Tashkent za kraj

Tashkent

Tashkent

Vožnja vlakom do Taškenta prolazi vrlo brzo, ono što fascinira su video spotovi koji se prikazuju na velikim televizorima u svakom vagonu, glazba je toliko glasna i agresivna, no nitko od putnika se ne buni, tko može spava, tko ne može trpi ili uživa. Ja sam negdje između sna i trpljenja. No sve je to dio iskustva koje ovo putovanje čini drugačijim od drugih. Odmah po izlasku s kolodvora taksisti navaljuju, ovaj puta znamo otprilike koji hotel želimo pa nas tamo i voze, malo više plaćamo, ipak je ovo glavni grad.

U nekim stvarima jako podsjeća na Almatu, ali nekako opuštenije. Pronalazimo jedan turski restoran i ubijamo se u delicijama, koje su tako slične našima, odlazimo na najveći bazar u Centralnoj Aziji i odista, lako se gubimo između tepiha, žute mrkve (neobično ali istinito), paradajza, zelenjave, kineskih gluposti, švercera i mijenjača novca. Nekako volim te bazare, kao da oni pružaju najbolju sliku društva koje posjećuješ. Vozamo se metroom, jedinim u ovom dijelu Azije, nekako podsjeća na Moskovski, iako puno manji, ali stanice su grandiozne i svaka ukrašena na svoj način, jedna posvećena samo Kosmonautima. Grad ima svojih ljepota, ne može se reći, nije poput ostalih gradova u Uzbekistanu, ali osjećaj metropole je tu.

Vozim se taksijem, prolazim pokraj velikog nogometnog stadiona, kaže mi vozač da igraju utakmicu s Japanom...hm...to bi bilo zanimljivo vidjeti, no počinje kiša i ipak odlučim da je bolje otići u kino, pa makar i na ruskom jeziku. Uzbeci su prilično drugačiji narod od Kazakha, no ono što im je zajedničko su običaji koje su im donijeli ili nametnuli Rusi. Pričamo malo s lokalnim ljudima, život ovdje nije nimalo lak, ako usporedimo s Kazakhstanom. Policijska država i to se osjeti, ljudi su oprezni, kolikogod bili gostoljubivi. Što se tiče putovanja, vrlo jeftina zemlja, za nepunih 9 dana sam potrošio 325 dolara bez leta iz Almate, a opet...nešto nedostaje, kao da nisam dobio ono što sam očekivao. Na kraju pokušavam potrošiti posljednje buntove lokalnih novčanica, pa si mislim da ću to napraviti na aerodromu. Skupljam sve potvrde iz hotela, jer bez toga bi mogao platiti kaznu ili imati problema. Policajka uzima moj pasoš, pa komentira ispod glasa: Nisam znala da su Hrvati tako zgodan narod! Ajd, dobro, fala.

Tashkent

Tashkent