Bukurešt, Rumunjska - tour de Balkan

Još jedno vruće jutro u Tarnovu me tjera da požurim prema Karpatima i Rumunjskoj. Neizdrživo je, vruće i bez vjetra. Prvo vlakom u pogranični grad Ruse, truckanje prašnjavim, sporim i naravno živahnim vlakom u trajanju od 3 sata. Vlak za Bukurešt treba krenuti nakon pola sata, no već kasni iz Grčke preko sat i pol, dakle slijedi upoznavanje okolice željezničkog kolodvora. Taksisti lešinari traže 60 EURa do Bukurešta, 3 nizozemska klinca i ja, dakle 15 po glavi, no klinci se boje istočno evropskih taksista, sreća vaša pa ste u istoj uniji!
U opskurnom bircu provodimo vrijeme do vlaka, koji napokon stiže i krećem dalje. Dok bugarskim ravnicama dominiraju suncokreti, ovdje je slika drugačija, kukuruz je najprisutniji na poljima, nakon što smo prešli vrlo široki Dunav preko mosta. Vrlo je plodno područje s obje strane i vrlo ravno, tako da rumunjska ravnica dosta podsjeća na vojvođansku, recimo nama nešto bližu. Zbog kašnjenja vlaka ne mogu dalje prema Brašovu, gdje sam namjeravao prenoćiti, srećom po mene, jedan kaučsurfer me ugosti iako već ima goste, amera i poljakinju, teške avanturiste s kojima provodim večer u šetnji gradom, klopi, cigarama, vinu, nadmudrivanju.
Bukurešt noću odista izgleda kao prava svjetska metropola, osim što je uži centar raskopan, sređuju ga za neka bolja vremena, hrpa je napuštenih pasa, brzih automobila, kurve i barovi te restorani s terasama. Iako privlačno, nije mi žao što ću rano krenuti dalje, jer ovako veliki gradovi su odista za neki drugi oblik turizma od ovoga kojeg trenutno provodim, više love ode iz džepa, više vremena se potroši na kretanje po gradu od točke x do točke y, tako da nema do provincije, pospane i skulirane.

Veliko Tarnovo, Bugarska - tour de Balkan

Snaći se u prijevozu bugarskim busevima, ponekad uopće nije lako, jer svaki grad veličine Siska, ima barem 3 glavne autobusne stanice, najčešće se zovu po stranama svijeta tj. smjeru u kojem voze putnike u druge dijelove zemlje, tako da potraga za GLAVNOM, nema smisla, jer ako ne znate s koje stanice ide vaš bus, nadrapali ste, ili ćete potrošiti puno love na taksi.
Elem, bus iz Plovdiva za Veliko Tarnovo ide sa sjeverne stanice, a dolazi na zapadnu stanicu koja je i najudaljenija od centra grada (znači taksi promet jača od mojih leva tj. bugarske novčane jedinice). Relacija o 4 sata i 7,5 EURa u ne baš najudobnijem minibusu, no prelazak preko prijevoja Šipka na Staroj planini aka Balkan je odista doživljaj. Naime, u momentu dok prelazite prijevoj, odista se nalazite u srcu ili na vrhu Balkana, geografski naravno, a na samom vrhu je i spomenik bugarskim i ruskim borcima koji su tu u blizini potamanili puno brojčane turke, nekad u 19.stoljeću. Kažu da se sa vrha spomenika vidi cijela južna i sjeverna Bugarska, naravno kad nije pakleno vruće kao ovih dana, pa je sumaglica u zraku.
Bus jednim dijelom prolazi i kroz dolinu ruža (grad Kazanlak), ali one su u ovom periodu godine već obrane, no vrijedno je doći na festival ruža početkom ljeta. Bugarska je drugi svjetski izvoznik ružinog ulja, i vjerojatno svi imate to doma u svojim parfemima, a da niti ne znate odakle su esencije.
Dolazak u Veliko Tarnovo odmah ukazuje da se radi o vrlo bitnom gradu za Bugare. To je bivša prijestolnica bugarskih careva, dokaz je Carevec, stara i dobro očuvana tvrđava s dvorcem iznad grada. Cijeli gradić je smješten na nekoliko brežuljaka, rijeka vijuga podnožjem, odista, skoro pa čarobno. Turizam je u cvatu, izvrsni nacionalni restorani, puno raznih vrsta smještaja te brojni festivali. Trenutno se održava i najveći međunarodni folklorni festival na Balkanu (prilika za otići i guštati...argentina i makedonija su mi bili najbolji). U okolici puno značajnih mjesta za vidjeti, od manastira i crkvica i starih sela.
Smještaj u vrlo čistom i dobro organiziranom hostelu sam platio 7,5 EURa, što je za ovaj grad izvrsna cijena. Taksi je također pristojno jeftin (ako ga ne uzmeš na busnom kolodvoru). Svih mogućih suvenira s obilježjima Bugarske.
U hostelu mi uljeće imenjak iz USA koji govori neki 'broken srpskohrvatski' i ide prema HR po ne znam koji puta, kaže da obožava 'lijepu našu'.
Obavezan je posjet selu Arbanasi, etno selu, 3km udaljenom od grada, uzbrdo ako idete pješke...jako puno vode za ovu vrućinu. Takvih sela ima diljem Bugarske, uređena vrlo tradicionalno, najčešće sve kuće u selu su ili muzeji, ili restorani ili smještaj ili suvenirnice. Pješke gore, taksi dolje, naravno opet radim obrnuto od logike, ali barem se dobro oznojih.
Zbog rijeke u centru grada, puno je buba i komaraca, tako da nosim i suvenire tih obilježja na koži.
Odavde vlakom ili nazad prema Sofiji ili Crnom moru, no ako ćete van zemlje, Rumunjska je svega 2-3 sata vlakom, pa ću i ja tamo.

Plovdiv, Bugarska - tour de Balkan

Nakon 3 sata vožnje vlakom od Sofije, stižem u Plovdiv, drugi najveći grad u Bugarskoj, grad daleke prošlosti. Centar Trakije, stare bugarske provincije iz ranog perioda još oko Krista. Rimski ostaci stadiona za utrke, kazalište iz drugog stoljeća ove ere, zidine u centru grada koje su mnogi rušili i iznova gradili, odakle se vidi i novi i stari grad (prije i post komunistička era, nazovimo to tako). Odmah ispod zidina starog grada se nalazi i dio grada koji nije tako star, svega par stoljeća, sa tradicionalnim kućama iz tog perioda. Podsjeća malo na Rijeku ili Split, ali nema more, no tu je rijeka Marica koja baš i ne osvježava na najvrući dan u koji sam mogao doći u ovaj grad.
Hostela ima dosta, hrpe raznih dućana, ovo je i grad glazbe, nekoliko akademija za sve moguće vrste podučavanja, od tradicionalne do moderne, kazališta, sportski objekti.
Našao sobu za 10 EURa u starom gradu, vrlo dobri restorani sa zanimljivim primjercima domaće hrane, iznimno kvalitetan informacijski centar u kojem znaju čak i vozni red vlakova i buseva, što mi pomaže i za slijedeći korak.
Predivan korzo u centru grada tj. ispod starog, mami na šetnju ali tek nakon 20 sati, jer je do tada naprosto neizdrživo, svi se kreću sjenovitom stranom korza do tada.
Odavde se lako stiže prema Crnom moru, Turskoj ili sjeveru zemlje i Velikom Tarnovu, koje je i moja slijedeća destinacija.

Sofia, Bugarska - tour de Balkan

Nakon brzog dorucka u obliznjem hotelu i ponovno nezacinjene hrane, trcim na lokalni bus za Dupnicu, odakle cu prema Sofiji. Tri turista u busu i lokalci. Ocito je da se u Rilu uglavnom dolazi u oragniziranim grupama ili jednodnevnim izletima iz Sofije. U metropolu stizemo u podne.
Kaos vruce metropole u punom smislu tih rijeci. Bus nije stao na nekoj od glavnih stanica, nego negdje u predgradju, sto znaci ili cu se dati taksistima na mrcvarenje ili cu pokusati citati bugarski i shvatiti kojim tramvajem ili busom do hostela. Pokusavam s drugom opcijom.
Srecom ostalo je nesto u glavi, pa se snalazim i za 40 minuta eto me u centru u Art hostelu, jednom od najstarijih i najpoznatijih na Balkanu. Iskreno, ne svidja mi se od samog pocetka, iako je atmosferican, previse je ljudi, samo u mojoj sobi je 12 kreveta na 3 kata, ja spavam prakticki na podu, no i to je bolje nego da idem skroz gore.
Sofija je istinska metropola, i ima i nema sarma, puno je bliza Beogradu nego Zagrebu u filingu grada i opustenosti. Cinjenica da niti jednom nisam izvadio aparat i krenuo lupati fotke isto govori u prilog tome. Mislim, imalo bi se tu sto slikavati, no ovo je ionako samo prolazna stanica. Radije odlazim u kino (koje je vrlo skupo,ali i sredjeno), kupujem razne cd dvd bugarske glazbe, secem besciljno gradom i malo se gubim, naravno idem i van, klubova koliko hoces, moda se tjera opako, i ovdje dolazi Madonna, sve je nekako posh i fancy...mislim da cu sutra dalje, u provinciju, koje daju puno vise covjeku od velikih gradova.

Rila, Bugarska - tour de Balkan

U selu Rila cekam bus za manastir, no cekanje traje barem 2 sata, a 15 km uzbrdo, taksist mi nudi prijevoz za 10 EURa, no odbijam i radije provodim vrijeme u hladovini javora, pokraj birtije, slusajuci kako se ekipa lokalaca raspravlja dok karta Belu. Kava je odvratna i prejeftina. Na ulazu u selo Rila je znak Unicredit Bulbanke: Dobrodosli! Ajd fala, bolje vas nasli! Eh, sto je biznis.
Voznja do manastira traje 40 minuta uzbrdo, suma, priroda, planinske rijeke, vrhunci, sunce. Manastir je (kao i vecina do sada) smjesten u srcu prirode, okruzen svim tim ljepotama Nacionalnog parka Rila. Za njega kazu da je bugarski Jeruzalem. I odista, odise nekom posebnoscu, smirenosti, spokojnosti i svetosti. Dio manastirskih zgrada sluze smjestaju hodocasnika i turista, gdje cu i ja spavati veceras za 10 EURa. Manastirska sobica, jednostavna, vrlo asketska, zakljucavanje glavnih vrata u 21h ( a nema pusenja u krugu manastira), otkljucavanje u 6h ujutro. Turista ima dosta, domacih i stranih, okolo je puno staza za planinarenje, vrlo dobro oznacenih, cuvena rilska jezera su u okolici, sam manastir je na 1100 nm, par restorana u kojima je vrlo hladno osoblje sklono sitnim prevarama.
Jutarnja misa tj. proslava ili kako se vec zove (isprika onima koji znaju), je u 6 i pol, dizem se u 6, hladno je, dodatno se oblacim, kolicina svjezeg zraka je nevjerojatna, ostajem na slavi oko sat i 15 minuta, vise nisam izdrzao, vrlo je prazno, tj svega 10-tak monaha za ovako veliki manastir je pravo cudo, pjevanje je super, bas gustam. Trebalo mi je ovakvo iskustvo nakon veceri prije!

Blagoevgrad, Bugarska - tour de Balkan

Ulazak u Bugarsku je bio vrlo zanimljiv. Policajac me pita za sengensku vizu, ja ga gledam u cudu, on kaze da ce provjeriti i stvarno, provjerava, te shvaca da pita glupost, lupa stambilj i vlak ide dalje. Vec iz vlaka se osjeti povratak na pravi Balkan, mogu sad kontemplirati o tome da se pitam kako to da su oni u EU, a mi nismo, no to odista nema smisla, prozvakana tema. Tamo su na papiru, jer realno EU jos nije stigla do Bugarske. Moram prespavati u Blagoevgradu (jedini grad na Balkanu s americkim univerzitetom), i to cu ucinit uz pomoc kaucsurfing prijatelja, koji me ne moze ugostiti, ali me preporucio nekim prijateljima. Hoteli su ionako prebukirani, ne znam samo zbog cega?!
Odmah sam skuzio da ovaj lik nema pojma o cemu se tu radi, jer mu nije jasan koncept razmjene kauca i besplatnog smjestaja i kaze da njegov stari to ne kuzi i da cu morati platiti nesto sitno love, tek toliko da zadovoljimo formu.
Nakon krace rasprave, dogovorimo da cu platiti 10 EURa, ali ajde, nije bed. Dok se priblizavamo zgradi, imam filing da ce ovo biti vrlo zanimljivo iskustvo, ulazak je kroz vrlo mracni nezavrseni dio zgrade, iako je vrlo stara, samo cekam da me netko mlatne po glavi. Betonsko stepeniste nas vodi do vrata, na kojima odmah osjetim smrad ugljena, plina ili cega vec iz svih kutaka stana.
Sjecam se jedne rasprave na temu emisije 'Odred za cistocu'. Neki su zastupali tezu da nitko ne moze zivjeti u tako prljavim uvjetima, nego da za potrebe emisije ljudi namjerno ostave mjesec dana prljavstine i vesa oko, kako bi tv kamere imale sto usnimiti.
E pa, moj narode, nije istina! Ljudi zaista mogu zivjeti u nevjerojatno prljavim uvjetima i najstrasnijem neredu! Znam ljude koji bi se odma okrenuli i otisli spavati u park. Ali ne ja. Meni kao da to nije bilo dovoljno. Biti siromasan nije izlika za zivjeti u svinjcu, sori.
Brzo idem spavati u sobu gdje su barem plahte stavili ciste, ali smrad je neizbjezan, kao i nered oko kreveta, koji je isto vrlo cudan. Zgugurim se ispod plahte da me ne bi kakva zivotinjica napala preko noci. Ujutro se tusiram u kupaoni od metar kvadratni (nemam izbora, smrdim), cujem gromoglasnu svadju i raspravu u kuhinji, lom, i umjesto da pojedem dorucak i popijem kavu koju su mi pripremili (i da se valjda pravim blesav da nista ne kuzim), spremam brzo stvari, dajem gazdi kuce 5 EURa i inzisitram da me niti ne isprate niti mi pokazuju gdje je bus za Rilu. Znam da ovo nije prava slika Bugarske, ali je svakako znakovito iskustvo. Trcim koliko me noge nose do busne stanice, kupujem jefitni burek i vodu i lovim bus za Rilu.

Meteora, Kalambaka, Greece - tour de Balkan

Bus od Gjirokastre do Kalambake krece u 10 sati ujutro (direktan), no vec u 9 sam pobjegao iz usamljenickog hotela, nitko me nije ni skuzio da sam izasao i u birtiji ispred koje krece bus, gubim vrijeme u prici s Albancem koji radi za tog prijevoznika. Voze u Grcku (do Soluna), a one niti ne moze dobiti vizu, tako da pokriva samo albanski dio rute (prodaja karata, organizacije...). Karta kosta 16 EURa, voznja traje 5 sati. Na granici prvi puta na ovom putovanju ulazim u EU. Vrlo se osjeti cinjenica da je Albanija za Grke, zemlja treceg svijeta.Formalnosti oko prelaska su toliko duge, a jos su dva busa ispred nas. Traje, cekamo, policajci urlaju na albance koji ih bas i ne razumiju, svi ionako znaju da trebaju vizu, pa ne bi valjda bez nje dosli na granicu. Ja, za divno cudo, prolazim cijelu pricu tako da masem putovnicom, a ovi se smjeskaju i pozdravljaju.
Ne moram ni reci da prelaskom granice i vozac pocinje postivati pravila, naravno jer su nametnuta, ceste su bolje i moze se voziti puno jednostavnije, okolis je cist, vidi se razlika.
Prvi moment kad se vide brda tj. stijene na kojima su manastiri Meteore, je odista poseban moment. Svi manastiri su na vrhovima tih neobicnih stijena kojih u cijelom ovom krajoliku ima samo oko grada Kalambake (neki umjesto B stave P, ali dodje na isto), i izgledaju kao da i jesu dio nekog meteora.
Cijeli gradic zivi od turizma i prilicno je malen, ali vrlo cool. Puno je zezalica za turiste. Kako albanski bus nije stao na redovnoj stanici, nego prosisao kroz cijeli grad, a ja zaboravio da treba vikati da stane, zavrsio sam na kraju grada, vrucina nepodnosljiva, a ja niti ne znam gdje je taj smjestaj koji sam rezervirao mailom. Zovem ih, oni kazu, vrati se do grada, ja pitam, a onda, zena kaze, onda pitaj za smjer! Ma mos mislit. Po ovoj vrucini tebe traziti, a oko mene toliko hotela i apartmana. Ugledam natpis Sofia Rooms i krenem ja do kuce, pozvonim i dodje gdja Sofia, cca 70 godina, govori ona i engleski i brzo mi dogovorimo vrlo urednu i cistu i hladnu sobu za 25 EURa. Toliko su mi i oni prije trazili, tako da znam da je to cijena u sezoni za krevet. Vrlo brzo se na budgetu osjeti da sam u EU, sve placam duplo skuplje, zato s niti ne namjeravam zadrzavati duguo ovdje, nego idem u drugi dio EU (Bugarska).
Ljudi su vrlo ljubazni ili vrlo drski, nema sredine. Manastiri su otvoreni od 9 ujutro, pa sutradan lovim lokalni bus za gore, nauzivam se pogleda, ispucam 100 fotografija, pogledam najvaznije momente i dijelove najveceg manastira (i stvarno mogu reci da se isplatilo navracati ovamo), kupujem jos jedan CD pravoslavne sakralne glazbe.
Stijene su visoke oko 600 metara i nije mi jasno, kao ni bilo kome u grupi, kako su oni mogli izgraditi tako nesto na vrhovima, bez putova, samo s prirucnim liftovima. Monasi u crnom, brade, duga kosa, nemam pojma kako duraju ovu vrucinu, valjda je to dio zavjeta.
Nazad trcim na bus, ali nema prijevoza, a ja moram dalje, jerbo nema vlaka danas, strajk zeljeznicara u Grckoj. Hm...sretne me neki taksist i pomislim, ovaj ce mi kozu oguliti, pa oni samo i zive od turista u ovom gradu. Uzeo on 5 EURa, mislim ja, ajd dobro, nek ti bude, moglo je i gore proci. POkupim stvari od Sofije i kazem joj da mi naruci taksi do busne stanice, jer lovim bus za Solun, ona nazove, kad ono, dolazi isti lik, smjeska se on, a smjeskam se i ja.
Ovaj puta za 3 puta kracu voznju trazi 3 EURa, ja kazem da mi da racun, on kaze da nema papira, ja kazem necu onda platiti, on kaze da nema papira i da je minimalna voznja u Grckoj 3 EURa, ja kazem boli me djon, OCU RACUN za voznju! On kaze, nista, besplatna voznja! E tu smo Miki, znao sam da sam s prvom voznjom platio i drugu, ajde barem nije bio bjesan nego realan.
Bus do Soluna prepun (5 sati 16 EURa), ali udoban, ako i cijela voznja. Na kolodvoru u Solunu nema buseva za Bugarsku?! Molim?? Kaze jedna teta (nakon sto me je njih 3 vec prosetalo tamo amo), idi na zeljeznicki, jer ispred njega idu busevi za Bugarsku. Lovim priv lokalni prijevoz do zeljeznickog i prije nego cu potraziti bus, zaletim se u praznu zgradu i ugledam natipis na kojem pise da medjunarodni vlakovi voze. Hura!!!

Gjirokastra,Albania - tour de Balkan

4 sata voznje, 800 Leka manje i nakon ponovnog raznog dizanja, eto me u Gjirokastri, drugom albanskom gradu muzeju, pod zastitom UNESCOa.Voznja vrlo dinamicna, bus skoro pun, ceste uglavnom na razini nasih planinskih, ekipa u busu susretljiva, malo kise po cesti, malo trznice uz put i skoro na putu, malo ovaca i krava preko ceste i jedna kuca kraj puta u obliku pravog broda s pramcem i krmom, sve od betona, da ne povjerujes!
Planine i brda i dalje predivni, kuce razbacane bez urbanistickog plana, smece posvuda, ludi vozaci, to bi bila unutrasnjost Albanije. I onda dodjes u Gjirokastru, tj. njeno podnozje, jer stari dio grada s tvrdjavom naravno, se nalazi visoko gore, no ovaj put me taksist zgrabi cim sam izasao iz busa i za 2 EURa me vozi u najjeftiniji hotel. Ako kazem da je soba 7 EURa (najmanje do sada), dobijes kljuc od kupaonice i tusa (na kraju hodnika), kaze stari recepcioner 'samo za vase potrebe', shvatim koliko je to logicno, jer sam valjda jedini gost u hotelu, ili barem na svom katu. Osim cijene, jedina mu je prednost sto je u samom centru starog grada, soba ima balkon s pogledom, ali opis sobe i kupaone cu radije ovaj puta preskociti. Da ne pretjerujem, ali s balkona puca pogled na tvrdjavu iz 13.stoljeca,nevjerojatno dobro ocuvanu i ogromnu, ali stvarno!
Cinjenica da sam danas vidio i grupu japanskih turista, govori u prilog tome da se radi o vrlo poznatom gradu u ovom djelu Balkana. Kucice kao u Beratiu, starinski stil, slican Ohridskom, otomanskom, no kako je cijeli grad na brdu i dalje je potrebna dobra kondicija da bi se vidjelo ono najbitnije. Stari bazar s malim ducanima koji prodaju osrednju robu, preretro razglednice iz doba Envera Hoxe, koji se navodno i rodio u ovom gradicu. Toliko sam blizu Grcke, da imaju i njihov konzulat ovdje. Kupiti karte za odlazak u Grcku, nije bilo nimalo lako jer treba naci agenciju koja prodaje karte bas za grad koji ja zelim ici, Kalambaka.
Nakon toga, zadnje brijanje glave, stucanje brade i obrva, masaza glave, sve sto ide uz to, kod mladjeg berbera koji pusta Erosa R. na cd-u, a poslije i talijanske radio stanice.
Rucak los, ustvari mi se cini da je albanska hrana vrlo nemastovita, osim mesa, pizze i loseg kebaba, gotovo da nema nista drugo na meniju, tradicionalnih restorana vrlo malo, valjda ce i to doci kad dodju turisti u vecem broju. Cak ni domace pivo vam ne ndue u kaficima, jer im je fensi ponuditi toceni Tuborg, e nes ti piva!
Auti koji se voze na cestama mogu biti podijeljeni u samo dvije kategorije: oni u losem stanju i Mercedesi. Njih naime naprosto obozavaju i ima ih svuda, svih mogucih godinja proizvodnje, ukljucivo i buseve. Dosta je i maslina u okolici, ipak je jadransko more svega 50 km odavde, gdje je i najpoznatije albansko ljetovaliste, Saranda.

Berat, Albania - tour de Balkan

Za pocetak, nema nikakvih fotki, iako sam ih vec nalupao preko 1200 komada. Nakon sto se vrnem s puta, stavit cu na blog one najzanimljivije, jer je u net kafeima malo problematicno svaki puta raditi upload. A sad idemo dalje...

Dizem se prije izlaska sunca, oko 5 i pol ujutro, lovim prvi bus iz Ohrida do granice, koju pjesice prelazim zajedno s jednim Albancem i Svedjaninom. Do najblizeg grada ima 6 km, jedini taksist vreba nas strance, trazi 8 EURa, no spustamo na 4, tako da nas dodje 2 EURa po glavi, sto uopce nije lose u odnosu na ono sto su nam rekli da cemo platiti, i stigosmo u Podgradec. Cim smo izasli iz taksija, za ruku nas vuce vozac mini busa za Tiranu, ja cu ipak samo do Elbasana, a Sved ide do kraja. U Elbasanu se nadam uloviti prijevoz za Berat (znam da je komplicirano, pogledajte malo mapu Albanije, nema vam druge). Kad god mogu zaobilazim glavne gradove, tako da cu i Tiranu zaobici, uglavnom su guzve i kostaju previse u odnosu na ono sto nude turistu. I tako se mi truckamo po vrlo losim cestama, vozimo malo lijevom, malo desnom stranom ceste, zgrcemo stoku i bicikliste, oduzimamo prednost svima koji nam se nadju na putu, trubimo, veselo u svakom slucaju. U Elbasanu me jedan vozac doslovce krade iz ruku drugog i kaze da vozi u Berat, a dobro vidim da mu na kombiju pise Durres, sto je u totalno drugom smjeru, no nema veze, tko bi se zalio i na kojem jeziku, vec sam u novom minibusu, valjda on zna zasto me je uzeo.
I stvarno, u jednom momentu stizemo do neke velike prometnice, on staje, izbacuje me van, i pokazuje mi da predjem na drugu stranu ceste i da tamo lovim slijedeci prijevoz. To je ustvari nekakava verzija autoceste koja ide od sjevera do juga, koju ja nosalantno prepjesacim, dok vidim da tamo stoji neki bus i lik koji mi mase da pozurim?! Stizem do busa a na njemu pise BERAT! Moja destinacija! Pa nemam vremena ni popusiti jednu, a vec se vozim dalje. Ukupno stizem za manje od 6 sati s 5 prijevoznika i malo pjesacenja, inace cujem da ekipi treba i preko 8 sati za tu relaciju. Poanta je da ekipa ide od Ohrida do Berata (u slucaju da zaobilazi Tiranu) zato sto izmedju nema nista previse zanimljivo, ali nema nikakvih direktni prijevoza, pa se covjek mora dobro snalaziti. Eh da, i u Podgradecu obavezno zamijeniti koji euro za albanski lek.
Zasto Berat? Kazu da je to mozda i najljepsi grad u Albaniji, koja sama po sebi je vise atraktivna u brdima i prirodi nego u gradovima, pa nije tesko biti najljepsi, ali stvarno je poseban, smjesten u uskoj dolini, grad se siri na dva susjdna brijega, da ne kazem gore. Tradicionalni stil gradjenja kuca jos iz 18.stoljeca, ogromna tvrdjava u kojoj je malo selo i ljudi zive gore, i naravno jeftini hostel za 12 EURa koji je otvorio Englez.
Konobar od 14 godina mi sluzi rucak u novootvorenom restoranu, jer jedino klinci govore engleski pa ih salju cim vide turista, njegov frend mi govori kako voli hrvatsku muziku, a posebno Lepu Brenu. Sutim, sto ima smisla komentirati, ko da on kuzi razliku, prevodim mu na engleski tekst pjesme "Pazi kome zavidis"! Kaze da je njegov otac ilegalno slusao Lepu Brenu dok se on jos nije ni rodio.
Tvrdjava je impresivan monument iz 13.stoljeca, zivi i dalje svoj zivot, kao dom brojnim stanovnicima. Uspon gore je opako strm, valjda su i ljudi u formi zbog toga. Pogled puca na obliznje planine, raj za penjace i hodace, ali vrlo je malo, skoro nista oznacenih staza i planinarskih kucica. Albanci ne planinare.
Navecer se cijeli grad slijeva na korzo, i stari i mladi, gustaju i cinjenici da je vrucina prestala, te odjeveni po svim mogucim cudima zadnje mode (uglavnom talijanske), secu, idu na cugu ili pizzu, druze se, mjerkaju se, parkovi su puni klinaca i majcica. Tradicionalno odjevenih ljudi skoro da uopce nema. Opcenito se cini da nisu previse religiozni i da ne drze do starih obicaja, valjda zato sto im je bivsi diktator Enver Hoxa, branio sve i svasta, pa tako nisu isli ni u dzamije. U centru mjesta se ipak nalazi dzamija i ogromna katolicka crkva, jednostavnog uredjenja.
Grad vrijedan paznje i posjeta!

Ohrid, Macedonia - tour de Balkan

Dorucak, super jeftini taxi i karta na prilicno modernom autobusnom kolodvoru u Skopju, i vec se vozim autoputom prema Ohridu, ali brzo silazimo s njega, jer ga i nema vise nego par desetaka kilometara, bus je pun, no nakon 3.5 sata stizemo u Ohrid, karta 8.5 EURa. Prvi puta na putu moram na bankomat jer vise ne igraju EURi (CG i Kosovo koriste Eure), ovdje vladaju denari. Brzo hvatam taksi za pola eura koji me vijugavim ulicicama i velikim usponima vodi do Sunny lake hostela. Tamo je Kate, vrlo ljubazna "Katica za sve", odmah pocnemo spiku na nekom od srpskohrvatskom jeziku. Svi znaju da je Ohrid poseban, i oni koji su bili i oni koji nisu. Stoga, nemam sto reci, osim dobrodosli!
Cijene prihvatljive, razvijen turizam, grad s okolicom ima sve, predivne stare kuce, tvrdjavu, manastire, mjesta za izlaske, soping zezalica ili ozbiljnijih stvari, dosta je turista, te pregrst sunca, vode i plaze.Doduse nije kao morska, ali pomaze u osvjezenju na vrlo visokim temperaturama.. Kulturna ponuda je masivna, od medjunarodnog folklornog festivala s renomiranim ansamblima s Balkana pa do Enia Morriconea, koji odrzava veliki koncert u starogrckom amfiteatru, srpskim trubofolkpop zvijezda, raznih DJeva, klasike....
Najslicniji mi je Dubrovniku, samo je puno opusteniji i manje nametljiv. Za vjezbanje nogu i guznih misica, setnja starim gradom je izvrsna, tu se uz vec navedene lokalitete nalaze i nova nalazista starih zgrada koje se trenutno iskapaju.. Turisti uglavnom domaci, makedonci i srbi (pobjegli od crnogoraca). Vruce je dosta, no uz toliko kafica uz obalu, a ktome i u sjeni, vrlo lako se podnose temperature. Navecer grad buja, zvuci glazbe dolaze od svuda, gradska setnica je prepuna ljudi, ulicnih zabavljaca i prodavaca.
U razgovoru s domacima, shvacam da sve zemlje bivse Juge imaju svoje neprijateljski nastrojene susjede, neki i vise od jednog. Ovdje su na tapeti Grci i Albanci. Svi se cude kad kazem da idem dalje prema Albaniji, kao, sto cu tamo!? Gospodarski problemi muce i ovu novu zemlju, osim sto mandarina i mlijeka, oni rasipaju paradajz, onaj presavrseni koji mi skupo placamo u HR.
Odlazak u Ohrid bez posjete Sv.Naumu je naprosto zlocin, stoga 30 minuta busom po ludoj cesti u smjeru albanske granice i 2 EURa manje u dzepu, i eto me tamo.I odista, mjesto je nevjerojatno, dio NP Galicica, sa manastirom, hotelom, paunovima, plazom, izvorima svjeze vode, nekoliko restorana i naravno nezaobilazni vasar s drangulijama.
Nakon nelose klope i jeftine ktome, gibam nazad u hostel i provodim vrijeme u cakulanju, baklavama, pelinkovicu, coli i cigaretama sa ekipom koja radi tamo, vlasnik je inace Finac, a radnici, visokoobrazovani ljudi rade za cca 200 EURa mjesecno, samo u sezoni!! Pa se vi zalite na niske cijene!

Skopje, Macedonia - tour de Balkan

Cetiri sata voznje i 9 EURa, i stizem u Skopje. Putovnica je konacno dobila prvi pecat na ovom putovanju. Bus udoban, cist, vrijeme oblacno, ali sparno i vruce. Skopje zaista ima mikro klima. Taksi vozac mi govori kako ovo nije nista, i da ako nije 40 stupnjeva, oni to niti ne osjete. Nudi me cigaretom dok vozi prema hostelu i ja shvacam da ce me prvi puta netko dobro ozeniti za lovu na ovom putu. Ova voznja bi na Kosovu kostala 1 EURo, poslije saznam da bi i u Skopju kostala toliko, ali kako nemam denare, a imam EURe, on odlucuje da voznja ipak kosta 5 EURa jer ne prima novanice. Svadjam se s njim, ali umoran, shvacam da nema vajde. A poslije skuzim da ce i od hostela uzeti proviziju sto me je dovezo kod njih, balkanska mafija, sto reci?!
U hostelu (ustvari obicna velika prizemna kuca s ogromnim vrtom) par stranaca, ali je atmosfera vrlo dobra. Prvi oblici nekog turizma unatrag tjedan dana. Soba kosta 12 EURa tj. krevet s doruckom i svime sto se dobije u hostelu (besplatan internet itd). Dobivam mapu grada, jedan amer je na netu vec neko vrijeme, nakon 3 sata se vracam, a on je jos na fejsu. Dodje mi da placem! Pa grad te ceka, kreni covjece!
A grad je prava mala metropola, s prometnim guzvama, predivnim modernim kolakima koji sluze pregoleme porcije hrane za puno manje novaca nego u HR. Starim kamenim mostom se prebacim u carsiju, stari dio grada u kojem se snazno osjeti pristunost albanske manjine, stotine malih ducana, puno pokrivenih zena, cevabdzinice, slasticarne i oooogromni pazar, sve to ispod tvrdjave Kale koja se nadvila nad tim dijelom grada. U dubokoj hladovini starog drveta uzivam u vrhunskim taze balkavama, turskoj kafi i hladnoj vodi.
Grad je stvarno dobro sredjen, nemam rijeci, ljudi prijazni, puno mjesta za izlaske i provode, osjeti se da je ovo ipak nesto duze samostalnija drzava od prijasnjih.
U vrtu hostela lezaljke i fotelje, ekipa se zabavlja, razmjenjuje informacije, gust je zavaliti se i pisati sve ovo.
Navecer idem van s amerom i svedom, te australcem, pivo, cevapi, pecena paprika i geopoliticka situacija, djele se savjeti s putovanja, prognozira se iduci rat u svijetu (necu reci tko koga napada). Svedjanin je dosao nauciti svirati trubu tj. balkanski nacin sviranja, povezao se s lokalnim romima i eto cuda, vec je svirao svadbu u Sutki!

Prizren - tour de Balkan

Obilan dorucak s kosovskim domacim kobasicama (izvrsno!) i eto me vec dalje na putu za Prizren. Lagana voznja me vodi do najljepseg grada na Kosovu. Bogat tradicijom, snaznim utjecajima otomanskog carstva, ovaj grad je nekad bio centar trgovackih puteva i vrlo znacajan u politickom smislu. U njemu se i danas najvise osjeti duh Orijenta, prilicno duboko na Balkanu. Lagano nadjem hotel u blizini autobusne stanice (15 EURa) i nakon pocetnog pogledavanja na recepciji, , svi pocnu pricati srpski, dapace, cak i mladji ljudi govore prilicno dobro. Svima je cudno da putujem kroz njihovu zemlju kao turist, kao da ne vjeruju da je i to moguce. Kroz grad tece rijeka koja barem malo osvjezava grad za koji kazu da ima 240 suncanih dana u godini. Kafici niz rijeku su vrlo popularni, moderni, glazba strana, tresti sa svih strana, ekipa mladja.
S druge strane, srecem dosta tradicionalno odjevenih starijih ljudi, pregrst dzamija, hamam, Prizrensku ligu, pokoji spomenik poginulim borcima u zadnjem domovinskom ratu i naravno hrpu ducana s jeftinom robom, vjerojatno turskom.
Slasni rucak placam svega 3 EURa, savrseno brijanje glave i brade svega 2 EURa, Kosovo je odista, osim mozda smjestaja, vrlo jeftino. U internet kafeu nestaje struje, gazda brzo trci ukljuciti generator i sve ide dalje. Navecer u hotelu prazim kako Kosor priseze jeduci genijalne baklave iz super novog arapskog slasticarsko-krusnog mjesta. Sretno nam bilo Jadre!

Decan, Gjakova - tour de Balkan

Nakon najvece kajgane koju sam u zivotu imao ispred sebe (naravno, nisam ju pojeo do kraja), uzimam taksi koji me vodi do busnog kolodvora, gdje lovim bus za Gjakova (Djakovica na srpski). No, vecina buseva ne krece s kolodovra, nego kupe putnike oko njega, pa mi taksist suflira da stanem na tocno odredjeno mjesto. Puno je privatnih kompanija s jednim ili dva busa, konkurencija cini svoje, pa je i jeftino. Lovim bus koji 40 km prelazi za vise od sat vremena, jer je do Gjakova stao barem 25 puta, samo viknes vozacu i on staje, ili ako si na cesti, mahnes, i opet staje da te pokupi. U busu shvacam da nove generacije kosovara uopce ne obracaju pozornost na starije ljude, niti da se pomaknu da sjednu kraj njih, rasire se preko dva sjedala i gledaju u prazno. Hm, ima toga i u ZET-u. Ovdje takodjer postoje ceste faze nestanka struje (veliki dio ljudi ne placa struju uopce, isto kao i u CG), a onda se ukljuce stotine generatora diljem grada i pojacava se buka u svim smjerovima.
Na kolodvoru me ceka Blerat, moj prvi kauc-domacin na Kosovu. Dolazimo do grada, upoznajem njegovu obitelj, svi su toliko prijazni da se nakon sat vremena osjecam kao kod kuce. Ne moram ni reci da mu je majka fenomenalna kuharica, otac covjek bogatog iskustva i mudrosti, te plemenitosti. Ovo je stvarno sreca! Kusam sve moguce domace stvari, od rakije, meda, balkave, kafe, te raznih kulinarskih delicija, koje ne bi ni teoretski mogao kusati u restoranima.
S mladjima pricam na engleskom, dok se svi stariji trude pricati neku od verzija meni poznatog jezika. Dolaze i odlaze razni gosti, a ja upijam svaki djelic albanske gostoljubivosti. Ne daju mi ni da pusim svoje cigarete, jer gazda cim pali svoju, nudi i meni, a odbijanje bas i nije opcija. Dobivam i svoju sobu za spavanje, oprat ce mi i prljavi ves, odista, bez rijeci. Navecer izlazimo na brdo iznad grada, gustamo u razgovoru, pizza, pivo, pogled na grad nocu.
Posjet ovom djelu Kosova ne moze proci bez odlaska u Decane i posjetu manastiru Visoki Decani. Jedan od najstarijih i najljepsih primjeraka ove vrste, vjerojatno i u svijetu. Naravno i njega cuvaju talijani iz KFOR/a, no cini se da su ovdje puno opusteniji od onih u Peji. Ovaj puta je bilo prilicno guzvovito. Grupa grckih turista, i dvije velike grupe slovackih i francuskih vojnika, vrlo zivahno.
Francuzi slikaju ma sve strane, monasi trce za njima i vicu NO PHOTO! Cudno, pa i na ulazu to pise, ali valjda ovi misle da se to na njih ne odnosi, bit ce da su upravo oni oslobodili Kosovo. Redovnici govore i strane jezike, vrlo su prijazni, otvoreni, navodno imaju super zbor, pa je to prilika za kupovinu njihovog CD-a. Jedan od vojnika cak ulazi i s pusketinom u manastir, bez rijeci. Unutrasnjost je odista velicanstvena i prava je steta da nema vise pravih turista. Na povratku nazad me dobro opere kisa, a jedina vozila koja me zaobilaze su vojna, i naravno, ne pada im na pamet stati mokrom turistu.
Navecer s Bleratom idem na presavrsene sendvice, lokal njegovog frenda i srednje skole. Drugi frend je stolar, radi namjestaj po narudzbi, treci pak postavlja centralno grijanje. Kako je ovo bio razvijeni industrijski grad u kojem su trenutno sve i zatvorene, ljudi se snalaze i pokusavaju raditi privatno. Pricamo o gospodarstvu, politici, cinjenici da se s kosovskim pasosem ne moze uci u BIH jer ih nisu priznali, kao i cinjenici da ako zele u Hrvatsku, moraju u Skopje po vizu koju cekaju po nekoliko dana. Naravno, stariji ljudi govore o YU pasosu s kojim se moglo svuda po svijetu dok mladima ostaje Crna Gora, Makedonija, Albanija, Turska....bas steta.

Peja, Kosovo - tour de Balkan

Rano krecem, lovim bus za Pec, ali suprug od vlasnice apartmana me prvo vozi do NP Biogradska gora, kako bi barem na kratko vidio jezero i sume te se vjerojatno vratio jednog dana poblize istraziti ovo podrucje. Ostavlja me tik prije Bijelo Polja, prema skretanju za Rozaje, zadnjem gradicu u CG prije Kosova. Bus, kosovski, ide iz Ulcinja, omiljenog odredista kosovskih albanaca, sve do Prizrena. Cim sam usao, docekala me turbofolk albanska glazba. E to treba vidjeti. Na tv-u u busu se redaju spotovi snimani skromnim budgetima, izvodjaci pucni sljokica i perli, plesaci sumnjivih kvaliteta. Cesta iz Rozaja se penje serpentinama prema vrhu prijevoja, usko je, pogled alpski, muzika tresti. CG policija nas pusta bez da je pogledala bus, nema pecata i dalje. Kosovska policija je barem pogledala putnika, ali i dalje bez verifikacije dokumenata. Pitam se na kojoj ce granici netko udariti pecat u CRO putovnicu. Izmedju CG i Kosova je 10 km nicije zemlje i bilo bi dobro da tako i ostane, netaknuto od ljudske ruke. Bus dosta kasni i ide sporo, no u Pec (Peja na albanskom0 stizemo u tesku prometnu guzvu. Za razliku od CG gdje se ponekad cini da nema niti ljudi niti prometa, ovdje kao da su svi na ulici. Prvi dojam Kosova je guzva, zivost, buka, prenapucenost. Nadam se da ipak nije sve bas tako. Uz pomoc jednog suputnika iz busa lovim taksi i trazimo hotel za mene. Ali prvo guramo taksi da upali. Nakon tradicionalnog paljenja, ubrzo se nalazimo na vrlo prometnoj cesti, gdje se nalazi jedan hotel, vidim da nece biti spavanja od buke.

Barem TV lovi nase programe, pa gledam kako Mesic daje Kosorici neku plaketu za novu vladu. Muvam se po gradu i shvatim da nitko ispod 30 godina ne zna niti rijec srpskog, znaci, ne razumiju niti mene, prosle su ipak godine od zadnjeg ucenja jezika. Engleski isto slabo, pa vadim iz naftalina svoja dva semestra njemackog jezika kako bi se sporazumio s ljudima. U centru grada gledam opake automobile kakve voze samo nasi tajkuni, mladi ljudi se oblace po zadnjoj modi i postajem svjestan snaznih kontrasta koji krase ovu zemlju. Ulice Bila Klintona, Tonija Blera, Vesli Klarka su normalna pojava na Kosovu.

Posjet velicanstvenoj Peckoj patrijarsiji je uistinu jack pot u ovom gradu. Talijanski vojnici KFORa mi pregledavaju putovnicu na ulazu jer sve srpske manastire cuva vojska, odlucuju da im nisam opasan niti sumnjiv, pa me pustaju u podrucje zasticeno od Albanaca. Srecem prvog i za sada jedinog turista, francuza koji biciklira od sjeverne Francuske do istocne Afrike, ajde!

U sklopu ovog svetog mjesta, kojeg drze pravoslavne redovnice su tri manje crkve iz 14.stoljeca, sto reci osim MUST SEE! Smjesten je na pocetku klanca Rugovo, uz sumove rijecice, stvarno se osjeca pravi spokoj, puno je cvijeca, stari ogromni dud, objasnjavam francuzu sto je to, jer nikad nije vidio ovo drvo. U povratku do hotela svratim u slasticarnu i popijem vrhunski makijato i vrlo losu baklavu. Vrlo je jeftino za nase prilike, osim smjestaja (20 EURa krevet), steta da nisam planirao provesti vise vremena na Kosovu.

Kolasin - tour de Balkan

Ubrzo nakon budjenja, kafe i setnje do stanice, eto me prema Podgorici koja me docekuje vruca, upravo kako se i zna za nju. Cekam vlak Beograd-Bar koji ce me odvesti do Kolasina za sat vremena. Iako poslovni, vlak je prilicno neodrzavan, poluprazan i na razini nasih iz 90-ih. No sve me to ne smeta jer cim smo krenuli, lovimo prvi tok Morace i odmah mi je jasno zasto kazu da je ovo jedna od najljepsih i najspektakularnijih pruga na svijetu. Izmjenjuju se brojni tuneli i vijadukti, izmedju kojih se redaju prizori koji oduzimaju dah. Grvecito drzim fotoaparat u zeli da sto bolje ulovim slijedeci prizor i shvatim da propustam puno toga dok se mucim s aparatom. Sjednem, zapalim i uzivam!

U Kolasin stizem na stanicu (karta je kostala 4 EURa), do centra ima 2 km, ali nema taksista. Poveze me jedan lokalni momak do centra, gdje bez vecih problema nadjem smjestaj, lijepu sobu s kupaonom za 15 EURa. Ovo je za sada i najbolji smjestaj u kojem sam bio. Vlasnica, Sandra Bulatovic, pristaje oprati moj prljavi ves, jer naravno nema centralne praonice ili slicne usluge, srecom za mene, jer inace bi smrdio za koji dan do Dubrovnika. Iako je Kolasin vise zimski centar, ljeti ovo zovu "vazdusnom banjom". Nalazi se skoro na 1000 nm, okruzen rijekama i velikim nacionalnim parkovima s brdima i planinama, od kojih je najblizi Biogradska gora, u kojem se osim predivnog jezera krije i jedna od rijetkih prasuma u Evropi. Gradic bas ima dusu i cijeli je nekako sredjen, cak bi se usudio reci, puno pitomiji od svega sto sam do sada vidio.

Iako nema previse konkretnih stvari za vidjeti u gradu, razvoj turizma se osjeti na svakom koraku. Pristojan broj kvalitetnih restorana (npr.Konoba kod spomenika Veljku Vlahovicu), informacijskih centara, hotela, apartmana. Busna stanica je najjadniji dio svega, informacije su vrlo oprecne od onih koje sam dobio u Podgorici. Dobro mjesto za surfanje u centru mjesta (1sat=1EUR), izvrsna pekara s proizvodima kakve kod nas nisam nikad pojeo. Rijeka Tara koja sumi pokraj grada. Vlasnik Konobe se sa sjetom sjeca luke Rijeka, puta za Trst krcatog kurvama, casti me pivom nakon obilne vecere, janjetina u mlijeku s krumpirom. MljaC! Probao i cicvaru, nesto prefino. Vrijeme i ovdje promjenjivo, cas sunce, cas kisa. Svi mi govore da bi trebao ici na Durmitor, ali nije mi nikako usput. Gledam brosure, stvarno je fascinantan. Na TVu gledam otvaranje univerzijade u Beogradu, jedino se zvizdi nama i amerima. Eh da, super grafit sam vidio danas: "Srbija do Tokija, Hrvatska ko Nokija!"

Raspitujem se kako najbolje do Kosova, ima direktni bus, tako da ujutro moram do magistrale loviti ga po putu, jer na staje u mjestu. Ide preko prelaza Rozaje - Pec, sto je zimi vrlo cesto zatvaran prolaz jer je visoki prijevoj na 1500 nm u blizini Prokletija.