Indija za početnike 8 - Alfa city

Ulice Mumbaia

Milijuni....svega, ljudi, automobila, prljavih čestica zraka, drveća, kuća, iskustava. Mumbai, nakon provedene noći u usranom hotelu, je prava milina. Što prvo? Zovem svog potencijalnog domaćina koji mi govori kako se opako razbolio i da je kod doktora. U svakom slučaju tražim novi smještaj. Pitam u hotelu imaju li internet, odgovor potvrdan, u 11:45 sjedam za komp, u 12:15 sam u novom hotelu, koji je puno puno bolji od ovoga i ktome za iste novce, doduše ne jeftin, ali s obzirom na cijene smještaja u ovom gradu, prihvatljivo.

Odmah shvaćam da se neću znati snaći u ovom gradu. Gdje god da krenem, sve je pregužvovito i teško se orijentirati. Vozači taksija ili tuktuka su problematični, jer rijetko znaju kuda voziti, pogotovo usred gužvi koje su u pravilu non stop. Transportna infrastruktura ovog grada je košmar. Veliki. No i tome ću nekako stati na kraj. Ovo je valjda najveći grad u kojem sam ikada bio i po nekim statistikama zaista se i nalazi medju 5 najvećih na svijetu, nazivajući ga Alfa city.

Željeznica u Mumbaiu

Prvo se dogovaram s mojim nesudjenim domaćinom za kavu i kolač u nekom shopping centru, sve po mjeri zapada, baš mi se i ne sviđa, ali ako se gdje u Indiji događa biznis, onda je to ovdje. Valjda je zato i sve skuplje nego drugdje. Pijemo kavu i jedemo KFC, po indijskoj mjeri, začinjeno. Pričamo o mojim dogodovštinama i što me još čeka u ovom gradu. Kako se nalazimo u (geografski) centralno zapadnom dijelu grada, on mi kaže da se usmjerim prema Colabi, krajnjem jugu, gdje se nalazi većina zanimljivih stvari za pogledati, prilično turistički dio grada, optočen kolonijalnim zdanjima imperijalističke ostavštine. Kako ne može ići sa mnom, pronalazi slobodnog frenda koji će me uputiti tamo, jer kao...opasno je?! Ajd dobro, ako vi tako kažete.

Bus u Mumbaiu

Ako nemaš energije, nemaš ni što tražiti u ovom gradu, on naprosto konzumira posjetitelja u potpunosti. Hodamo prema željezničkoj stanici, nešto kao prigradski vlak, koji vozi svakih par minuta i koji je prebukiran. Cijene karata su smješne, u lipama, i zato je prihvatljiv svima, i svi se voze, jer je ipak nešto brži nego taksi koji se mora probijati kroz postojanu gužvu. Scene iz filmova, ljudi zaista vise iz vlaka, i to nije ništa strašno. Na krovovima se ipak više ne voze kao nekada. Propuštamo par vlakova jer naprosto ne možemo ući unutra. Napokon se odlučujemo u proboj. Utrčavamo u vlak koji još nije ni stao na stanici, jer drugačije ne ide. Sa svih strana se ljudi, doslovce me pritišće barem 6 drugih ljudi, lovu treba spremiti na sigurno, kamera mi je na ramenu, ali nemogu ni prstom maknuti. Sva vrata su otvorena, valjda se nikada niti ne zatvaraju da može stati više ljudi nego inače. Vagoni su podijeljeni, muški i ženski, tako da nema miješanja, jer hindusi znaju biti vrlo dovitljivi kada se guraju sa ženama. Ovo definitivno nije za one slabog srca i one koji vole svoj prostor, jer ga u lokalnoj željeznici Mumbaia, naprosto NEMA.

Stari Mumbai

Kriket 

Nakon pola sata vožnje dolazimo do juga grada gdje nas čeka potpuno druga slika grada. Sve je nekako engleski. Parkovi u kojima klinci ne igraju nogomet nego kriket, zgrade s viktorijanskim pročeljima, autobusi na kat, stari taksiji kao u Londonu, svi govore nekakvu verziju engleskog jezika. Tu su poznate vizure grada, Gate of India, sagrađene za jednog od kraljeva kad je dolazio u koloniju, čisto da vidi šta ima novo, stari prekrasni hotel, koji se naravno zove Taj Mahal, i vjerojatno je najskuplji u gradu s pogledom na more, uz njega novi mladji brat, tu se i dogodio i teroristički napad prije par godina. Puno je policije, sve važne građevine su ograđene, nema majci velikog okupljanja, i prosjaci su tu, spavaju, jedu i prose na ulici, jer realno i nemaju što drugo raditi.

Vrata Indije Mumbai

Završavamo u nekom pubu, u kojem je valjda popularno, stranci su tu, pivo iz EU je tu, hrana i dalje indijska. Pušenje zabranjeno, tako da to obavljam na ulici, ali mi govore da je i na ulici zabranjeno, iako to nigdje ne piše, ali u njihovoj kulturi pušenje jednostavno nije običaj. Šmrkanje je valjda drugi slučaj. Pretpostavljam. Nakon večernje šetnje, poželim se vratiti taksijem do hotela. Nadjemo lika koji je spreman voziti po taksimetru, jer kad je čuo kud idemo, obradovao se....dakle, vozili smo se 40 kilometara s juga grada do geografskog centra, ukupno sat i pol vremena. I uvijek smo bili u gradu, prošli pokraj najvećeg sluma u Aziji (Daravi), preko nekog kul mosta i moraš izbaciti glavu van da vidiš lampe na vrhu (tako kaže vozač), i još puno puno toga...u hotelu shvatim da je dugo spavanje jedina opcija da preživiš ovaj grad.