Nauriz u Bukhari

U Bukharu smo stigli večer prije proslave Nauriza, velikog praznika u ovom dijelu svijeta. Nešto kao perzijska nova godina (zato sam i odabrao ovu destinaciju jer se u Kazakhstanu ne radi 3 dana), inače praznik dolazi iz Irana, a u prijevodu bi bilo Novo svijetlo ili Novi dan, kažu da se slavi još od vremena Mesopotamije. Nikakvi religiozni elementi, više kao folkorni narodni praznik, pa smo tako imali prilike uživati u lokalnim plesovima raznih dječijih grupa sutradan.

Smještaj smo našli vrlo lako, i opet nakon pregovaranja, gazdarica Gulnara nam spušta cijenu sa 40 na 16 dolara. Hotelčić je vrlo blizu starog dijela grada (i to je zaštićeno UNESCOm), pa za šetnje ima potencijala. No čini se da i ovdje nema previše gradske rasvjete, ili nemaju dosta energije ili nemaju naviku, ne znam što je u pitanju. Na dan Nauriza svi su vrlo svečano odjeveni, kao da idu u svatove i dok šećemo gradom zaustavlja nas skupina klinaca i pita odakle smo, ja kažem iz Hrvatske, a oni meni Bavaria Minken, Ivica Olić !!?! I što da ja sad njima kažem? Da smo iz istog sela?! Njima je već dovoljno što su znali nešto o mojoj zemlji, ajde bar se više ne provlači ime Davora Šukera, neke nove generacije su došle i neki novi nogometaši.

Pokušavamo naći neki restoran, a gazdarica nas šalje u novootvoreni, imenom Toskana, no nazdravlje, pa nisam došao u Uzbekistan jesti paštu, i odlučimo se mi za gril bar, a tamo samo pečena piletina, pitamo konobaricu pa jeli imaš što drugo s grila, ona nama odgovara da nema jer ako je gril to je onda piletina...baš me zanima kako bi se zvalo mjesto koje prodaje svinjetinu s grila ili ćevape.

Grad ima nekoliko nevjerojatnih primjeraka starih građevina i veliku utvrdu pa se penjemo gore da vidimo pogled, no proljetno sunce nam ne daje previše mogućnosti za dobre fotografije, neka sumaglica je u zraku. Pronalazim stari hamam koji je još uvijek u funkciji i nekim čudom popodne radi isključivo po narudžbi, pa plaćam nekih 25 EURa i sat i pol imam hamam samo za sebe, znojenje pod starim svodovima, tradicionalna masaža, zatim utrljavanje neke smjese u kožu, sav gorim jer ne znam kakvi su sastojci, kužim da je i djumbir unutra, i na kraju čaj s gazdom koji mi priča kako njegova familija drži ovo zdanje već 4 generacije.

Izlazim van čist i pročišćen, gladan, gibamo na večeru, jedva nalazimo mjesto za klopu a tamo neka fešta povodom praznika, glazba dere opako, lokalni melos, agresivno i brzo, jedina strana stvar koju puštaju dva puta je Shakirina nogometna himna. Zanimljivo je kako plešu, još luđe kako su šareno odjeveni, ovdje zaista nema brige što ćeš staviti na sebe, dok god je šareno.

Kako je grad na rubu pustinje, prašine na cipelama ima barem 2 cm, ne isplati se ni čistiti, no nakon dva dana, prašina je već i u grlu pa krećemo dalje u Samarkand. Pokušavamo kupiti kartu za vlak, ali nema mjesta a niti ne voze često, pa uzimamo taksi i krećemo na autobusni kolodvor. Tamo nas love prvo taksisti u osobnim vozilima, pa taksisti s kombijima i na kraju autobusi. Svi žele prodati vožnju od kojih 4 sata. Iz nekog čudnog razloga izbiremo bus jer je najjeftiniji, nekih 7 dolara po glavi i sjedamo. No on, kao i sva ostala vozila ne kreće dok nismo puni. Pa tako usmjesto u 8 krećemo u pola 10, umjesto u podne, u Samarkand stižemo tek oko 3, jer je na putu stao gotovo svakome tko mu je mahao. Kako bus ide za Tashkent, nije nas ostavio u centru Samarkanda, nego na rubnom dijelu grada, a mi mrtvi od gladi jedva dočekali žene na stajalištu koje prodaju tradicionalni kruh.