nedjelja, 17. siječnja 2010.

Transmongolskom željeznicom - Moskva - Petrograd


Sišli smo sa vlaka u Vladimiru i otisli u gradić Suzdal (200 km do Moskve)...to vam je muzej na otvorenom, cijeli grad je kao u srednjem vijeku, više crkvi nego stanovnika...tamo smo spavali u miru i tišini i došli danas u Moskvu i majko mila...čujte, ne znam što bih rekao, još uvijek probavljam taj grad, sve je veliko, ogormno, skupo, daleko....ulicu ne možeš preći osim kroz pothodnik, jer ima po 8 traka i svi voze ludo, moji australci se žale da je customer service grozan tj. da se nitko ne smije dok te uslužuje, a ja ih tješim da je tako svugdje u istočnoj europi....



...imali smo sreće pa smo potrefili biti u Moskvi na dan zrakoplovnih brigada...prevedeno, crveni trg zatvoren, ne toči se alkohol na ulici i terasama, no svejedno stotine i stotine pijanih vojnika zrakoplovaca po ulicama, cijeli dan, gdje god se okreneš...evo njih...na kraju odem u Gorki park, a tamo ludnica, pijani se kupaju u fontani, policija ih kao nadgleda…u svakom slučaju je to jedna impresivna metropola, no tko želi mirniji život, ovo sigurno nije opcija za tako nešto. O cijenama ne bi govorio, ovo je odista postala jako skupa destinacija. Kremlj je naravno place to be, isto kao i Ermitaž u Petrogradu, od povijesti do sadašnjosti, bogatsvo, moć, tradicija...



Metro je naravno jedan od najljepših na svijetu, imaju I organizirane ture razgledavanja ispod zemlje, kažu da je to Staljin gradio kao nuklearno sklonište, jedna od najdubljih podzemnih na svijetu, pokretne stepenice tako strme I brze I široke…doživljaj…kao I buvljak sa sovjetskom memorabilijom, od klasičnih suvenira I babuški do majici sa koje kakvim provokativnom natpisima, pregovaranje nužno, inače varaju opako
...imali smo prekonoćni vlak za Petrograd pa smo samo spavali od ponoći do 8 ujutro, samo sam se jednom probudio u vlaku, znači da sam se navikao na vožnju i san, vlak je bio najbolji do sad, prva liga, Nevski Ekspres....



...došli mi u Peter i odmah ujutro na walking tour gradom....najbolji vodič do sada, tip obožava svoj grad i ima sto obožavati...grad je fenomenalan, kažu Venecija sjevera, ja kažem k.... Venecija, Peter rulez !!! Kanali, zgrade,muzeji, pubovi, restorani, sve nekako puno ležernije od Moskve, kao da ste u nekom srednjoevropskom gradu po svemu...kad razmislim bolje...to je Petar Veliki i htio kada je radio ovaj grad...turista pun kufer, talijana najviše i japanaca....
...kad se sjetim da smo krenuli iz daleke Azije, ušli u Rusiju, sada smo zaista u Europi...kako smo daleko na sjeveru, ovdje dan trenutno traje oko 20 sati...u ovom gradu je najveća fontana na svijetu (mada još ne znaju kako će to izgledati zimi, jer se nalazi nasred rijeke Neve koja bude smrznuta par mjeseci), najdublje metro stanice (fakat izgleda zastrašujuće kad se spuštaš)


Cijela Rusija je puna naj naj na svijetu...jer ipak je to i najveća zemlja na svijetu...sam grad ima više stanovnika nego RH, pa si vi mislite...jedna engleskinja stala na travu u nekom parku i uhapsilo ju, pa smo morali uvjeriti pandure da je puste...nije bilo jeftino, puno toga je označeno na engleskom jeziku jer je sve podredjeno turizmu, grad izgleda kao prije 100 godina samo naravno ljepši, pogotovo što uredjuju fasade jer im Putin daje lovu za to (on se tu rodio)

...idem se pripremiti za zadnju vecer sa svojima, nasa vodičica slavi rodjendan pa idemo u gruzijski (ili armenski) restoran i poslije ponoći na nezaboravnu noćnu vožnju kanalima Neve.


Sutradan klasični raspored, doručak, vožnja na aerodrom (privatnim autom, jer možete zaustaviti bilo koga da vas preveze za neku razumnu cijenu jer su taksiji preskupi, a obični ljudi na ovaj način malo I zarade, jer im je benzin super jeftin), dugotrajna procedura oko “čekiranja”, let za Njemačku, nakon toga prema Krku I onda taj predivni pogled kad se spuštaš a naš dragi Kvarner na dlanu. Svuda pođi, kući dođi !











 
 


Transmongolskom željeznicom - Sibir



...i tako je završio naš dio putovanja po Mongoliji i krenuli mi vlakom prema slijedećoj destinaciji tj. prema Irkutsku, gradu kojeg zovu Parizom Sibira.
No do tamo opet slijedi prelazak granice i druženje sa hrpom ljudi oko 40 sati. Sve je išlo super, kad u jednom momentu skužim da vlak stoji na istom mjestu, 5 sati ujutro....i stoji...ne možeš na wc jer "provodnjica" (tako se zovu tete koje su zadužene za brigu oko vagona, kuhanje vode, čišćenje, plahte – ustvari mi bi to rekli domaćice vagona) zaključala i tako je pravilo, kad je vlak na stanici, nema sranja i pišanja 20 minuta prije toga ni poslije stanice


Izadjem van i vidim da su od cijele naše kompozicije koja je krenula iz UB (kratica za Ulaab Baatar) ostala samo dva vagona i to bez mašine ?!?!...a mi se nalazimo na granici...i tako prodje par sati i dodju konačno carinici i policajci tj. sve žene i pregledaju one nas....i negdje oko 11 krenemo prema ruskom pograničnom gradu udaljenom 20-tak km, kroz ničiju zemlju i tamo opet ista priča, carinici tek došli na posao, pa im se ne da raditi, a imaju dvoja spavaća kola za pregledati sa 70 putnika i da skratim, krenuli smo u 15.30h !!!!!
Dakle, od 5 do 15.30 se prelazila granica !!
Odmah nakon carine i policije, na pivo i pišanje. Konačno sam kapituirao, najgori WC ikada, gradić Nauški na granici Rusije i Mongolije, želudac gore dolje, napred nazad...


No to je vrijeme da se bolje upoznaju suputnici, pa npr. upoznate čovjeka koji se vraća sa putovanja biciklom po Mongoliji i Kini u iznosu od 4000 km (iz Švicarske je), pa upoznate ženu koja se rodila u Južnoj Africi, ali je ustvari živjela u Zimbabveu, pa se preselila u Australiju, nakon toga u Indoneziju, onda su se starci vratili u Australiju, a ona otisla živjeti u London......u svakom slucaju, kod svake od ovih priča ti kosa pada sa glave, srećom da se brijem glavu svakih par dana....
Na granici nije bilo problema za mene pa smo krenuli dalje, samo su zafrkavali mongolske švercere, mislim da su ih čak i skinuli sa vlaka....


I idemo dalje prema Irkutsku...gdje se sa transmongolske priključujemo na transsibirsku željeznicu....došli na kolodvor, dočekali nas sa autobusom i odmah odveli na Bajkalsko jezero koje je 70 km dalje , to je najdublje jezero na svijetu (slatkovodno) i ima više vode u sebi nego sva sjevernoamerička jezera...temperatura vode je trenuto 4-5 stupnjeva, ušao do koljena i odustao (naravno), no ove moje australske i engleske babe sve otišle u vodu , rusi gledaju i padaju u nesvijest, a i ja sa njima....

Bili u nekom muzeju o jezeru, savršeno, imaju i akvarije sa ribama...i onda se razišli, svako svojim putem, ja u birtiju sa dvije koke i deri po pivi cijelo popodne sa pogledom na jezero...priroda od koje zastaje dah, nekoliko puta tokom dana.
Bili smješteni po kućama kod obitelji i najeli se ko da mi je baba kuvala, kako ja nešto razumijem ruski, uhvatila me Ljudmila (gazdarica) u djir, pa ožeži pričati, a ja samo klimam i govorim DA, DA....


Spavanje, mir, tišina, svježi zrak, pa budjenje, pa enormni ogromni doručak i pokloni (sva sreća da sam kupio litru džina u Istanbulu) i došli po nas autobusom i doveli nas u Irkutsk u hotel Angara, majko mila...Sovjetski savez se vratio nazad ali ovaj puta sa svim dražestima zapada, kocka, prostituke, sauna, barovi i sve što ide...neljubaznost, nitko nema sitno za uzvratit a ti vidiš da je puna kasa love,  ustvari I kod nas se to može često doživjeti,  opet neki cool muzej i konačno net kafe sa super brzom konekcijom.....

Jedemo toliko da sam se vec udebljao i iduće putovanje mi je zasigurno Afrika...
Dok je kod nas navodno 38 stupnjeva, ovdje je predivnih 20.

Iduća relacija vlakom je duga više od 5000 km i pokriva 5 vremenskih zona I traje 3 dana bez prestanka. Ovdje se ukrcavamo na tzv. Rossiya kompozciju, vlak koji je originalno Transsibirski, jer ide iz Vladivostoka, mi ćemo njime dalje od Irkutska do Vladimira. U vlaku ruski pop-rock mi se uvukao pod kožu, jer provodnjica glumi DJ-a,  a sibirska moda je za plakati (naravno i dok se smiješ)....

....kad predjete toliku razadaljinu i 5 vremenskih zona ktome, pitate se što dalje?
hm, već ću nešto smisliti, dapače moji suputnici imaju lude ideje i kako vrijeme prolazi sve smo si bolji, uglavnom je ekipa cool, sa malim izuzecima...
...u vlaku uglavnom ruske obitelji sa djecom, i naša grupa u vagonu, bio neki dosadni belgijanac koji putuje iz Sahalinska (pogledajte u atlas...nema istocnije tocke u Rusiji) do Brisela....ludjak....ruski roditelji ne daju svojoj djeci da komuniciraju s nama i onda smo ih konačno otopili kad smo napravili tulum šešira, svako je trebao napraviti šešir od biločega, pa su se i klinci priključili...

...imali smo i kviz, koji je sastavljen od čudnih informacija sa novozelandskog pakiranja uložaka....
...imali smo i kartanje do besvijesti....pobijedio jednom

....s obzirom na vrijeme, znali smo biti pijani od votke i pive prije podne...pa popodne spavamo, pa onda opet pijemo...ne preporučujem osim u posebnim prilikama, u ovom vlaku je to tako normalno, pogotovo je bitno kod socijalizacije....
...trebali smo sastaviti pjesmu o našem putovanju i otpjevati na SONG "kompetišnu", pobjedila je prva sibirsko-hrvatska rap pjesma na engleskom jeziku (dakle, ja !)...

...puno smo i spavali....bilo je hladnjikavo pa se nismo puno znojili, pa se nismo ni usmrdili, mada se u vlaku mozete i otuširati zahvaljujući našoj provodnjici Tanji, ali I kupiti od nje što vam drago, ona nazove svoje veze na idućoj stanici I eto ga na ! Kavijar…samo pitaj ! Štogod.

....na vecim stanicama se stoji po 20 minuta, pa se tamo moze kupiti svježa hrana od raznih bakica, i cuga i koješta...
Najludji prizor je bio u Sverdlovsku kad smo se sreli sa vlakom iz Moskve za Mongoliju...mi stojimo a oni dolaze na susjedni peron...vlak im još nije ni stao, a oni počeli iskakati na peron sa trapericama, cipelama, torbicama, maramama, kišobranima...šverc u 20 minuta, pa ti vidi...dakle, umirali smo od smijeha od ovog načina trgovine, ali se divili njihovoj predanosti. U jednom momentu prođete vlakom pokraj oznake granice Europe i Azije, fora...



Transmongolskom željeznicom - Mongolija



....krenuli mi vlakom, i vozimo se tako i vozimo i traje to 36 sati (prvi dio puta vlakom), kartamo kanastu, pričamo o svemu i svačemu, upoznajemo se bolje (tko nije za socijalizaciju, nije ni za ovaj vlak), žderemo non stop, malo spavamo, malo se slikamo, malo pušimo na kraju vagona...i dodje kineska granica, i sve uredu i dodje red na mene, pa gledaju putovnicu, pa ju okreću, pa ju snifaju, pa ju skeniraju, pa odakle sam, pa gdje je to, pa odakle sam, pa tako u nedogled (a izlazim iz njihove zemlje, zamislite !!!), i tako konačno oni odustanu od toga da shvate sto je Hrvatska i puste me dalje (ostali nemaju tih problema jer dolaze iz vrlo poznatih zemalja)...dodju Mongolci i same curke rade na policiji i carini, uniforma, SM pogled i stav, štikle od 10 cm, našminkane (sjetih se Severine)....dušu dale za neki opskurni fetish klub u Berlinu, i mene su malo pogledavale, ali me pustile u zemlju, no kineske švercere su ubile u pojam, djecu im uzimali napolje, stvari i slične gluparije i tako to traje 6 sati, kraj svijeta ljudi moji....



...prije nego dođe Mongolija, tu je I specifičan problem različite širine tračnica u Kini I Mongoliji, pa cijela kompoazicija ulazi u neki hangar gdje se vagonima mijenja podvožje, pa smo u zraku jedan tren I vraćaju nas nazad na šire tračnice, standard koji vrijedi I u Rusiji, pa neće biti novog podizanja, no dok to traje, nema pišanja I pušenja, sve je zaključano, noć je I valjda očekuju da bi trebali spavati…i udješ u Mongoliju (pustinja GOBI je na redu, sve je zatvoreno i prozori i vrata, a opet su ti usta puna prašine i pijeska), kad ono...nema signala jer naši dragi operateri valjda nemaju zašto sklopiti ugovor sa Telekom Mongolia, koji zaista postoji....ali fora je....na mobu stalno pise NEMA SIGNALA, i tako ce to trajati dok ne udjemo u Sibir, za cca 4 dana, baš fora...mozak odmaraš...



...u Kini ne znaju voziti aute (onako kako mi u Europi doživljavamo vožnju), a u Mongoliji su otišli korak dalje...voze kao i mi po desnoj strani, ali imaju više auta sa volanom na desnoj strani nego lijevoj, jer kupuju uglavnom polovne aute iz Japana i to uglavnom djipove, pitanje je zasto? Zato jer ako imate kamenac u bubregu, glavi, mjehuru ili....sve to mongolske ceste razbiju, najveća fora su naplatne kućice tj. kućica (jednina), za koji k.... naplaćujete taj makadam ???? Pješaci su žrtve i tko ti je kriv što moraš preći na drugu stranu ulice....to je važno pravilo, uvijek se osvrći dok prelaziš cestu.



...ovo je drugi svijet po svemu, nista slično nećete vidjeti nigdje, npr. ne znam kako bi vam opisao Mongolskog pankera na ulici, ali to se mora vidjeti...puno toga vas može fascinirati i po dobrom i lošem, boravak u nacionalnom parku Gorki-Terelj je nesto savršeno, domaća hrana (dominira mesina) , jahanje mongolskih konja (ja sam dobio najljenijeg, jer mi je prvi put a i karakterom si odgovaramo, non stop je pasao travu na putu), stražnjica me još i sad boli....spavanje uz zvuke prirode u geru (ili jurta….u svakom slučaju, tradicionalni šator), zemlja je generalno nenapučena, tako da su prostranstva vrlo često popunjena životnjama, bilo konjima, bilo jakovima, šuma, ravnica, pustinja, travnjaka, stijena...sreća pa su većinu zemlje pretvorili u nacionalni park, tako da se imaju čemu nadati kad su turisti u pitanju...njih nema nešto previše, pokoji zapadnjak, nešto koreanaca i to je to....


...monoglski vodič nam je super, liječnik koji radi kao turistički vodič jer je 5 puta bolje plaćeno...
...ovo je zemlja u kojoj 50% ljudi zivi nomadskim načinom zivota, 60% populacije je mladje od 35 godina, i definitivno izgledaju drugačije od Kineza, markantnije i čvršće....
...rusi su napustili zemlju 91.godine i od tada je ovdje kaos koji se neprimjetno pokušava srediti , ali ima jako puno posla...
...najpoznatiji Mongolac (osim Džingis kana) je sumo borac Assasoryu...eto isplatilo se gledati Eurosport, pa se mogu hvaliti da znam o kome se radi...


Jednu večer idemo na folklorni koncert i slušamo khomi pjevanje, tzv, iz grla, gdje pjevač proizvodi neobično duboke zvukove, uz pratnju tradicionalnih gudala, fora je, kako pjevanje, tako i kostimi. U glavnom gradu su uglavnom primali Visu, ostale kartice i nisu dobrodošle. Vožnje minibusom po pustopoljinama su često znale biti prekinute posjetama obiteljima koje žive tradicionalnim načinom života, u šatorima, gdje možete probati kiselo mlijeko od jaka...preintenzivno u okusu i mirisu...

Najpoznatiji event u Mongoliji je Nadaam festival u srpnju, gdje se domaći ljudi bore međusobno u tradicionalnim sportovima, poput hrvanja, jahanja na konjima i streličarstva, ako potrefite odlazak u tom periodu, neće biti lako naći mjesta u hotelima, ali je provod zagarantiran, mi smo ga fulali za tjedan dana, no čuli smo jako dobre dojmove od vodiča...


Ima jos puno toga kao ostavljene djece na ulici, žena koje drže telefon nasred ulice i glume govornice, cigarete koje se prodaju na komad i sl., prilično je jefitno i hrana je savršena, kažu mongolci “Meat is for men and grass is for animals !”
U to ime TUKTUK (nazdravlje)!



 
 
 



Transmongolskom željeznicom - Kina


Putovanje Transmongolskom željeznicom je odista put iz snova, za one koji vole putovati željeznicom. Transmongolska željeznica je jedna od tri rute putovanja iz Evrope na Daleki istok vlakom (druge dvije su originalna Transsibirska od Moskve do Vladivostoka, te Transmančurijska od Moskve do Pekinga, no zaobilazite Mongoliju). Ruta koju sam izabrao kreće iz Pekinga, ide preko Mongolije, Sibira, evropskog dijela Rusije, te završava u Petrogradu.

Ukupna razdaljina koju sam prešao vlakom na ovom putovanju iznosi 9000 kilometara I ukoliko želite putovati odjednom, put traje 6 dana bez prestanka. Naravno, kad ste već tako daleko, želite I nešto vidjeti, pa cijeli put trebate podijeliti u nekoliko sekcija kako ne bi na kraju putovanja zamrzili vlakove za cijeli život. Kad se već odlučite na takav mini pothvat, prvi problem s kojim se suočite je, kako putovati? Sam, sa grupom prijatelja, sa agencijom ili nešto četvrto.

Nakon neuspješnog pokušaja nagovaranja ljudi oko sebe, svjestan da samostalno na ovaj put ne želim ići, ostane vam kao opcija internet I traženje agencija koje rade ovakve ture. U Hrvatskoj ne postoji niti jedna agencija koja radi redovna putovanja ovom rutom jer nema ni interesa, tako da sam na kraju našao australsku agenciju preko interneta, koja mi se svidjela svojom filozofijom putovanja. Kažu oni: “Putujte odgovorno!” Koncept putovanja je mala grupa (do 12 ljudi) sa jednim pratiteljem cijelog putovanja, korištenje usluga lokalnih vodiča, razvijena eko-sociološka svijest, veća fleksibilnost grupe i prilagodba na nepredviđene situacije, donacije od svakog plaćenog putovanja za nezbrinutu djecu diljem puta I još mnogo toga. Jedino što morate znati u ovakvoj grupi je engleski jezik, jer inače ćete imati komunikacijski problem s ostatkom grupe, a to na ovako dugom putovanju nije nebitno.

Nakon što sam rezervirao I platio aranžman, trebalo je naći način kako doći do Pekinga, jer su cijene jednosmjernih avio karata češće skuplje nego sama povratna karta.
Cijena karte I ne može biti dio aranžmana jer ljudi dolaze sa različitih strana svijeta, pa je jedino bitno biti u Pekingu u točno određeni dan I sat. I sad kreću prvi problemi, odakle letjeti da ne bude preskupo, komplicirano  I sa što manje presjedanja. Također treba kupiti I kartu za nazad iz Petrograda do Zagreba ili Trsta ili Ljubljane. Agonija je trajala par tjedana, pretražio sam na netu štogod sam mogao I već sam mislio kako će mi avio karte značajno premašiti budget koji sam defninirao sa gornjim limitom potrošnje. I tada mi padne na pamet: “Kako bi bilo da ja na ovako velik put krenem iz Rijeke (Krčki aerodrom) I vratim se na isto mjesto?” Pokazalo se da je to bila najjeftnija varijanta: Krk-Munich-Istanbul-Peking, a u povratku Petrograd-Koeln-Rijeka. Hvala “low cost” kompanijama što su Rijeku uvrstile u svoju mrežu letova! Ili upravi Krčkog aerodroma ?!

Jednom kad sjednete na neku od Airbusovih letjelica I krenete prema Pekingu, krenu pitanja samome sebi: hoću li ja to moći izdržati, što ako vlak zakaže pa ostanemo u dalekom Sibiru danima bez hrane I vode, jesam li kupio dovoljno lijekova za glavobolje, ubode komaraca I ostale leteće gamadi, što ako zakasnim na vlak na nekoj stanici (idući ide tek za dva dana, a grupa je već u drugoj vremenskoj zoni), što ako hrana bude grozna, što ako suputnici budu “freakovi”…no želja da putujete kroz 6 vremenskih zona, da vidite daleke razvijene I manje razvijene krajeve je ipak puno snažnija I u tim mojim razmišljanjima sam preletio Aziju uz hrpu filmova na letu, super uslugom u avionu I došao u Peking.

Uf...nemam pojma otkud krenuti, da li to da je korištenje interneta u Kini vrlo zahjevan posao za bilo kojeg surfera ili da nisam vidio nebo (sa oblacima I suncem) cijelo vrijeme boravka u Pekingu, nemam pojma. Tamo ima toliko smoga, da kad prži, znojiš se kao lud, ali nema brale SUNCA !!! Kiša pada, pa nije kiša, nego neko lagano zafrkavanje vremenskih (ne)prilika ali svejedno dovoljno da moraš kupiti kabanicu, a nju je vrlo lako kupiti, jer ako ti nešto zatreba taj moment, već se pojavi netko tko upravo to prodaje. Nevjerojatni su prodavači, ti Kinezi. Rijetko ćete negdje naći izvješenu cijenu proizvoda, sve može biti stvar pregovora. I baš kad pomisliš da si dobro prošao, u vidik ti uđe nasmiješeno lice prodavača I shvatiš da je još bilo dosta prostora za skidanje cijene. Kako je Kina izvor proizvodnje “lažnih robnih marki”, pitanje je da li se “šoping” tamo uopće isplati. Najlonke na ženskim nogama su apsolutni hit u Pekingu, bila noga u sandali ili papuči, velika je vjerojatnost da je I sveprisutna najlonka u igri. Očito su pojmovi mode u ovom dijelu svijeta bitno drugačiji od naših. Žene obozavaju nositi dokoljenke od najlona na sandale. To je samo činjenica, ne mogu to ni komentirati. Ako su umorni, mogu zaspati bilo gdje na cesti, uz cestu, na klupi, u metrou, u autu, na biciklu, na rikši....

Odem na čuvenu masazu stopala i ležim tako u nekoj opskurnoj sobici, dolazi tip i pita da li sam se predomislio, i da li želim “BJUTIFUL GIRL MASAŽ”, a ja njemu “JOK, POSALJI MI RUŽNU ZA STOPALA”, a on meni nastavlja “BJUTIFUL LAV AND SEKS”, a je opet “DEDER POSALJI TI NEKU IZ BEKSTEJDŽA”... I dodje ona, visoka 145 cm, i krene masirati i ubije me u pojam s svojim malim rucicama. Pa neka netko kaže nešto protiv malih žena (svaka slučajnost je slučajna). Hrana? Prava kineska, samo 95% vremena nemaš pojma sto jedes, a ukusi takvi da ti nije jasno da li je to meso, voće, povrće ili trava ili nesto vanzemaljsko. Bio sam na ballroom “dancingu” ! To je ono kad navečer kinezi izadju u park i plešu valcere, recimo oko 150 parova sa istim potezima i koracima. U istom parku navodno vježbaju ujutro oko 6 sati, ali tko bi se digao tako rano.

No rano se moraš dići ako želiš uloviti dobru sliku sa Kineskog zida, jer kad navale turisti….frka I panika. Prije nego se penješ do zida je hrpa malih improviziranih dućana u kojima može kupiti sve, pa I više od toga. Zid je impresivan, toliko da se pitaš kad ga ugledaš: ma zašto bi netko gradio toliku građevinu na tako nepristupačnom terenu. Naravno, posjet Pekingu ne može proći bez obilaska najvećeg trga na svijetu, grobnici Mao Ce Tunga, Zabranjenom gradu, Cirkusu, Akrobatskim šaolinima…






 


srijeda, 6. siječnja 2010.

Iran za početnike - šesti dio


Krećemo prema provinciji Fars i njenom glavnom gradu Shirazu. Prije busa se skompali s nekim likom iz Švicarske, koji je upravo došao iz Afganistana, pa slušamo što ima novo u komšiluku. Dogovaramo se da možda odemo na neki izlet skupa, da smanjimo troškove i uzmemo zajedničkog vodiča. Vozimo se Volvo busom, više udobnim, ali krcatim do zadnjeg mjesta. Svako malo stajemo, odmaramo, put nije tako blizu, a i gužve su na cesti pa idemo sporo. Naravno, i guma nam pukla, pa imamo prisilan odmor. Sve to pogoduje našoj socijalizaciji s putnicima, pa tako svako malo neko donese neki prozivod da probamo, te datulje koje prozivodi nečiji otac, te pistacio koji proizvodi nečiji drugi otac, a mi se nakrcali hrane, a ne možeš odbiti.


Neki lik iz sjedala ispred mene pod svaku cijenu želi komunicirati s nama, ali zna 10 riječi engleskog pa ne ide i ne ide, pa onda gnjavi žensku do nas da mu prevodi sve što mi kažemo. Što reći...još bolja fora je ženska koja studira u Yazdu i ide jedan dan do Shiraza jer mora zubaru, jer je tu doma. Govori nam kako je Shiraz najliberalniji grad u Iranu, a da je Yazd u banani i da su sve žene u crnom i da joj je muka tamo studirati.
Pita nas jel imamo hotel, mi kažemo da nismo ništa rezervirali, ali da imamo par opcija, kaže ona da će njen buraz doći po nju, pa da možemo s njima, oni će nam pomoći.
I tako nas šest u taksiju idemo od hotela do hotela i nađemo neki vrlo komforni, blizu centra za svega 20 dolara po noćenju i odlučimo ostati tamo, Švicarac bira jeftiniju opciju u jednom hostelu, no nama je ovo u granici budžeta pa biramo komfor.


Već na prvom izlasku na ulicu osjećamo tu 'liberalnost'. Mladi ljudi nose vrlo šarenu obleku, koja odgovara pravilima, no šiške kod cura su toliko natapirane, make up je potpun, cipelice raznih vrsta, klima je ovdje drugačija nego u ostatku Irana. Vidi se da su ovdje rođeni najveći pjesnici, poput Hafeza i Saadija, čije grobnice obilazimo, pune vrtova sa cvijećem i jako puno domaćih posjetitelja. Mirno i spokojno, lirski dapače.

Nekoliko muzeja, unutar jednog je toliko puno stabala narače, sve miriše po cvijeću, opojno je. Baš se dobro osjećamo.

Shvaćamo da i ovdje ima smisla uzeti vodiča, pa smo došli do Saeed Negahban; mob. 0098 917 302 26 56, mail: saeednegahban@yahoo.com. Lik zna toliko toga i stvarno je pravi domaćin svoga grada. Ne preže on niti od konstruktivne kritike društva u kojem živi, u svakom slučaju, ovo nam je zadnji grad i pucamo iz svih smjerova, nema što ga nismo pitali, i na sve nam odgovara, svjestan da je strancima još dosta toga čudno kad dođu u njegovu zemlju, pogotovo razna pravila i poštivanje istih.


Vodi nas po bazaru, idemo u predivne džamije, koje nisu više plave nego dominira roza boja. Vodi nas i u jedan hram, mi smo mislili da stranci i nemuslimani nemaju pravo ući, no on to bez problema sređuje i imamo priliku vidjeti svu raskoš hrama tj. grobnice neke bitne osobe. Ako smo i mislili da su džamije raskošne, prevarili smo se, ovo je tek uređeno na spektakularan način. Sjedimo malo unutra na tepihu i odmaramo od hodanja tamo amo po gradu.
Hranimo se izvrsnom janjetinom i guštamo u slatkišima.


Sutradan idemo u Persepolis, tj. ostatke onoga što je nekad bilo centralno mjesto Perzije, prije nego je Aleksandar Veliki došao i sve porušio.
Turista ima najviše do sada, što je i logično, odsvud, gužva je velika, no i tu se brzo skopamo s lokalnom ekipom i padaju zajedničke fotografije.
Nedaleko od starog grada se nalazi i nekoliko veličanstvenih grobnica u stijenama koje čuvaju brojne tajne svojih domaćina.
Puno je mjesta za potrošiti novce, ipak je turizam u ovoj regiji jedan od najjačih u državi.


Zadnju večer odlučimo otići u kino, znajući da ništa nećemo razumijeti. Kino je vrlo moderno i lijepo uređeno iznutra i izvana. Igra neka nova domaća komedija. U kinu nas svi gledaju s čuđenjem, prilazi nam sin od vlasnika i pozdravlja nas svečano. Na zidovima slike starih holivudskih zvijezda. Film smo gledali pola sata i shvatili da ništa ne kužimo i otišli u zadnju šetnju, prije nego krenemo na avion prema Tehranu, odakle ćemo dalje preko Istanbula do Zagreba. Razbili smo toliko vlastitih predrasuda, dobro se proveli, vidjeli hrpu nevjerojatnih stvari, od prirode do povijesti, upoznali hrpe ljubaznih ljudi, osjetili barem na trenutak kako se živi u ovoj zemlji. Sve što kaže CNN ili neka druga zapadna stanica...ne vjeruj te. Isplati se doživjeti to na vlastitoj koži.