Tadžikistan za početnike

Rudaki avenija

Čajana na Rudaki aveniji

 Kad te ulovi depra, moraš nešto napraviti. Još kad te ulovi u trenutku dok AirAstana ima neku akciju za međunarodne letove, onda je to opasno jer se nađeš u situaciji da kupuješ avio karte za destinacije i za datume, a da pritome nemaš pojma jel to izvedivo. I tako ja završim u Dušanbeu, glavom gradu Tadžikistana za neke vrlo male novce, jer let se nije mogao promjeniti, šef me pustio i dugi vikend, ne tako daleko od Almate, ali opet dovoljno blizu, za manje od dva sata sletim u najmanje razvijenu centralno azijsku zemlju i pitam se: što ja tu radim??

Predsjednik u žitu

Repertoar iz kazališta

Vizu sam bez problema riješio u Almaty, bez gužve, jer baš se turisti i ne lome doći do ove zemlje. Iako je ona najpoznatija po svojim ljepotama Pamira, lanaca s vrhovima preko 7000 metara, ja nemam vremena za tako ozbiljan pothvat, pa samo posjećujem stolicu (zanimljivo da je ovo i ruska riječ za glavni grad). Let preko snijegom prekrivenih planina je impresivan, i iako je u Almaty hladno, Dushanbe je uvijek topliji, barem za 10 stupnjeva, sredina je listopada i grad me dočeka na temperaturi od 25 sunčanih celzija. Dobra odluka.

Ovo je Rudaki, faca!

U gradu su dva vrlo skupa hotela po 200 dolara, ostalo je ispod prosjeka, a meni se baš ne troši takav novac za produženi vikend, pa sam preko svojih poznanika iz Almate došao do maila hotela Merkuri koji su mi rezervirali sobu za 80 dolara. Naravno da taksist nema pojma gdje se to nalazi, jer i nije taksist nego slučajni lik koji me na aerodromu pokušava nagovoriti na vožnju, vrlo povoljnu, još me pita jesam li lokalac?!?!?? Zašto me to pita? Vjerojatno zato jer je moj ruski bolji od njegovog, ovo je ipak zemlja perzijskih korijena i svi Slaveni za njih su Rusi, a ima nešto ostataka od prošlog vremena, i eto logičnog zaključka. Po putu me pita gdje radim i naravno, mogu li ga zaposliti u Almaty, jer težak je život u ovoj zemlji.

Drveni Buda koji leži

Statua nečemu

Grad je vrlo bezličan, postsovjetski, dok ne dođeš u centar i tamo se mješaju dva stila, neki stari, pomalo ofucani francuski stil na dominatnoj ulici grada, Rudaki i postmoderni, palače od države, koje liče na one u Turkmenistanu ali nisu ni blizu, jer ovdje baš nešto i nema nafte. Skoro da nema ničega. Svi stranci ovdje nisu zbog biznisa (osim ako nisu u pitanju narkotici....Afganistan je u komšiluku), nego su zaposlenici raznih međunarodnih organizacija, i moja sreća je da upoznajem nekoliko njih i tako prvu večer jedem filipinsku hranu s Poljakinjom, Ekvadorkom i Španjolcem.  Najluđe je što djevojka iz Poljske priča skoro pa savršeni srpski jezik jer je radila na Balkanu...iznenađenjima nikad kraja. Saznajem da su ljudska prava ovdje na vrlo niskoj razini, pogotovo prava žena, i da se dosta ponašaju plemenski. To se i vidi na ulicama...gotovo svi muškarci su obučeni u odjela, tamna s bijelim košuljama, dok su sve žene u haljinama do poda, vrlo šarenima i kičastima. Nitko nije u trapericama.

Balkoni

Detalj s tržnice

Dosta sam se šetao po gradu i dosta sam spavao u hotelu koji je ustvari velika ogromna obiteljska kuća pretvorena u vrlo simpatičan hotel, vrlo mirno i spokojno, valjda sam se zato i odmorio od Almatinske gungule i velikih auta. Ljudi su vrlo tamni, kako boja kose, tako i put, vrlo malo svijetlih ljudi. Nije ko u Iranu da ćete zaustavljati i pitati odakle si, rezervirani su jer dosta stranaca ovdje pripada i vojnom okruženju, a to je uvijek dobar znak da se držiš podalje. Grad sam po sebi nema puno za ponuditi, otišao do jednog muzeja vidjeti najvećeg ležećeg Budu koji je pronađen na području centralne Azije, iako danas Budista uopće više i nema, otišao do tržnice koja je naravno najživlji dio grada, toliko šarena i toliko zdrava...grožđe je bilo presavršeno...ljudi znatiželjnih pogleda...otišao do Adidas dućana u kojem je roba iz neke davne sezone, ali ipak na sniženju, popio predivnu Segfredo kavu i kolač s malinama i kafiću na glavnoj ulici, otišao u glavni i zastarjeli shopping centar iz bivšeg SSSRa, i stvarno, vrijeme ko da je stalo, od ponude do uređenja. Dobro je vratiti se u prošlost.

Navali narode

Bez komentara

Navečer otišao sa svojim međunarodnim novostečenim prijateljima u Ukrajinski restoran i baš smo se fno najeli. s nama i neki lokalni klinci koji pričaju nevjerojatno dobar engleski jer se druže sa strancima. Noću idemo pješice, nije nešto opasno, barem se meni tako čini, ali je vrlo pusto. Ipak šetnja Rudaki avenijom je uvijek doživljaj, cijela je pokrivena krošnjama vrlo visokog drveća i preko dana je upravo gušt biti ispod, u hladovini. Taksisti nas love, a mi biramo 10 puta jeftiniji prijevoz, nešto tipa Cammeo, fiksna ruta taksija, pa ako ti paše...izvoli. Dosta je i policije na ulici koja uglavnom zaustavlja vozače, strance ne diraju, barem se tako čini. Također dobijem informaciju da je trenutno u planinama vrlo opasno i praktički zatvoreno, ubili nekog lokalnog gazdu...srećom pa se nisam tamo uputio. Uglavnom, dugi vikend u Dushanbeu je bilo vrlo opušten i ugodan, bez velikih očekivanja i bez velikih dobitaka.

Hotel Merkury Dushanbe

Detalj iz šopinga

Pogled iz aviona

Stvarne nastambine Dušanbea