinim u ovom dijelu Azije, nekako podsjeća na Moskovski, iako puno manji, ali stanice su grandiozne i svaka ukrašena na svoj način, jedna posvećena samo Kosmonautima. Grad ima svojih ljepota, ne može se reći, nije poput ostalih gradova u Uzbekistanu, ali osjećaj metropole je tu.

Vozim se taksijem, prolazim pokraj velikog nogometnog stadiona, kaže mi vozač da igraju utakmicu s Japanom...hm...to bi bilo zanimljivo vidjeti, no počinje kiša i ipak odlučim da je bolje otići u kino, pa makar i na ruskom jeziku. Uzbeci su prilično drugačiji narod od Kazakha, no ono što im je zajedničko su običaji koje su im donijeli ili nametnuli Rusi. Pričamo malo s lokalnim ljudima, život ovdje nije nimalo lak, ako usporedimo s Kazakhstanom. Policijska država i to se osjeti, ljudi su oprezni, kolikogod bili gostoljubivi. Što se tiče putovanja, vrlo jeftina zemlja, za nepunih 9 dana sam potrošio 325 dolara bez leta iz Almate, a opet...nešto nedostaje, kao da nisam dobio ono što sam očekivao. Na kraju pokušavam potrošiti posljednje buntove lokalnih novčanica, pa si mislim da ću to napraviti na aerodromu. Skupljam sve potvrde iz hotela, jer bez toga bi mogao platiti kaznu ili imati problema. Policajka uzima moj pasoš, pa komentira ispod glasa: Nisam znala da su Hrvati tako zgodan narod! Ajd, dobro, fala.

Tashkent

Tashkent

Samarkand, mit ili istina?!

Prva stvar je naći smještaj. Naši suputnici iz Italije već imaju rezervaciju u nekom butik hotelu, mi s njima dio puta, potom kažemo taksistu da nas vozi na nekoj jeftinije mjesto. I eto nas, korak do Registana, centralnog dijela Samarkandskih starih građevina. Prvi puta smo u pravom hostelu, koncept vrlo zanimljiv i vrlo jeftin, opet plaćamo 8 dolara po glavi za noćenje, no tu ćemo ostati tri dana, pa je i logično da smo dobili mali popust, plus pregovaramo na ruskom, što je prednost u odnosu na ostale turiste. Upoznajemo se s ekipom, njemci, ameri, francuzi...klasična bakpakerska ekipa, najoriginalniji su ovi koji bicikliraju već 8 mjeseci od Njemačke do ovamo. Navečer nam serviraju tradicionalni obrok (plov naravno) za svega 2 dolara po osobi. Čaj se pije u hektolitrima.

Ujutro se budim nevjerojatno rano i krećem u šetnju. Grad još spava. Nedaleko od hostela je velika tržnica pa odlučim napraviti djir i vidjeti što se nudi. Pospane prodavačice tek slažu svoje štandove pa odlučim umiriti kameru i ne raditi nikakva iznenađenja. Sunce na obzoru, proljeće dolazi. Prolazim pokraj praznog Registana, maše mi policajac rukom da priđem, pita me gdje mi je grupa, kažem da nisam dio grupe, pita on hoću li na toranj? Znam što to znači, treba mu platiti da te otprati na toranj jedne od medresa (od ukupno 3) i pritom zaradi dodatnu lovu dok osigurava objekt. Nekako mi se ne da. Još ni kavu popio nisam, a već se penjati, hm?!

Registan je nešto predivno (proguglajte), ali nažalost noću u totalnom mraku. Da je to u Europi, bilo bi uvijek svijeta, ovako, prazno, preko dana nešto turista, lokalnih i stranih i to je to. Podsjeća me na Esfahan u Iranu, kažu da su ta dva grada najljepša u Islamskom svijetu. U pravu su, samo što je meni Esfahan ljepši. Nema mistike u Samarkandu. Grad je lijep, sređen, jako puno drveća, velikih ulica, univerziteta...kažu da postoji želja da se glavni grad premjesti iz Taškenta u Samarkand zbog loše geopolitičke pozicije Taškenta. Sumnjam da će se to dogoditi, ali dobro nikad ne zna. Obilazim grobnice starih, drevnih ljudi, jedan od njih je Timur, možda i najveća faca s ovih prostora, pokorio i ujedinio pola centralne Azije tamo davno u 14.stoljeću, spomenici su mu svuda okolo. Fora. Vrlo su ponosni na njega. Nekoliko je posebnih starih mjesta u gradu i realno, trebam baerm dva dana da sve to vidim, staro i lijepo, tradicionalno i veličanstveno.

Uslijed svega toga me lovi neka prehlada, i bol u stomaku, tradicionalno već se vidim u nekoj lokalnoj bolnici no odlučim se radije preznojiti 24 sata i odmoriti od svega. Spavam dugo, sanjam gluposti, buncam, ali neka, barem se oporavljam. Poslije saznajem da je jos jedna cura u hostelu u istoj fazi.


   Zadnji dan me love dva studenta vodiča i nude mi razgledavanje grada na 5 jezika. Ja biram dva, ruski i engleski, pregovaramo oko love, traže previše, ja im objašnjavam da strancima lova ne ispada iz džepa, oni kuže, poslije idemo na cugu i pričamo o životu ovdje i van granica, oči im se cakle, nisu nikad bili van zemlje, Jedan želi u Italiju, drugi u Španjolsku, no dug je put do tamo, ali ne rušim im ideale, na kraju mi se čini da je ova epizoda bila više korisna njima nego meni, ali dobro, bilo je interesantno, plaćam im cugu, dajem svakom po 10 dolara za vođenje po gradu.

Put do Taškenta je opet lutrija, no ovaj puta dobivamo karte u vlaku, na predivnoj željezničkoj stanici ne možeš ni kavu popiti, ali što je tu je, barem kruha ima u velikim količinama.


Samarkand

srijeda, 3. kolovoza 2011.

Nauriz u Bukhari

U Bukharu smo stigli večer prije proslave Nauriza, velikog praznika u ovom dijelu svijeta. Nešto kao perzijska nova godina (zato sam i odabrao ovu destinaciju jer se u Kazakhstanu ne radi 3 dana), inače praznik dolazi iz Irana, a u prijevodu bi bilo Novo svijetlo ili Novi dan, kažu da se slavi još od vremena Mesopotamije. Nikakvi religiozni elementi, više kao folkorni narodni praznik, pa smo tako imali prilike uživati u lokalnim plesovima raznih dječijih grupa sutradan.

Smještaj smo našli vrlo lako, i opet nakon pregovaranja, gazdarica Gulnara nam spušta cijenu sa 40 na 16 dolara. Hotelčić je vrlo blizu starog dijela grada (i to je zaštićeno UNESCOm), pa za šetnje ima potencijala. No čini se da i ovdje nema previše gradske rasvjete, ili nemaju dosta energije ili nemaju naviku, ne znam što je u pitanju. Na dan Nauriza svi su vrlo svečano odjeveni, kao da idu u svatove i dok šećemo gradom zaustavlja nas skupina klinaca i pita odakle smo, ja kažem iz Hrvatske, a oni meni Bavaria Minken, Ivica Olić !!?! I što da ja sad njima kažem? Da smo iz istog sela?! Njima je već dovoljno što su znali nešto o mojoj zemlji, ajde bar se više ne provlači ime Davora Šukera, neke nove generacije su došle i neki novi nogometaši.

Pokušavamo naći neki restoran, a gazdarica nas šalje u novootvoreni, imenom Toskana, no nazdravlje, pa nisam došao u Uzbekistan jesti paštu, i odlučimo se mi za gril bar, a tamo samo pečena piletina, pitamo konobaricu pa jeli imaš što drugo s grila, ona nama odgovara da nema jer ako je gril to je onda piletina...baš me zanima kako bi se zvalo mjesto koje prodaje svinjetinu s grila ili ćevape.

Grad ima nekoliko nevjerojatnih primjeraka starih građevina i veliku utvrdu pa se penjemo gore da vidimo pogled, no proljetno sunce nam ne daje previše mogućnosti za dobre fotografije, neka sumaglica je u zraku. Pronalazim stari hamam koji je još uvijek u funkciji i nekim čudom popodne radi isključivo po narudžbi, pa plaćam nekih 25 EURa i sat i pol imam hamam samo za sebe, znojenje pod starim svodovima, tradicionalna masaža, zatim utrljavanje neke smjese u kožu, sav gorim jer ne znam kakvi su sastojci, kužim da je i djumbir unutra, i na kraju čaj s gazdom koji mi priča kako njegova familija drži ovo zdanje već 4 generacije.

Izlazim van čist i pročišćen, gladan, gibamo na večeru, jedva nalazimo mjesto za klopu a tamo neka fešta povodom praznika, glazba dere opako, lokalni melos, agresivno i brzo, jedina strana stvar koju puštaju dva puta je Shakirina nogometna himna. Zanimljivo je kako plešu, još luđe kako su šareno odjeveni, ovdje zaista nema brige što ćeš staviti na sebe, dok god je šareno.

Kako je grad na rubu pustinje, prašine na cipelama ima barem 2 cm, ne isplati se ni čistiti, no nakon dva dana, prašina je već i u grlu pa krećemo dalje u Samarkand. Pokušavamo kupiti kartu za vlak, ali nema mjesta a niti ne voze često, pa uzimamo taksi i krećemo na autobusni kolodvor. Tamo nas love prvo taksisti u osobnim vozilima, pa taksisti s kombijima i na kraju autobusi. Svi žele prodati vožnju od kojih 4 sata. Iz nekog čudnog razloga izbiremo bus jer je najjeftiniji, nekih 7 dolara po glavi i sjedamo. No on, kao i sva ostala vozila ne kreće dok nismo puni. Pa tako usmjesto u 8 krećemo u pola 10, umjesto u podne, u Samarkand stižemo tek oko 3, jer je na putu stao gotovo svakome tko mu je mahao. Kako bus ide za Tashkent, nije nas ostavio u centru Samarkanda, nego na rubnom dijelu grada, a mi mrtvi od gladi jedva dočekali žene na stajalištu koje prodaju tradicionalni kruh.



Silk road...here we come

ribarnica
zidine Khive
Put svile je uvijek bio nešto mistično ljudima koji vole malo više putovanja osim vožnje do Crikve i nazad. Uglavnom od Kine do Europe, trebalo je tegliti na devama sve te fine kineske stvarčice. Danas natovare tisuću kontejnera na brod i začas su kod nas. Nekad je to trajalo mjesecima, pa su trebali i nekakve stanice po putu. Najviše očuvanih gradova puta svile se nalazi upravo u Uzbekistanu, i Khiva, mali grad blizu granice s Turkmenistanom je upravo jedan od njih.

Sletili na prazan aerodrom u Urgench (veći grad blizu Khive koja je ustvari vrlo mala), nas 4 odluči da podijelimo trošak taksija, znamo da ne smijemo platiti za auto više od 10 dolara i eto nas vani, pregovaramo. Prvi lik nudi 25, drugi 20, treći 15. Kažem da smo spremni dati 10, uletava novi lik koji kaže da pristaje, no onaj prvi od 25 kaže da će nas i on za 10 odvesti. I sad kreće svađa, tko ima pravo prioriteta na vožnju?! Lagano se krećemo prema autima, a oni galame, urliču, skoro da se ne potuku tko će nas voziti. 



promenada
gatara
Svi imamo neku prtljagu pa molim Boga da nas ne strpaju u Matiz, jer nemam pojma kako ćemo se ugurati. Na našu sreću, auto je nešto veći i krećemo na polsatnu vožnju. Vrlo brzo imamo prvi udes. Vozač pokušava prikočiti da ne udari pse koju sumanutno pretrčavaju ulicu, i baš kad smo mislili da ih je sve zaobišao i nastavio dalje, jedan koji nas baš i nije vidio je tolikom snagom udario u suvozačeva vrata da je mene zabolilo. Čuje se bolan cijuk, ali što sad, idemo dalje, ovdje psi imaju upravo takav 'pseći tretman'.

Suputnici iz Italije imaju rezeviran hotel koji su platili 70 dolara, mi nalazimo jedan guesthouse za 20 po noćenju, elem 10 po glavi, nije loše. Sezona nije počela, tako da soba ima pa se i može pregovarati. Uglavnom su to stare kuće preuređene u BB ili hotel. Vlasnik je mladi Uzbek koji uopće ne govori ruski, ali zato itekako govori engleski.

Sam grad ima nevjerojatne zidine i unutar njih je sve što vrijedi vidjeti, naravno UNESCO je zaštitio starine. Preko dana je još i živahno, noću, niti uličnog svjetla nema, srećom je puni mjesec pa se vidi koračati po uskim uličicama. Još se navikavamo na činjenicu da non stop moramo imati hrpu lokalne love jer generalno za najveću novčanicu možeš kupiti šibice, mislim da se ne isplati ni krivotvoriti. Jedva nalazimo restoran u kojem na meniju svašta, a u stvarnosti nam donosi cijelu kokoš, već gotovu i kaže da je skupa, pa da uzmemo nešto drugo (šašlik, a što bi drugo). Puši se svuda, pije se lokalno pivo, stranih proizvoda gotovo da nema. Od svih gradova koje smo vidjeli poslije, Khiva je nekako najviše lokalna, tu strance gledaju drugačije jer baš i nisu česti gosti, a i dosta je daleko od ostalih gradova. Ostajemo svega jedan dan, jer više i nema smisla, pa dogovaramo taksi do Bukhare koja je 500km udaljena, 70 dolara za vožnju za nas četvero. Vožnja je trajala skoro 8 sati jer se radi o cesti koja to i nije. Uglavnom se vozimo kroz pustinju Kyzylkum, koja je nevjerojatno dosadna, no zato rupe na cesti nisu. Svakih 50 km vidimo da se cesta obnavlja, ali generalno, više od pola puta to je makadam. 


Kaže vozač da ima odmorište za turiste gdje ćemo ručati. Hm, ok. Nije to Marche u Ravnoj gori. WC negdje iza zgrade, drvena kućica, odlučimo zapišati pustinju. Hrana, ok, preživjet ćemo, bitno da je neka juha, no na toj relaciji, to je jedina takvo odmorište pa nemamo izbora. Putem nas je policija zaustavila preko nekoliko puta, svaki puta vozač tutne neku novčanicu prilikom pozdrava pa nas puštaju. U večernjim satima stižemo u Bukharu. Napokon
subare
obiteljski album

utorak, 2. kolovoza 2011.

Good morning Uzbekistan

Sve ima svoj prvi put, pa tako i let Uzbekistan Airwaysom. Nista neobicno, dapace, klasicni Airbus 32 i nesto, osoblje prilicno zrelih godina i magazin koji govori o svemu i svacemu. I reklama nekog ducana u glavnom gradu Tashekntu na kojem se ekskluzivno reklamiraju proizvodi iz Europe...izmedju ostalog dva meni jako poznata branda, Podravka i Vegeta. Pokazujem to svojim suputnicima, a oni meni da to nije hrvatski proizvod nego ceski?!? Da se ne natezemo, kazem ja njima da nemaju pojma.

Sletili u Tashkent i odma na aerodromu procedura kao i u svim policijskim drzavama, pregled dugotrajni i iscprni, ali ja imam srece pa me brzo pustaju. Detaljno moras napisati sto unosis u zemlju, jer ovdje bas i nema stranih proizvoda. Takodjer i zadnju lipu koju imas u novcaniku moras prijaviti jer na izlasku i nije pametno imat vise novaca nego u dolasku. Izlazim s aerodroma, jos vise policije vani i hrpa taksista koji te zele u svoj auto. Srecom, imamo lokalnog poznanika kod kojeg cemo spavati, pa nas on vodi do svoje kuce. Ceste velike kao u Almaty, ali nema guzve i prometa, auti maleni, car je Matiz, kojeg proizvode ovdje i ima ga valjda 70% od svih vozila.

Dolazimo u kucu na rubu grada, domaca atmosfera, ko da je doso Dzordz Bus, hrana pada sa stola koliko je ima, sve domace sve napravljeno za nas. Slikam, ali to cete vidjeti kad se vratim s puta jer u internet kafeu bas i ne ide upload tako lako. Za razliku od Kazakhstana, ovdje postoje dva trzista promjene valute. Npr, sluzbeni tecaj je 1600 Soma za 1 dolar, ali nama je gazda kuce gdje spavamo osigurao po cijeni od 2300 Soma. Problem je sto je najveca novcanica u drzavi 1000 Soma, tako da za sto dolara dobivam nekoliko buntova novcanica i pitam se kuda cemo s lovom. Dajem poklon majci kuce, neku bombonjeru s aerodroma, a zauzvrat dobivam nesto poput muslimanske krunice. Spavanje kratko legli u 1 dizanje vec u 5, probudio nas gusan iz dvorista.

Ranom zorom gibamo na aerodrom, letimo za Urgench, odakle cemo taksijem za Khivu. Na aerodromu mi oduzimaju upaljac jer nije sigurno, no odmah iza policije ekipa uredno pusi cigarete. Kako nitko nema upaljac, svi zicaju policajca da im zapali, pa tako i ja radim isto. Kad si u Uzbekistanu, budi Uzbek!

Viza za Uzbekistan

Neki dan je ruknulo 30cm snijega, temperatura pala s 10 na minus 15. Ne kužim kako organizam više izdrži, ali dobro, vrijeme je za prvi odmor...kuda? Uzbekistan! Zemlja drevnih gradova, Khiva, Buhara, Samarkand, kvalitetne hrane i prilično teškog režima. Gdje se to prvo vidi? Ispred ambasade u Almaty. No sve počinje puno ranije, jer da bi otputovao tamo, trebam pozivno pismo lokalne agencije potvrdjeno od strane ministarstva nečega.

To sam dobio u zadnji čas (danas) i odmah krenuo u ambasadu, jer već sutra letim za Tashkent, glavni grad Uzbekistana. Ispred ambasade hrpa ljudi. Dva policajca rade raspored kojim će netko ući unutra, Biraju po svom nahođenju. Ja, kao najviši tamo i očito stranac, dobivam privilegiju i policajac uzima moju putovnicu, zapisuje me na neku listu i čekam dalje. Očito nismo svi ovdje po istom poslu. Dosla Uzbekistanaca živi u Almaty i tu rješavanju papire, putovnicu i ostale formalnosti. Na kraju ispada da je od 50-tak ljudi ispred ambasade, viza potrebna samo meni i jednom Kinezu, pa smo dobili prioritet, no zato i plaćamo najviše. Kako mi je potrebna hitna viza, plaćam 90 dolara i cashu naravno, ali čak dobivam i potvrdu. Kinez ne govori ruski, pa mu prevodim riječi od konzula. Tko bi rekao...

I konačno, viza u putovnici, 10 dana odmora, temperature oko 20 stupnjeva....naravno, bit će izvještaja!

ponedjeljak, 25. srpnja 2011.

Promjena - change

Voyager trenutno živi u zemlji u kojoj je pristup blogspot.com-u zabranjen, stoga sve novosti i događanja možete pratiti na http://voyagerhr.bloger.hr/

Voyager currently lives in country where blogspot.com has limited or no access, therefore all the news and events can be followed on http://voyagerhr.bloger.hr/

Hvala-thanks