četvrtak, 29. studenoga 2012.

Indija za početnike 4 - E to te ja pitam

Indijske željeznice

Tri dana na godisnjem odmoru a vec se osjecam strgano, od svih podrazaja, bilo emotivnih, bilo fizickih. Sve mi se cini da Indija nije zemlja za klasican godisnji odmor, nego ovdje treba doci odmoran da uspijes uloviti esenciju naroda I obicaja. Ujutro se budim I provjeravam svoj PNR za vlak koji ide navecer u Varanasi. Doci u Indiju a ne voziti se barem jednu noc u vlaku, kao da si u Rimu, a nisi usao u Vatikan. Indijske zeljeznice su najbrojniji poslodavac na svijetu, mreza im je na trecem mjestu po razvijenosti poslije Rusije I Kine, I odista je ugodan I jeftin nacin putovanja po zemlji, a I malo udahnes drugog zraka od avionskog. No, kupiti kartu za vlak I nije bas lako, tj. Kupiti je lako, potvrditi vec malo teze. Naime, karte sam kupio online ali su na listi cekanja I imas taj PNR broj I svaki dan gledas da li se pomakla tvoja lista I mozes li uopce uci u vlak. Nadalje tu su brojne klase u vlakovima, kojekakva pravila, za prvi put, nimalo lako za snaci se.

PNR sistem
I naravno, PNR nije potvrdjen, nego mi je receno da 2 do 4 sata prije polaska vlaka, radnici na kolodvoru izvjese raspored sjedenja I tko je potvrdjen tko nije (uglavnom, kad prevozite nekoliko desetaka milijuna ljudi svaki dan u svojim prometalima, nije cudno da je sustav lagano kompliciran I da ima mnogo otkazivanja, pa se tako I moze uletiti u vlak). Gledam ja tako u komp I mislim, bas sam umoran, I sad jos na kolodvor, pa cekati, pa sto ako ne dobijem mjesto, kud cu onda?! Izgubiti jednu vecer I cijelo popodne, a karte za sutra ionako nema smisla kupovati jer bi bio zadnji na listi cekanja, I opet mogu samo avionom, ako ima mjesta I ako nije preskupo. I onda se krene okretati u meni, vec vidim najgori scenario I cekanja I spavanja na kolodvorima (necu opisivati stanje istih) I bas me sve to nekako umori, a tamo me ceka Varanasi, drevni grad, gdje se zivot dogadja na rijeci Ganges, umiranje I radjanje, sve one scene kojima se divimo I koje nam se gade kad gledamo nesto iz izbora Djele Hadziselimovica.

I puknem. Sjedim na recepciji hotela iz kojeg se moram maknuti za sat vremena. Ne zelim vise ici po ruti koju sam zaplanirao jer nemam snage, stvari nisam spremio, za dodatnu noc ovdje ce mi uzeti jednako koliko I za tri noci ranije zajedno (lice mi je govorilo sve?!). Ok, otkazem kartu za vlak, otkazem hotel u Varanasiju. Hm, a sto cu s Jaipurom koji je trebao biti nakon toga? Hm, ima li kakav avion da idem odmah tamo? Gledam, ima, cijena oko 100 dolara, no hoteli vec skuplji jer dolaze blagdani. Otkazujem I drugi vlak I drugi hotel, nema vise ni Jaipura na mojoj listi. Ostajem s povratnom kartom iz Mumbaia u Delhi na Bozic I to je to. Prazno, nema hotela, nema vlaka, nema aviona. Jos pola sata mogu surfati I bukirati nesto I izaci iz ovog hotela prije nego mi pocnu naplacivati dodatne sate boravka.

Indijski low cost prijevoznik
Goa? Avion leti popodne. Veceru mogu pojesti na +27C umjesto na +5C. Hotel pronalazim kao iz bajke, barem na slikama. Stvarno nisam htio na Gou, a eto, zavrsit cu tamo, sa svim turistima koji plaze po toj maloj regiji. Stvarno mi treba odmor. Placam sve online, enter, print, karta je v zhepu. Spakiram se u 10 minuta, imam besplatan transfer do aerodroma, ode ja na jug. Aerodromska procedura stroga, efikasna I spora, ali dobro, sad mi je svejedno, kartu sam platio nekih 70 dolara, hotel manje od 50 dolara po noci, pusim u aerodromskom kavezu I kuliram. Low cost avioindustrija Indije, hvala ti! Hvala ti Spice Jet! U avionu hrpa mladih ljudi koji idu partijati, samo se nadam da nece biti negdje blizu mene, hocu spavati, hocu odmoriti, hocu se iskljuciti. Otvaraju se vrata aviona po slijetanju u Gou, odmah osjetis topli ugodni zrak, a cujem par metara od sebe kako na finom I socnom srpskom jeziku jedna cura govori: E to te ja pitam! (plus nesto psovki kao zacin).

utorak, 27. studenoga 2012.

Indija za početnike 3 - Gdje počinje pravi Delhi?

Gate of India
Čuvar vrata

Nekim čudom, a valjda je tako uvijek u životu, dobijem broj od vodiča od jedne kolegice s posla, nazovem čovjeka, Hindus koji osim engleskog govori i ruski, te se dogovorimo za cijelodnevno razgledavanje grada. Na ruskom jeziku!!?! No, horosho! Došo on s vozačem po mene i odma krenuo ruski, jer mu treba prakse, vrlo ga dobro i govori. I krenemo redom.
Prvo mičemo s rasporeda sve što sam dan ranije vidio, on odma skraćuje rutu i vrijeme, a ja plaćam cijeli dan, hm, ne može tako, kažem ja ubaci nešto drugo, on kaže nema se šta vidjeti?! Ma daj...vodi me nekuda kud turisti ne zalaze. 

Lotus hram Bahaizma
Hinduistički hram
Krenuli mi od Lotus hrama, napokon...kad ga već dan ranije nisam našao. Zgrada u obliku cvijeta lotusa od bijelog mramora, hram Bahaizma, o kojem sam pisao na svom starom blogu u Iranu i Izraelu, ne o hramu, a o religiji. Unutra je prazno, bez oltara i bogova, ovo je mjesto gdje se svi dolaze moliti svome Bogu, ktogod on bio. Okolica uređena, čista, kaže vodič da je to zato jer je ovo privatan posjed i hram, ajd dobro.

Muslimanska četvrt u Delhiju
Curke idu u školu
Dalje se vozimo gradom, ja mu govorim da bi malo nešto kupio od suvenira, on me vodi (navodno) na mjesto gdje su dobre cijene i gdje nakon sat vremena cijenkanja odlazim s nekoliko stvari za svoje najdraže. Nakon toga idemo na India Gate, ogroman spomenik, ustvari poput slavoluka gdje je hrpa ljudi, i od te hrpe, mnogo njih se želi slikati sa mnom. Uokolo tratina, a tamo isto hrpa ljudi, sjedi i piknikuje. Sunce je slabo, ali dovoljno da bi se uživalo na kakvom takvom zraku. Duga cesta vodi do sjedišta predsjednika ili premijera, ne znam ni sam, na kojoj se inače održavaju velike svečanosti. Samo u autu prolazimo okolo tih zgrada, sve je puno vojske i policije, kao i inače oko važnih građevina.

Idemo nešto pojesti, naravno da on ima mjesto kuda vodi svoje goste, i naravno da je sve puno turista i stranaca, dobro, to mi se baš i ne sviđa, ali shvaćam da je pitanje kako bi ja jeo na drugim mjestima ako mi je ovdje sve prezačinjeno i nejestivo. Inače je hrana možda i najlošiji dio puta, jednostavno mi ne ide pa non stop tražim nešto manje začinjeno i dobivam hranu koja je i dalje opako vrela u okusima.

Molitva u džamiji
Rush hour u Delhiju
Idemo do najveće džamije u gradu zove se Jama, nalazi se odmah pokraj Crvene tvrđave i dolazimo u vrijeme molitve, tako da ne možemo unutra, za sada. To je stari dio Delhija, uglavnom muslimanski s hrpom malih uličica koje su sve pretvorene u veliki bazar. Ulazimo u bicikl rikšu i provodimo se tim uskim uličicama u kojima je sve toliko drugačije i razno od svega do sada viđeno, da se pitam što je u stvari Delhi i koje je pravo lice grada. Buka, smrad i nije strašan osim kada prolaziš kraj velike hrpe smeća, ljudi koji rade i žive na ulici, kaže mi vodič da muslimani vole kupovati na otvorenom a hindusi u zatvorenom, tako je da ovdje cijeli život upravo vani. 
Prosjakinja u Delhiju

Drndamo se tako pola sata, već guzica boli od treskanja po nekvalitetnim cestama,a ja ko pravi japanac, ne ispuštam kameru iz ruke i naravno...u jednom momentu jednostavno prestanem, jer se to fotografijom nemože prenijeti, sva čula su potrebna da bi čovjek doživio ovaj dio grada.
I nakon svega, šećem jednim od predivnih parkova, u kojem je toliko mirno i spokojno, ali opet umor svladava, odlazim na vrlo kvalitetnu masažu i vrlo jeftinu, sutra još treba malo zujati pa na vlak za Varanasi.

ponedjeljak, 26. studenoga 2012.

Indija za početnike 2 - Pašmina ili kašmir ?!


TukTuk
S obzirom da sam dobio dobru cijenu na webu za svoj hotel u Delhiju, nije mi bio naročiti problem to što nisam baš jako centralno smješten, a i poželio sam si malo komfora. Soba i cijeli hotel je napravljen u stilu butik hotela Europe, mada nije baš sve po EU standardima, barem što se tiče ljubaznosti i pomoći osoblja koja je ovdje barem za dvije razine više. Doduše, nisam ni siguran da je ovo bila dobra ideja, jer prvi dan skoro niti jedan taksist me ne može dovesti do hotela, jer jednostavno ne znaju kako ga naći. Red je sam naći način i zapamtiti kako se formiraju adrese u ovoj gunguli od grada.

Qutub komplex
Vrlo brzo otkrivam da je i metro stanica blizu hotela, pa tako prvog dana isprobavam sve verzije transporta, bus, taksi, tuktuk, metro i naravno svoje vlastite noge. Najbliža građevina hotelu je Qutub kompleks koji datira iz 13.stoljeća sa svojim dobro očuvanim tornjevima u predivnim vrtovima. Jako je puno ljudi, pogotovo školske djece, koja se naprosto nadmeću tko će prvi ući u kadar moje kamere. Fora, barem ne moraš tražiti skrivene momente da uslikaš ljude, jer se sami vole fotografirati. Na webu sam vidio da postoje turistički busevi koji te voze po definiiranoj ruti i uglavnom pokrivaju sve što treba vidjeti u Delhiju, pa tako čekam bus ispred ovog kompleksa. Naravno da mi prilazi barem 10-tak taksista koji mi objašnjavaju kako to ne funkcionira i da ću dugo čekati, a oni me mogu odvesti bilo kuda. Sve je to antireklama koja za cilj ima zaradu. Nakon par minuta, stvarno mi se ne da čekati i kažem jednom da me vozi u Lotus hram, koji bi po mome trebao biti nedaleko, naravno da nema pojma gdje je to, pa se nadje neki starac koji volontira i skupa idemo u tuktuku do hrama. Čim sam došao ispred hrama, znao sam da to nije to, jer nema oblik lotusa, nego je vidljivo budistički ili hindu hram, ali dobro što sad, hramova je toliko puno, da je pitanje znaju li oni baš sve.
Hara Krishna hram
Qutub komplex

Ispada da je ovo Hare Krisna hram u kojem se muvam okolo, dok u pozadini slušam tu jako pamtljivu mantru: Hare Krišna, Hare Rama....i opet neke školske ekskurzije i jedan ćelavi evropljanin koji privlači pozornost na kilometar, i opet slikanje i tako redom. Vrijeme je proljetno, iako je ustvari zima. Temperature oko 20 stupnjeva preko dana, oni svi bosi hodaju po kompleksu hrama, jer red je red. Meni je malo hladno bosonogom po mramoru, ali poštuj tuđe. 

Nije daleko ni Dilli Haat, market s tradicionalnim suvenirima, pa kažem taksistu da me tamo odbaci. Za razliku od drugih bazara, ovdje prosjake ne puštaju tako da možeš u miru kupovati i gledati. Doduše, prodavači su tu oni koji su agresivni i iako me samo zanima ponuda, već tu padaju prve cijene. Ubrzo učim što je to svila, što je kašmir a što pašmina, kakva je razlika u vuni i zašto običan šal može koštati od 20 do 2000 dolara. Lijepo sjedneš, a prodavač izvadi jedno 50-tak šalova i svaki moraš prepipati da se uvjeriš u kvalitetu. Ja još uvijek ne kužim, ali barem dobivam prvi osjećaj cijena za suvenire koje ionako treba kupiti.
Decki su spremni za foto

Tu su sve moguće statue svih mogućih bogova, slonovi od svih materijala, nakit u svim oblicima...dosta kiča, ali jednostavno vole šareno i šljokičasto.
Dalje idem metroom, koji je funkcionalan, najbrži oblik prijevoza u gradu i najčišći s obaveznim skeniranjem od strane policije na svakom ulazu. Uletim u jedan vagon u zadnji čas i mislim super. Okrenem se oko sebe i vidim samo žene koje me čudno gledaju a u daljini iz drugog vagona hrpu muškaraca koje se smiju. Naravno, ušao sam u vagon koji je namjenjen samo ženama, pa se tako lagano povlačim u sekciju gdje mi je mjesto i u kojoj ima barem 5 puta više ljudi tj. gužva je.

Ples mladih Indijaca
Vozim se do CP-a (Connaught Place), jednog od centralnih trgova u gradu u kojem je u velikom krugu smješteno jako puno dućana, fast foodova i naravno turističkih smicalica. U središtu je pozornica na kojoj mladi imaju neku probu plesa i koreografije kao iz bolivudskih filmova. Gladan, a u strahu od svih boleština i povraćanja i proljeva koji su tako popularni za putnike koji prvi puta kroče u ovu zemlju, završim u KFCu i jedem opako začinjenu piletinu.
Curice u Indiji poziraju
Od svih vožnji, umora, prljavog zraka...lovi me umor. Ajmo na spavanje!

nedjelja, 25. studenoga 2012.

Indija za početnike 1 / Indija majka svih putovanja


U mikrosvemiru iskusnih putnika, cesto se spominje Indija, kao majka svih putovanja, valjda zato sto ima sve: tradiciju, kulturu, sve religije svijeta, najvise planine, ocean, velike rijeke, ogromne gradove I nesto manja sela, plaze, hranu, cajeve…I odluciti se putovati u Indiju nije nimalo lako, jer ako nemas par mjeseci vremena, pitanje je sto strpati u svega 2 tjedna?! Kuda krenuti, sto zaobici, kako povezati dva grada…elem, zahtjeva ova majka I dosta planiranja. Nakon par tjedana razmisljanja kuda I kako, bukiram let, prilicno povoljan iz Almate (realno, Delhi je najblizi veliki grad…I Moskva I Peking I Istanbul su udaljeniji od Delhija) I rutu: Delhi – Varanasi – Jaipur – Mumbai…otprilike…moderna povijest – stara povijest – najljepsi grad – najludji grad, I rekoh dosta ce to biti. Zaobilazim Agru I Taj Mahal, kolikogod je to MUST SEE, brijem da mi se I ne ide tamo na pola dana I trosi energija, ja hocu Indiju nekim svojim ocima, iako je ovo prilicno klasicno putovanje kad su destinacije u pitanju. Pitaju me kolege a zasto ne ides u Gou, mislim si…masovni turizam me nikad I nije privlacio, pa bome nece ni sada. Ako mi se svidi Indija, vratit cu se, vidjeti sjever I jug.

Hoteli rezervirani preko weba, kupljeni lowcost letovi, kupljene (no ne potvrdjene) karte za vlak, viza u putovnici I hajdmo u tople krajeve, kad je vec ovdje tako hladno.
Prva ocekivanja od Indije su svakako podrazaji, vizualni, auditivni, kinesteticki, I ono sto prvo ocekujes od Indije je da te napadne frontalno iz svih smjerova I da te obori s nogu te odlucis ono famozno: ili me obozavas ili zelis kuci vec prvi dan. I tako sletili mi…u Delhi…nekad citao da je aerodrom katastrofa, danas je slika puno drugacija, ustvari ne sjecam se kad sam zadnji puta bio na tako ukusno uredjenom aerodromu, moderno s tradicionalnim elementima, vrlo veliko I prostrano I nikakvih napada na cula jos nema. Hm, mislim si, sigurno me ceka iza ugla.

Citao nadalje kako ispred zgrade ceka miljon taksista da ti oderu kozu, izadjem van, nema niti jednog, samo hrpa ljudi u uniformama s oruzjem, osiguranje, sve cisto do boli. Misa mu poljubim, pa di je ta smrdljiva I prljava Indija I vozaci taksija koji se otimaju za dranje koze novopecenom posjetitelju?!? Kad tamo, neki stol, stoji lik pored, pita kud idete, ja mu dam adresu hotela, on veli da ce sada doci taksi koji ima taksimetar I da je sve po zakonu I pravilu I da ne smijem platiti ni rupiju vise od onoga sto pise na uredjaju! Lagano me drhtavica, pa gdje sam ja to sletio? Gdje je kaos? Gdje je cjenkanje I navlacenje? Ulazim u cisti auto, krece voznja (lijevom stranom naravno, ipak su Englezi ovdje boravili dovoljno dugo) I sve je ok jedno par kilometara….i onda se ukaze ona iz ugla…Indija…krece nemilosrdno trubljenje iz svih automobila, borba za svaki milimetar prednosti na cesti, taksist koji uopce ne zna kud mi idemo I zaustavlja se svakih par kilometara da provjeri (iako ja imam isprintanu mapu cetvrti gdje se nalazi hotel s adresom…ali sto je njemu mapa…), pojavljuju se tuktuk vozila na cesti (taxi – tricikl, otvorenog tipa), vec sam vidio I prve beskucnike kako se lijeno razvlace pored ceste, spremajuci se na spavanje upravo tu, pored ceste, zrak koji je toliko zagusljiv….kao da sam izasao iz nerealne bajke (aerodrom I okolica) I usao u stvarnu, pravu, zeljenu, ocekivanu pricu.

Konacno nalazimo hotel koji je prilicno daleko od centra, ali je po slikama I komentarima na webu vrlo ugodan, cist, osoblje bolesno ljubazno, sobe u stilu evropskih butik hotela, I na kraju, cijena je bila vrlo povoljna, manje od 50 dolara za nocenje…pa rekoh ne moze biti lose, ako nije ni drugima bilo lose…provirujem kroz vrata I pitam jel to hotel Residence, oni kimaju glavom I vele: Welcome to India, sir!

subota, 24. studenoga 2012.

Tadžikistan za početnike

Rudaki avenija

Čajana na Rudaki aveniji
 Kad te ulovi depra, moraš nešto napraviti. Još kad te ulovi u trenutku dok AirAstana ima neku akciju za međunarodne letove, onda je to opasno jer se nađeš u situaciji da kupuješ avio karte za destinacije i za datume, a da pritome nemaš pojma jel to izvedivo. I tako ja završim u Dušanbeu, glavom gradu Tadžikistana za neke vrlo male novce, jer let se nije mogao promjeniti, šef me pustio i dugi vikend, ne tako daleko od Almate, ali opet dovoljno blizu, za manje od dva sata sletim u najmanje razvijenu centralno azijsku zemlju i pitam se: što ja tu radim??
Predsjednik u žitu

Repertoar iz kazališta
Vizu sam bez problema riješio u Almaty, bez gužve, jer baš se turisti i ne lome doći do ove zemlje. Iako je ona najpoznatija po svojim ljepotama Pamira, lanaca s vrhovima preko 7000 metara, ja nemam vremena za tako ozbiljan pothvat, pa samo posjećujem stolicu (zanimljivo da je ovo i ruska riječ za glavni grad). Let preko snijegom prekrivenih planina je impresivan, i iako je u Almaty hladno, Dushanbe je uvijek topliji, barem za 10 stupnjeva, sredina je listopada i grad me dočeka na temperaturi od 25 sunčanih celzija. Dobra odluka.
Ovo je Rudaki, faca!

U gradu su dva vrlo skupa hotela po 200 dolara, ostalo je ispod prosjeka, a meni se baš ne troši takav novac za produženi vikend, pa sam preko svojih poznanika iz Almate došao do maila hotela Merkuri koji su mi rezervirali sobu za 80 dolara. Naravno da taksist nema pojma gdje se to nalazi, jer i nije taksist nego slučajni lik koji me na aerodromu pokušava nagovoriti na vožnju, vrlo povoljnu, još me pita jesam li lokalac?!?!?? Zašto me to pita? Vjerojatno zato jer je moj ruski bolji od njegovog, ovo je ipak zemlja perzijskih korijena i svi Slaveni za njih su Rusi, a ima nešto ostataka od prošlog vremena, i eto logičnog zaključka. Po putu me pita gdje radim i naravno, mogu li ga zaposliti u Almaty, jer težak je život u ovoj zemlji.

Drveni Buda koji leži
Statua nečemu
Grad je vrlo bezličan, postsovjetski, dok ne dođeš u centar i tamo se mješaju dva stila, neki stari, pomalo ofucani francuski stil na dominatnoj ulici grada, Rudaki i postmoderni, palače od države, koje liče na one u Turkmenistanu ali nisu ni blizu, jer ovdje baš nešto i nema nafte. Skoro da nema ničega. Svi stranci ovdje nisu zbog biznisa (osim ako nisu u pitanju narkotici....Afganistan je u komšiluku), nego su zaposlenici raznih međunarodnih organizacija, i moja sreća je da upoznajem nekoliko njih i tako prvu večer jedem filipinsku hranu s Poljakinjom, Ekvadorkom i Španjolcem.  Najluđe je što djevojka iz Poljske priča skoro pa savršeni srpski jezik jer je radila na Balkanu...iznenađenjima nikad kraja. Saznajem da su ljudska prava ovdje na vrlo niskoj razini, pogotovo prava žena, i da se dosta ponašaju plemenski. To se i vidi na ulicama...gotovo svi muškarci su obučeni u odjela, tamna s bijelim košuljama, dok su sve žene u haljinama do poda, vrlo šarenima i kičastima. Nitko nije u trapericama.
Balkoni

Detalj s tržnice
Dosta sam se šetao po gradu i dosta sam spavao u hotelu koji je ustvari velika ogromna obiteljska kuća pretvorena u vrlo simpatičan hotel, vrlo mirno i spokojno, valjda sam se zato i odmorio od Almatinske gungule i velikih auta. Ljudi su vrlo tamni, kako boja kose, tako i put, vrlo malo svijetlih ljudi. Nije ko u Iranu da ćete zaustavljati i pitati odakle si, rezervirani su jer dosta stranaca ovdje pripada i vojnom okruženju, a to je uvijek dobar znak da se držiš podalje. Grad sam po sebi nema puno za ponuditi, otišao do jednog muzeja vidjeti najvećeg ležećeg Budu koji je pronađen na području centralne Azije, iako danas Budista uopće više i nema, otišao do tržnice koja je naravno najživlji dio grada, toliko šarena i toliko zdrava...grožđe je bilo presavršeno...ljudi znatiželjnih pogleda...otišao do Adidas dućana u kojem je roba iz neke davne sezone, ali ipak na sniženju, popio predivnu Segfredo kavu i kolač s malinama i kafiću na glavnoj ulici, otišao u glavni i zastarjeli shopping centar iz bivšeg SSSRa, i stvarno, vrijeme ko da je stalo, od ponude do uređenja. Dobro je vratiti se u prošlost.
Navali narode

Bez komentara
Navečer otišao sa svojim međunarodnim novostečenim prijateljima u Ukrajinski restoran i baš smo se fno najeli. s nama i neki lokalni klinci koji pričaju nevjerojatno dobar engleski jer se druže sa strancima. Noću idemo pješice, nije nešto opasno, barem se meni tako čini, ali je vrlo pusto. Ipak šetnja Rudaki avenijom je uvijek doživljaj, cijela je pokrivena krošnjama vrlo visokog drveća i preko dana je upravo gušt biti ispod, u hladovini. Taksisti nas love, a mi biramo 10 puta jeftiniji prijevoz, nešto tipa Cammeo, fiksna ruta taksija, pa ako ti paše...izvoli. Dosta je i policije na ulici koja uglavnom zaustavlja vozače, strance ne diraju, barem se tako čini. Također dobijem informaciju da je trenutno u planinama vrlo opasno i praktički zatvoreno, ubili nekog lokalnog gazdu...srećom pa se nisam tamo uputio. Uglavnom, dugi vikend u Dushanbeu je bilo vrlo opušten i ugodan, bez velikih očekivanja i bez velikih dobitaka.

Hotel Merkury Dushanbe
Detalj iz šopinga
Pogled iz aviona
Stvarne nastambine Dušanbea

subota, 17. studenoga 2012.

Gruzija za početnike 3

Tbilisi
Uh Tbilisi. Uh. I još jedanput. Ljepota, krasota, divota, milina. Baš blesavo zvučim, znam, ali znaš onaj osjećaj kad dođeš u neki grad i baš se dobro osjećaš i sve si misliš, prevara, nešto nije u redu, ali čak i tada znaš da taj dobar osjećaj ostaje jer sve je dobro i sve je za 5! Kako ga opisati?
Sarajevo sreće Beograd sreće Zagreb sreće Skopje...valjda...neznam, tako je sve poznato a opet jedinstveno kao spoj staroga tradicionaloga i novoga modernoga.

Crkive Tbilisija
Sreća moja pa spavam kod domaćina u centru grada s pogledom na rijeku koja grad razdvaja na dva dijela stara majka svako jutro pravi hačapuri (ajme ajme ajme), čak su im i kobasice fine u odnosu na kazačke, tu je i turska kava, skoro pa kod kuće. U tako malo vremena sam proživio toliko senzacija da ne znam što bi prije?!

Spomenik instrumentu
Izložba lokalnog umjetnika (koji je naravno kućni prijatelj mog domaćina) i na kojoj pričam s nekim srpskim režiserom koji je studirao u Moskvi s autorom izložbe. Folklorna izvedba lokalnog ansambla u prostoru koji je više kafić nego mjesto za performance. Čaša vina u kafiću koji je ustvari presuper urbana cool konoba i naravno da se puši, i naravno da netko spontano zapjeva. Šetnja centralnom Rustaveli avenijom, koja je predivna, vrlo pariškog ugodjaja i gdje slučajno uđemo u neko dvorište i tamo je predivan kafić koji je istovremeno i knjižara i .... red je sjesti i odahnuti.

Neobično piće of vanilije
Onda čuveni hinkali u loklanoj skoro pa menzi s ekipicom mog domaćina, vrlo skuliran narod, vrlo prijazan. Nova čaša vina u centralnoj ulici za izlaske, kafić do kafića ili restorana, a mi u najljepšem jer eto znamo gazdu, pa usput dobijem i na poklon bocu vina domaćeg koje i nije u prodaji, samo se toči ovdje, tu negdje se pomete i bivši premijer sa svojom ekipicom na večeri. Onda vožnja do tvrđave na najludjoj uzbrdici koju sam vidio da auto može savladati, koma, pogotovo kad ti netko dođe u susret a usko...pogled je naravno očaravajući na drugu stranu grada. Luda arhitektonska riješenja po cijelom gradu, bilo stara bilo nova. Malo šopinga suvenira, kojih je obilje, stvarno kao da se pripremaju u turističku ofenzivu, neće nikome biti lako kad se to još malo pokrene.





Hačapuri po Adžarski

Nacionalno kazalište

Rustaveli avenija noću

Detalj iz kafića

Detalj poslije kafića

Slatko i jako fino

Hinkali i šašlik
Tbilisi je zakon!

nedjelja, 11. studenoga 2012.

Gruzija za početnike 2

Jesen u Gruziji

 
Telavi i Kavkaz
Idemo dalje. Cijeli tempo kojim obilazim ovu zanimljivu zemlju jer prilično nevjerojatan i eto nas već u Kahetiji, vinskoj regiji ove zemlje i iskreno...vino je čudo jedno, stvarno, pitko i fino klizi niz grlo, praktički sve vrste koje sam probao. Cijela ta regija je u smjeru Azerbejdžana, vozimo se udaljenim cestama, kroz jesenji kolorit. Odista, boje su tu, poput naših, šaroliko, toplo i vedro. Putem srećemo puno raznih domaćih životinja uz cestu, nešto poput kombinacije Zagorja, Požeške kotline i unutarnje Istre, osim jednog velikog ALI. U pozadini svih tih brežuljaka se krije masivni ogromni Kavkaz, s snježnom kapom na vrhuncima preko 5000 metara. Dah zastaje.

Stižemo u Telavi, maleni gradić ,centar regije, središte je tako lijepo sređeno s restauriranim zgradama da mi je čak malo i žao što se u našoj domovini tako ne ulaže u regionalne centre. Tu se penjemo na krov jedne kuće (što ti je prednost razgledavanje zemlje s lokalcima) i otuda nam puca pogled na dolinu, vinograde, planine, ležimo malo na krovu, lovimo zrake sunca i upijamo čistoću zraka.
Dvorac u Kahetiji

Idemo već dalje, opet manastir iz ne znakam kojeg stoljeća, na jedan iz njih se penjemo po najvećoj uzbrdici koju sam vidio u životu i po kojoj autobus može voziti, ali se ne može zaustaviti. Mi odlučimo pješice i odista, umiremo na pola puta i još par puta...neplanirano mokri od znoja, sušimo se ne povjetarcu i napokon nakon par kilometara uzbrdice, eto nas kraj objekta iz 4.stoljeća...pa ti sad reci?!?

Zanimljivo je da u svakom takom objektu imaju spremišta za vina iz neznam kojeg stoljeća, rano se tu počelo. Palimo svijeće u praktički svakom manastiru, uvijek ima za koga zapaliti, usput nalazimo na svadbene povorke, jer je vikend, tu pak ništa tradicionalno ne vidim, vrlo evropski. Na vrhu brda sretnemo neku malu ekskurziju i medju njima jedan klinac kojeg smo nedavno vidjeli na ruskom filmu o Gruziji. Dakle, znam vrlo malo Gruzijaca, a i to što znam, srećem po putu.
Aerodrom i Vino
Manastir iz 4.stoljeća

Ono što me fascinira je da svaki puta kada stanemo i pitamo za direkciju, ljudi se naprosto natječu tko će nam odgovoriti i pomoći, i uvijek je tako, vrlo prijazan i uslužan narod, na prvi pogled. Konačno napuštamo prirodu i krećemo prema glavnom gradu Tbilisiju.