petak, 21. prosinca 2012.

Indija za početnike 11 - Božić u avionu



Indija za početnike
Badnjak je. Skuplja se lokalna ekipica i idemo van, u želji da baš i Božić ne dočekam sam u dalekoj zemlji, prihvaćam. Prije toga zujim okolo po gradu tražeći zastavu Indije kao jedan od suvenira za doma, ali nikako, ne možeš nigdje kupiti, svi govore o nekim rijetkim državnim dućanima gdje je moguće obaviti šoping ali ne pronalazim nigdje. Poslije toga idem na masažu u neki prekul salon, onkraj jezera usred grada. Taksist koji sam ulovio ispred hotela (prvi i zadnji put) me jednostavno ostavio u kvartu, a ja pola sata kasnim na termin i kad već ne ide nikako, dolazi lik po mene iz salona jer ja ne znam naći put. Stvarno sramota, nisam se gubio u Moskvi, Pekingu, Saigonu, Teheranu, Taškentu ili Londonu, ali u Mumbaiju sam ko ćorava kokoš, ne ide pa ne ide.

Sari
Masaža super, vrlo relaksirajuća i vrlo povoljna, servis na visini, uopće servis u Indiji je najčešće na razini koja je turističkim radnicima Mediterana naprosto nedostižna. Bit će da je to stvar kulture, i bit će red importirati ekipu iz Indije da nam pokaže kako se uslužuje gost, kako ništa nije teško, kako je i ljubaznost može biti naporna i imati svoje granice. Sve ima svoju cijenu, ali osmijeh prema kupcu tj. klijentu...jednostavno nema, to je bio i ostao glavni razlog zašto ponekad biramo ovaj a ne onaj dućan.

Plaža u Mumbaiju
Predvečer završavam na plaži koja je ustvari prava špica, hrpa ljudi koji sjede na pjesku, klinci koji se obožavaju slikati, štandovi koji prodaju lokalne delicije, nešto ljudi gazi po vodi, uglavnom do koljena, neka glazba trešti iz birtije, komaraca ko Indijaca, zalazak sunca...sve je upravo onako kako treba biti. Ekipa dolazi po mene, idemo nešto pojesti, pa popiti tj. ja pijem, oni nitko, objašnjavaju mi princip kasta, tko je iz koje i što to znači za njihov odgoj, životne mogućnosti, daljnje korake, pa čak i do kada moraju biti doma. Sve je to nekako neobično, ali u ovoj košnici ljudi poput Indije, sve ima neku logiku i smisao, nije baš da ti to padne odmah na pamet, ali ovako iz daljine kada se emocije preslaguju...definitivno ima.

Djeca na plaži u Mumbaiju
Vozimo se po gradu, pokazuju mi zadnje prizore Mumbaia, monstruma velegrada, odakle je noću super pogled, gdje žive bogati, gdje ne žive bogati, tražimo neki sladoled usred noći...dolazi i Božić...svi mi čestitaju...i tako do 5 ujutro zujimo, ostavljaju me u hotelu, moji novi i vjerojatno uskoro bivši indijski prijatelji, trpam stvari u ruksak, zovem taksi po posljednji put na ovo putovanju, brzo dolazimo do aerodroma, no procedura je kao i uvijek do sada jednostavno preduga, posebno za lokalni let. Božićno jutro u avionu Kingfishera, vožnja do Delhija ne preduga...kupim prtljagu u hladom Delhiju, mjenjam terminale, dolazim na velebni međunarodni terminal, isti onaj koji oduševljava i zavarava prilikom dolaska, no sad me ne može više prevariti...ljubazni radnici aerodroma ti svi čestitaju Božić, ručak u avionu Air Astane prema Almaty u kojem ti pak nitko ne čestita Božić...jer eto, ne slave i ne razmišljaju o tome....
Odoše oni u more...

Za kraj ovog putovanja, zaključak je da nema zaključka...ovih 10tak postova je sve samo dio malenog utiska koje ova zemlja može ostaviti na čovjeka, skoro ništa nije išlo po planu i to je upravo možda i najveća vrijednost koju sam naučio na ovom putovanju. U Almaty ispod nule, snijeg, dobrodošao nazad! 

utorak, 18. prosinca 2012.

Indija za početnike 10 - Bollywoodu u pohode


Mumbai je vrlo ponosan na činjenicu da se ovdje snima najviše filmova na svijetu (barem oni tako misle, a vjerojatno nisu daleko od istine), jer tu je dom Bollywooda, indijske filmske industrije. Postoje organizirane ekskurzije koje se prodaju pod nazivom Bollywood tour ali su u pravilu preskupe i sadrže posjet filmskom setu (skoro uvijek se neki film snima pa se može vidjeti, doduše ne znači da ćete tamo naići na lokalnog Ivu Gregurevića), vožnja kroz kvartove gdje žive filmske zvijezde, odlazak u kino i još ponešto. Odustajem od nerealnog trošenja novca i odlučujem se otići u kino bez da plaćam porez na budale.

I sad nastaje problem. Mumbai je pun novih multiplexa i kada taksistu kažeš da te vozi u najbliže kino, to odista nije lako, pogotovo što ja želim u neko staro, tradicionalno. No, vozač me baš i nije razumio pa smo na putu do kina stali barem nekoliko puta da pitamo za smjer upravo kina u koji ja želim otići. Dolazimo ispred zgrade, odmah kužim da to nije to, on traži ekstra novaca iako na taksimetru piše nešto drugo, svađamo se, pridružuju se neki prolaznici, koji kao objektivni presuđuju da sam u pravu i da ne trebam platiti više, našto moj vozač sočno krene pljuvati i vjerojatno psovati na hindiju.

Ulazim u kino i naravno to je klasični multiplex koji pokazuje filmove u super dvoranama, koje su prazne i nema nikoga. Pa gdje je ta tradicija odlazaka u kino i atmosfera koju viđamo na filmovima?! E neš majci, nema predaje. Nakon pola sata gledanja filma koji niti ne razumijem i prebučnog razglasa, izlazim van, nađem lika koji govori engleski i objašnjavam mu da želim u tradicionalno kino, on mi nalazi taksisu kojem objašnjava kuda me treba odvesti i eto me u tuktuku, probijajući se kroz gužvu automobila, u nadi da ću ipak doživjeti pravu stvar.

Nakon 20tak minuta, izgleda da smo stigli, odista više nemam pojma u kojem sam dijelu grada, niti kuda krenuti, ali barem sam ispred zgrade koja liči na kino i jefitni neonski natpisi ukazuju da je ovo ono što tražim. Kupujem kartu, naravno, jedini sam stranac, svi me gledaju sa znatiželjom, barem ima ljudi, ako ništa drugo, kupujem kokice i cugu i ulazim u dvoranu koja upravo miriše na ustajalost prošlih filmskih hitova, iako klimatizacija radi kao luda. Kino je vrlo dobro popunjeno, mobiteli zvrcaju, poruke, čavrljanje, nitko se i ne osvrće na poruke s ekrana da treba ugasiti uređaje i biti tiho. I počinje film!

Trebalo je svega 5 minuta da krene prvi muzički broj u filmu, da se pojavi zamamna glavna glumica i kreće prvi pljesak. Muzika malo krči ali i to je dio ugođaja, kako se penje tempo glazbe, pojačava se i žamor i već je par ljudi na nogama, neki i pjevuše, fićukaju...počinje tulum. Kao i svaki flim koji snimaju, uvijek je tu ljubav glavna tema, a sve ostalo je usput, sa jako jako puno plesa i pjesme. Kako film odmiče, dvorana je skoro pa u transu, skoro više nitko ne sjedi, ljudi plešu na sjedalima, oko njih, po prolazima, drže se za ruke, sve je ovo kao neki trans vremena koje prolazi. I sad ti plati za turu po Bollywoodu kad ovdje za par kuna imaš sve, i ugođaj i Indiju kakvu si htio vidjeti. Naravno, da se i sam dižem na noge i lagano cupkam, ne možeš odoljeti i baš te boli briga. Odlazim iz kina sretan i zadovoljan, prepuštajući se nemilosrdnim taksistima koji začudo znaju doći do mojeg hotela bez previše zaustavljanja.

petak, 14. prosinca 2012.

Indija za početnike 9 - Oaza velegrada

Indijska ratna mornarica

Čarobno jutro uz zvuke i buke prometa s velegradskih ulica, pogled s prozora hotelske sobe govori sve, smog, promet, izgradnja ulica, baš ne inspirira osim ako nisi arhitekt ili urbanoplaner, ovdje bi imao posla. Kuda pobjeći iz grada a da se ne voziš satima kroz gužvu i buku?! Gledam po lonliju i kaže on meni da ima neki otočić blizu grada. Zove se Otok slonova, iako ih baš tamo i nema i da lokalci vole tamo pobjeći u oazu bez automobila.
Pa hajdmo! Doručak i ne baš inspirativan, ali nećemo cjepidlačiti, izlazim na ulicu, a taksisti krvopije koji samo sjede ispred hotela i čekaju samo jednu žrtvu da oderu kožu, pa se vrate nazad na svoje mjesto, ulijeću s ponudama, naravno sve je precijenjeno i nema smisla. Idem ja na vlak do juga grada, odakle, brodići voze turiste. Naravno, gubim se dva puta dok tražim stanicu, iako i nije tako daleko, ali moj savršeni osjećaj za orijentaciju je stvarno izazvan u Mumbaiu, naprosto ne šljaka. Nađem ja stanicu, kupujem kartu, opet sam valjda jedini stranac koji se pokušava ukrcati u taj mravinjak. Procedura se ponavlja kao i u ranijem postu, i napokon se ukrcavam i nakon pola sata eto me u Colabi, pješice do Vrata Indije, gdje se kupuju karte (obična ili lux...što da kažem, razlike u vožnji i komforu nema, ali bitno je da postoji razlika u cijeni), ukrcavam se na jedan od mnogih brodića koji non stop voze prema otoku.

Vlakić na otoku
Vožnja traje sat vremena, nije baš nešto inspirativna, osim činjenice da prolazimo kraj otočića na kojem je stacionirana flota Indijske mornarice, neki opaki razarač aviona ili brodova, kojeg naravno ne smijemo slikati, a svi jedva čekaju da osoblje broda okrene glavu i počinjemo lupati po fotoaparatu. Vruće je i ktome sumaglica i smog, tako da se nakon pola sata grad uopće ne vidi s mora, a bome niti ne vidimo kamo idemo. Na brodu scena koja govori zašto je Indija prljava tj. zašto je toliko smeća posvuda, iako oni sami izgledaju vrlo čisti. Mama i kćer kupuju od osoblja broda kuhani kukuruz i tako ga slatko jedu da je to čudo. Usput se pogledavaju, komentiraju, smješkaju...i tek što je mama završila svoj kukuruz, nije niti pogledala ima li kanta za smeće na brodu (naravno da nema, a i ona to očito pretpostavlja) i zavitla preko glave klip kukuruza i baci u more. Mala još gloda po ostatku svog kukuruza i ne moram ni reći da radi isto što i mama. Doduše, ne baca ga tako daleko, ali more je tu da pokupi njihovo smeće i izbaci ga tko zna gdje. Fora je da ne smiješ pušiti na brodu iako je otvorenog tipa, ali baciti bilo šta bilo kuda...samo daj...sve je to nama naša borba dala.

Hram
Slika za školski spomenar
Stižemo na otok, odakle iz male lučice vodi mali smiješni vlak do podnožja brda. Ja odlučim prošetati, većina Hindusa čeka vlakić. Sunce me prži, no kako vidim svoj cilj i hrpu drveća, skoro pa malu prašumu, znam da ću se brzo sakriti od sunca. Od podnožja na vrh vode stepenice, no lijeni ili željni potpunog iskustva mogu iznajmiti dvojicu da ih nosi na nekom postolju kao da si neki maharadža. Odlučujem propustiti to iskustvo i popeti se gore. Stepenica je mnogo, ali se barem šećeš u hladu, ipak da ne bi sve bilo idilično, cijelim putem uzduž stepenica s obje strane su štandovi i agresivni prodavači, suveniri na tisuće načina, hrana nepoznatog porjekla i izgleda, sokovi i voda (koji zaista dobro dođu) i brojne druge zezalice.

Kolege
Na vrhu je mala visoravan gdje se nalaze kameni hramovi, uklesani u stijene u kojima je toliko ugodno boraviti jer su hladniji barem za 10 stupnjeva. Svud naokolo su majmuni koji se slobodno šeću i čekaju da im daš nešto za jesti. Ja odlučujem biti škrt. Nekoliko dječijih ekskurzija čine ovo mjesto cvrkutavom oazom, umjesto mjesta spokoja i mira, ali se vrlo dobro uklapaju u ovu sliku. Na putu prema dole popustim iskušenju i kupujem par suvenira. Povratak na brodu me skoro koštao slomljenog prsta na nozi, ustvari možda je i slomljen, jer boli opako. Prilikom ukrcaja na brod, paluba je toliko skliska da je noga jednostavno otišla u drugom smjeru, srećom su ruke bile brze i ulovile neku šipku, tako da nesreća nije bila potpuna. Barem su se hindusi malo nasmijali.

srijeda, 12. prosinca 2012.

Indija za početnike 8 - Alfa city



Ulice Mumbaia
Milijuni....svega, ljudi, automobila, prljavih čestica zraka, drveća, kuća, iskustava. Mumbai, nakon provedene noći u usranom hotelu, je prava milina. Što prvo? Zovem svog potencijalnog domaćina koji mi govori kako se opako razbolio i da je kod doktora. U svakom slučaju tražim novi smještaj. Pitam u hotelu imaju li internet, odgovor potvrdan, u 11:45 sjedam za komp, u 12:15 sam u novom hotelu, koji je puno puno bolji od ovoga i ktome za iste novce, doduše ne jeftin, ali s obzirom na cijene smještaja u ovom gradu, prihvatljivo.
Odmah shvaćam da se neću znati snaći u ovom gradu. Gdje god da krenem, sve je pregužvovito i teško se orijentirati. Vozači taksija ili tuktuka su problematični, jer rijetko znaju kuda voziti, pogotovo usred gužvi koje su u pravilu non stop. Transportna infrastruktura ovog grada je košmar. Veliki. No i tome ću nekako stati na kraj. Ovo je valjda najveći grad u kojem sam ikada bio i po nekim statistikama zaista se i nalazi medju 5 najvećih na svijetu, nazivajući ga Alfa city.

Željeznica u Mumbaiu
Prvo se dogovaram s mojim nesudjenim domaćinom za kavu i kolač u nekom shopping centru, sve po mjeri zapada, baš mi se i ne sviđa, ali ako se gdje u Indiji događa biznis, onda je to ovdje. Valjda je zato i sve skuplje nego drugdje. Pijemo kavu i jedemo KFC, po indijskoj mjeri, začinjeno. Pričamo o mojim dogodovštinama i što me još čeka u ovom gradu. Kako se nalazimo u (geografski) centralno zapadnom dijelu grada, on mi kaže da se usmjerim prema Colabi, krajnjem jugu, gdje se nalazi većina zanimljivih stvari za pogledati, prilično turistički dio grada, optočen kolonijalnim zdanjima imperijalističke ostavštine. Kako ne može ići sa mnom, pronalazi slobodnog frenda koji će me uputiti tamo, jer kao...opasno je?! Ajd dobro, ako vi tako kažete.

Bus u Mumbaiu
Ako nemaš energije, nemaš ni što tražiti u ovom gradu, on naprosto konzumira posjetitelja u potpunosti. Hodamo prema željezničkoj stanici, nešto kao prigradski vlak, koji vozi svakih par minuta i koji je prebukiran. Cijene karata su smješne, u lipama, i zato je prihvatljiv svima, i svi se voze, jer je ipak nešto brži nego taksi koji se mora probijati kroz postojanu gužvu. Scene iz filmova, ljudi zaista vise iz vlaka, i to nije ništa strašno. Na krovovima se ipak više ne voze kao nekada. Propuštamo par vlakova jer naprosto ne možemo ući unutra. Napokon se odlučujemo u proboj. Utrčavamo u vlak koji još nije ni stao na stanici, jer drugačije ne ide. Sa svih strana se ljudi, doslovce me pritišće barem 6 drugih ljudi, lovu treba spremiti na sigurno, kamera mi je na ramenu, ali nemogu ni prstom maknuti. Sva vrata su otvorena, valjda se nikada niti ne zatvaraju da može stati više ljudi nego inače. Vagoni su podijeljeni, muški i ženski, tako da nema miješanja, jer hindusi znaju biti vrlo dovitljivi kada se guraju sa ženama. Ovo definitivno nije za one slabog srca i one koji vole svoj prostor, jer ga u lokalnoj željeznici Mumbaia, naprosto NEMA.
Stari Mumbai

Kriket 
Nakon pola sata vožnje dolazimo do juga grada gdje nas čeka potpuno druga slika grada. Sve je nekako engleski. Parkovi u kojima klinci ne igraju nogomet nego kriket, zgrade s viktorijanskim pročeljima, autobusi na kat, stari taksiji kao u Londonu, svi govore nekakvu verziju engleskog jezika. Tu su poznate vizure grada, Gate of India, sagrađene za jednog od kraljeva kad je dolazio u koloniju, čisto da vidi šta ima novo, stari prekrasni hotel, koji se naravno zove Taj Mahal, i vjerojatno je najskuplji u gradu s pogledom na more, uz njega novi mladji brat, tu se i dogodio i teroristički napad prije par godina. Puno je policije, sve važne građevine su ograđene, nema majci velikog okupljanja, i prosjaci su tu, spavaju, jedu i prose na ulici, jer realno i nemaju što drugo raditi.

Vrata Indije Mumbai
Završavamo u nekom pubu, u kojem je valjda popularno, stranci su tu, pivo iz EU je tu, hrana i dalje indijska. Pušenje zabranjeno, tako da to obavljam na ulici, ali mi govore da je i na ulici zabranjeno, iako to nigdje ne piše, ali u njihovoj kulturi pušenje jednostavno nije običaj. Šmrkanje je valjda drugi slučaj. Pretpostavljam. Nakon večernje šetnje, poželim se vratiti taksijem do hotela. Nadjemo lika koji je spreman voziti po taksimetru, jer kad je čuo kud idemo, obradovao se....dakle, vozili smo se 40 kilometara s juga grada do geografskog centra, ukupno sat i pol vremena. I uvijek smo bili u gradu, prošli pokraj najvećeg sluma u Aziji (Daravi), preko nekog kul mosta i moraš izbaciti glavu van da vidiš lampe na vrhu (tako kaže vozač), i još puno puno toga...u hotelu shvatim da je dugo spavanje jedina opcija da preživiš ovaj grad.

subota, 8. prosinca 2012.

Indija za početnike 7 - Najduži dan


Plaža na Goi
08.00 budim se uz tracke sunca na licu, rano je, ali puno stvari sam isplanirao za danas pa nemam previse vremena za spavanje, jerbo, spavat cu u vlaku navecer, tusiranje, brzi dorucak, pakiranje stvari I dogovor da cu doci po stvari poslije posjeta bazara u Anjuni, a poslije toga na kolodovor


09.00 vec sam u tuktuku koji me vozi na trznicu koja se samo srijedom dogadja u mjestu Anjuna, dogovorio sam I da me vozi poslije na kolodvor tako da sam ga prakticki bukirao na pola dana, voznja traje pola sata, vjetric leprsa, a baja gazi po gasu, motor place od muke, srecom pa na cesti nije guzva

Promet na Goi
09.30 ne znam da li je ovo tipicna trznica, bazaar ili market u Indiji, ali je vrlo zivo I vrlo turisticki, jer konacno vidim turiste u ogromnim kolicinama kako pogledavaju produkte koji su izlozeni prodaji, ima tu svega, od nakita, garderobe, glazbe, gluposti…nevjerojatno je koliko je istetoviranih stranaca ovdje, nadalje, na marketu ima I europljana koji su ocito ovdje dosli prije 20tak godina kao djeca cvijeca I zadrzali se do dan danas, prodajuci opskurne kozne odjevne predmete, pune zakovica I koje kakvih SM detalja, naravno, indijski prodavaci su puno agresivniji I mene lovi klinka od 16 godina, iako izgleda kao da ima 30, I nakon teskog pregovaranja kupujem par stvari zbog kojih sam I dosao ovamo, ipak, nije zadovoljna koliko mi je spustila cijenu, pa joj kupujem I sok kao nadomjestak…stvarno je vruce…hodam dalje a neki lokalni lik pruza ruku prema mojem uhu, zabode mi nesto unutra I izvadi van, te pokazuje da mi je uho prljavo I da ce ga on ocistiti, I usput mantra o kojekakvim tretmanima I cijenama I nekim metodama, a ja bas I ne kuzim, govori on meni kako to kosta nekih 500, a onda opet neke cijene I svastanesta, I ja budala navina, pristanem, jer cesto imam problema s usima, pa rekoh, mozda lik stvarno zna ocistiti kako treba…I sve on nesto gura pa vadi zutilo I neko kamenje, pa govori kako kamenje kosta I kako ovo kako ono…I ustvari te nasanjkava od pocetka do kraja I cijelo vrijeme ti je muka kad izvadi to nesto iz uha…I opali cijenu nekih 10 puta vise od onoga sto je na pocetku rekao…a uuu…kako sam zakipio…svasta sam mu rekao, od toga da to nije nacin kako izvlaciti ljudima novce iz dzepa, kakva je to slika Indije, zar mu nije neugodno…dolaze neke prodavacice I slusaju sto ja mantram, a ja se tek zalaufao…dok mu nije bilo neugodno I dok nije pristao na cijenu koju je I rekao na pocetku I koju sam ja jedino I zapamtio…

Za turiste
13.30 eto me nazad u hotelu, uzimam stvari, odcekiravam se I s istim vozacem idem dalje na voznju od sat vremena do gradica gdje se nalazi glavni zeljeznicki kolodvor, moram doci barem 4 sata ranije a kolodovor da provjerim da li sam na listi ljudi kojima je karta potvrdjena, a sto ce biti ako ne budem, za sada I ne razmisljam, vlak ide u 19, znaci oko 15h cu znati idem li uopce u Mumbai

15.00 naravno da jos nista nije izvjeseno, srecom pa na kolodvoru ima I internet kafe pa gubim vrijeme, procedura je presmijesna, cak sam I putovnicu morao kopirati I platiti kopiranje da bi me pustili online, dogovaram se s jednim couchsurferom za spavanje u Mumbaiu, tako da smjestaj u najskupljem gradu Indije nece biti veliki trosak, a I konacno cu se malo s lokalcima podruziti I vidjeti kako se zivi izbliza, sam kolodvor je malen za njihove pojmove, mozda ko u Slavonskom Brodu, ali s puno puno vise putnika, ljudi koji spavaju posvuda, hrpom ducana…nakon interneta gubim vrijeme puseci ispred kolodvorske zgrade I objasnjavajuci svakih 10 minuta novom taksistu da ne trebam prijevoz jer da idem dalje vlakom

Market u Anjuni
17.30 nakon dva I pol sata ubijanja u dosadi I iscekivanja liste putnika, saznajem da me nema na listi I da se ne mogu ukrcati na vlak. Interesatno, ali me ne lovi panika. Doduse, ako se ne mogu ukrcati na vlak za koji sam kartu kupio prije par dana, kupovati za bilo koji slijedeci I dalje nema smisla. Ok, prvo idem na blagajne gdje cekam barem pola sata povrat novaca, onda se vracam u internet kafe I provjeravam opcije, sto ciniti, ugledam let Air Indie za 80 dolara u 22.00 s dolaskom u Mumbai u 23.15, pa to je genijalno mislim si ja, bit cu tamo ranije nego sto sam mislio

18.00 svadjam se s taksistima oko cijene do aerodroma koji se nalazi u drugom gradu, barem 45 minuta voznje, bas ne zelim platiti neku suludu cifru, pa nadjem lika koji me odveze do autobusnog kolodvora, odakle, po tradiciji mog putovanja po Goi, radije se ukrcam u lokalni bus koji je krcat I koji se pomalo vuce prema gradu gdje se nalazi aerodrome, vec pada mrak, srecom pa imam mjesto u busu I gledam ljude koji spavaju na stojecki I lagano se cimaju svakom kocnicom koju vozac stisne, uopce nemam pojma kad moram izaci iz busa, sve se nadam da je kondukter zapamtio sto sam mu rekao, vani je mrak I aerodrom se nece ni vidjeti, I odjednom on meni mase, ja sjedim nazad I probijam se kroz pospane radnike s velikim ruksakom na ledjima I ispadnem iz busa doslovce 50 metara od ulaza na aerodrome za svega 3 kune, umjesto 200 koliko su taksisti htjeli

Kikiriki, košpice...
20.00 zajebem se I udjem u aerodromsku zgradu, iako ima jos dva I pol sata do leta, ali kao, da vidim sto ima, hocu van na topli zrak I zapaliti jos koju, ali ne daje policija, nema majci, kad udjes jednom, van mozes samo u avionu, o iruda ti kakva pravila, I tako gubim vrijeme, gladan I umoran, gledam turiste iz Danske koji cekaju svoj charter, svi crveni ko rakovi, pregorjeli od sunca, u pusioni komuniciram s nekim Ukrajincima koji nesto I nisu odusevljeni Indijom, imali su neko kruzno putovanje, kazu da je Varanasi postao pozornica zivota I smrti I da turistima naplacuju sve sto stignu, nekako mi je sad drago da sam to ovaj puta propustio, ali dobro, bit ce jos prilike

23.00 konacno smo u avionu, bez objasnjenja zasto kasnimo, opcenito jedan od konfuznijih aerodroma kroz koje sam putovao, srecom pa je ovo let koji dalje iz Mumbaia leti u Bangkok pa je avion velik I sluze nam I neku vegetarijansku veceru, I za sat vremena stizemo iznad ovog multimilijunskog grada, ali ostajemo u zraku jos sat vremena jer nas ne pustaju na pistu, tako da se agonija dodatno produzava

Market u Anjuni
2.00 konacno sam I docekao prtljagu od lijenih radnika na traci, sad je vec kasno da zovem svog domacina, a I pitanje je koliko bi se jos morao voziti taksijem do njega, pa odlucujem prihvatiti sugestije aerodromskih reklama koje kazu da ne nasjedate na lokalne trikove I prevare I da ako nemate hotel rezerviran, radije to napravite odmah tu na aerodromu, jer je pitanje kuda ce vas taksist odvesti, ne moram ni reci klasicna pusiona, kako sam okvirno zapamtio cijene hotela u ovom gradu, odmah mi je jasno da ce ovo biti najskuplje nocenje u nekom vrlo vjerojatno opskurnom hotelu, sto se nakon sat vremena I pokazuje kao tocnim, cijeli sistem I funkcionira tako da love putnike bez hotela, koji sutradan idu dalje I treba im nesto samo za prespavati, tako da se sigurno necete ni zaliti, nego cete htjeti to odmah zaboraviti, na izlasku iz aerodroma guzva u ovo doba noci, kao da se nesto dijeli besplatno, u cijenu nocenja ukljucen transfer do aerodrome, tako da salju vozaca po mene, u hotelu prica kako sam dobio bolju sobu nego platio, nemam snage, samo se smjeskam, sanjam krevet I tus prije toga, ulazim u sobu koja nema ni prozore, ugledam prvog zohara na podu kupaone, klima uredjaj radi ko moskvic iz 70-ih, uzas, ali o tome cu razmisljati sutra…

srijeda, 5. prosinca 2012.

Indija za početnike 6 - Starine, željezničke karte i tehnologija



Stara Goa - crkve
Goa je naziv regije, ali tu se nalazi i gradić koji nosi naziv Old Goa (Stara Goa), svega 15 kilometara udaljen od Panjima. Sjedam na bus i vozim se tamo kroz bogatu vegetaciju drveća, rijeka i rukavaca. Vruće je, i topim se svake minute, pogotovo zaljepljen za sjedalo starog busa u kojem, kao i svaki puta do sada, se vozi barem 20 ljudi više nego što bi smjelo, ali nitko se ne žali, ljudi sardine su očito standard u lokalnom prijevozu Indije.

Stara Goa / detalj
Gradić je samo naličje sjaja koje su portugalci donijeli, sagradili i otišli...i opet bijele crkve, mramori, samostani, parkovi, turističke smicalice. Vrijedi pogledati. U povratku idem kupiti kartu za vlak do Mumbaia, ovaj puta osobno bez interneta. Kako u Panjimu nema željeznice, karte se kupuju u uredu na autobusnom kolodvoru. Prvo kupiš neki obrazac na kojem moraš napisati kuda ideš, kojim vlakom, tko si i što si itd., onda dođeš na red i krene kupovina. Kaže lik da nema mjesta nego da me može staviti na listu čekanja, pitam ga za dan poslije, on kaže da je lista još duža, pitam ga za turističku kvotu, on kaže da to ne prodaju ovdje. I tako, izlazim van s kupljenom kartom koja je nepotvrđena i nema ni druge nego se nadati da će me potvrditi par sati prije polaska.

Prijevoz busom / Goa
U Panjimu ima nekoliko kockarnica na vodi, tj. brodova pretvorenih u mjesto gdje je hazard realnost, naravno svi su kičasto okićeni jer je cilj već iz daljine privući putnike namjernike koji žele izgubiti svoj novac u želji da nešto zarade. Mislim da sam tu negdje i vidio svog prvog štakora u Indiji, a nekako sam brijo da će ih biti u nenormalnim količinima. Eto, još jedna stvar u kojoj su očekivanja iznevjerena.

Obiteljski album
Večeram neku ribu, ali začini i okusi su tako snažni da se pitam, čemu sve to kada niti ne osjetim što jedem. Bacam se na nan, koji je uvijek ukusan i lagan. U nekoliko navrata pomažem ruskim turistima da se snađu, jer traže ruski restoran usred Goe, naravno da postoji i reklamira se kao mjesto gdje vam domovina neće nedostajati, na ruskom jeziku. Nekako se to uklapa u činjenicu da živim u KZ i da trebam pomoći braći Rusima. 

Detalj iz busa / Goa
U želji da kupim dodatni kredit za indijski mobilni koji sam kupio u Delhiju, gadno se zafrknem pa mi lik prodaje neku pretplatu na 3 godine jer eto za cijenu koju sam ja tražio to drugačije i ne može. Kad shvatim što se dogodilo, više pomoći nema, šalju me u neki drugi ured, gdje se pokušavam žaliti i moliti ih da ponište transakciju, ali čini se kao nemoguća misija. I tako sad imam sim karticu s kojom mogu čuda, ali nemam novaca na računu. I ktome, kad si u Goi s brojem kupljenim u Delhiju, ti si ustvari u roamingu i pravila su sasvim drugačija. Npr. internet u cijelom gradu nije radio u nedjelju, jer eto...nedjelja je i ne radi.

ponedjeljak, 3. prosinca 2012.

Indija za početnike 5 - Goa trance



Detalj iz sobe
Krevet u hotelu Panjim
Indija nije zemlja gdje varaju na svakom koraku, ali naravno, ima i toga. Taksisti svih zemalja...skulirajte se! Na aerodromu Goa tj. Dabolim, kao i na svakom drugom u Indiji, postoji tzv. državni taksi, mala kućica gdje je izvješen cjenik i gdje se naručuje prepaid taksi. Kako sam uletio u zadnji čas u avion, nisam rezervirao auto da dođe po mene iz hotela, mislim si, nije problem naći taksi. I naravno da je problem. Niti jednog službenog vozila, jer kažu da je neka ogromna gužva bila i da vozila jednostavno nema. Putnici s rezerviranim vozilom odoše, ostadoh na ulici, a tamo naravno prilazi ekipa i traži duplo više od regularnih cijena. Mene lovi neki mlađi lik koji isto objašnjava da je gužva na ulicama i da ćemo se voziti do hotela sat i pol umjesto pola sata koliko treba i da zato mora puno naplatiti. Što da vam kažem, uspijem malo spustiti cijenu, jer nisam ni sam baš vesla sisao i dođemo do hotela upravo za pola sata jer nikakve gužve nema na cesti. Da li da mu kažem da kenja? Ma pusti ga, to je valjda dio Indijskog šarma.
Hotel u Panjimu

I naravno da nema pojma gdje je hotel, ajd barem zna doći do gradića Panjima, usput mora tankati, obaviti par poziva da mu netko kaže gdje je hotel i eto nas...ispred stare zgrade, predivno uređene, kao da sam u Portugalu prije 200 godina. Osoblje naravno ljubazno i naravno uvijek ista spika: upravo smo dali zadnju sobu vašeg tipa i stoga ćete dobiti upgrade za iste novce...ali u svakom hotelu ista priča. Ok, idem do svoje unaprijeđene sobe i naravno ostajem bez riječi, starinski antikni namještaj, kao da sam u muzeju, moj privatni balkončić i odvojena kupaonica u koju se ulazi s balkona. Zadovoljan, vrlo. Sjedam odma na balkon, otvaram pivo, palim cigaretu i udahnem i izdahnem. Nema gungule, nema trubljenja, nema strke...ovo mi je trebalo.

Crkvica u Panjimu
Ujutro spavam dugo, budi me sunce i topli zrak. Nabrzinu nešto podoručkujem i idem zujati okolo. Panjim nije na moru nego na rijeci, ali prilično centralno smješten gradić, idealan za otkrivati okolicu. Prvo obilazm ovaj gradić, pun starih zgrada i velebnih crkvi koje su portugalci izgradili, eto jer se Hindusi nisu imali kome moliti (šala). Non stop me zaustavljaju vozači taksija, koji nešto i nemaju posla, a ja odlučim u pravu avanturu i sjednem u bus, natrpan kao košnica. I kad misliš da nema više mjesta, stane bus, a pomoćnik tj. kondkuter krene vikati na ekipu da se i dalje naguravaju kako bi stalo barem još nekoliko ljudi. Vruće je, ali sam ulovio mjesto kraj prozora koji je naravno otvoren i lupam fotke kroz prozor ovog zelenog krajolika. Platio kartu do neke plaže, ostavljaju me na glavnoj ulici, gdje kupujem kupaće jer nisam to planirao ranije.
Panjim

Crkva u Panjimu
Spuštam se na plažu, čitam brojne reklame za beach barove, hrpe suvenira naokolo, natpisa na svim jezicima, pravi turizam, nema što. Imam filing da i nije nešto prenatrpano, kako sam očekivao i to je dobro. Dolazim do pjeska, do mora ima jos stotinjak metara, ali se zaustavljam u prvoj birtiji, naručujem Mojito i lagano ispijam opuštajući se do kraja. Kako su palme malo dalje, svaka birtija ima svoj dio plaže sa suncobranima i osobljem koje postojano ide od šanka do ležaljki i nosi gostima hranu i piće, osoblje naravno preljubazno, jer je cilj da kad jednom sjedneš u njegov dio plaže, da tu i ostaneš i dolaziš svaki dan. Glazba engleska, ali mene sve to baca u pravi Goa trans, niti ne izlazim na sunce da ne pregorim, ostajem ovdje par sati i naprosto guštam. 

četvrtak, 29. studenoga 2012.

Indija za početnike 4 - E to te ja pitam

Indijske željeznice

Tri dana na godisnjem odmoru a vec se osjecam strgano, od svih podrazaja, bilo emotivnih, bilo fizickih. Sve mi se cini da Indija nije zemlja za klasican godisnji odmor, nego ovdje treba doci odmoran da uspijes uloviti esenciju naroda I obicaja. Ujutro se budim I provjeravam svoj PNR za vlak koji ide navecer u Varanasi. Doci u Indiju a ne voziti se barem jednu noc u vlaku, kao da si u Rimu, a nisi usao u Vatikan. Indijske zeljeznice su najbrojniji poslodavac na svijetu, mreza im je na trecem mjestu po razvijenosti poslije Rusije I Kine, I odista je ugodan I jeftin nacin putovanja po zemlji, a I malo udahnes drugog zraka od avionskog. No, kupiti kartu za vlak I nije bas lako, tj. Kupiti je lako, potvrditi vec malo teze. Naime, karte sam kupio online ali su na listi cekanja I imas taj PNR broj I svaki dan gledas da li se pomakla tvoja lista I mozes li uopce uci u vlak. Nadalje tu su brojne klase u vlakovima, kojekakva pravila, za prvi put, nimalo lako za snaci se.

PNR sistem
I naravno, PNR nije potvrdjen, nego mi je receno da 2 do 4 sata prije polaska vlaka, radnici na kolodvoru izvjese raspored sjedenja I tko je potvrdjen tko nije (uglavnom, kad prevozite nekoliko desetaka milijuna ljudi svaki dan u svojim prometalima, nije cudno da je sustav lagano kompliciran I da ima mnogo otkazivanja, pa se tako I moze uletiti u vlak). Gledam ja tako u komp I mislim, bas sam umoran, I sad jos na kolodvor, pa cekati, pa sto ako ne dobijem mjesto, kud cu onda?! Izgubiti jednu vecer I cijelo popodne, a karte za sutra ionako nema smisla kupovati jer bi bio zadnji na listi cekanja, I opet mogu samo avionom, ako ima mjesta I ako nije preskupo. I onda se krene okretati u meni, vec vidim najgori scenario I cekanja I spavanja na kolodvorima (necu opisivati stanje istih) I bas me sve to nekako umori, a tamo me ceka Varanasi, drevni grad, gdje se zivot dogadja na rijeci Ganges, umiranje I radjanje, sve one scene kojima se divimo I koje nam se gade kad gledamo nesto iz izbora Djele Hadziselimovica.

I puknem. Sjedim na recepciji hotela iz kojeg se moram maknuti za sat vremena. Ne zelim vise ici po ruti koju sam zaplanirao jer nemam snage, stvari nisam spremio, za dodatnu noc ovdje ce mi uzeti jednako koliko I za tri noci ranije zajedno (lice mi je govorilo sve?!). Ok, otkazem kartu za vlak, otkazem hotel u Varanasiju. Hm, a sto cu s Jaipurom koji je trebao biti nakon toga? Hm, ima li kakav avion da idem odmah tamo? Gledam, ima, cijena oko 100 dolara, no hoteli vec skuplji jer dolaze blagdani. Otkazujem I drugi vlak I drugi hotel, nema vise ni Jaipura na mojoj listi. Ostajem s povratnom kartom iz Mumbaia u Delhi na Bozic I to je to. Prazno, nema hotela, nema vlaka, nema aviona. Jos pola sata mogu surfati I bukirati nesto I izaci iz ovog hotela prije nego mi pocnu naplacivati dodatne sate boravka.

Indijski low cost prijevoznik
Goa? Avion leti popodne. Veceru mogu pojesti na +27C umjesto na +5C. Hotel pronalazim kao iz bajke, barem na slikama. Stvarno nisam htio na Gou, a eto, zavrsit cu tamo, sa svim turistima koji plaze po toj maloj regiji. Stvarno mi treba odmor. Placam sve online, enter, print, karta je v zhepu. Spakiram se u 10 minuta, imam besplatan transfer do aerodroma, ode ja na jug. Aerodromska procedura stroga, efikasna I spora, ali dobro, sad mi je svejedno, kartu sam platio nekih 70 dolara, hotel manje od 50 dolara po noci, pusim u aerodromskom kavezu I kuliram. Low cost avioindustrija Indije, hvala ti! Hvala ti Spice Jet! U avionu hrpa mladih ljudi koji idu partijati, samo se nadam da nece biti negdje blizu mene, hocu spavati, hocu odmoriti, hocu se iskljuciti. Otvaraju se vrata aviona po slijetanju u Gou, odmah osjetis topli ugodni zrak, a cujem par metara od sebe kako na finom I socnom srpskom jeziku jedna cura govori: E to te ja pitam! (plus nesto psovki kao zacin).

utorak, 27. studenoga 2012.

Indija za početnike 3 - Gdje počinje pravi Delhi?

Gate of India
Čuvar vrata

Nekim čudom, a valjda je tako uvijek u životu, dobijem broj od vodiča od jedne kolegice s posla, nazovem čovjeka, Hindus koji osim engleskog govori i ruski, te se dogovorimo za cijelodnevno razgledavanje grada. Na ruskom jeziku!!?! No, horosho! Došo on s vozačem po mene i odma krenuo ruski, jer mu treba prakse, vrlo ga dobro i govori. I krenemo redom.
Prvo mičemo s rasporeda sve što sam dan ranije vidio, on odma skraćuje rutu i vrijeme, a ja plaćam cijeli dan, hm, ne može tako, kažem ja ubaci nešto drugo, on kaže nema se šta vidjeti?! Ma daj...vodi me nekuda kud turisti ne zalaze. 

Lotus hram Bahaizma
Hinduistički hram
Krenuli mi od Lotus hrama, napokon...kad ga već dan ranije nisam našao. Zgrada u obliku cvijeta lotusa od bijelog mramora, hram Bahaizma, o kojem sam pisao na svom starom blogu u Iranu i Izraelu, ne o hramu, a o religiji. Unutra je prazno, bez oltara i bogova, ovo je mjesto gdje se svi dolaze moliti svome Bogu, ktogod on bio. Okolica uređena, čista, kaže vodič da je to zato jer je ovo privatan posjed i hram, ajd dobro.

Muslimanska četvrt u Delhiju
Curke idu u školu
Dalje se vozimo gradom, ja mu govorim da bi malo nešto kupio od suvenira, on me vodi (navodno) na mjesto gdje su dobre cijene i gdje nakon sat vremena cijenkanja odlazim s nekoliko stvari za svoje najdraže. Nakon toga idemo na India Gate, ogroman spomenik, ustvari poput slavoluka gdje je hrpa ljudi, i od te hrpe, mnogo njih se želi slikati sa mnom. Uokolo tratina, a tamo isto hrpa ljudi, sjedi i piknikuje. Sunce je slabo, ali dovoljno da bi se uživalo na kakvom takvom zraku. Duga cesta vodi do sjedišta predsjednika ili premijera, ne znam ni sam, na kojoj se inače održavaju velike svečanosti. Samo u autu prolazimo okolo tih zgrada, sve je puno vojske i policije, kao i inače oko važnih građevina.

Idemo nešto pojesti, naravno da on ima mjesto kuda vodi svoje goste, i naravno da je sve puno turista i stranaca, dobro, to mi se baš i ne sviđa, ali shvaćam da je pitanje kako bi ja jeo na drugim mjestima ako mi je ovdje sve prezačinjeno i nejestivo. Inače je hrana možda i najlošiji dio puta, jednostavno mi ne ide pa non stop tražim nešto manje začinjeno i dobivam hranu koja je i dalje opako vrela u okusima.

Molitva u džamiji
Rush hour u Delhiju
Idemo do najveće džamije u gradu zove se Jama, nalazi se odmah pokraj Crvene tvrđave i dolazimo u vrijeme molitve, tako da ne možemo unutra, za sada. To je stari dio Delhija, uglavnom muslimanski s hrpom malih uličica koje su sve pretvorene u veliki bazar. Ulazimo u bicikl rikšu i provodimo se tim uskim uličicama u kojima je sve toliko drugačije i razno od svega do sada viđeno, da se pitam što je u stvari Delhi i koje je pravo lice grada. Buka, smrad i nije strašan osim kada prolaziš kraj velike hrpe smeća, ljudi koji rade i žive na ulici, kaže mi vodič da muslimani vole kupovati na otvorenom a hindusi u zatvorenom, tako je da ovdje cijeli život upravo vani. 
Prosjakinja u Delhiju

Drndamo se tako pola sata, već guzica boli od treskanja po nekvalitetnim cestama,a ja ko pravi japanac, ne ispuštam kameru iz ruke i naravno...u jednom momentu jednostavno prestanem, jer se to fotografijom nemože prenijeti, sva čula su potrebna da bi čovjek doživio ovaj dio grada.
I nakon svega, šećem jednim od predivnih parkova, u kojem je toliko mirno i spokojno, ali opet umor svladava, odlazim na vrlo kvalitetnu masažu i vrlo jeftinu, sutra još treba malo zujati pa na vlak za Varanasi.

ponedjeljak, 26. studenoga 2012.

Indija za početnike 2 - Pašmina ili kašmir ?!


TukTuk
S obzirom da sam dobio dobru cijenu na webu za svoj hotel u Delhiju, nije mi bio naročiti problem to što nisam baš jako centralno smješten, a i poželio sam si malo komfora. Soba i cijeli hotel je napravljen u stilu butik hotela Europe, mada nije baš sve po EU standardima, barem što se tiče ljubaznosti i pomoći osoblja koja je ovdje barem za dvije razine više. Doduše, nisam ni siguran da je ovo bila dobra ideja, jer prvi dan skoro niti jedan taksist me ne može dovesti do hotela, jer jednostavno ne znaju kako ga naći. Red je sam naći način i zapamtiti kako se formiraju adrese u ovoj gunguli od grada.

Qutub komplex
Vrlo brzo otkrivam da je i metro stanica blizu hotela, pa tako prvog dana isprobavam sve verzije transporta, bus, taksi, tuktuk, metro i naravno svoje vlastite noge. Najbliža građevina hotelu je Qutub kompleks koji datira iz 13.stoljeća sa svojim dobro očuvanim tornjevima u predivnim vrtovima. Jako je puno ljudi, pogotovo školske djece, koja se naprosto nadmeću tko će prvi ući u kadar moje kamere. Fora, barem ne moraš tražiti skrivene momente da uslikaš ljude, jer se sami vole fotografirati. Na webu sam vidio da postoje turistički busevi koji te voze po definiiranoj ruti i uglavnom pokrivaju sve što treba vidjeti u Delhiju, pa tako čekam bus ispred ovog kompleksa. Naravno da mi prilazi barem 10-tak taksista koji mi objašnjavaju kako to ne funkcionira i da ću dugo čekati, a oni me mogu odvesti bilo kuda. Sve je to antireklama koja za cilj ima zaradu. Nakon par minuta, stvarno mi se ne da čekati i kažem jednom da me vozi u Lotus hram, koji bi po mome trebao biti nedaleko, naravno da nema pojma gdje je to, pa se nadje neki starac koji volontira i skupa idemo u tuktuku do hrama. Čim sam došao ispred hrama, znao sam da to nije to, jer nema oblik lotusa, nego je vidljivo budistički ili hindu hram, ali dobro što sad, hramova je toliko puno, da je pitanje znaju li oni baš sve.
Hara Krishna hram
Qutub komplex

Ispada da je ovo Hare Krisna hram u kojem se muvam okolo, dok u pozadini slušam tu jako pamtljivu mantru: Hare Krišna, Hare Rama....i opet neke školske ekskurzije i jedan ćelavi evropljanin koji privlači pozornost na kilometar, i opet slikanje i tako redom. Vrijeme je proljetno, iako je ustvari zima. Temperature oko 20 stupnjeva preko dana, oni svi bosi hodaju po kompleksu hrama, jer red je red. Meni je malo hladno bosonogom po mramoru, ali poštuj tuđe. 

Nije daleko ni Dilli Haat, market s tradicionalnim suvenirima, pa kažem taksistu da me tamo odbaci. Za razliku od drugih bazara, ovdje prosjake ne puštaju tako da možeš u miru kupovati i gledati. Doduše, prodavači su tu oni koji su agresivni i iako me samo zanima ponuda, već tu padaju prve cijene. Ubrzo učim što je to svila, što je kašmir a što pašmina, kakva je razlika u vuni i zašto običan šal može koštati od 20 do 2000 dolara. Lijepo sjedneš, a prodavač izvadi jedno 50-tak šalova i svaki moraš prepipati da se uvjeriš u kvalitetu. Ja još uvijek ne kužim, ali barem dobivam prvi osjećaj cijena za suvenire koje ionako treba kupiti.
Decki su spremni za foto

Tu su sve moguće statue svih mogućih bogova, slonovi od svih materijala, nakit u svim oblicima...dosta kiča, ali jednostavno vole šareno i šljokičasto.
Dalje idem metroom, koji je funkcionalan, najbrži oblik prijevoza u gradu i najčišći s obaveznim skeniranjem od strane policije na svakom ulazu. Uletim u jedan vagon u zadnji čas i mislim super. Okrenem se oko sebe i vidim samo žene koje me čudno gledaju a u daljini iz drugog vagona hrpu muškaraca koje se smiju. Naravno, ušao sam u vagon koji je namjenjen samo ženama, pa se tako lagano povlačim u sekciju gdje mi je mjesto i u kojoj ima barem 5 puta više ljudi tj. gužva je.

Ples mladih Indijaca
Vozim se do CP-a (Connaught Place), jednog od centralnih trgova u gradu u kojem je u velikom krugu smješteno jako puno dućana, fast foodova i naravno turističkih smicalica. U središtu je pozornica na kojoj mladi imaju neku probu plesa i koreografije kao iz bolivudskih filmova. Gladan, a u strahu od svih boleština i povraćanja i proljeva koji su tako popularni za putnike koji prvi puta kroče u ovu zemlju, završim u KFCu i jedem opako začinjenu piletinu.
Curice u Indiji poziraju
Od svih vožnji, umora, prljavog zraka...lovi me umor. Ajmo na spavanje!