Cetinje - tour de Balkan

Obilan doručak, turska kafa, cigarete, opraštanje od dragih ljudi i već sam u busu koji vodi u prijestonicu Crne Gore, Cetinje! Bus se penje po serpentinama, ulazimo u oblake vrlo brzo i po prvi put ulazim u unutrašnjost ove brdovite zemlje. Brda će me još dugo pratiti na ovom putu. Dolazak u Cetinje i umjesto gospođa na kolodvoru, ovdje vrebaju taksisti koji nude prijevoz na Lovćen. Stariji i vrlo profesionalni vozač me prvo vozi da vidim sobu gdje ću prespavati (8 EURa noćenje, ali odista, vrlo vrlo skromno, da ne ulazim u detalje). Ostavljam stvari, uzimam kameru i s g.Vujovićem (rođakom poznatih nogometaša blizanaca) krećem put Lovćena. Dogovorena cijena je 20 EURa tamo i nazad i čekanje dok se nauživam pogleda (1-2 sata). Busne linije do gore nema, ili barem nije reklamirana da postoji, stoga nema previše izbora, ipak mi je pronašao i smještaj, pa prihvaćam njegovu ponudu. U roku od sat vremena sam na 0 nadmorske visine došao do 1600m Lovćena. Hladnije barem 10 stupnjeva. Mauzolej Njegošu je centralni spomenik u CG, djelo Ivana Meštrovića. Dominira okolicom i dok se penjem zadnjih 460 stepenica u tunelu do kripte i (još jednog) veličanstvenog pogleda, pitam se kako ovaj narod još uvijek ne uspijeva iskoristiti potencijal svoje unutrašnjosti. Eko zemlja, vrlo čista u zraku, na tlu i ne posebno.
Gdje god dođem, pitaju me odakle sam i odmah dobijem privilegirani status. Nije loše! Preporučam! Grobnica Njegoša je napravljena od bračkog kamena (a kojeg bi drugog). a vidikovac je stvarno mjesto za odmoriti dušu i tijelo, prepustiti se vjetru, suncu, pticama i ostatku prirode oko sebe.
Spuštajući se nazad prema Cetinju, stajemo u Ivanova korita i punim bocu sa čistom hladnom izvorskom vodom, stiže i grmljavina i pljusak. Dok pada kiša, razgovaram sa sinom od vlasnika sobe. Oduševljen je Splitom (kaže da je ko Kalifornija) i Bolom na Braču, cestama u HR, govori o tome kako Srbi više ne dolaze na more jer su se naljutili zbog neovisnosti CG (ali tu priču čujem već pet puta otkad sam tu), ali i sve ostale priče su slične, ne plaća se struja, narod radi što ga volja, jer kaže 'zakon treba da vrijedi za sve'. Opet mi je ta priča poznata sa sjevera!
Kiša prestaje i obilazim ovaj pospani gradić, nekad sjedište, danas samo formalno, predsjednika države. Par lijepih palača, bivših ambasada, korzo s kafićima i kladionicama, mladi sjede i pijuckaju svoje napitke, svi naravno, visoki i vitki, baš kako se za ovaj narod i zna i kaže. Čudi me da nema više svjetski poznatih modela iz CG, ovdje se genetika baš dobro zaigrala, u pozitivnom smislu naravno. Večeram roštilj, konobarica znatiželjna za moje porjeklo, priča se ponavlja. Friško je za razliku od Budve, a pitam se što me tek čeka 'sjutra' kada mislim do Kolašina, kojie je skoro na 1000 nm, Podgoricu zaobilazim, tj. presjedam iz busa u vlak jer se želim voziti čuvenom prugom Beograd-Bar kroz kanjon Morače, jedva čekam.