Samarkand, mit ili istina?!

Prva stvar je naći smještaj. Naši suputnici iz Italije već imaju rezervaciju u nekom butik hotelu, mi s njima dio puta, potom kažemo taksistu da nas vozi na nekoj jeftinije mjesto. I eto nas, korak do Registana, centralnog dijela Samarkandskih starih građevina. Prvi puta smo u pravom hostelu, koncept vrlo zanimljiv i vrlo jeftin, opet plaćamo 8 dolara po glavi za noćenje, no tu ćemo ostati tri dana, pa je i logično da smo dobili mali popust, plus pregovaramo na ruskom, što je prednost u odnosu na ostale turiste. Upoznajemo se s ekipom, njemci, ameri, francuzi...klasična bakpakerska ekipa, najoriginalniji su ovi koji bicikliraju već 8 mjeseci od Njemačke do ovamo. Navečer nam serviraju tradicionalni obrok (plov naravno) za svega 2 dolara po osobi. Čaj se pije u hektolitrima.

Ujutro se budim nevjerojatno rano i krećem u šetnju. Grad još spava. Nedaleko od hostela je velika tržnica pa odlučim napraviti djir i vidjeti što se nudi. Pospane prodavačice tek slažu svoje štandove pa odlučim umiriti kameru i ne raditi nikakva iznenađenja. Sunce na obzoru, proljeće dolazi. Prolazim pokraj praznog Registana, maše mi policajac rukom da priđem, pita me gdje mi je grupa, kažem da nisam dio grupe, pita on hoću li na toranj? Znam što to znači, treba mu platiti da te otprati na toranj jedne od medresa (od ukupno 3) i pritom zaradi dodatnu lovu dok osigurava objekt. Nekako mi se ne da. Još ni kavu popio nisam, a već se penjati, hm?!

Registan je nešto predivno (proguglajte), ali nažalost noću u totalnom mraku. Da je to u Europi, bilo bi uvijek svijeta, ovako, prazno, preko dana nešto turista, lokalnih i stranih i to je to. Podsjeća me na Esfahan u Iranu, kažu da su ta dva grada najljepša u Islamskom svijetu. U pravu su, samo što je meni Esfahan ljepši. Nema mistike u Samarkandu. Grad je lijep, sređen, jako puno drveća, velikih ulica, univerziteta...kažu da postoji želja da se glavni grad premjesti iz Taškenta u Samarkand zbog loše geopolitičke pozicije Taškenta. Sumnjam da će se to dogoditi, ali dobro nikad ne zna. Obilazim grobnice starih, drevnih ljudi, jedan od njih je Timur, možda i najveća faca s ovih prostora, pokorio i ujedinio pola centralne Azije tamo davno u 14.stoljeću, spomenici su mu svuda okolo. Fora. Vrlo su ponosni na njega. Nekoliko je posebnih starih mjesta u gradu i realno, trebam baerm dva dana da sve to vidim, staro i lijepo, tradicionalno i veličanstveno.

Uslijed svega toga me lovi neka prehlada, i bol u stomaku, tradicionalno već se vidim u nekoj lokalnoj bolnici no odlučim se radije preznojiti 24 sata i odmoriti od svega. Spavam dugo, sanjam gluposti, buncam, ali neka, barem se oporavljam. Poslije saznajem da je jos jedna cura u hostelu u istoj fazi.


   Zadnji dan me love dva studenta vodiča i nude mi razgledavanje grada na 5 jezika. Ja biram dva, ruski i engleski, pregovaramo oko love, traže previše, ja im objašnjavam da strancima lova ne ispada iz džepa, oni kuže, poslije idemo na cugu i pričamo o životu ovdje i van granica, oči im se cakle, nisu nikad bili van zemlje, Jedan želi u Italiju, drugi u Španjolsku, no dug je put do tamo, ali ne rušim im ideale, na kraju mi se čini da je ova epizoda bila više korisna njima nego meni, ali dobro, bilo je interesantno, plaćam im cugu, dajem svakom po 10 dolara za vođenje po gradu.

Put do Taškenta je opet lutrija, no ovaj puta dobivamo karte u vlaku, na predivnoj željezničkoj stanici ne možeš ni kavu popiti, ali što je tu je, barem kruha ima u velikim količinama.

Samarkand