Mumbai je vrlo ponosan na činjenicu da se ovdje snima najviše filmova na svijetu (barem oni tako misle, a vjerojatno nisu daleko od istine), jer tu je dom Bollywooda, indijske filmske industrije. Postoje organizirane ekskurzije koje se prodaju pod nazivom Bollywood tour ali su u pravilu preskupe i sadrže posjet filmskom setu (skoro uvijek se neki film snima pa se može vidjeti, doduše ne znači da ćete tamo naići na lokalnog Ivu Gregurevića), vožnja kroz kvartove gdje žive filmske zvijezde, odlazak u kino i još ponešto. Odustajem od nerealnog trošenja novca i odlučujem se otići u kino bez da plaćam porez na budale.
I sad nastaje problem. Mumbai je pun novih multiplexa i kada taksistu kažeš da te vozi u najbliže kino, to odista nije lako, pogotovo što ja želim u neko staro, tradicionalno. No, vozač me baš i nije razumio pa smo na putu do kina stali barem nekoliko puta da pitamo za smjer upravo kina u koji ja želim otići. Dolazimo ispred zgrade, odmah kužim da to nije to, on traži ekstra novaca iako na taksimetru piše nešto drugo, svađamo se, pridružuju se neki prolaznici, koji kao objektivni presuđuju da sam u pravu i da ne trebam platiti više, našto moj vozač sočno krene pljuvati i vjerojatno psovati na hindiju.
Ulazim u kino i naravno to je klasični multiplex koji pokazuje filmove u super dvoranama, koje su prazne i nema nikoga. Pa gdje je ta tradicija odlazaka u kino i atmosfera koju viđamo na filmovima?! E neš majci, nema predaje. Nakon pola sata gledanja filma koji niti ne razumijem i prebučnog razglasa, izlazim van, nađem lika koji govori engleski i objašnjavam mu da želim u tradicionalno kino, on mi nalazi taksisu kojem objašnjava kuda me treba odvesti i eto me u tuktuku, probijajući se kroz gužvu automobila, u nadi da ću ipak doživjeti pravu stvar.
Nakon 20tak minuta, izgleda da smo stigli, odista više nemam pojma u kojem sam dijelu grada, niti kuda krenuti, ali barem sam ispred zgrade koja liči na kino i jefitni neonski natpisi ukazuju da je ovo ono što tražim. Kupujem kartu, naravno, jedini sam stranac, svi me gledaju sa znatiželjom, barem ima ljudi, ako ništa drugo, kupujem kokice i cugu i ulazim u dvoranu koja upravo miriše na ustajalost prošlih filmskih hitova, iako klimatizacija radi kao luda. Kino je vrlo dobro popunjeno, mobiteli zvrcaju, poruke, čavrljanje, nitko se i ne osvrće na poruke s ekrana da treba ugasiti uređaje i biti tiho. I počinje film!
Trebalo je svega 5 minuta da krene prvi muzički broj u filmu, da se pojavi zamamna glavna glumica i kreće prvi pljesak. Muzika malo krči ali i to je dio ugođaja, kako se penje tempo glazbe, pojačava se i žamor i već je par ljudi na nogama, neki i pjevuše, fićukaju...počinje tulum. Kao i svaki flim koji snimaju, uvijek je tu ljubav glavna tema, a sve ostalo je usput, sa jako jako puno plesa i pjesme. Kako film odmiče, dvorana je skoro pa u transu, skoro više nitko ne sjedi, ljudi plešu na sjedalima, oko njih, po prolazima, drže se za ruke, sve je ovo kao neki trans vremena koje prolazi. I sad ti plati za turu po Bollywoodu kad ovdje za par kuna imaš sve, i ugođaj i Indiju kakvu si htio vidjeti. Naravno, da se i sam dižem na noge i lagano cupkam, ne možeš odoljeti i baš te boli briga. Odlazim iz kina sretan i zadovoljan, prepuštajući se nemilosrdnim taksistima koji začudo znaju doći do mojeg hotela bez previše zaustavljanja.
Nema komentara:
Objavi komentar