ponedjeljak, 8. rujna 2008.

Skok do Jordana


Jedan od osnovnih razloga zasto stranac dopre do Eilata nije sunce, more i zabava jer toga ima svugdje. Moj najveci razlog je blizina Petre u Jordanu, koja se odavde nalazi svega 2 sata voznje. Da ne bi ja pisao cuda o tom svjetskom cudu, izvolite prvo malo zguglati o tome, a onda se vratite pogledati moje slicice.

Izlet kosta 200 americkih dolara, prijevoz do tamo, vodic i policijska pratnja od strane Jordanaca, jer ipak su oni ratovali medjusobno do nedavno, ali sad su kao u dobrim odnosima. Besplatan rucak, voda i voce su u cijeni i jos malo razgledavanje grada Aqaba, polumilijunskog susjeda malog Eilata.

Put do Petre je presavrsen, pustinja im je genijalna, brda i vrhovi koje smo vidjeli, nevjerojatnih granitnih formacija. Sama Petra je toliko posebna da mi je drago sto sam se mrcvario na cjelodnevni put iako sam znao da cu proci sekjuriti provjeru na izlazu i ulazu u Izrael opet, iako ovaj puta puno krace, valjda sam vec u sustavu s napomenom “ni nalik teroristu”.

U grupi bio sa 17 Izraelaca, dvoje juznoafrikanaca kojima sam obecao da dolazim na FIFA 2010, te dvoje americana. Dozivjeli smo tako naglu promjenu vremena s par kapi kise i pustinskom pjescanom olujom, tako da je moje desno oko sada jos vise nastradalo jer se zbog spore rekacije ne moze zatvoriti brzim treptajem. I da to ne bude sve, sudarili smo se s nekim kombijem, tj. on je udario u nas tocno na mjestu gdje sam sjedio, pa je tip pobjegao, pa su se nasi jordanski policajci okrenuli za njim, ali s nama u busu, pa smo ih jurili, ali ih nismo stigli jer su manji i bolje poznaju teren. I onda smo stali da vidimo stetu, svi Izraelci su odmah zvali doma da kazu sto im se dogodilo, slikaju bus na mjestu gdjenas je frajer “ogrebao”, a ja sjedim u busu i cekam da krenemo i cudim se svim tim ljudima sto dizu buku od nicega i oni se cude meni kako sjedim mirno na tom istom mjestu gdje smo udareni. Valjda sam se zguglao od svega, pitam se samo sto je slijedece ?!?


Nema komentara: