petak, 26. rujna 2008.

Bahaizam ili najljepši vrt svijeta


Bahaizam ili Baha'i vjera je monoteistična religija čiji pripadnici slijede učenja Bahá'u'lláh-a, začetnika i proroka bahaizma. Temeljna ideja je da je čovječanstvo jedinstvena rasa i da će jednog dan doći do ujedinjenja u jednu jedinstvenu zajednicu. Bahá'u'lláh (Iranac čije ime na arapskom znači "Slava Boga") je učio da postoji samo jedan bog koji se pomalo otkriva čovječanstvu. Po Bahaističkom vjerovanju svaka od velikih svjetskih religija koja je čovječanstvu došla od Boga preko proroka (Buda, Zaratustra, Isusa, Muhamed, i svi ostali proroci koji će tek doći) predstavljaju samo jedan korak u nizu božjih otkrivanja čovječanstvu. Vjernici bahaisti vjeruju da je Bahá'u'lláh zadnji od takvih proroka, što ne znači da ih neće biti još u budućnosti.

Prema "The Britannica Book of the Year (1992)" vjerinici Baha'i se nalazi u 247 zemalja svijeta, u više od 2100 etničkih, plemenskih i rasnih skupina, a procjena je da ima oko šest milijuna vjernika. Većina vjernika se nalazi u zemljama trećeg svijeta i to: - Azija: 2.6 milijuna, - Afrika: 1.8 milijuna, - Latinska Amerika: 900 000

Najveća Baha'i zajednica se nalazi u Indiji (2.2 milijuna stanovnika), slijedi Iran s 350 000 i SAD s 150 000.

Osnovna načela

# Jedinstvo čovječanstva

# Temelj svih religija je jedan

# Religija mora biti uzrokom jedinstva

# Uklanjanje svih oblika predrasuda

# Univerzalni pomoćni jezik

# Jednakopravnost između muškaraca i žena

# Univerzalno obrazovanje

# Duhovno rješenje ekonomskih problema

# Uklanjanje ekstrema siromaštva i bogatstva

# Religija mora biti u skladu sa znanošću i razumom

# Neovisno traganje za istinom

# Sveopći mir

# Međunarodni sud


Zašto ja to pišem, bolje rečeno prepisujem da bi vas informirao? Zato jer je ista nastala u Shirazu, predivnom Iranskom gradu koji sam posjetio u travnju ove godine, i ista je jedina svjetska religija zabranjena u Iranu (npr. Možete biti Židov, ali ne možete biti Baha'i). A zadnje počivalište Bab'a se nalazi u Izraelu, gradu Haifi na obalama sredozemnog mora, na planini Karmel (nagradno pitanje: kako su Karmelićanke dobile ime?), u predivnim vrtovima koje svakodnevno odražava preko 140 stalno zaposlenih vrtlara. Uživajte koliko možete preko fotografija !

TA minus i plus


Tel Aviv – Jaffa.

Jedan grad u dva grada. Ili dva u jedan. Nemam pojma. Ajmo prvo Jaffa. Divno su preuredili stari dio grada koji je nekad bio bitan i važan, danas je to turizam, turizam i buvljak na kojem možete čuda kupiti. Jedan od boljih koji sam vidio u životu, a vidio sam ih dosta. I dobra klopa, izvrsna ustvari. Ima par tako dobrih mjesta za klopu okolo buvlje pijace, da mi je bilo milo i gušt. Inače nekada arapski dio grada, sada ih ima sve manje, jer jednostavno se povlače zbog nama nerazumljivih razloga (njima je vjerojatno već puna kapa).


Jaffa je dobra jer vam pruža pogled na Tel Aviv. Neboderi, neboderi, neboderi. Uz duuuuuugu pješčanu plažu.

Zamislite grad (sad pričam o Tel Avivu) u koji živi u sapunici, nalazi se u Izraelu, ali samo sigurnosnim provjerama (grrrrr) liči na Izrael. Ostatak je Amerika s mediteranskim štihom.

Zašto je to dobro:

  1. ljeto traje 6 mjeseci, ostatak je proljeće
  2. imate lanac dućana koji se zove AM – PM i radi 24 sata
  3. svježe cijeđeni sokovi na svakom koraku
  4. kilometri pješčanih plaža
  5. ekipa spremna na partije svaku noć u godini
  6. svi izgledaju fenomenalno (no to je tipično za ovu regiju)
  7. svi govore engleski
  8. porcije u restoranima su OGROMNE
  9. to je najmanji kozmopolis na svijetu

Zašto to nije dobro:

  1. mislite da je kod nas vlažno? Čekajte dok dođete ovamo !
  2. bez klimatizacije ne možete niti spavati
  3. postaje sve skuplje za život ili boravak
  4. one porcije? Pola morate baciti jer ne možete pojesti sve
  5. velika većina ljudi je samo čula da postoji neki ZID
  6. svi izgledaju fenomenalno (pa ako vi niste takvi, onda se u manjini)
  7. ne možete partijati baš svaku noć
  8. onaj engleski ustvari je američki engleski
  9. pričam gluposti, ovdje bi se lako moglo živjeti

srijeda, 17. rujna 2008.

Palestina


Sjedim u arapskom domu u istocnom Jeruzalemu nakon drugog dana provedenog u Palestini. Reklo bi se da slazem dojmove, no cini se da nije tako. Dojmovi su puno drugaciji od boravka u Izraelu. Ovdje je sve u skladu i duhu tradicije podrucja na kojem se nalazim. Odjeca, hrana, kuce, natpisi, ljudi, lica, pokreti, kao da traze potpuni sklad u kojem bi se utopili u ovom toplom ramazanskom danu. Ne kazem da je Izrael izvjestacen, ali postoji jedan neobican osjecaj da ta drzava ne raste prirodnim putem, uz duzno postovnje za sve nedace koje su imali u proslosti.

No ovo je prica iza zida. Zapadna obala ili Palestina ili Teritorij je podrucje koje ima vrlo turbulentnu povjest. Toliko promjenjivu i ranjivu da smo svi mi kad tad culi vijest na radiju ili televiziji o problemima u Gazi ili bombi u Ramali ili eksploziji u Betlehemu. Danas je sve tako mirno i zeljno zivota. Ili suzivota. Ova zemlja je toliko propala da ju jedino moze spasiti cinjenica da veci dio nje zovu Svetom zemljom, koju obilazimo mi krscani u velikom broju. Infrastruktura je u losem stanju. Zid koji je izgradjen ogranicava slobodu kretanja brojnim Palestincima, od toga da ima onih koji uopce ne mogu u Izrael, do onih koji prolaze kroz sigurnosne tocke i ovise o dobroj volji golobradog vojnika s puskom u ruci. Oni ih uopce ne moraju pustiti cak i kad imaju sve dozvole. Zivot im ponekad odista ovisi o samovolji pojedinca s puskom u ruci koji umjesto da je na faksu ili s prijateljima na plazi, mora cuvati svoju zemlju od nevidiljivog neprijatelja. Palestinci su prilicno ravnodusni, dosta im je svega. Ramazan je pa dok hodamo, pazim da ne pijem vodu pred njima, jest cemo tek kad se vratimo u kucu. Bazari su ovdje carobni, bas kao i svugdje u arapskom svijetu. No i oni su prazni od kupaca jer turista jednostavno nema u onom broju u kojem su dolazili ranije. Puno ih je zatvoreno, tako da kad ugledaju stranca, svi se nadaju da ce prodati koji kriz, krunicu, ikonu ili neki drugi religiozni suvenir. Betlehem je mjesto rodjenja Isusa Krista, potpuno podjeljeno zidom, cak i na nekim mjestima zid ne razdvaja nista posebno nego dva palestinska dvorista. Svi grafiti govore u jednom smjeru, zidovi ne opstaju i ovo je zlocin. Ljudi su nesretni s zidom i to se vidi, mada razmjena i poslovanje izmedju Izraela i Palestine je tako ocita, jer se velika vecina svih suvenira koji se prodaju u obje zemlje proizvodi upravo u Palestini, cak i zidovske memorabilije. Ulice su bucne, pune nekih cudnih dugackih mercedesa u koje stane 7 putnika, pa su svi pretvoreni u taksi vozila koji su ovdje najcese prijevozno sredstvo, jer javni prijevoz jednostavno ne funkcionira. Puno je povijesnih stvari koje se ne odrzavaju, tako da ce zub vremena kad tad omoguciti potpuni zaborav nekim lokalitetima. Najsokantniji prizor sam vidio u Hebronu, hodamo ulicom kroz arapski dio, iznad nas zica koja zadrzava smece koje bacaju zidovski stanovnici grada koji zive na gornjim katovima zgrada. Logika mi kaze, pa to nije zdravo ni za ove gore, ako nista drugo, medjutim, ovdje cesto nema nikakve logike ili objasnjenja, pa je bolje niti ne pitati ZASTO?!?

Usli smo u zidovski dio Hebrona, kao da smo dosli u pustinju, prolazimo ulicom koja je nekad bila arapska s puno ducana, onda se doselio jedan hrabri zidov, pa su postavili osiguranje na pocetak i kraj ulice kako bi on bio siguran. Meni to izgleda kao zatvor, prilicno nesusjedsko ponasanje. I nakon sto smo pregledani na ulazu, hodamo i cujemo zvuke iz arapskog dijela grada, a ovdje nikoga, i tako hodamo i moj se arapski pratilac odjednom uplasi jer je shvatio da nikad ovdje nije bio i da se ne osjeca ugodno, pa se i meni taj osjecaj stvorio i prolaze vojnici s puskama, uopce ne kuzim koga od cega cuvaju, i nakon nekog vremena pitam jednog vojnika koji je sam prolazio gdje je izlaz, on me ne ferma, nego me prezirno pogleda i pita me odakle sam, ja odgovoram, a on meni kaze vrati se tamo odakle si dosao ! I ne preostaje mi nista drugo nego hitam prema sigurnosnoj tocki koja ce me opet dovesti u Palestinu i tu napokon udahnem zrak i osjetim punu slobodu i opustenost. Srecemo se s palestinskim mirovnim aktivistima i slusamo njihove nevjerojatne price o zivotu prije i sada, o zidu, o neimanju izbora, o nepostivanju ljudskih prava, o samovolji Izraelaca, o ovome i onome i mislim si ja, pa toliko toga svi znaju i nitko vam ne pomaze i stvarno ne kuzim kako dalje i kako vam pomoci. Oni meni odgovaraju, pricajte o nama ljudima kod kuce, recite da dodju ovo vidjeti i pricati drugima. I pricam. Jednom je jedan od njih putovao od NY do Betlehema 5 dana jer ga nisu pustili u zemlju na BenGurion aerodromu u Tel Avivu, pa je morao nazad u Europu pa u Jordan, pa u Betlehem. Vrijeme je ovdje prerelativna stvar, krenes nekamo s autom i nikad ne znas gdje ces zaglaviti, na kojoj tocki ce netko reci ne moze dalje, ili ces cekati da se napuni taksi sa 7 ljudi za tvoju destinaciju kako bi mogli dalje. Cekali mi sat vremena da se napuni jednom. Vodic prica o nogometu, zna i za Hajduk i Dinamo, prati sve evropske lige i bas bi volio otici jednom na veliku tekmu, navija za Real Madrid. Klinci zaigrani po ulici kao i svugdje na svijetu. Zene obavljaju kupovinu prije nego krenu kuci kako bi napravile obrok kojim ce prekinuti danasnji post. Cujemo neku pucnjavu u daljniji i zukove hitne, nitko se ne obazire oko nas, pa smo i mi mirni, kad si u Palestini, budi Palestinac. Poslije cujemo da su bili neki protesti za vodu, pa je Izraelska policija malo intervenirala. Izrael u potpunosti kontrolira vodu za Palestinu, zamislite da nama to rade npr. Slovenci ? Mi bi se zivi pojeli i mislim da bi krenuli u rat protiv NATOa. Probali slatkise i kolace koji se rade samo u vrijeme Ramazana. Ajme, ajme predobro, prekaloricno. Vracamo se nazad drugim putem, moramo proci kroz zid. Gledam iz auta lica vojnika i vojnikusa koji nas pustaju nakon sto vozac objasni da su unutra Nijemci, ocito je to sifra za pusti i ne gnjavi, jer cim smo neka egzoticna nacija, odma gledaju putovnice, a znamo sto se krije u mojoj.

Vracam se u istocni Jeruzalem, i srce mi place zbog zida i mislim si mozda je ovo pravi Zid placa, kamo treba doci, klanjati se i moliti da se stvari posloze i dodju u ravnotezu i harmoniju.

ponedjeljak, 15. rujna 2008.

Masada


Masada je prirodna utvrda ili gora na kojoj je napravljena tvrdjava, dakle, za one koji zele znati vise, kod mene se najcesce klikne na naslov pa dobijete dodatne informacije od wikice.
Ovo je jednostavno must see u Izraelu, osim sto je Unesco zastitio ovaj lokalitet, osim sto imate predivan pogled na Mrtvo more i tocku u kojoj se ono prelama na dva dijela, ovo je takodjer jedno od svetijih mjesta za Zidove.
Naime, Herod si je dao izgraditi vrlo mocnu tvrdjavu na ovoj litici, koja je oko 400 metara visoka, doduse s obzirom da je ispod nje Mrtvo more koje je 400 metara ispod razine mora, dodje vam na isto, dakle, na nuli smo, ali ipak nismo, jer se nalazimo tu a ne na nekoj morskoj obali. Zapetljano to s Mrtvim morem.
I napravio si on cuda tamo, kao pravi Rimljanin, dovukao i vodu gore, imao i spa i vojsku i hranu. Odavde je mogao cuvati svu sol svijeta koja je tada vjerojatno znacila onoliko koliko nama benza. To se sve dogadjalo nesto prije Krista, valjda vam je ostao Herod u pamcenju iz vjeronauka ?!?
I onda se nekako dogodilo da su zidovski ekstremisti preuzeli cijeli kompleks i nastanli se gore. I zivjeli neko vrijeme. Onda su rimljani poludili i hjtjeli to zauzeti nazad. Ali im ovi nisu dali. Pa su se borili nekoliko godina. Godina !!!
I svasta su rimljani pokusavali. I konacno su uspjeli uz pomoc vjetra i vatre probiti glavna vrata, ali nisu htjeli unutra preko noci, nego su proslavili pobjedu prije ulaska. Zidovi za to vrijeme dogovaraju slijedeci korak, umjesto da budu robovi, radije ce mrijeti slobodni.
Pao je dogovor. Po noci su svi muskarci ubili svoju familiju. Odredjeno je 10 muskaraca koji su pobili sve ostale muske, i jedan koji je pobio njih 9 i sebe samog, pa na taj nacin imaju samo jednog koji je zgrijesio jer se sam ubio.
Rimljani usli u zoru unutra i nije bilo nikoga osim neke starice i djecice koji su slucajno prezivjeli. I film je snimljen u 'olivudu.
Valjda vam je jasno zasto je to toliko bitno mjesto Izraelcima. Meni slika postaje jasnija, ali i dalje je sve to nekako mucenje i patnja i bol. Valjda nacija nije nacija ako ne nastaje u krvi i suzama. Svasta !

Danas se na Masadu ide dnevnim izletom iz Eilata ili Jeruzalema. Jako je vruce, cak i gore na vrhu, nema ni daska vjetra. Pogled je spektakularan, navodno najbolji u ranu zoru kada se sunce dize i sa strane Jordana preko Mrtvog mora krene obasjavati liticu. Gore se moze zmijskim putem, ali srecom postoje Svicarci koji su izmislili efikasnije nacine putovanja na brda pa eto i gondole do gore za svega 2 minute. Jos uvijek se vide tlocrti gdje su bile smjestene rimske legije, dok se tvrdjava kontinuirano obnavlja i otkriva dio po dio.

Centar svijeta

Kazu da je Jeruzalem centar svijeta u nekoliko pogleda. Mocna je ta koncentracija svetosti na jednom mjestu, tako skucenom unutar zidova starog grada Davidova. I svi ga svojataju, i Zidovi i muslimani i krscani. Grad je to koji opija svim culima, usi, oci, nos, okus, duh...kao da odjednom cijeli organizam odluci sudjelovati u dozivljaju grada pa se angazira snazno i mocno. I dok hodas starim gradom, sreces razne ljude koji su tu odlucili zivjeti ili su im se preci rodili tu, ili su odlucili doci na hodocasce ili pak su samo vojnici koji moraju cuvati neki dio grada.
U arapskom dijelu grada dominira bazar sa svim svojim snaznim obiljezjima. Buka od prodavaca koji zele prodati sto vise, mirisi mirodija ovog kraja, odjeca koja uglavnom pokriva sve dijelove tijela, ali zivopisna i sarena do boli, djeca koja idu u skolu ili se vracaju iz nje, svaki u svojoj uniformi kako bi se znalo koju pohadja, uzurbani koraci ljudi koji zure na molitvu u dzamiju jer je Ramazan, mjesec posta, toliko bitan za njihovu religiju i toliko poseban u odricanju i posvecenosti. Sa svih strana istocnog Jeruzalema, nekoliko puta dnevno se oglasavaju pozivi na molitvu s brojnih minareta. Naviknut na zvucnike i cd, iznenadjen sam da ovdje to rade uzivo bez matrice, cak i dok me bude u 5 sati ujutro, jer nema boljeg nego spavati u hostelu u starom gradu, samo tada covjek prihvaca sva pravila igre.
Ljubazna djevojka na recepiji mi pojasnjava kako ne sluze dorucak u ovom periodu, ali mi rado pomaze pri odabiru restorana gdje cu se namiriti. Usput mi pojasnjava kako je Alah velik i da je radosna sto posti.
Od krscanskog dijela grada su uglavnom ostala imena ulica, crkve, i pokoji svecenik, te najveci broj turista hodocasnika koji zele proci rutom kojom je Isus prosao prije nesto manje od dva tisucljeca. Guraju se Grci, Rusi, Talijani, Poljaci i Spanjolci...barem mi se cini da dominiraju njihove grupe gradom po jezicima koje cujem. Ovdje smo svi pod istom kapom i pravoslavni i katolici i iskreno, jedino mi se to i cini pravo, vjera nam je identicna, jedino su svjetovni likovi malo mijenjali pravila pa su nas razdvojili i omogucili nam godine ratovanja i neterpeljivosti.
Kupuju se krunice, guzvaju se ljudi u redu za poklon Isusovom grobu, jedni mole, drugi galame, treci ih ususkavaju i tako taj ritual ide iz dana u dan.
Pokusavam doci do tog Zida placa da mozda i ja zaplacem jer osim sto sam i dalje bolestan, cim stavim naocale, cmizdrim jer mi je oko preosjetljivo. Do njega naravno moras proci sigurnosnu kontrolu, jer ne moze bilo tko i bilo kako do Zida. Atmosfera je posebna i sveta, ali se osjeti ta bol i taj nemir dok ljudi mole. Vojnici koji su dosli dotaknuti zid prije odlaska na neko bojiste, turisti koji guraju komadice papira sa svojim zeljama i ortodoksni vjernici koji se tresu dok se mole i nesto mrmljaju i kao da prolaze neku katarzu. Naravno, ovaj pogled laika i osobe koja se prvi puta srece s tim je presubjektivan, vjerujem da cu do kraja puta shvatiti barem osnove onoga sto vidim oko sebe. Grad je sav od kamena, dominira zuto bijela boja palestinskog kamenjara, pokoje drvo masline i puno ljudi koji zive u ovom neobicnom, podjeljenom gradu. Novi ZID je jedna sasvim druga prica.

ponedjeljak, 8. rujna 2008.

Skok do Jordana


Jedan od osnovnih razloga zasto stranac dopre do Eilata nije sunce, more i zabava jer toga ima svugdje. Moj najveci razlog je blizina Petre u Jordanu, koja se odavde nalazi svega 2 sata voznje. Da ne bi ja pisao cuda o tom svjetskom cudu, izvolite prvo malo zguglati o tome, a onda se vratite pogledati moje slicice.

Izlet kosta 200 americkih dolara, prijevoz do tamo, vodic i policijska pratnja od strane Jordanaca, jer ipak su oni ratovali medjusobno do nedavno, ali sad su kao u dobrim odnosima. Besplatan rucak, voda i voce su u cijeni i jos malo razgledavanje grada Aqaba, polumilijunskog susjeda malog Eilata.

Put do Petre je presavrsen, pustinja im je genijalna, brda i vrhovi koje smo vidjeli, nevjerojatnih granitnih formacija. Sama Petra je toliko posebna da mi je drago sto sam se mrcvario na cjelodnevni put iako sam znao da cu proci sekjuriti provjeru na izlazu i ulazu u Izrael opet, iako ovaj puta puno krace, valjda sam vec u sustavu s napomenom “ni nalik teroristu”.

U grupi bio sa 17 Izraelaca, dvoje juznoafrikanaca kojima sam obecao da dolazim na FIFA 2010, te dvoje americana. Dozivjeli smo tako naglu promjenu vremena s par kapi kise i pustinskom pjescanom olujom, tako da je moje desno oko sada jos vise nastradalo jer se zbog spore rekacije ne moze zatvoriti brzim treptajem. I da to ne bude sve, sudarili smo se s nekim kombijem, tj. on je udario u nas tocno na mjestu gdje sam sjedio, pa je tip pobjegao, pa su se nasi jordanski policajci okrenuli za njim, ali s nama u busu, pa smo ih jurili, ali ih nismo stigli jer su manji i bolje poznaju teren. I onda smo stali da vidimo stetu, svi Izraelci su odmah zvali doma da kazu sto im se dogodilo, slikaju bus na mjestu gdjenas je frajer “ogrebao”, a ja sjedim u busu i cekam da krenemo i cudim se svim tim ljudima sto dizu buku od nicega i oni se cude meni kako sjedim mirno na tom istom mjestu gdje smo udareni. Valjda sam se zguglao od svega, pitam se samo sto je slijedece ?!?


subota, 6. rujna 2008.

Izrael / idemo dalje...prvi i drugi dan


Isti dan sam zavrsio i u bolnici zbog neobicne bolesti lica koja mi se pojavila i eksplodirala u toku putovanja. Nista nije izraslo, samo mi je dio lica blokiran od bilo kakve reakcije, tako da se ne smijem, ne pricam, ne migam itd. Naravno, bolnica je sama po sebi dozivljaj, ali ne bi bio potpun kad ne bi nakon pregleda doveli hrpu stranih studenata na prezentaciju bolesti, osjecao sam se kao eksponat. Dobio veliku porciju lijekova, pa cemo vidjeti kako ce ici dalje, do kraja puta ce mi dostajati.
Eilat. Hm...to je jedini Izraelski grad na Crvenom moru, smjesten doslovce izmedju granica Jordana i Egipta, nastao unatrag 50tak godina kao rivijera za domace i pokojeg stranca. Stranci su uglavnom Rusi ili domaci Rusi. Naime, Izrael je morao uvoziti stanovnike zidovskog porjekla kako Palestinici ne bi bili brojniji narod i kako bi naselili puste dijelove Izraela. I tako su Rusi, nakon raspada SSSRa, domaglili ovamo i danas ih ima preko milijun stanovnika. Na recepciji mog hotela me mole da pricamo ruski jer im ne ide engleski. Iako, pravi Izraelci mahom izvrsno govore engleski. Od njih trebamo uciti kako ugostiti Ruse, koji fala Bogu i ovdje trose pare. Hrvati ucite ruski iznova, inace cete prestati zaradjivati pare od turizma.

Sigursnost je veliki problem, sto ste vidjeli iz prvog dana i to se nastavlja i dalje, pregledom ruksaka kad ulazite u shoping centar ili hotel, to je jednostavno tako, mi ustvari nemamo pojma koliko sigurno i bezbrizno zivimo.

Ovdje je toliko vruce, preko 40 stupnjeva, sunce przi, tek oko ponoci se moze disati i tada se grad budi i pocinje party. Naravno, ne i za mene, jer lijekovi me uspavljuju, ali dobro, treba se i odmoriti. Glavni klub se naravno zove Papaya beach i otvoren je 24 sata. Iako je pasja vrucina svuda, pasa nema nigdje, prevruce im je, pa samo vidjam macke u hladovinama od palmi.

U gradu uglavnom dominiraju hoteli svih mogucih lanaca i zvezdurina, tu je i vrlo posjeceni koraljni greben, raj za dajvere, zatim se moze plivati s delfinima u njihovom prirodnom habitatu, pa je tu i ocenarij s podvodnom posmatracnicom koja je stvarno jako jako cool, pa zatim hrpa drugih bazena s ribama, onda imaju IMAX kino koje daje predstave samo na hebrejskom, ali je vizualni gust pa mi bilo zao propustiti. I skupo je nekako, da li zato sto je turisticko mjesto, ali i hrana i cuga su skuplje nego kod nas. Ono sto nije skupo je odjeca i tehnika jer su rasprodaje, pa mi se duh malo oporavio.

Nasao sam predivan Arcaffe u kojem ima besplatan internet odakle i dolaze ovi blogovi, sa presavrsenom kavom i sokovima i kolacima. Mogao bi samo na tome zivjeti kako su super. Moram im dati malo reklame, kad oni meni daju free wireless. Restorani uglavnom internacionalni, tako da cekam Jerusalem da se dokopam prave domace hrane, iako sam zalutao u kosher fast food, ali kako ne mogu zinuti jako zbog bolesti, izgledao sam kao dvogodisnjak koji brlja po tanjuru.

Puno toga je otvoreno 24 sata i to je jedini nacin da budu konkurenti Sinaju i Sharmu, jer tamo se mozete provesti za duplo manje novaca, samo ova pustinjska oaza sa svim obiljezjima zapada na Bliskom istoku je vrlo jedinstvena.

petak, 5. rujna 2008.

Izrael dan nulti

Dobrodosli u Izrael ! Nakon svih mrcvarenja po aerodromima, kasnjenjima aviona, izlazim iz letjelice u ranu zoru oko 3 sata.

Prva stvar je policija tj. imigracija, gleda putovnicu i ugleda Iransku vizu i stambilj. Prije nastavka jedno pojasnjenje: Iran i jos neke muslimanske zemlje ne pustaju nikoga unutra tko ima zig Izraela i tu nema pogovora, jednostavno to se zna. Ali ono sto slijedi bas i nisam znao.

Prva runda pitanja:

s kim putujete? koga znate u Izraelu?zasto se se odlucili putovati u Izrael?sto se po zanimanju?tko placa vase putovanje?gdje cete odsjesti?kako se zove hotel?zasto ste putovali u Iran?koliko dugo cet biti u Izraelu?koga znate u Izraelu?....i tada je valjda vec dala signal nekome tko je poslao vojnika po mene i stvaljaju me po strani, jer zadrzavam red a zasluzujem dodatnu pozornost i nova\stara pitanja, i nakon par minuta dolazi nova zenskica, skroz ugodne vanjstine s mojom kopiranom putovnicom i nekim dokumentom koji ce popuniti...

Druga runda:

kako ste?zasto niste dosli direktno iz svoje zemlje?sto radite u zivotu?imate li vizitku?mogu li je vidjeti?koja je vasa kucna adresa?telefon doma?na poslu?mail privatni?imate li kakve prijatelje ili rodbinu u Izraelu? da li ikoga znate ovdje? zasto ste odlucili putovati u Izrael? tko vam je rekao da trebate putovati u Izrael? gdje ste se informirali o Izraelu? sto cete sve vidjeti na putu u Izraelu?zasto nemate u svim gradovima bukiran hotel?pa s takvim poslom vi ne bi trebali ici po hostelima?!zasto ste bili u Iranu, to je tako opasna zemlja? sto ste tamo radili? s kim ste isli?kako se ona zove?koji je njen broj telefona?zasto ona nije sada tu?koga znate u Izraelu?s kime st komuncirali kad ste bili u Iranu?jeste s nekim u kontaktu?zasto ste isli u Iran?zasto niste odabrali neku drugu zemlju? tko vam je rekao da trebate putovati u Izrael?sto cete raditi u Izraelu?vi sigurno nikoga ne znate u Izraelu?sto cete raditi ako vam se nesto dogodi?koga cete kontaktirati?

nakon lagane stanke ova profesionalka mi zahvali i kaze mi da sacekam, nakon 10 minuta dolazi treca koja kaze da li zelim pecat u putovnici i ja kazem DA, a ona me gleda i kaze, pa vise vas nece pustati u Islamske zemlje, ja kazem, samo ti zvekni stambilj...i odem ja po prtljagu, na kojoj se iz aviona vidi da je pregledana odavno, jedino je moj backpack bio ostao na rotaciji, svi ostali su vec zavrsili...

i mislim ja super, sad je 4 sata, a u 6 i po ide avion za Eilat njihovo ljetovaliste na Crvenom moru, pa cu lagano popiti kavu, otici do aerodroma s kojeg lete avioni za tamo i dok svane jos cu se i okupati...

...dodjem na aerodrom pomocu vlaka i taksija, i sigurnosna kontrola, dobio sam pripravnicu i njenu seficu i krece treca runda pitanja:

zasto nemate kartu?kako ste ju mislili platiti?odakle dolazite?zasto ste dosli u Izrael?zasto niste kupili kartu za ovaj let u Hrvatskoj?koliko cete biti u Eilatu?imate li rezervaciju?kako ste doputovali u Izrael? kako cete nazad?imate li kartu? mogu li to vidjeti? a zasto idete nazad u Pariz? zasto se ne vracate u Hrvatsku? kako cete doci do doma? znate li koga u Izraelu? s kim ste doputovali? s kim ste razgovarali otkad ste dosli ovamo?gdje ste bili u Istanbulu dok ste cekali avion?koliko dugo ste bili tamo?zasto niste uzeli bus do Eilata? jel vam netko nesto dao otkad ste tu? imate li prtljagu sa sobom cijelo vrijeme? kako ste znali da zelite putovati u Izrael?koga znate u Izraelu....op.a. znam zvuci vec dosadno i naporno, ali dodatno morate znati da nakon svakog pitanja slijedi njihova medjusobna konzultacija na lokalnom jeziku koja traje duze nego moji odgovori....ovo je trajalo sat vremena i otisla dva aviona u medjuvremenu koja su imala slobodnih mjesta, slijedeca dva nemaju i prvi slobodni ide u 10 sati a sad je 7, i ja vec vidno umoran i iscrpljen pocnem gundjati da sam znao da cete me tako zadrzati ne bi ni dolazio ovamo nego bi otisao na autobus bez obzira sto vozi 5 sati, i dva ispitivanja kao da sam terorist i tu ova starija shvati da su mozda malo pretjerale i da sve ovo nema smisla, jer avioni su otisli, ja padam s nogu i pozelio sam ici busom, sto je ona s radoscu prihvatila, jer me ne mora pustiti na avion a mozda sam zlocinac, pa mi sama organizira da vidimo kad ima iduci bus, kaze u 8 sati, pa taman stignete i taksi mi naruci, pozdravimo se i dodjem do busne stanice, naruznije na svijetu i najnepraktciniji i najvece na svijetu i gubim se i hodam, ali barem mi je sigurnosna sluzba ovdje samo zavlacila ruke u torbe jer je bitniji imam li bombu, nego kuda volim putovati, i kupim kartu, udjem u bus i vozim se polumrtav kroz pustinju sjedeci u punom busu izmedju neke bakice koja ide na odmor i vojnika koji je medju nogama drzao neki ogromni puskomitraljez, i takvom bunilu dodjemo do Eilata na 40 stupnjeva i nekako se dogegam do hotela u kojem ispada da je bolje to sto razumijem ruski nego sto govorim engleski, ali padnem u komu cim ugledam krevet i nastavak slijedi.

srijeda, 3. rujna 2008.

Priority pass

I eto mene na putu. Nekako uvijek izaberem destinaciju i polaziste tako da se moram napatiti barem 24 sata. I uvijek negdje nesto cekam i gubim vrijeme i trosim novce.
I konacno sam se snasao. Rijesenje je u naslovu. Duga cekanja izmedju dva leta od sada mogu skratiti u nekoj oazi mira na bilo kojem aerodromu na svijetu, jer do sada sam bio uvjeren kako je to samo za one koji kartu placaju tri puta vise od mene. Priority pass vam omogucava da uz godisnju clanarinu od 100 EUR/a, koju doduse ne placam ja u ovo slucaju, koristite ova mjesta za cijenu od 24 eura po posjeti. Unutra je sve besplatno, hrana, cuga, bezicni internet, tusiranje, masazna fotelja, tv, novine,klima...bez buke i drame, ugodno i opusteno.
Racunao sam da ako cekam barem 3 sata negdje, da mi se ovo itekako isplati. I upravo je ovaj post napisan u Privilage lounge na aerodromu u Istanbulu.

Pripreme za putovanje..

Neki ljudi se spremaju u minutama, neki u satima, neki u danima. Ja sam među prvima. Bez obzira koliko mi treba stvari ja ću se jedanko dugo spremati, za dvodnevno ili mjesečno putovanje.
I onda me lovi nervoza pred put, i to ne klasična "hoćelisveproćikakotreba" nervoza, nego onako "idemnaputpamidrago" nervoza.
Umoran sam. Odista. I ovo je jedan od odmora koji sam tako dugo čekao, da se ne uspijevam ni radovati u potpunosti.
Ribe su nahranjenje, upute ostvljene, biljke napojene, ključevi delegirani, passport, money, ticket i samo da mi moj prijevoz dodje...zove me ispred vrata je...javim se za koji dan...pusaaaaaaaaa

ponedjeljak, 1. rujna 2008.

Hipnoza

Etimološki, riječ hipnoza dolazi od grčke riječi hypnosis – „spavanje“, ali treba naglasiti kako hipnoza nije spavanje što pokazuju i razlike u EEG snimkama hipnotičkog transa i faza spavanja.
Berthold Stokvis definirao je hipnozu kao stanje izazvano afektivnim (često neznačajnim) smanjenjem prethodno sužene svijesti u kojem dolazi do regresije osnovnih funkcija ličnosti (mišljenje, čuvstvo, htijenje), kao i tjelesnih funkcija. Za vrijeme hipnoze ispitanici najčešće ostaju svjesni svog reagiranja.

Ono što vam ja mogu reći o hipnozi je slijedeće:

- to je tako dobro stanje (biti u transu) da ćete teško poželjeti biti van toga

Od ovog vikenda sam i ja hipnoterapeut zahvaljujući i ovom čovjeku s gornje sličice. To je Milton Erickson, najkreativniji i najoriginalniji stvaraoc novih načina psihoterapije u 20. stoljeću, koji je bio poznat po svom jedinstvenom pristupu fenomenu hipnoze. Njegov rad bio je u potpunosti neinvazivan i usmjeren prema klijentima. Naravno, puno veće zasluge u mom slučaju ima moja trenerica Dalma i njena asistentica Elvira, kao i cijela grupa koja je omogućila da se međusobno dobro upoznamo i transiramo.
Kažu da pomaže i to jako dobro, stoga preporučam (ne nužno sebe naravno), ali svakako ako imate znatiželju i potrebu. Ne očekujte čuda koja ste vidjeli na televiziji, ovdje nema scenskog nastupa i teatralnosti, sve je jednostavno, prirodno i pristupačno svakome tko je otvorena duha. Dobrodošli !