 |
| Indijska ratna mornarica |
Čarobno jutro uz zvuke i buke prometa s velegradskih ulica, pogled s prozora hotelske sobe govori sve, smog, promet, izgradnja ulica, baš ne inspirira osim ako nisi arhitekt ili urbanoplaner, ovdje bi imao posla. Kuda pobjeći iz grada a da se ne voziš satima kroz gužvu i buku?! Gledam po lonliju i kaže on meni da ima neki otočić blizu grada. Zove se Otok slonova, iako ih baš tamo i nema i da lokalci vole tamo pobjeći u oazu bez automobila.
Pa hajdmo! Doručak i ne baš inspirativan, ali nećemo cjepidlačiti, izlazim na ulicu, a taksisti krvopije koji samo sjede ispred hotela i čekaju samo jednu žrtvu da oderu kožu, pa se vrate nazad na svoje mjesto, ulijeću s ponudama, naravno sve je precijenjeno i nema smisla. Idem ja na vlak do juga grada, odakle, brodići voze turiste. Naravno, gubim se dva puta dok tražim stanicu, iako i nije tako daleko, ali moj savršeni osjećaj za orijentaciju je stvarno izazvan u Mumbaiu, naprosto ne šljaka. Nađem ja stanicu, kupujem kartu, opet sam valjda jedini stranac koji se pokušava ukrcati u taj mravinjak. Procedura se ponavlja kao i u ranijem postu, i napokon se ukrcavam i nakon pola sata eto me u Colabi, pješice do Vrata Indije, gdje se kupuju karte (obična ili lux...što da kažem, razlike u vožnji i komforu nema, ali bitno je da postoji razlika u cijeni), ukrcavam se na jedan od mnogih brodića koji non stop voze prema otoku.
 |
| Vlakić na otoku |
Vožnja traje sat vremena, nije baš nešto inspirativna, osim činjenice da prolazimo kraj otočića na kojem je stacionirana flota Indijske mornarice, neki opaki razarač aviona ili brodova, kojeg naravno ne smijemo slikati, a svi jedva čekaju da osoblje broda okrene glavu i počinjemo lupati po fotoaparatu. Vruće je i ktome sumaglica i smog, tako da se nakon pola sata grad uopće ne vidi s mora, a bome niti ne vidimo kamo idemo. Na brodu scena koja govori zašto je Indija prljava tj. zašto je toliko smeća posvuda, iako oni sami izgledaju vrlo čisti. Mama i kćer kupuju od osoblja broda kuhani kukuruz i tako ga slatko jedu da je to čudo. Usput se pogledavaju, komentiraju, smješkaju...i tek što je mama završila svoj kukuruz, nije niti pogledala ima li kanta za smeće na brodu (naravno da nema, a i ona to očito pretpostavlja) i zavitla preko glave klip kukuruza i baci u more. Mala još gloda po ostatku svog kukuruza i ne moram ni reći da radi isto što i mama. Doduše, ne baca ga tako daleko, ali more je tu da pokupi njihovo smeće i izbaci ga tko zna gdje. Fora je da ne smiješ pušiti na brodu iako je otvorenog tipa, ali baciti bilo šta bilo kuda...samo daj...sve je to nama naša borba dala.
 |
| Hram |
 |
| Slika za školski spomenar |
Stižemo na otok, odakle iz male lučice vodi mali smiješni vlak do podnožja brda. Ja odlučim prošetati, većina Hindusa čeka vlakić. Sunce me prži, no kako vidim svoj cilj i hrpu drveća, skoro pa malu prašumu, znam da ću se brzo sakriti od sunca. Od podnožja na vrh vode stepenice, no lijeni ili željni potpunog iskustva mogu iznajmiti dvojicu da ih nosi na nekom postolju kao da si neki maharadža. Odlučujem propustiti to iskustvo i popeti se gore. Stepenica je mnogo, ali se barem šećeš u hladu, ipak da ne bi sve bilo idilično, cijelim putem uzduž stepenica s obje strane su štandovi i agresivni prodavači, suveniri na tisuće načina, hrana nepoznatog porjekla i izgleda, sokovi i voda (koji zaista dobro dođu) i brojne druge zezalice.
 |
| Kolege |
Na vrhu je mala visoravan gdje se nalaze kameni hramovi, uklesani u stijene u kojima je toliko ugodno boraviti jer su hladniji barem za 10 stupnjeva. Svud naokolo su majmuni koji se slobodno šeću i čekaju da im daš nešto za jesti. Ja odlučujem biti škrt. Nekoliko dječijih ekskurzija čine ovo mjesto cvrkutavom oazom, umjesto mjesta spokoja i mira, ali se vrlo dobro uklapaju u ovu sliku. Na putu prema dole popustim iskušenju i kupujem par suvenira. Povratak na brodu me skoro koštao slomljenog prsta na nozi, ustvari možda je i slomljen, jer boli opako. Prilikom ukrcaja na brod, paluba je toliko skliska da je noga jednostavno otišla u drugom smjeru, srećom su ruke bile brze i ulovile neku šipku, tako da nesreća nije bila potpuna. Barem su se hindusi malo nasmijali.
Nema komentara:
Objavi komentar