Centar svijeta

Kazu da je Jeruzalem centar svijeta u nekoliko pogleda. Mocna je ta koncentracija svetosti na jednom mjestu, tako skucenom unutar zidova starog grada Davidova. I svi ga svojataju, i Zidovi i muslimani i krscani. Grad je to koji opija svim culima, usi, oci, nos, okus, duh...kao da odjednom cijeli organizam odluci sudjelovati u dozivljaju grada pa se angazira snazno i mocno. I dok hodas starim gradom, sreces razne ljude koji su tu odlucili zivjeti ili su im se preci rodili tu, ili su odlucili doci na hodocasce ili pak su samo vojnici koji moraju cuvati neki dio grada.
U arapskom dijelu grada dominira bazar sa svim svojim snaznim obiljezjima. Buka od prodavaca koji zele prodati sto vise, mirisi mirodija ovog kraja, odjeca koja uglavnom pokriva sve dijelove tijela, ali zivopisna i sarena do boli, djeca koja idu u skolu ili se vracaju iz nje, svaki u svojoj uniformi kako bi se znalo koju pohadja, uzurbani koraci ljudi koji zure na molitvu u dzamiju jer je Ramazan, mjesec posta, toliko bitan za njihovu religiju i toliko poseban u odricanju i posvecenosti. Sa svih strana istocnog Jeruzalema, nekoliko puta dnevno se oglasavaju pozivi na molitvu s brojnih minareta. Naviknut na zvucnike i cd, iznenadjen sam da ovdje to rade uzivo bez matrice, cak i dok me bude u 5 sati ujutro, jer nema boljeg nego spavati u hostelu u starom gradu, samo tada covjek prihvaca sva pravila igre.
Ljubazna djevojka na recepiji mi pojasnjava kako ne sluze dorucak u ovom periodu, ali mi rado pomaze pri odabiru restorana gdje cu se namiriti. Usput mi pojasnjava kako je Alah velik i da je radosna sto posti.
Od krscanskog dijela grada su uglavnom ostala imena ulica, crkve, i pokoji svecenik, te najveci broj turista hodocasnika koji zele proci rutom kojom je Isus prosao prije nesto manje od dva tisucljeca. Guraju se Grci, Rusi, Talijani, Poljaci i Spanjolci...barem mi se cini da dominiraju njihove grupe gradom po jezicima koje cujem. Ovdje smo svi pod istom kapom i pravoslavni i katolici i iskreno, jedino mi se to i cini pravo, vjera nam je identicna, jedino su svjetovni likovi malo mijenjali pravila pa su nas razdvojili i omogucili nam godine ratovanja i neterpeljivosti.
Kupuju se krunice, guzvaju se ljudi u redu za poklon Isusovom grobu, jedni mole, drugi galame, treci ih ususkavaju i tako taj ritual ide iz dana u dan.

Pokusavam doci do tog Zida placa da mozda i ja zaplacem jer osim sto sam i dalje bolestan, cim stavim naocale, cmizdrim jer mi je oko preosjetljivo. Do njega naravno moras proci sigurnosnu kontrolu, jer ne moze bilo tko i bilo kako do Zida. Atmosfera je posebna i sveta, ali se osjeti ta bol i taj nemir dok ljudi mole. Vojnici koji su dosli dotaknuti zid prije odlaska na neko bojiste, turisti koji guraju komadice papira sa svojim zeljama i ortodoksni vjernici koji se tresu dok se mole i nesto mrmljaju i kao da prolaze neku katarzu. Naravno, ovaj pogled laika i osobe koja se prvi puta srece s tim je presubjektivan, vjerujem da cu do kraja puta shvatiti barem osnove onoga sto vidim oko sebe. Grad je sav od kamena, dominira zuto bijela boja palestinskog kamenjara, pokoje drvo masline i puno ljudi koji zive u ovom neobicnom, podjeljenom gradu. Novi ZID je jedna sasvim druga prica.