Palestina

Sjedim u arapskom domu u istocnom Jeruzalemu nakon drugog dana provedenog u Palestini. Reklo bi se da slazem dojmove, no cini se da nije tako. Dojmovi su puno drugaciji od boravka u Izraelu. Ovdje je sve u skladu i duhu tradicije podrucja na kojem se nalazim. Odjeca, hrana, kuce, natpisi, ljudi, lica, pokreti, kao da traze potpuni sklad u kojem bi se utopili u ovom toplom ramazanskom danu. Ne kazem da je Izrael izvjestacen, ali postoji jedan neobican osjecaj da ta drzava ne raste prirodnim putem, uz duzno postovnje za sve nedace koje su imali u proslosti.

No ovo je prica iza zida. Zapadna obala ili Palestina ili Teritorij je podrucje koje ima vrlo turbulentnu povjest. Toliko promjenjivu i ranjivu da smo svi mi kad tad culi vijest na radiju ili televiziji o problemima u Gazi ili bombi u Ramali ili eksploziji u Betlehemu. Danas je sve tako mirno i zeljno zivota. Ili suzivota. Ova zemlja je toliko propala da ju jedino moze spasiti cinjenica da veci dio nje zovu Svetom zemljom, koju obilazimo mi krscani u velikom broju. Infrastruktura je u losem stanju. Zid koji je izgradjen ogranicava slobodu kretanja brojnim Palestincima, od toga da ima onih koji uopce ne mogu u Izrael, do onih koji prolaze kroz sigurnosne tocke i ovise o dobroj volji golobradog vojnika s puskom u ruci. Oni ih uopce ne moraju pustiti cak i kad imaju sve dozvole. Zivot im ponekad odista ovisi o samovolji pojedinca s puskom u ruci koji umjesto da je na faksu ili s prijateljima na plazi, mora cuvati svoju zemlju od nevidiljivog neprijatelja. Palestinci su prilicno ravnodusni, dosta im je svega. Ramazan je pa dok hodamo, pazim da ne pijem vodu pred njima, jest cemo tek kad se vratimo u kucu. Bazari su ovdje carobni, bas kao i svugdje u arapskom svijetu. No i oni su prazni od kupaca jer turista jednostavno nema u onom broju u kojem su dolazili ranije. Puno ih je zatvoreno, tako da kad ugledaju stranca, svi se nadaju da ce prodati koji kriz, krunicu, ikonu ili neki drugi religiozni suvenir. Betlehem je mjesto rodjenja Isusa Krista, potpuno podjeljeno zidom, cak i na nekim mjestima zid ne razdvaja nista posebno nego dva palestinska dvorista. Svi grafiti govore u jednom smjeru, zidovi ne opstaju i ovo je zlocin. Ljudi su nesretni s zidom i to se vidi, mada razmjena i poslovanje izmedju Izraela i Palestine je tako ocita, jer se velika vecina svih suvenira koji se prodaju u obje zemlje proizvodi upravo u Palestini, cak i zidovske memorabilije. Ulice su bucne, pune nekih cudnih dugackih mercedesa u koje stane 7 putnika, pa su svi pretvoreni u taksi vozila koji su ovdje najcese prijevozno sredstvo, jer javni prijevoz jednostavno ne funkcionira. Puno je povijesnih stvari koje se ne odrzavaju, tako da ce zub vremena kad tad omoguciti potpuni zaborav nekim lokalitetima. Najsokantniji prizor sam vidio u Hebronu, hodamo ulicom kroz arapski dio, iznad nas zica koja zadrzava smece koje bacaju zidovski stanovnici grada koji zive na gornjim katovima zgrada. Logika mi kaze, pa to nije zdravo ni za ove gore, ako nista drugo, medjutim, ovdje cesto nema nikakve logike ili objasnjenja, pa je bolje niti ne pitati ZASTO?!?

Usli smo u zidovski dio Hebrona, kao da smo dosli u pustinju, prolazimo ulicom koja je nekad bila arapska s puno ducana, onda se doselio jedan hrabri zidov, pa su postavili osiguranje na pocetak i kraj ulice kako bi on bio siguran. Meni to izgleda kao zatvor, prilicno nesusjedsko ponasanje. I nakon sto smo pregledani na ulazu, hodamo i cujemo zvuke iz arapskog dijela grada, a ovdje nikoga, i tako hodamo i moj se arapski pratilac odjednom uplasi jer je shvatio da nikad ovdje nije bio i da se ne osjeca ugodno, pa se i meni taj osjecaj stvorio i prolaze vojnici s puskama, uopce ne kuzim koga od cega cuvaju, i nakon nekog vremena pitam jednog vojnika koji je sam prolazio gdje je izlaz, on me ne ferma, nego me prezirno pogleda i pita me odakle sam, ja odgovoram, a on meni kaze vrati se tamo odakle si dosao ! I ne preostaje mi nista drugo nego hitam prema sigurnosnoj tocki koja ce me opet dovesti u Palestinu i tu napokon udahnem zrak i osjetim punu slobodu i opustenost. Srecemo se s palestinskim mirovnim aktivistima i slusamo njihove nevjerojatne price o zivotu prije i sada, o zidu, o neimanju izbora, o nepostivanju ljudskih prava, o samovolji Izraelaca, o ovome i onome i mislim si ja, pa toliko toga svi znaju i nitko vam ne pomaze i stvarno ne kuzim kako dalje i kako vam pomoci. Oni meni odgovaraju, pricajte o nama ljudima kod kuce, recite da dodju ovo vidjeti i pricati drugima. I pricam. Jednom je jedan od njih putovao od NY do Betlehema 5 dana jer ga nisu pustili u zemlju na BenGurion aerodromu u Tel Avivu, pa je morao nazad u Europu pa u Jordan, pa u Betlehem. Vrijeme je ovdje prerelativna stvar, krenes nekamo s autom i nikad ne znas gdje ces zaglaviti, na kojoj tocki ce netko reci ne moze dalje, ili ces cekati da se napuni taksi sa 7 ljudi za tvoju destinaciju kako bi mogli dalje. Cekali mi sat vremena da se napuni jednom. Vodic prica o nogometu, zna i za Hajduk i Dinamo, prati sve evropske lige i bas bi volio otici jednom na veliku tekmu, navija za Real Madrid. Klinci zaigrani po ulici kao i svugdje na svijetu. Zene obavljaju kupovinu prije nego krenu kuci kako bi napravile obrok kojim ce prekinuti danasnji post. Cujemo neku pucnjavu u daljniji i zukove hitne, nitko se ne obazire oko nas, pa smo i mi mirni, kad si u Palestini, budi Palestinac. Poslije cujemo da su bili neki protesti za vodu, pa je Izraelska policija malo intervenirala. Izrael u potpunosti kontrolira vodu za Palestinu, zamislite da nama to rade npr. Slovenci ? Mi bi se zivi pojeli i mislim da bi krenuli u rat protiv NATOa. Probali slatkise i kolace koji se rade samo u vrijeme Ramazana. Ajme, ajme predobro, prekaloricno. Vracamo se nazad drugim putem, moramo proci kroz zid. Gledam iz auta lica vojnika i vojnikusa koji nas pustaju nakon sto vozac objasni da su unutra Nijemci, ocito je to sifra za pusti i ne gnjavi, jer cim smo neka egzoticna nacija, odma gledaju putovnice, a znamo sto se krije u mojoj.

Vracam se u istocni Jeruzalem, i srce mi place zbog zida i mislim si mozda je ovo pravi Zid placa, kamo treba doci, klanjati se i moliti da se stvari posloze i dodju u ravnotezu i harmoniju.