Budim se uz laganu kišu, dosadna je. Ispijam tursku kafu uz društvo lokalnih deda koji pričaju o vaterpolu, nacionalnom sportu br.1 u CG i uz zvuke Josipe Lisac, čitam dnevne novine, ništa prezanimljivo, ipak je ovo mala država u kojoj se ne događa toliko toga svaki dan. Za 1 EURo stižem do Perasta, kiša je prestala i odmah se uputim ka obali da ulovim barku koja će me odvesti do otočića Gospe od Škrpjela. Tura s vodičem i prijevozom, te obilaskom muzeja košta 6 EURa. Umjetni otok nastao u srednjem vijeku, stvarno plijeni pozornost svih koji prolaze tuda. Gledano s obale podsjeća na brod. Unutrašnjost je jedinstvena, stare slike, renesansni primjerci, pokloni Gospi od mladih koji se tu vjenačavaju iz cijelog svijeta, pokloni moranara i kapetana, slike brodova u oluju i bitkama. Slušam o davnoj prošlosti ovog veličanstvenog mjesta, koji danas jedva broji 140 stanovnika (nekad je bilo i 3000). Gospina
slika tamo stoji već 500 godina. Oko otočića kruže barke i jedrilice u želji da uhvate dobru fotku. Drugi otok, Sv.Đorđe nije dostupan. Na njemu žive redovnici subotičke biskupije koji baš i ne vole društvo turista. Uz obalu nekoliko restorana, biram jedan od njih, vrt s pogledom na more i zaklon od oblaka i sunca u obliku vinove loze. Vjetar lagano pirka, sve je mirno osim povremenog gromoglasnog smijeha grupe Iraca za susjednim stolom. Po povratku u Kotor, penjem se na tvrđavu Sv.Ivana, 260m visoko iznad grada do kojeg vodi 1400 stepenica.
Zidine su duže od dubrovačkih i odista, nakon što čovjek stigne na vrh, mokar i uspuhan, jedino što mu preostaje je sjesti na kamenje staro par stotina godina i uživati u pogledu koji puca na ovaj dio Boke. Nije čudo da je Kotor bio težak za osvajanje i Turcima i Mlečanima i Napoleonu. S vrha se vijori nacionalna zastava, simbol tako mlade, a tako stare države. Na povratku doma, idem na cugu s domaćinom i slušam tajkunsko-političku zavjeru na općinskom i državnom nivou. Priča mi se čini poznatom. Sve dječije bolesti formiranja nove države, Crna Gora prolazi ništa manje bolnije nego njeni sjeverni susjedi. Ipak, za sada, narod je i više nego ljubazan, osjećaj je kao da si kod kuće.
Budim se uz laganu kišu, dosadna je. Ispijam tursku kafu uz društvo lokalnih deda koji pričaju o vaterpolu, nacionalnom sportu br.1 u CG i uz zvuke Josipe Lisac, čitam dnevne novine, ništa prezanimljivo, ipak je ovo mala država u kojoj se ne događa toliko toga svaki dan. Za 1 EURo stižem do Perasta, kiša je prestala i odmah se uputim ka obali da ulovim barku koja će me odvesti do otočića Gospe od Škrpjela. Tura s vodičem i prijevozom, te obilaskom muzeja košta 6 EURa. Umjetni otok nastao u srednjem vijeku, stvarno plijeni pozornost svih koji prolaze tuda. Gledano s obale podsjeća na brod. Unutrašnjost je jedinstvena, stare slike, renesansni primjerci, pokloni Gospi od mladih koji se tu vjenačavaju iz cijelog svijeta, pokloni moranara i kapetana, slike brodova u oluju i bitkama. Slušam o davnoj prošlosti ovog veličanstvenog mjesta, koji danas jedva broji 140 stanovnika (nekad je bilo i 3000). Gospina 
slika tamo stoji već 500 godina. Oko otočića kruže barke i jedrilice u želji da uhvate dobru fotku. Drugi otok, Sv.Đorđe nije dostupan. Na njemu žive redovnici subotičke biskupije koji baš i ne vole društvo turista. Uz obalu nekoliko restorana, biram jedan od njih, vrt s pogledom na more i zaklon od oblaka i sunca u obliku vinove loze. Vjetar lagano pirka, sve je mirno osim povremenog gromoglasnog smijeha grupe Iraca za susjednim stolom. Po povratku u Kotor, penjem se na tvrđavu Sv.Ivana, 260m visoko iznad grada do kojeg vodi 1400 stepenica. 
Zidine su duže od dubrovačkih i odista, nakon što čovjek stigne na vrh, mokar i uspuhan, jedino što mu preostaje je sjesti na kamenje staro par stotina godina i uživati u pogledu koji puca na ovaj dio Boke. Nije čudo da je Kotor bio težak za osvajanje i Turcima i Mlečanima i Napoleonu. S vrha se vijori nacionalna zastava, simbol tako mlade, a tako stare države. Na povratku doma, idem na cugu s domaćinom i slušam tajkunsko-političku zavjeru na općinskom i državnom nivou. Priča mi se čini poznatom. Sve dječije bolesti formiranja nove države, Crna Gora prolazi ništa manje bolnije nego njeni sjeverni susjedi. Ipak, za sada, narod je i više nego ljubazan, osjećaj je kao da si kod kuće.
Nema komentara:
Objavi komentar