ponedjeljak, 15. prosinca 2008.

Ombolo (MPT) i kobasica (NDC)

Svaki puta kad dodjem u Istru, poželim se fine papice. Isto tako mi je presuper kad se u toj Istri sve može jer su cijeli evropski, svjecki, tolerantni, prijemčivi, otvorena uma. Od golotinje na plažama preko ljeta, do svingeraja po unutrašnjosti pa sve do rokije na kraju Istre.
I onda popuše klasični balkasnishe sindrom u obliku sočnog južno rvackog omobla, oli Marka Perkovića T. (MPT) i jednu strastvenu plejboj kobasicu, oli Nives Drpić C. (NDC).

MPTNDC su heroji alternative. Oni su vrhunac šunda u Hrvata. Oni su najslađi istarski ombolo i kobasice.

Da MPTu ne daju da pjeva u Gospiću (ok, ok, znam da pričam gluposti, ali mi to treba hipotetski), svi bi mi bili na miru, jer to je ipak tradicionalan narod, pomalo zadrt, sklon desnici.
Da NDCici ne žele dati nagradu za najprodavaniji album trash glazbe, nitko ne bi ni znao.

Ali oni se suočili sa nepremostivom preprekom koja čak geografski i nije na Balkanu....Istra...

Boli me ona stvar za njih dvoje, ali čini mi se da je sve ošlo u PM kad su u pitanju slobode i prava. Izgleda da ću ja u Honduras.

Grazie Istria !

petak, 5. prosinca 2008.

Danas igra Hrvatska

Jednog dana u decembrudveiljadeosme...rodila se nova država Fejsbukia. Kao prava banana republika, nastala je na temeljima jedne druge banana republike na brdovitom Balkanu.

Bio ja na prosvjedu u svom gradu. Kiša. Narod stoji. Gleda. Ne zna kuda bi. Znaju da su došli na prosvjed. Protiv banana premijera banana države. I banana vlade i banana oporbe. I banana krize i banana kapitalizma u koji nas je odvukao prvi banana precjednik. Banana Bog mu banana dušu prosti.

Ima nas 5 miljona, skupilo se ni 5 iljada. E je smo jad. Kaže jedan lik na prosvjedu: tko je kriv za sve ovo? VI !!! Vi, stoko sitnog zuba. I sad je pitanje...za koga se stvara ta Fejsbukia kad tako malo ljudi oće u otcepljenje....ko nas bre zavadi....sjećam se fraze iz sredine devedesetih...

Džaba smo ju stvarali, reklo bi se. Nismo mi ni za demokraciju, niti za kapitalizam, niti za prosvjede, niti za za raditi, niti za iskorak...

Nama treba kruha i igara i točka. Janica, Ivica, Goran, Ivano i ekipa....poput starog Rima...upravljati ruljom je jednostavno. Sad će svecko prvenstvo u rukometu pa će narod dobiti svoju kvartalnu porciju radosti i uzbuđenja.
Sjećam se izleta u jednu drugu državu, nekako mislim da bi baš nama takav sustav odgovarao.
Sjeverna Koreja.

srijeda, 5. studenoga 2008.

Dan kad se stvarala povijest....

Baš se pitam koliko je povijesnih dana u životu jednog čovjeka?
Povijesni dani za većinu ljudi su:
1. kad se rode
2. kad se prvi puta vjenčaju
3. kad krenu prvi puta u školu
4. kad prvi puta spavaju van kuće
5. kad prvi puta spavaju doma sami bez roditelja
6. kad se poljube prvi puta
7. kad se seksaju prvi puta
8. kad se razvedu prvi puta
9. kad dobiju dijete
10. kad izgube dragu osobu
11. kad se sele u drugi grad ili državu
12. kada diplomiraju
13. kada dobiju prvi posao
14. kada se prvi puta zaljube
15. kada prvi puta nesretno vole

Hm...nije li svaki dan života povijesni ?! Jer već sutradan to je nešto što se više promijeniti ne može i treba prigriliti ono što se dogodilo jučer kao iskustvo i učenje i s tim ići dalje. Kuda dalje? Kažu da je ovaj mali sa slike promjenio povijest svjetske politike, od Argentine do Irana, preko Indonezije, svi sve vesele njegovoj pobjedi, koja je (priznali to ili ne) bila toliko očita i dugonajavljivana, a S.Palin je izgledala kao njegova najveća potpora. Kako su se izbori približavali, ona je sve više ispadala iz tračnica i potpomogla lošem imidžu republikanaca. Iskreno, da li su republikanci mogli pobijediti nakon Busha i trenutnog ekonomskog stanja u državi? Čak i da je Obama bio republikanac, a Palinica demokratica, potonja bi pobijedila....i svi bi rekli kako je simpatična takva luckasta.
Da nije bilo para Oprah W., Puff D. i ostale crnačke ekipe (sorry, ali meni je prelicemjerno govoriti izmišljen izraz afro-amerikanac; to bi bilo kao da je Palinica anglo-amerikanka, a neki sentor Hrvat bi tada bio croamerikanac), te groznih napada na Hilary...mislim da bi danas bio povijesni dan također jer bi imali prvu ženu predsjednicu USA, a to bi bila još veća fora.

No kako je da je...nadajmo se da je mali Obama naučio i lupati palicom sve one koje odmah treba nalupati, da je naučio da ništa ne ide preko noći i da neće imati svoju Lewinsky. Kažu da je njegova misija ujediniti USA...pa poželimo mu sreću na ovaj povijesni dan!

utorak, 28. listopada 2008.

Safe place

Bio ja na godišnjem. I razbolio se. Jako. Ništa ne boli, a rezultat bolesti svi vide. I dogodila se blokada u vidu "nepisanja" bloga. A tako mi je dobro krenulo (barem ja tako mislim).
I prolaze dani i događaji a meni inspiracija nigdje.
I vidio Madonnu i bio u Parizu i otišao na bolovanje prvi put u životu (10 godina staža) i Dinamo prošao UEFU i Hajduk izgubio trenera i došla je predivna jesen i ubili Hodakicu i ubili Pukija i umrla mi jedna mlada poznanica od moždanog udara i pocrkale mi sve ribe u akvariju i dobio neki novi zanimljivi projekt na poslu i Sarah Palin pokušava biti faca i Sanader putuje i ne mari i dionice pale na svjetskom tržištu i CROBEX pao i digao se i pao opet i došlo do nelikvidnosti sustava i pale cijene nafte i još jedna draga poznanica umrla od raka kostiju i sestra mi bila na operaciji i...već sam mislio da sam gotov za blog. Mrtvac. A tako je dobro počeo.
I onda je umrla još jedna meni jako draga osoba. Pa sam sjeo u auto i vozio 350 kilometara da ju pozdravim posljednji put. Malo je ljudi zbog kojih to napravite (osim uže rodbine). Ja sam išao jer sam znao da to trebam i da osjećam taj moment kada se vraćate negdje gdje vam je bilo fino i ugodno. Sjetio sam se djetinstva i mjesta gdje sam rado provodio vrijeme, čak i živio jedno vrijeme tamo. Sjetio se hrane, kriza 80-tih, redova za kavu i detergente, crkve sa poznatim korom i pjesmama, ljudi koji više nisu isti, a opet jesu, samo imaju 15-20 godina više, sjetio se nedjeljnih ručaka i jutarnje mise i tog mjesta na koje sam tako volio ići jer sam se osjećao kao kod kuće. To je bilo moje sigurno mjesto. Moj "safe place". Danas sam bio tamo da se poklonim osobi koja mi je omogućila svojom dobrotom i skromnošću da imam svoj prvi safe place u djetinjstvu, da se osjećam dobro i sigurno. Smireno i zadovoljno. Hvala ti, sad sigurno andjelima radiš neki novi safe place.

petak, 26. rujna 2008.

Bahaizam ili najljepši vrt svijeta


Bahaizam ili Baha'i vjera je monoteistična religija čiji pripadnici slijede učenja Bahá'u'lláh-a, začetnika i proroka bahaizma. Temeljna ideja je da je čovječanstvo jedinstvena rasa i da će jednog dan doći do ujedinjenja u jednu jedinstvenu zajednicu. Bahá'u'lláh (Iranac čije ime na arapskom znači "Slava Boga") je učio da postoji samo jedan bog koji se pomalo otkriva čovječanstvu. Po Bahaističkom vjerovanju svaka od velikih svjetskih religija koja je čovječanstvu došla od Boga preko proroka (Buda, Zaratustra, Isusa, Muhamed, i svi ostali proroci koji će tek doći) predstavljaju samo jedan korak u nizu božjih otkrivanja čovječanstvu. Vjernici bahaisti vjeruju da je Bahá'u'lláh zadnji od takvih proroka, što ne znači da ih neće biti još u budućnosti.

Prema "The Britannica Book of the Year (1992)" vjerinici Baha'i se nalazi u 247 zemalja svijeta, u više od 2100 etničkih, plemenskih i rasnih skupina, a procjena je da ima oko šest milijuna vjernika. Većina vjernika se nalazi u zemljama trećeg svijeta i to: - Azija: 2.6 milijuna, - Afrika: 1.8 milijuna, - Latinska Amerika: 900 000

Najveća Baha'i zajednica se nalazi u Indiji (2.2 milijuna stanovnika), slijedi Iran s 350 000 i SAD s 150 000.

Osnovna načela

# Jedinstvo čovječanstva

# Temelj svih religija je jedan

# Religija mora biti uzrokom jedinstva

# Uklanjanje svih oblika predrasuda

# Univerzalni pomoćni jezik

# Jednakopravnost između muškaraca i žena

# Univerzalno obrazovanje

# Duhovno rješenje ekonomskih problema

# Uklanjanje ekstrema siromaštva i bogatstva

# Religija mora biti u skladu sa znanošću i razumom

# Neovisno traganje za istinom

# Sveopći mir

# Međunarodni sud


Zašto ja to pišem, bolje rečeno prepisujem da bi vas informirao? Zato jer je ista nastala u Shirazu, predivnom Iranskom gradu koji sam posjetio u travnju ove godine, i ista je jedina svjetska religija zabranjena u Iranu (npr. Možete biti Židov, ali ne možete biti Baha'i). A zadnje počivalište Bab'a se nalazi u Izraelu, gradu Haifi na obalama sredozemnog mora, na planini Karmel (nagradno pitanje: kako su Karmelićanke dobile ime?), u predivnim vrtovima koje svakodnevno odražava preko 140 stalno zaposlenih vrtlara. Uživajte koliko možete preko fotografija !

TA minus i plus


Tel Aviv – Jaffa.

Jedan grad u dva grada. Ili dva u jedan. Nemam pojma. Ajmo prvo Jaffa. Divno su preuredili stari dio grada koji je nekad bio bitan i važan, danas je to turizam, turizam i buvljak na kojem možete čuda kupiti. Jedan od boljih koji sam vidio u životu, a vidio sam ih dosta. I dobra klopa, izvrsna ustvari. Ima par tako dobrih mjesta za klopu okolo buvlje pijace, da mi je bilo milo i gušt. Inače nekada arapski dio grada, sada ih ima sve manje, jer jednostavno se povlače zbog nama nerazumljivih razloga (njima je vjerojatno već puna kapa).


Jaffa je dobra jer vam pruža pogled na Tel Aviv. Neboderi, neboderi, neboderi. Uz duuuuuugu pješčanu plažu.

Zamislite grad (sad pričam o Tel Avivu) u koji živi u sapunici, nalazi se u Izraelu, ali samo sigurnosnim provjerama (grrrrr) liči na Izrael. Ostatak je Amerika s mediteranskim štihom.

Zašto je to dobro:

  1. ljeto traje 6 mjeseci, ostatak je proljeće
  2. imate lanac dućana koji se zove AM – PM i radi 24 sata
  3. svježe cijeđeni sokovi na svakom koraku
  4. kilometri pješčanih plaža
  5. ekipa spremna na partije svaku noć u godini
  6. svi izgledaju fenomenalno (no to je tipično za ovu regiju)
  7. svi govore engleski
  8. porcije u restoranima su OGROMNE
  9. to je najmanji kozmopolis na svijetu

Zašto to nije dobro:

  1. mislite da je kod nas vlažno? Čekajte dok dođete ovamo !
  2. bez klimatizacije ne možete niti spavati
  3. postaje sve skuplje za život ili boravak
  4. one porcije? Pola morate baciti jer ne možete pojesti sve
  5. velika većina ljudi je samo čula da postoji neki ZID
  6. svi izgledaju fenomenalno (pa ako vi niste takvi, onda se u manjini)
  7. ne možete partijati baš svaku noć
  8. onaj engleski ustvari je američki engleski
  9. pričam gluposti, ovdje bi se lako moglo živjeti

srijeda, 17. rujna 2008.

Palestina


Sjedim u arapskom domu u istocnom Jeruzalemu nakon drugog dana provedenog u Palestini. Reklo bi se da slazem dojmove, no cini se da nije tako. Dojmovi su puno drugaciji od boravka u Izraelu. Ovdje je sve u skladu i duhu tradicije podrucja na kojem se nalazim. Odjeca, hrana, kuce, natpisi, ljudi, lica, pokreti, kao da traze potpuni sklad u kojem bi se utopili u ovom toplom ramazanskom danu. Ne kazem da je Izrael izvjestacen, ali postoji jedan neobican osjecaj da ta drzava ne raste prirodnim putem, uz duzno postovnje za sve nedace koje su imali u proslosti.

No ovo je prica iza zida. Zapadna obala ili Palestina ili Teritorij je podrucje koje ima vrlo turbulentnu povjest. Toliko promjenjivu i ranjivu da smo svi mi kad tad culi vijest na radiju ili televiziji o problemima u Gazi ili bombi u Ramali ili eksploziji u Betlehemu. Danas je sve tako mirno i zeljno zivota. Ili suzivota. Ova zemlja je toliko propala da ju jedino moze spasiti cinjenica da veci dio nje zovu Svetom zemljom, koju obilazimo mi krscani u velikom broju. Infrastruktura je u losem stanju. Zid koji je izgradjen ogranicava slobodu kretanja brojnim Palestincima, od toga da ima onih koji uopce ne mogu u Izrael, do onih koji prolaze kroz sigurnosne tocke i ovise o dobroj volji golobradog vojnika s puskom u ruci. Oni ih uopce ne moraju pustiti cak i kad imaju sve dozvole. Zivot im ponekad odista ovisi o samovolji pojedinca s puskom u ruci koji umjesto da je na faksu ili s prijateljima na plazi, mora cuvati svoju zemlju od nevidiljivog neprijatelja. Palestinci su prilicno ravnodusni, dosta im je svega. Ramazan je pa dok hodamo, pazim da ne pijem vodu pred njima, jest cemo tek kad se vratimo u kucu. Bazari su ovdje carobni, bas kao i svugdje u arapskom svijetu. No i oni su prazni od kupaca jer turista jednostavno nema u onom broju u kojem su dolazili ranije. Puno ih je zatvoreno, tako da kad ugledaju stranca, svi se nadaju da ce prodati koji kriz, krunicu, ikonu ili neki drugi religiozni suvenir. Betlehem je mjesto rodjenja Isusa Krista, potpuno podjeljeno zidom, cak i na nekim mjestima zid ne razdvaja nista posebno nego dva palestinska dvorista. Svi grafiti govore u jednom smjeru, zidovi ne opstaju i ovo je zlocin. Ljudi su nesretni s zidom i to se vidi, mada razmjena i poslovanje izmedju Izraela i Palestine je tako ocita, jer se velika vecina svih suvenira koji se prodaju u obje zemlje proizvodi upravo u Palestini, cak i zidovske memorabilije. Ulice su bucne, pune nekih cudnih dugackih mercedesa u koje stane 7 putnika, pa su svi pretvoreni u taksi vozila koji su ovdje najcese prijevozno sredstvo, jer javni prijevoz jednostavno ne funkcionira. Puno je povijesnih stvari koje se ne odrzavaju, tako da ce zub vremena kad tad omoguciti potpuni zaborav nekim lokalitetima. Najsokantniji prizor sam vidio u Hebronu, hodamo ulicom kroz arapski dio, iznad nas zica koja zadrzava smece koje bacaju zidovski stanovnici grada koji zive na gornjim katovima zgrada. Logika mi kaze, pa to nije zdravo ni za ove gore, ako nista drugo, medjutim, ovdje cesto nema nikakve logike ili objasnjenja, pa je bolje niti ne pitati ZASTO?!?

Usli smo u zidovski dio Hebrona, kao da smo dosli u pustinju, prolazimo ulicom koja je nekad bila arapska s puno ducana, onda se doselio jedan hrabri zidov, pa su postavili osiguranje na pocetak i kraj ulice kako bi on bio siguran. Meni to izgleda kao zatvor, prilicno nesusjedsko ponasanje. I nakon sto smo pregledani na ulazu, hodamo i cujemo zvuke iz arapskog dijela grada, a ovdje nikoga, i tako hodamo i moj se arapski pratilac odjednom uplasi jer je shvatio da nikad ovdje nije bio i da se ne osjeca ugodno, pa se i meni taj osjecaj stvorio i prolaze vojnici s puskama, uopce ne kuzim koga od cega cuvaju, i nakon nekog vremena pitam jednog vojnika koji je sam prolazio gdje je izlaz, on me ne ferma, nego me prezirno pogleda i pita me odakle sam, ja odgovoram, a on meni kaze vrati se tamo odakle si dosao ! I ne preostaje mi nista drugo nego hitam prema sigurnosnoj tocki koja ce me opet dovesti u Palestinu i tu napokon udahnem zrak i osjetim punu slobodu i opustenost. Srecemo se s palestinskim mirovnim aktivistima i slusamo njihove nevjerojatne price o zivotu prije i sada, o zidu, o neimanju izbora, o nepostivanju ljudskih prava, o samovolji Izraelaca, o ovome i onome i mislim si ja, pa toliko toga svi znaju i nitko vam ne pomaze i stvarno ne kuzim kako dalje i kako vam pomoci. Oni meni odgovaraju, pricajte o nama ljudima kod kuce, recite da dodju ovo vidjeti i pricati drugima. I pricam. Jednom je jedan od njih putovao od NY do Betlehema 5 dana jer ga nisu pustili u zemlju na BenGurion aerodromu u Tel Avivu, pa je morao nazad u Europu pa u Jordan, pa u Betlehem. Vrijeme je ovdje prerelativna stvar, krenes nekamo s autom i nikad ne znas gdje ces zaglaviti, na kojoj tocki ce netko reci ne moze dalje, ili ces cekati da se napuni taksi sa 7 ljudi za tvoju destinaciju kako bi mogli dalje. Cekali mi sat vremena da se napuni jednom. Vodic prica o nogometu, zna i za Hajduk i Dinamo, prati sve evropske lige i bas bi volio otici jednom na veliku tekmu, navija za Real Madrid. Klinci zaigrani po ulici kao i svugdje na svijetu. Zene obavljaju kupovinu prije nego krenu kuci kako bi napravile obrok kojim ce prekinuti danasnji post. Cujemo neku pucnjavu u daljniji i zukove hitne, nitko se ne obazire oko nas, pa smo i mi mirni, kad si u Palestini, budi Palestinac. Poslije cujemo da su bili neki protesti za vodu, pa je Izraelska policija malo intervenirala. Izrael u potpunosti kontrolira vodu za Palestinu, zamislite da nama to rade npr. Slovenci ? Mi bi se zivi pojeli i mislim da bi krenuli u rat protiv NATOa. Probali slatkise i kolace koji se rade samo u vrijeme Ramazana. Ajme, ajme predobro, prekaloricno. Vracamo se nazad drugim putem, moramo proci kroz zid. Gledam iz auta lica vojnika i vojnikusa koji nas pustaju nakon sto vozac objasni da su unutra Nijemci, ocito je to sifra za pusti i ne gnjavi, jer cim smo neka egzoticna nacija, odma gledaju putovnice, a znamo sto se krije u mojoj.

Vracam se u istocni Jeruzalem, i srce mi place zbog zida i mislim si mozda je ovo pravi Zid placa, kamo treba doci, klanjati se i moliti da se stvari posloze i dodju u ravnotezu i harmoniju.

ponedjeljak, 15. rujna 2008.

Masada


Masada je prirodna utvrda ili gora na kojoj je napravljena tvrdjava, dakle, za one koji zele znati vise, kod mene se najcesce klikne na naslov pa dobijete dodatne informacije od wikice.
Ovo je jednostavno must see u Izraelu, osim sto je Unesco zastitio ovaj lokalitet, osim sto imate predivan pogled na Mrtvo more i tocku u kojoj se ono prelama na dva dijela, ovo je takodjer jedno od svetijih mjesta za Zidove.
Naime, Herod si je dao izgraditi vrlo mocnu tvrdjavu na ovoj litici, koja je oko 400 metara visoka, doduse s obzirom da je ispod nje Mrtvo more koje je 400 metara ispod razine mora, dodje vam na isto, dakle, na nuli smo, ali ipak nismo, jer se nalazimo tu a ne na nekoj morskoj obali. Zapetljano to s Mrtvim morem.
I napravio si on cuda tamo, kao pravi Rimljanin, dovukao i vodu gore, imao i spa i vojsku i hranu. Odavde je mogao cuvati svu sol svijeta koja je tada vjerojatno znacila onoliko koliko nama benza. To se sve dogadjalo nesto prije Krista, valjda vam je ostao Herod u pamcenju iz vjeronauka ?!?
I onda se nekako dogodilo da su zidovski ekstremisti preuzeli cijeli kompleks i nastanli se gore. I zivjeli neko vrijeme. Onda su rimljani poludili i hjtjeli to zauzeti nazad. Ali im ovi nisu dali. Pa su se borili nekoliko godina. Godina !!!
I svasta su rimljani pokusavali. I konacno su uspjeli uz pomoc vjetra i vatre probiti glavna vrata, ali nisu htjeli unutra preko noci, nego su proslavili pobjedu prije ulaska. Zidovi za to vrijeme dogovaraju slijedeci korak, umjesto da budu robovi, radije ce mrijeti slobodni.
Pao je dogovor. Po noci su svi muskarci ubili svoju familiju. Odredjeno je 10 muskaraca koji su pobili sve ostale muske, i jedan koji je pobio njih 9 i sebe samog, pa na taj nacin imaju samo jednog koji je zgrijesio jer se sam ubio.
Rimljani usli u zoru unutra i nije bilo nikoga osim neke starice i djecice koji su slucajno prezivjeli. I film je snimljen u 'olivudu.
Valjda vam je jasno zasto je to toliko bitno mjesto Izraelcima. Meni slika postaje jasnija, ali i dalje je sve to nekako mucenje i patnja i bol. Valjda nacija nije nacija ako ne nastaje u krvi i suzama. Svasta !

Danas se na Masadu ide dnevnim izletom iz Eilata ili Jeruzalema. Jako je vruce, cak i gore na vrhu, nema ni daska vjetra. Pogled je spektakularan, navodno najbolji u ranu zoru kada se sunce dize i sa strane Jordana preko Mrtvog mora krene obasjavati liticu. Gore se moze zmijskim putem, ali srecom postoje Svicarci koji su izmislili efikasnije nacine putovanja na brda pa eto i gondole do gore za svega 2 minute. Jos uvijek se vide tlocrti gdje su bile smjestene rimske legije, dok se tvrdjava kontinuirano obnavlja i otkriva dio po dio.

Centar svijeta

Kazu da je Jeruzalem centar svijeta u nekoliko pogleda. Mocna je ta koncentracija svetosti na jednom mjestu, tako skucenom unutar zidova starog grada Davidova. I svi ga svojataju, i Zidovi i muslimani i krscani. Grad je to koji opija svim culima, usi, oci, nos, okus, duh...kao da odjednom cijeli organizam odluci sudjelovati u dozivljaju grada pa se angazira snazno i mocno. I dok hodas starim gradom, sreces razne ljude koji su tu odlucili zivjeti ili su im se preci rodili tu, ili su odlucili doci na hodocasce ili pak su samo vojnici koji moraju cuvati neki dio grada.
U arapskom dijelu grada dominira bazar sa svim svojim snaznim obiljezjima. Buka od prodavaca koji zele prodati sto vise, mirisi mirodija ovog kraja, odjeca koja uglavnom pokriva sve dijelove tijela, ali zivopisna i sarena do boli, djeca koja idu u skolu ili se vracaju iz nje, svaki u svojoj uniformi kako bi se znalo koju pohadja, uzurbani koraci ljudi koji zure na molitvu u dzamiju jer je Ramazan, mjesec posta, toliko bitan za njihovu religiju i toliko poseban u odricanju i posvecenosti. Sa svih strana istocnog Jeruzalema, nekoliko puta dnevno se oglasavaju pozivi na molitvu s brojnih minareta. Naviknut na zvucnike i cd, iznenadjen sam da ovdje to rade uzivo bez matrice, cak i dok me bude u 5 sati ujutro, jer nema boljeg nego spavati u hostelu u starom gradu, samo tada covjek prihvaca sva pravila igre.
Ljubazna djevojka na recepiji mi pojasnjava kako ne sluze dorucak u ovom periodu, ali mi rado pomaze pri odabiru restorana gdje cu se namiriti. Usput mi pojasnjava kako je Alah velik i da je radosna sto posti.
Od krscanskog dijela grada su uglavnom ostala imena ulica, crkve, i pokoji svecenik, te najveci broj turista hodocasnika koji zele proci rutom kojom je Isus prosao prije nesto manje od dva tisucljeca. Guraju se Grci, Rusi, Talijani, Poljaci i Spanjolci...barem mi se cini da dominiraju njihove grupe gradom po jezicima koje cujem. Ovdje smo svi pod istom kapom i pravoslavni i katolici i iskreno, jedino mi se to i cini pravo, vjera nam je identicna, jedino su svjetovni likovi malo mijenjali pravila pa su nas razdvojili i omogucili nam godine ratovanja i neterpeljivosti.
Kupuju se krunice, guzvaju se ljudi u redu za poklon Isusovom grobu, jedni mole, drugi galame, treci ih ususkavaju i tako taj ritual ide iz dana u dan.
Pokusavam doci do tog Zida placa da mozda i ja zaplacem jer osim sto sam i dalje bolestan, cim stavim naocale, cmizdrim jer mi je oko preosjetljivo. Do njega naravno moras proci sigurnosnu kontrolu, jer ne moze bilo tko i bilo kako do Zida. Atmosfera je posebna i sveta, ali se osjeti ta bol i taj nemir dok ljudi mole. Vojnici koji su dosli dotaknuti zid prije odlaska na neko bojiste, turisti koji guraju komadice papira sa svojim zeljama i ortodoksni vjernici koji se tresu dok se mole i nesto mrmljaju i kao da prolaze neku katarzu. Naravno, ovaj pogled laika i osobe koja se prvi puta srece s tim je presubjektivan, vjerujem da cu do kraja puta shvatiti barem osnove onoga sto vidim oko sebe. Grad je sav od kamena, dominira zuto bijela boja palestinskog kamenjara, pokoje drvo masline i puno ljudi koji zive u ovom neobicnom, podjeljenom gradu. Novi ZID je jedna sasvim druga prica.

ponedjeljak, 8. rujna 2008.

Skok do Jordana


Jedan od osnovnih razloga zasto stranac dopre do Eilata nije sunce, more i zabava jer toga ima svugdje. Moj najveci razlog je blizina Petre u Jordanu, koja se odavde nalazi svega 2 sata voznje. Da ne bi ja pisao cuda o tom svjetskom cudu, izvolite prvo malo zguglati o tome, a onda se vratite pogledati moje slicice.

Izlet kosta 200 americkih dolara, prijevoz do tamo, vodic i policijska pratnja od strane Jordanaca, jer ipak su oni ratovali medjusobno do nedavno, ali sad su kao u dobrim odnosima. Besplatan rucak, voda i voce su u cijeni i jos malo razgledavanje grada Aqaba, polumilijunskog susjeda malog Eilata.

Put do Petre je presavrsen, pustinja im je genijalna, brda i vrhovi koje smo vidjeli, nevjerojatnih granitnih formacija. Sama Petra je toliko posebna da mi je drago sto sam se mrcvario na cjelodnevni put iako sam znao da cu proci sekjuriti provjeru na izlazu i ulazu u Izrael opet, iako ovaj puta puno krace, valjda sam vec u sustavu s napomenom “ni nalik teroristu”.

U grupi bio sa 17 Izraelaca, dvoje juznoafrikanaca kojima sam obecao da dolazim na FIFA 2010, te dvoje americana. Dozivjeli smo tako naglu promjenu vremena s par kapi kise i pustinskom pjescanom olujom, tako da je moje desno oko sada jos vise nastradalo jer se zbog spore rekacije ne moze zatvoriti brzim treptajem. I da to ne bude sve, sudarili smo se s nekim kombijem, tj. on je udario u nas tocno na mjestu gdje sam sjedio, pa je tip pobjegao, pa su se nasi jordanski policajci okrenuli za njim, ali s nama u busu, pa smo ih jurili, ali ih nismo stigli jer su manji i bolje poznaju teren. I onda smo stali da vidimo stetu, svi Izraelci su odmah zvali doma da kazu sto im se dogodilo, slikaju bus na mjestu gdjenas je frajer “ogrebao”, a ja sjedim u busu i cekam da krenemo i cudim se svim tim ljudima sto dizu buku od nicega i oni se cude meni kako sjedim mirno na tom istom mjestu gdje smo udareni. Valjda sam se zguglao od svega, pitam se samo sto je slijedece ?!?


subota, 6. rujna 2008.

Izrael / idemo dalje...prvi i drugi dan


Isti dan sam zavrsio i u bolnici zbog neobicne bolesti lica koja mi se pojavila i eksplodirala u toku putovanja. Nista nije izraslo, samo mi je dio lica blokiran od bilo kakve reakcije, tako da se ne smijem, ne pricam, ne migam itd. Naravno, bolnica je sama po sebi dozivljaj, ali ne bi bio potpun kad ne bi nakon pregleda doveli hrpu stranih studenata na prezentaciju bolesti, osjecao sam se kao eksponat. Dobio veliku porciju lijekova, pa cemo vidjeti kako ce ici dalje, do kraja puta ce mi dostajati.
Eilat. Hm...to je jedini Izraelski grad na Crvenom moru, smjesten doslovce izmedju granica Jordana i Egipta, nastao unatrag 50tak godina kao rivijera za domace i pokojeg stranca. Stranci su uglavnom Rusi ili domaci Rusi. Naime, Izrael je morao uvoziti stanovnike zidovskog porjekla kako Palestinici ne bi bili brojniji narod i kako bi naselili puste dijelove Izraela. I tako su Rusi, nakon raspada SSSRa, domaglili ovamo i danas ih ima preko milijun stanovnika. Na recepciji mog hotela me mole da pricamo ruski jer im ne ide engleski. Iako, pravi Izraelci mahom izvrsno govore engleski. Od njih trebamo uciti kako ugostiti Ruse, koji fala Bogu i ovdje trose pare. Hrvati ucite ruski iznova, inace cete prestati zaradjivati pare od turizma.

Sigursnost je veliki problem, sto ste vidjeli iz prvog dana i to se nastavlja i dalje, pregledom ruksaka kad ulazite u shoping centar ili hotel, to je jednostavno tako, mi ustvari nemamo pojma koliko sigurno i bezbrizno zivimo.

Ovdje je toliko vruce, preko 40 stupnjeva, sunce przi, tek oko ponoci se moze disati i tada se grad budi i pocinje party. Naravno, ne i za mene, jer lijekovi me uspavljuju, ali dobro, treba se i odmoriti. Glavni klub se naravno zove Papaya beach i otvoren je 24 sata. Iako je pasja vrucina svuda, pasa nema nigdje, prevruce im je, pa samo vidjam macke u hladovinama od palmi.

U gradu uglavnom dominiraju hoteli svih mogucih lanaca i zvezdurina, tu je i vrlo posjeceni koraljni greben, raj za dajvere, zatim se moze plivati s delfinima u njihovom prirodnom habitatu, pa je tu i ocenarij s podvodnom posmatracnicom koja je stvarno jako jako cool, pa zatim hrpa drugih bazena s ribama, onda imaju IMAX kino koje daje predstave samo na hebrejskom, ali je vizualni gust pa mi bilo zao propustiti. I skupo je nekako, da li zato sto je turisticko mjesto, ali i hrana i cuga su skuplje nego kod nas. Ono sto nije skupo je odjeca i tehnika jer su rasprodaje, pa mi se duh malo oporavio.

Nasao sam predivan Arcaffe u kojem ima besplatan internet odakle i dolaze ovi blogovi, sa presavrsenom kavom i sokovima i kolacima. Mogao bi samo na tome zivjeti kako su super. Moram im dati malo reklame, kad oni meni daju free wireless. Restorani uglavnom internacionalni, tako da cekam Jerusalem da se dokopam prave domace hrane, iako sam zalutao u kosher fast food, ali kako ne mogu zinuti jako zbog bolesti, izgledao sam kao dvogodisnjak koji brlja po tanjuru.

Puno toga je otvoreno 24 sata i to je jedini nacin da budu konkurenti Sinaju i Sharmu, jer tamo se mozete provesti za duplo manje novaca, samo ova pustinjska oaza sa svim obiljezjima zapada na Bliskom istoku je vrlo jedinstvena.

petak, 5. rujna 2008.

Izrael dan nulti

Dobrodosli u Izrael ! Nakon svih mrcvarenja po aerodromima, kasnjenjima aviona, izlazim iz letjelice u ranu zoru oko 3 sata.

Prva stvar je policija tj. imigracija, gleda putovnicu i ugleda Iransku vizu i stambilj. Prije nastavka jedno pojasnjenje: Iran i jos neke muslimanske zemlje ne pustaju nikoga unutra tko ima zig Izraela i tu nema pogovora, jednostavno to se zna. Ali ono sto slijedi bas i nisam znao.

Prva runda pitanja:

s kim putujete? koga znate u Izraelu?zasto se se odlucili putovati u Izrael?sto se po zanimanju?tko placa vase putovanje?gdje cete odsjesti?kako se zove hotel?zasto ste putovali u Iran?koliko dugo cet biti u Izraelu?koga znate u Izraelu?....i tada je valjda vec dala signal nekome tko je poslao vojnika po mene i stvaljaju me po strani, jer zadrzavam red a zasluzujem dodatnu pozornost i nova\stara pitanja, i nakon par minuta dolazi nova zenskica, skroz ugodne vanjstine s mojom kopiranom putovnicom i nekim dokumentom koji ce popuniti...

Druga runda:

kako ste?zasto niste dosli direktno iz svoje zemlje?sto radite u zivotu?imate li vizitku?mogu li je vidjeti?koja je vasa kucna adresa?telefon doma?na poslu?mail privatni?imate li kakve prijatelje ili rodbinu u Izraelu? da li ikoga znate ovdje? zasto ste odlucili putovati u Izrael? tko vam je rekao da trebate putovati u Izrael? gdje ste se informirali o Izraelu? sto cete sve vidjeti na putu u Izraelu?zasto nemate u svim gradovima bukiran hotel?pa s takvim poslom vi ne bi trebali ici po hostelima?!zasto ste bili u Iranu, to je tako opasna zemlja? sto ste tamo radili? s kim ste isli?kako se ona zove?koji je njen broj telefona?zasto ona nije sada tu?koga znate u Izraelu?s kime st komuncirali kad ste bili u Iranu?jeste s nekim u kontaktu?zasto ste isli u Iran?zasto niste odabrali neku drugu zemlju? tko vam je rekao da trebate putovati u Izrael?sto cete raditi u Izraelu?vi sigurno nikoga ne znate u Izraelu?sto cete raditi ako vam se nesto dogodi?koga cete kontaktirati?

nakon lagane stanke ova profesionalka mi zahvali i kaze mi da sacekam, nakon 10 minuta dolazi treca koja kaze da li zelim pecat u putovnici i ja kazem DA, a ona me gleda i kaze, pa vise vas nece pustati u Islamske zemlje, ja kazem, samo ti zvekni stambilj...i odem ja po prtljagu, na kojoj se iz aviona vidi da je pregledana odavno, jedino je moj backpack bio ostao na rotaciji, svi ostali su vec zavrsili...

i mislim ja super, sad je 4 sata, a u 6 i po ide avion za Eilat njihovo ljetovaliste na Crvenom moru, pa cu lagano popiti kavu, otici do aerodroma s kojeg lete avioni za tamo i dok svane jos cu se i okupati...

...dodjem na aerodrom pomocu vlaka i taksija, i sigurnosna kontrola, dobio sam pripravnicu i njenu seficu i krece treca runda pitanja:

zasto nemate kartu?kako ste ju mislili platiti?odakle dolazite?zasto ste dosli u Izrael?zasto niste kupili kartu za ovaj let u Hrvatskoj?koliko cete biti u Eilatu?imate li rezervaciju?kako ste doputovali u Izrael? kako cete nazad?imate li kartu? mogu li to vidjeti? a zasto idete nazad u Pariz? zasto se ne vracate u Hrvatsku? kako cete doci do doma? znate li koga u Izraelu? s kim ste doputovali? s kim ste razgovarali otkad ste dosli ovamo?gdje ste bili u Istanbulu dok ste cekali avion?koliko dugo ste bili tamo?zasto niste uzeli bus do Eilata? jel vam netko nesto dao otkad ste tu? imate li prtljagu sa sobom cijelo vrijeme? kako ste znali da zelite putovati u Izrael?koga znate u Izraelu....op.a. znam zvuci vec dosadno i naporno, ali dodatno morate znati da nakon svakog pitanja slijedi njihova medjusobna konzultacija na lokalnom jeziku koja traje duze nego moji odgovori....ovo je trajalo sat vremena i otisla dva aviona u medjuvremenu koja su imala slobodnih mjesta, slijedeca dva nemaju i prvi slobodni ide u 10 sati a sad je 7, i ja vec vidno umoran i iscrpljen pocnem gundjati da sam znao da cete me tako zadrzati ne bi ni dolazio ovamo nego bi otisao na autobus bez obzira sto vozi 5 sati, i dva ispitivanja kao da sam terorist i tu ova starija shvati da su mozda malo pretjerale i da sve ovo nema smisla, jer avioni su otisli, ja padam s nogu i pozelio sam ici busom, sto je ona s radoscu prihvatila, jer me ne mora pustiti na avion a mozda sam zlocinac, pa mi sama organizira da vidimo kad ima iduci bus, kaze u 8 sati, pa taman stignete i taksi mi naruci, pozdravimo se i dodjem do busne stanice, naruznije na svijetu i najnepraktciniji i najvece na svijetu i gubim se i hodam, ali barem mi je sigurnosna sluzba ovdje samo zavlacila ruke u torbe jer je bitniji imam li bombu, nego kuda volim putovati, i kupim kartu, udjem u bus i vozim se polumrtav kroz pustinju sjedeci u punom busu izmedju neke bakice koja ide na odmor i vojnika koji je medju nogama drzao neki ogromni puskomitraljez, i takvom bunilu dodjemo do Eilata na 40 stupnjeva i nekako se dogegam do hotela u kojem ispada da je bolje to sto razumijem ruski nego sto govorim engleski, ali padnem u komu cim ugledam krevet i nastavak slijedi.

srijeda, 3. rujna 2008.

Priority pass

I eto mene na putu. Nekako uvijek izaberem destinaciju i polaziste tako da se moram napatiti barem 24 sata. I uvijek negdje nesto cekam i gubim vrijeme i trosim novce.
I konacno sam se snasao. Rijesenje je u naslovu. Duga cekanja izmedju dva leta od sada mogu skratiti u nekoj oazi mira na bilo kojem aerodromu na svijetu, jer do sada sam bio uvjeren kako je to samo za one koji kartu placaju tri puta vise od mene. Priority pass vam omogucava da uz godisnju clanarinu od 100 EUR/a, koju doduse ne placam ja u ovo slucaju, koristite ova mjesta za cijenu od 24 eura po posjeti. Unutra je sve besplatno, hrana, cuga, bezicni internet, tusiranje, masazna fotelja, tv, novine,klima...bez buke i drame, ugodno i opusteno.
Racunao sam da ako cekam barem 3 sata negdje, da mi se ovo itekako isplati. I upravo je ovaj post napisan u Privilage lounge na aerodromu u Istanbulu.

Pripreme za putovanje..

Neki ljudi se spremaju u minutama, neki u satima, neki u danima. Ja sam među prvima. Bez obzira koliko mi treba stvari ja ću se jedanko dugo spremati, za dvodnevno ili mjesečno putovanje.
I onda me lovi nervoza pred put, i to ne klasična "hoćelisveproćikakotreba" nervoza, nego onako "idemnaputpamidrago" nervoza.
Umoran sam. Odista. I ovo je jedan od odmora koji sam tako dugo čekao, da se ne uspijevam ni radovati u potpunosti.
Ribe su nahranjenje, upute ostvljene, biljke napojene, ključevi delegirani, passport, money, ticket i samo da mi moj prijevoz dodje...zove me ispred vrata je...javim se za koji dan...pusaaaaaaaaa

ponedjeljak, 1. rujna 2008.

Hipnoza

Etimološki, riječ hipnoza dolazi od grčke riječi hypnosis – „spavanje“, ali treba naglasiti kako hipnoza nije spavanje što pokazuju i razlike u EEG snimkama hipnotičkog transa i faza spavanja.
Berthold Stokvis definirao je hipnozu kao stanje izazvano afektivnim (često neznačajnim) smanjenjem prethodno sužene svijesti u kojem dolazi do regresije osnovnih funkcija ličnosti (mišljenje, čuvstvo, htijenje), kao i tjelesnih funkcija. Za vrijeme hipnoze ispitanici najčešće ostaju svjesni svog reagiranja.

Ono što vam ja mogu reći o hipnozi je slijedeće:

- to je tako dobro stanje (biti u transu) da ćete teško poželjeti biti van toga

Od ovog vikenda sam i ja hipnoterapeut zahvaljujući i ovom čovjeku s gornje sličice. To je Milton Erickson, najkreativniji i najoriginalniji stvaraoc novih načina psihoterapije u 20. stoljeću, koji je bio poznat po svom jedinstvenom pristupu fenomenu hipnoze. Njegov rad bio je u potpunosti neinvazivan i usmjeren prema klijentima. Naravno, puno veće zasluge u mom slučaju ima moja trenerica Dalma i njena asistentica Elvira, kao i cijela grupa koja je omogućila da se međusobno dobro upoznamo i transiramo.
Kažu da pomaže i to jako dobro, stoga preporučam (ne nužno sebe naravno), ali svakako ako imate znatiželju i potrebu. Ne očekujte čuda koja ste vidjeli na televiziji, ovdje nema scenskog nastupa i teatralnosti, sve je jednostavno, prirodno i pristupačno svakome tko je otvorena duha. Dobrodošli !



nedjelja, 31. kolovoza 2008.

Rodjenje života....

Moja draga prijateljica, možda i najdraža, je danas na svijet donijela curicu. Sinoć dok smo pili sokove, jeli kolače i pušili cigarete (ne ja, to je samo bivša navika), ona je bila mokra, raspuknuta vodenjaka u našem društvu, dijelila s nama nešto jedinstveno. Fakat. Ja sam je onako divnu debelu veliku srčanu snažnu i crnu nazvao hm...da...bolje da ne se ne ponavljam. I danas je ona MAJKA. Kako super. Kako veliko. Kako moćno.
Sretno ti bilo Marta u novom životu, u godini koja će biti pamćena po raznim stvarima, ali tvojim roditeljima i njihovim prijateljima će biti bitna samo zbog tebe.

četvrtak, 28. kolovoza 2008.

Spektakl...

Sjedim doma. Surfam.
Zvoni telefon.Prijatelj. U Berlinu je na koncertu Madonne. Pada kiša. On stoji u redu s par tisuća ljudi koji čekaju da udju čim prije kako bi bili udaljeni od spektakla na dva metra. Kiša ne prestaje. Spektakl je počeo.
Zvoni telefon.Prijatelj. U Splitu je na utakmici Hajduka, kaže ludnica, 35000 duša pjeva i viče i raduje se biti dio spektakla koji će vjerojatno završiti nikako po Hajduk. Ali bitno je da smo na spektaklu za pamćenje. Nije bio na utakmici godinama, nema veze kaže, kad teče venama bila krv, to ostaje doživotno.
Na fejsu vidim frenda koji se vraća iz Pekinga. Bio čovjek na olimpijadi, ali olimpijade vidio nije. Barem ne uživo. Ali je bio blizu spektakla.
Kuma mi bila prošli vikend na spektaklu u areni, Cetinski kaže. Masa ljudi. Bilo super.
Što je to u nama što nas čini euforičnima kad idemo na spektakle? Koliko su nam svakodnevni životi dosadni kad moramo ići na kojekakve događaje da bi si začinili život?!
Jel su to sitnice koje život čine važnim?
Kruha i igara. To je sve što mogu citirati. Daj narodu da se zabavlja i zaboravit će bijedu, čemer, glad, ratove. Koga boli ona stvar za Gruziju na Poljudu?! Kome pada na pamet milijarda gladnih ljudi na berlinskom koncertu?! Tko je javno digao glas u Pekingu prije otvaranja igara?!
EGO....taj nevjerojatni EGO nam ne dozvoljava da budemo ljudi. On jednostavno mora prvo sebe namiriti, pa tek onda daje mrvice ljudskosti...hm...nemam više vremena pisati...idem biti čovjek na 10 minuta.

četvrtak, 21. kolovoza 2008.

Beogradski natpisi...

Hodam ja tako Beogradom u sitne sate i ugledam grafit koji tako jednoznačno govori da je sloboda nešto za što se borimo na razne načine, pa taman i uništavanjem tuđe imovine ili zida.
Naravno, više od svega me zanima želi li autor grafita slobodu Osetiji u obliku nezavisnosti, ili pod okriljem mame Rusije ili mame Gruzije ?! Ili je samo bitno da je sloboda narodu i zemlji....
Svaka zemlja ima svoje posebnosti i tradicijske vrijednosti. Naravno, oko kamere može uhvatiti nelogičnost koja je produkt slučajnosti, a opet, zagolica. Onaj tko je slagao ovaj izlog mora da ima beneficirani radni staž tvornice duhana XY, jer kako drugačije tumačiti toliki duhan pod nazivljem suveniri ?!? Srećom pa ove suvenire ne smiju kupovati djeca kako je i naznačeno na izlogu. Eh taj marketing !

Uvijek me oduševi ovaj slogan, koliko god je star već par godina i isfuran na raznim reklamama sa poznatim osobama. Svetsko, a naše. Naravno, pivo je u pitanju. Koliko bi samo ožujci ili karlovčani dali para da su prvi smisli tako snažan slogan, pa onda kad sponzoriraju nogomet i dobijemo neko prvenstvo, huh, koje pare, ha?!

To se zove poštivanje svoje sadašnje i buduće klijentele. Zamislite samo da netko oglašava: ZA NAPUMPANE I DEBELE !!!
S druge strane, danas u moru oglašivačkih bitki, pitanje je vremena kada će netko biti dovoljno hrabar, drzak ili blesav da napiše upravo to. Do tada, moje dame, uživajte u dućanu po vašoj mjeri.

srijeda, 20. kolovoza 2008.

Danas je (od)igrala Hrvatska...

Nacija će naravno biti u šoku; konsterncija, bol, nevjerica, tuga, čemer, jad, kriza, drama, žalost, nesreća, nemilost...

Prvo su popušili košarkaši, onda puše vaterpolisti, a rukometaši koji će tek igrati?! Hm...kolikogod obožavam taj sport i igru, mislim da oni imaju najmanje šanse od svih danas. Naravno, sad će krenuti optužbe, tko je kriv, tko nije. Sva sreća pa je Peking tako daleko pa nije pola države preselilo na borilišta jer bi bol bio još veći.


Nisam siguran da li bi i ti navijači pomogli, jer kad ne ide, ne ide.



I dok se nacija bude utapala u svim onim nemilosrdnim riječima s početka teksta, neki drugi ljudi će napraviti posao jer očito je da smo nacija koja iz momčadskog ide prema individualnom sportu. Nemamo bazu i širinu, novaca nema uopće, pa individualci sa svojim starcima i njihovim parama, nešto i mogu napraviti. Uopće se ne sekiram što nećemo imati momčadskih medalja, eto Janić će nešto sigurno doveslati, Blanka će valjda preskočiti sve i nastaviti svoj čarobni niz, a i neka od cura na teakwondou bi se mogla dobro potući za medalju, i eto doći ćemo do te petice.
Zapadni susjedi nas šiju opaku, istočni su na istoj razini poput nas. Južnih nema nigdje.
Nema uspjeha bez značajnih ulaganja, stoga nemojmo biti u oblacima jer smo u prvim kolima pobjeđivali, jer danas je ODIGRALA Hrvatska...

srijeda, 13. kolovoza 2008.

Znam što sam radio prošlo ljeto


Ponekad kad čitam novine i vidim : dogodilo se na današnji dan prije xy godina, pomislim, a što sam ja tada radio.
Danas sam se pitao, što sam to radio prije godinu dana i evo. Bio na Arirang mass games u Pyongyangu, Sjeverna Koreja. Zvuči grozno ili blesavo, znam da ne zvuči normalno.
Sjećam se tog osjećaja: sjedim na najvećem stadionu na svijetu, gledam prebolesnu ceremoniju sa 100 tisuća izvođača, nedostupan jer nema mobitela, emaila, bloga i koječega, a na tako posebnom mjestu na svijetu. Kažu, mjesto patnje i muke, boli i užasa. Ipak, gledaš i uživaš kako svi rade kao jedan, a sve u slavu Velikom Vođi. Bilo je toga i u Europi, ali tamo se to uvatilo prilično dobro, tako dobro, da kad bi sad otvorili oči ljudima Koreje, bilo bi previše patnje. Nadam se da Veliki Vođa odozgo gleda i ima plan za svoj narod, jer kako stvari stoje, nema previše rješenja za njihovu izolacionu politiku, gladi i čemera, sjaja i savršenstva.

Dragi ljudi...

Imam prijatelje. I stalo mi je do njih. I oni to znaju. Imam i neke druge ljude koji su na vrlo neobičan način odlučili prestati biti prijatelji, ili su se prestali truditi, u svakom slučaju, prekinuli su kontakt.
I mislim si ja, što krivo radim? I gledam oko sebe. Kolikogod bio samoživo sebično čudovište, ipak postoje ljudi kojima to ne smeta, pa me svejedno vole. Onima kojima to smeta, razumijem da će otići. Teško je biti u društvu takve osobe. Znam. Bio sam tamo i prošao to.
S nekim ljudima je zaista biti prijatelj milina, s nekima je to borba ali je opet milina. S nekima to nije to. Najbolja stvar oko prijateljstva je da ljudi biraju prijatelje, oni se ne mogu nametnuti. Stoga sam sretan jer imam prijatelje i sretan sam kad netko shvati da ima izbor i da ne mora biti moj prijatelj, jer na kraju balade, ako netko želi skočiti s mosta, neka mu je sa srećom.

Pišem ti pismo...



Dragi naši,
dugo se nismo čuli, još od zadnjeg izleta kad smo se nas 8+1 skupili i družili uz roštilj i neke nervozne nepozvane goste. Mi smo dobro. Resursi su dobro. I mama je dobro, iako je stara. Tata je otišao s djecom kod susjeda i odveo ih da se malo igraju tamo. Baš su nam djeca zlatna i srebrna, a poneki je i brončani. Jedino su nam djecu istukla tamo neka neodgojena čeljad s Jadrana. Hm...pokazat ćemo mi njima, idući mjesec ću otići kod njih u dućan i pokupovati sve što vrijedi, pa neće imati više ništa, ni kučeta ni mačeta.
Kako je kod vas? Čujem da neki prljavi čiko hoće u čistu kuću ?! Pa zar ćete stvarno pustiti da vam takvi uniđu unutra? Hm, mi svoje čistimo na vrijeme i sad smo si baš jednog svog pustili unutra, pa nam je kuća ista, ko da se ništa nije promijenilo. Baš nam je lipo.
Vidimo se onda opet skoro na izletu, mogli bi i vi nešto organizirati, da i vama nepozvani polupaju prozore.

Ah da, zaboravih reći da su nam donji susjedi stvarali probleme, smrdile su im instalacije od plina, a mi to nismo mogli tolerirati jer volimo čist i zdrav život, pa smo se spustili malo dolje i pokazali im gdje im je mjesto.

I sad nas opet neki prozivaju što volimo da je naša kuća čista. Fala Bogu pa smo kupili cijelu gornju etažu, a i do krova smo došli, iako je gore stvarno malo hladno, ali barem je čist zrak. Jedino kompas poludi pa svuda pokazuje prema jugu...

Ostajte mi dobro i do idućeg puta...

Vaša najveća zvijezda !

nedjelja, 10. kolovoza 2008.

Trijumf folklora i loše organizacije

Ajmo od kraja. Lado i Veryovka su nam pružili rijeko viđen spektakl na našim prostorima. Arena svakako pomaže da se takve stvari pojačaju, ali izvođači su ključ svega, te ako oni ne pruže svoj maksimum koliko god profesionalni bili, publika sigurno neće nagraditi nerad.
U ovom slučaju je bilo upravo suprotno. Publika je bila oduševljena i u deliriju.
Kolikogod sam bio skeptičan na ovu čarobnu CRO-Ukrajina kombinacija, na kraju se pokazalo da Slaveni dobro funkcioniraju skupa.
U momentu kad Lado izvodi podravsko podbijanja i kada se uz njih stvori 24 plesača iz Veryovke i počne udarati isto, dođe vam iskočiti iz kože. Na kraju koncerta zajednička ukrajinska pjesma, na počeku isto tako zajedno, samo tada smo čuli Dobar večer dobri ljudi.
U prvom dijelu koncerta smo vidjeli 3 koreografije ukrajinaca i 2 naše, dok smo se u drugom dijelu koncerta obrnuli.
Bunjevačko od A.Ivančana je upravo nešto što za ovakvu scenu ide, grandiozno, masovno, puno.
Pjesma je bila posebna, plesači spremni, no kako je to bila prva njihova točka, naravno da se još nisu ni umorili.
Na kraju krajeva, s 5 točaka se i ne možeš umoriti u dva sata.
Publike je bilo od svuda, ruske, ukrajinske, američke, talijanske, domaće, slovenske...ali svi su disali za izvođače.
Osjetilo se da više drukaju za Lado, ali očito je naš ansambl bio prilično inspiriran.
Bilo je i faca, mislim da je predsjednik Moldavije na odmoru u Istri pa je skočio na koncert, zajedno s ukrajinskim ambasadorom. Našeg Stipu je predstavljala, tamo neka gđa koju nisam zapamtio.

Posebna priča ukrajinskog ansambla je njihov zbor koji broji preko
40 ljudi i savršeno uvježbani orkestar.
Činilo se kao da ih ništa ne može zbuniti, pa čak ni kiša koja je cijeli koncert prijetila da će zapadati, ali ipak ništa od toga.
S obzirom na specifičnost našeg folklora u kojem istovremeno pjevamo i plešemo, nama je trebalo puno manje mjesta na pozornici nego gostima, no upravo se činilo da zbog prostora za zbor, nije bilo dovoljno mjesta za plesače prilikom velikih točaka.
Jedno od većih iznenađenja večeri je bila izvedba korčulanske Moreške, viteške igre koja se kod nas može vidjeti samo na Korčuli, a sinoć se mogla vidjeti i u pulskoj areni.
Moreška je viteški bojni ples s mačevima nastao oko 12. stoljeća na Mediteranu. Sam naziv "Moreška" nastao je po MaurimaMoriskima, pa je tako u španjolskom jeziku nastao pridjev morisco a u talijanskom moresco. Pretpostavlja se da je prva moreška izvedena u španjolskoj Leridi 1150. godine kao spomen na istjerivanje Maura. međutim slični plesovi s mačevima su se do kraja 14. stoljeća proširili po čitavoj katoličkoj Europi.
Ladov muški dio ansambla je za trenutak bio van svojih standarda i borbom mačeva pokazao raznovrsnost u pristupu običajima lijepe naše domovine.
Još jedan od naj momenata u toj večeri je bila izvedba ukrajinskog tradicionalnog natpjeva od strane prvakinje i solistice Lada, Janje Ivančan. Ona je u pratnji 40 ukrajinca jednostavno briljirala. Nažalost, veći dio publike nije imao pojma da je to naše gore list koji pjeva na ukrajinskom, a zašto je tome tako, pogledajte na kraju teksta. Janja je ovu pjesmu svojedobno otpjevala na Ladovom međunarodnom albumu iz 90-ih, ali ovdje su ju pratili vrhunski lokalni vokali. Mora da se i ona osjećala posebno.

Ukrajinski plesači su pokazali i ono po čemu su posebno poznati, a to je njihova skolonost ka stilizaciji, pretjeranom gestikuliranju, show izvedbi, baletu i gimnastici. Naravno da je ovo potonje oduševilo prepunu arenu, jer nemate često priliku vidjeti takve akrobacije uživo. Možemo govoriti o pretjerivanju , no to je stvar ukusa i stava prema folkloru općenito. Ono što je sigurno je da se ovdje radi o vrhunskoj izvedbi, pa ako i ne volite to što rade, morate im se diviti na perfekcionizmu.

Ukrajinci su svoj plesni i pjevni nastup okončali njihovim najpoznatijim plesom/koreografijom Hopak, u kojem su pokazali svu raskoš i kostima i plesa i pjesme.
Općenito gledano, vidi se da se radi o ansamblu koji u svemu pazi na detalje i kome je stalo da svoju publiku oduševi.
I na kraju, iako to nije bilo na kraju, moram spomenuti Linđo.


Lado sam gledao toliko puta u životu i uvjeren sam da je to bila najbolja izvedba ikada u kojoj je bilo toliko energije, želje, volje, emocije, snage, ljepote....
Ovacije su bile takve, da se i na kolovođi vidjela radost prilikom izlaska sa scene. Dudo je bio ono što on i je: prvak, najbolji !
I sad se ježim, ali pljesak na otvorenoj sceni u Linđu zaslužuju samo najbolji.

I za kraj, što nije valjalo:
karte su koštale 150 i 200 kuna. Onaj tko nije kupio za manji iznos, prije koncerta nije ni mogao kupiti, jer su navodno bile rasprodane. Iako je arena bila puna, to je bila čista patka tj. porez na budale, jer u kiosku ispred arene jednostavno nije bilo karata štampanih za 150 kuna, pa su neke brojnije familije ostale doma.
Nadalje, za tu cijenu nismo dobili ni komad papira na kojem bi pisalo što gledamo i slušamo, to mi je apsolutno nepojmljivo. Ljudi koji nisu iz folklornog svijeta su bili odista uskraćeni za neke osnovne informacije. Video zidovi sa strane su jasno pokazivali da su oni na televiziji znali o čemu se radi.
Prodaja promo materijala....prestrašno skromno.
Spikeri na početku programa, dakle, lik koji je čitao na engleskom jeziku, je vjerojatno čuo prva dva stupnja i tu je njegovo učenje završilo, nije mi jasno da organizator nije mogao platiti nekoga da to pošteno pročita, nego je to vjerojatno bio član obitelji.
Šteta da je toliko stranaca na koncertu bilo a da neće ponijeti ništa osim uspomene.
Hvala i dragom Bogu što je stisnuo oluju nad Pazinom, pa je nebo nad Pulom ostalo suho do kraja koncerta.
Neka vam bude svima krivo koji ste mogli doći, a niste.