Prizren - tour de Balkan

Obilan dorucak s kosovskim domacim kobasicama (izvrsno!) i eto me vec dalje na putu za Prizren. Lagana voznja me vodi do najljepseg grada na Kosovu. Bogat tradicijom, snaznim utjecajima otomanskog carstva, ovaj grad je nekad bio centar trgovackih puteva i vrlo znacajan u politickom smislu. U njemu se i danas najvise osjeti duh Orijenta, prilicno duboko na Balkanu. Lagano nadjem hotel u blizini autobusne stanice (15 EURa) i nakon pocetnog pogledavanja na recepciji, , svi pocnu pricati srpski, dapace, cak i mladji ljudi govore prilicno dobro. Svima je cudno da putujem kroz njihovu zemlju kao turist, kao da ne vjeruju da je i to moguce. Kroz grad tece rijeka koja barem malo osvjezava grad za koji kazu da ima 240 suncanih dana u godini. Kafici niz rijeku su vrlo popularni, moderni, glazba strana, tresti sa svih strana, ekipa mladja.
S druge strane, srecem dosta tradicionalno odjevenih starijih ljudi, pregrst dzamija, hamam, Prizrensku ligu, pokoji spomenik poginulim borcima u zadnjem domovinskom ratu i naravno hrpu ducana s jeftinom robom, vjerojatno turskom.
Slasni rucak placam svega 3 EURa, savrseno brijanje glave i brade svega 2 EURa, Kosovo je odista, osim mozda smjestaja, vrlo jeftino. U internet kafeu nestaje struje, gazda brzo trci ukljuciti generator i sve ide dalje. Navecer u hotelu prazim kako Kosor priseze jeduci genijalne baklave iz super novog arapskog slasticarsko-krusnog mjesta. Sretno nam bilo Jadre!

Decan, Gjakova - tour de Balkan

Nakon najvece kajgane koju sam u zivotu imao ispred sebe (naravno, nisam ju pojeo do kraja), uzimam taksi koji me vodi do busnog kolodvora, gdje lovim bus za Gjakova (Djakovica na srpski). No, vecina buseva ne krece s kolodovra, nego kupe putnike oko njega, pa mi taksist suflira da stanem na tocno odredjeno mjesto. Puno je privatnih kompanija s jednim ili dva busa, konkurencija cini svoje, pa je i jeftino. Lovim bus koji 40 km prelazi za vise od sat vremena, jer je do Gjakova stao barem 25 puta, samo viknes vozacu i on staje, ili ako si na cesti, mahnes, i opet staje da te pokupi. U busu shvacam da nove generacije kosovara uopce ne obracaju pozornost na starije ljude, niti da se pomaknu da sjednu kraj njih, rasire se preko dva sjedala i gledaju u prazno. Hm, ima toga i u ZET-u. Ovdje takodjer postoje ceste faze nestanka struje (veliki dio ljudi ne placa struju uopce, isto kao i u CG), a onda se ukljuce stotine generatora diljem grada i pojacava se buka u svim smjerovima.
Na kolodvoru me ceka Blerat, moj prvi kauc-domacin na Kosovu. Dolazimo do grada, upoznajem njegovu obitelj, svi su toliko prijazni da se nakon sat vremena osjecam kao kod kuce. Ne moram ni reci da mu je majka fenomenalna kuharica, otac covjek bogatog iskustva i mudrosti, te plemenitosti. Ovo je stvarno sreca! Kusam sve moguce domace stvari, od rakije, meda, balkave, kafe, te raznih kulinarskih delicija, koje ne bi ni teoretski mogao kusati u restoranima.
S mladjima pricam na engleskom, dok se svi stariji trude pricati neku od verzija meni poznatog jezika. Dolaze i odlaze razni gosti, a ja upijam svaki djelic albanske gostoljubivosti. Ne daju mi ni da pusim svoje cigarete, jer gazda cim pali svoju, nudi i meni, a odbijanje bas i nije opcija. Dobivam i svoju sobu za spavanje, oprat ce mi i prljavi ves, odista, bez rijeci. Navecer izlazimo na brdo iznad grada, gustamo u razgovoru, pizza, pivo, pogled na grad nocu.
Posjet ovom djelu Kosova ne moze proci bez odlaska u Decane i posjetu manastiru Visoki Decani. Jedan od najstarijih i najljepsih primjeraka ove vrste, vjerojatno i u svijetu. Naravno i njega cuvaju talijani iz KFOR/a, no cini se da su ovdje puno opusteniji od onih u Peji. Ovaj puta je bilo prilicno guzvovito. Grupa grckih turista, i dvije velike grupe slovackih i francuskih vojnika, vrlo zivahno.
Francuzi slikaju ma sve strane, monasi trce za njima i vicu NO PHOTO! Cudno, pa i na ulazu to pise, ali valjda ovi misle da se to na njih ne odnosi, bit ce da su upravo oni oslobodili Kosovo. Redovnici govore i strane jezike, vrlo su prijazni, otvoreni, navodno imaju super zbor, pa je to prilika za kupovinu njihovog CD-a. Jedan od vojnika cak ulazi i s pusketinom u manastir, bez rijeci. Unutrasnjost je odista velicanstvena i prava je steta da nema vise pravih turista. Na povratku nazad me dobro opere kisa, a jedina vozila koja me zaobilaze su vojna, i naravno, ne pada im na pamet stati mokrom turistu.
Navecer s Bleratom idem na presavrsene sendvice, lokal njegovog frenda i srednje skole. Drugi frend je stolar, radi namjestaj po narudzbi, treci pak postavlja centralno grijanje. Kako je ovo bio razvijeni industrijski grad u kojem su trenutno sve i zatvorene, ljudi se snalaze i pokusavaju raditi privatno. Pricamo o gospodarstvu, politici, cinjenici da se s kosovskim pasosem ne moze uci u BIH jer ih nisu priznali, kao i cinjenici da ako zele u Hrvatsku, moraju u Skopje po vizu koju cekaju po nekoliko dana. Naravno, stariji ljudi govore o YU pasosu s kojim se moglo svuda po svijetu dok mladima ostaje Crna Gora, Makedonija, Albanija, Turska....bas steta.

Peja, Kosovo - tour de Balkan

Rano krecem, lovim bus za Pec, ali suprug od vlasnice apartmana me prvo vozi do NP Biogradska gora, kako bi barem na kratko vidio jezero i sume te se vjerojatno vratio jednog dana poblize istraziti ovo podrucje. Ostavlja me tik prije Bijelo Polja, prema skretanju za Rozaje, zadnjem gradicu u CG prije Kosova. Bus, kosovski, ide iz Ulcinja, omiljenog odredista kosovskih albanaca, sve do Prizrena. Cim sam usao, docekala me turbofolk albanska glazba. E to treba vidjeti. Na tv-u u busu se redaju spotovi snimani skromnim budgetima, izvodjaci pucni sljokica i perli, plesaci sumnjivih kvaliteta. Cesta iz Rozaja se penje serpentinama prema vrhu prijevoja, usko je, pogled alpski, muzika tresti. CG policija nas pusta bez da je pogledala bus, nema pecata i dalje. Kosovska policija je barem pogledala putnika, ali i dalje bez verifikacije dokumenata. Pitam se na kojoj ce granici netko udariti pecat u CRO putovnicu. Izmedju CG i Kosova je 10 km nicije zemlje i bilo bi dobro da tako i ostane, netaknuto od ljudske ruke. Bus dosta kasni i ide sporo, no u Pec (Peja na albanskom0 stizemo u tesku prometnu guzvu. Za razliku od CG gdje se ponekad cini da nema niti ljudi niti prometa, ovdje kao da su svi na ulici. Prvi dojam Kosova je guzva, zivost, buka, prenapucenost. Nadam se da ipak nije sve bas tako. Uz pomoc jednog suputnika iz busa lovim taksi i trazimo hotel za mene. Ali prvo guramo taksi da upali. Nakon tradicionalnog paljenja, ubrzo se nalazimo na vrlo prometnoj cesti, gdje se nalazi jedan hotel, vidim da nece biti spavanja od buke.

Barem TV lovi nase programe, pa gledam kako Mesic daje Kosorici neku plaketu za novu vladu. Muvam se po gradu i shvatim da nitko ispod 30 godina ne zna niti rijec srpskog, znaci, ne razumiju niti mene, prosle su ipak godine od zadnjeg ucenja jezika. Engleski isto slabo, pa vadim iz naftalina svoja dva semestra njemackog jezika kako bi se sporazumio s ljudima. U centru grada gledam opake automobile kakve voze samo nasi tajkuni, mladi ljudi se oblace po zadnjoj modi i postajem svjestan snaznih kontrasta koji krase ovu zemlju. Ulice Bila Klintona, Tonija Blera, Vesli Klarka su normalna pojava na Kosovu.

Posjet velicanstvenoj Peckoj patrijarsiji je uistinu jack pot u ovom gradu. Talijanski vojnici KFORa mi pregledavaju putovnicu na ulazu jer sve srpske manastire cuva vojska, odlucuju da im nisam opasan niti sumnjiv, pa me pustaju u podrucje zasticeno od Albanaca. Srecem prvog i za sada jedinog turista, francuza koji biciklira od sjeverne Francuske do istocne Afrike, ajde!

U sklopu ovog svetog mjesta, kojeg drze pravoslavne redovnice su tri manje crkve iz 14.stoljeca, sto reci osim MUST SEE! Smjesten je na pocetku klanca Rugovo, uz sumove rijecice, stvarno se osjeca pravi spokoj, puno je cvijeca, stari ogromni dud, objasnjavam francuzu sto je to, jer nikad nije vidio ovo drvo. U povratku do hotela svratim u slasticarnu i popijem vrhunski makijato i vrlo losu baklavu. Vrlo je jeftino za nase prilike, osim smjestaja (20 EURa krevet), steta da nisam planirao provesti vise vremena na Kosovu.