Silk road...here we come

ribarnica

zidine Khive

Put svile je uvijek bio nešto mistično ljudima koji vole malo više putovanja osim vožnje do Crikve i nazad. Uglavnom od Kine do Europe, trebalo je tegliti na devama sve te fine kineske stvarčice. Danas natovare tisuću kontejnera na brod i začas su kod nas. Nekad je to trajalo mjesecima, pa su trebali i nekakve stanice po putu. Najviše očuvanih gradova puta svile se nalazi upravo u Uzbekistanu, i Khiva, mali grad blizu granice s Turkmenistanom je upravo jedan od njih.

Sletili na prazan aerodrom u Urgench (veći grad blizu Khive koja je ustvari vrlo mala), nas 4 odluči da podijelimo trošak taksija, znamo da ne smijemo platiti za auto više od 10 dolara i eto nas vani, pregovaramo. Prvi lik nudi 25, drugi 20, treći 15. Kažem da smo spremni dati 10, uletava novi lik koji kaže da pristaje, no onaj prvi od 25 kaže da će nas i on za 10 odvesti. I sad kreće svađa, tko ima pravo prioriteta na vožnju?! Lagano se krećemo prema autima, a oni galame, urliču, skoro da se ne potuku tko će nas voziti. 

promenada

gatara

Svi imamo neku prtljagu pa molim Boga da nas ne strpaju u Matiz, jer nemam pojma kako ćemo se ugurati. Na našu sreću, auto je nešto veći i krećemo na polsatnu vožnju. Vrlo brzo imamo prvi udes. Vozač pokušava prikočiti da ne udari pse koju sumanutno pretrčavaju ulicu, i baš kad smo mislili da ih je sve zaobišao i nastavio dalje, jedan koji nas baš i nije vidio je tolikom snagom udario u suvozačeva vrata da je mene zabolilo. Čuje se bolan cijuk, ali što sad, idemo dalje, ovdje psi imaju upravo takav 'pseći tretman'.

Suputnici iz Italije imaju rezeviran hotel koji su platili 70 dolara, mi nalazimo jedan guesthouse za 20 po noćenju, elem 10 po glavi, nije loše. Sezona nije počela, tako da soba ima pa se i može pregovarati. Uglavnom su to stare kuće preuređene u BB ili hotel. Vlasnik je mladi Uzbek koji uopće ne govori ruski, ali zato itekako govori engleski.

Sam grad ima nevjerojatne zidine i unutar njih je sve što vrijedi vidjeti, naravno UNESCO je zaštitio starine. Preko dana je još i živahno, noću, niti uličnog svjetla nema, srećom je puni mjesec pa se vidi koračati po uskim uličicama. Još se navikavamo na činjenicu da non stop moramo imati hrpu lokalne love jer generalno za najveću novčanicu možeš kupiti šibice, mislim da se ne isplati ni krivotvoriti. Jedva nalazimo restoran u kojem na meniju svašta, a u stvarnosti nam donosi cijelu kokoš, već gotovu i kaže da je skupa, pa da uzmemo nešto drugo (šašlik, a što bi drugo). Puši se svuda, pije se lokalno pivo, stranih proizvoda gotovo da nema. Od svih gradova koje smo vidjeli poslije, Khiva je nekako najviše lokalna, tu strance gledaju drugačije jer baš i nisu česti gosti, a i dosta je daleko od ostalih gradova. Ostajemo svega jedan dan, jer više i nema smisla, pa dogovaramo taksi do Bukhare koja je 500km udaljena, 70 dolara za vožnju za nas četvero. Vožnja je trajala skoro 8 sati jer se radi o cesti koja to i nije. Uglavnom se vozimo kroz pustinju Kyzylkum, koja je nevjerojatno dosadna, no zato rupe na cesti nisu. Svakih 50 km vidimo da se cesta obnavlja, ali generalno, više od pola puta to je makadam. 


Kaže vozač da ima odmorište za turiste gdje ćemo ručati. Hm, ok. Nije to Marche u Ravnoj gori. WC negdje iza zgrade, drvena kućica, odlučimo zapišati pustinju. Hrana, ok, preživjet ćemo, bitno da je neka juha, no na toj relaciji, to je jedina takvo odmorište pa nemamo izbora. Putem nas je policija zaustavila preko nekoliko puta, svaki puta vozač tutne neku novčanicu prilikom pozdrava pa nas puštaju. U večernjim satima stižemo u Bukharu. Napokon

subare

obiteljski album