Kolasin - tour de Balkan

Ubrzo nakon budjenja, kafe i setnje do stanice, eto me prema Podgorici koja me docekuje vruca, upravo kako se i zna za nju. Cekam vlak Beograd-Bar koji ce me odvesti do Kolasina za sat vremena. Iako poslovni, vlak je prilicno neodrzavan, poluprazan i na razini nasih iz 90-ih. No sve me to ne smeta jer cim smo krenuli, lovimo prvi tok Morace i odmah mi je jasno zasto kazu da je ovo jedna od najljepsih i najspektakularnijih pruga na svijetu. Izmjenjuju se brojni tuneli i vijadukti, izmedju kojih se redaju prizori koji oduzimaju dah. Grvecito drzim fotoaparat u zeli da sto bolje ulovim slijedeci prizor i shvatim da propustam puno toga dok se mucim s aparatom. Sjednem, zapalim i uzivam!

U Kolasin stizem na stanicu (karta je kostala 4 EURa), do centra ima 2 km, ali nema taksista. Poveze me jedan lokalni momak do centra, gdje bez vecih problema nadjem smjestaj, lijepu sobu s kupaonom za 15 EURa. Ovo je za sada i najbolji smjestaj u kojem sam bio. Vlasnica, Sandra Bulatovic, pristaje oprati moj prljavi ves, jer naravno nema centralne praonice ili slicne usluge, srecom za mene, jer inace bi smrdio za koji dan do Dubrovnika. Iako je Kolasin vise zimski centar, ljeti ovo zovu "vazdusnom banjom". Nalazi se skoro na 1000 nm, okruzen rijekama i velikim nacionalnim parkovima s brdima i planinama, od kojih je najblizi Biogradska gora, u kojem se osim predivnog jezera krije i jedna od rijetkih prasuma u Evropi. Gradic bas ima dusu i cijeli je nekako sredjen, cak bi se usudio reci, puno pitomiji od svega sto sam do sada vidio.

Iako nema previse konkretnih stvari za vidjeti u gradu, razvoj turizma se osjeti na svakom koraku. Pristojan broj kvalitetnih restorana (npr.Konoba kod spomenika Veljku Vlahovicu), informacijskih centara, hotela, apartmana. Busna stanica je najjadniji dio svega, informacije su vrlo oprecne od onih koje sam dobio u Podgorici. Dobro mjesto za surfanje u centru mjesta (1sat=1EUR), izvrsna pekara s proizvodima kakve kod nas nisam nikad pojeo. Rijeka Tara koja sumi pokraj grada. Vlasnik Konobe se sa sjetom sjeca luke Rijeka, puta za Trst krcatog kurvama, casti me pivom nakon obilne vecere, janjetina u mlijeku s krumpirom. MljaC! Probao i cicvaru, nesto prefino. Vrijeme i ovdje promjenjivo, cas sunce, cas kisa. Svi mi govore da bi trebao ici na Durmitor, ali nije mi nikako usput. Gledam brosure, stvarno je fascinantan. Na TVu gledam otvaranje univerzijade u Beogradu, jedino se zvizdi nama i amerima. Eh da, super grafit sam vidio danas: "Srbija do Tokija, Hrvatska ko Nokija!"

Raspitujem se kako najbolje do Kosova, ima direktni bus, tako da ujutro moram do magistrale loviti ga po putu, jer na staje u mjestu. Ide preko prelaza Rozaje - Pec, sto je zimi vrlo cesto zatvaran prolaz jer je visoki prijevoj na 1500 nm u blizini Prokletija.

Cetinje - tour de Balkan

Obilan doručak, turska kafa, cigarete, opraštanje od dragih ljudi i već sam u busu koji vodi u prijestonicu Crne Gore, Cetinje! Bus se penje po serpentinama, ulazimo u oblake vrlo brzo i po prvi put ulazim u unutrašnjost ove brdovite zemlje. Brda će me još dugo pratiti na ovom putu. Dolazak u Cetinje i umjesto gospođa na kolodvoru, ovdje vrebaju taksisti koji nude prijevoz na Lovćen. Stariji i vrlo profesionalni vozač me prvo vozi da vidim sobu gdje ću prespavati (8 EURa noćenje, ali odista, vrlo vrlo skromno, da ne ulazim u detalje). Ostavljam stvari, uzimam kameru i s g.Vujovićem (rođakom poznatih nogometaša blizanaca) krećem put Lovćena. Dogovorena cijena je 20 EURa tamo i nazad i čekanje dok se nauživam pogleda (1-2 sata). Busne linije do gore nema, ili barem nije reklamirana da postoji, stoga nema previše izbora, ipak mi je pronašao i smještaj, pa prihvaćam njegovu ponudu. U roku od sat vremena sam na 0 nadmorske visine došao do 1600m Lovćena. Hladnije barem 10 stupnjeva. Mauzolej Njegošu je centralni spomenik u CG, djelo Ivana Meštrovića. Dominira okolicom i dok se penjem zadnjih 460 stepenica u tunelu do kripte i (još jednog) veličanstvenog pogleda, pitam se kako ovaj narod još uvijek ne uspijeva iskoristiti potencijal svoje unutrašnjosti. Eko zemlja, vrlo čista u zraku, na tlu i ne posebno.
Gdje god dođem, pitaju me odakle sam i odmah dobijem privilegirani status. Nije loše! Preporučam! Grobnica Njegoša je napravljena od bračkog kamena (a kojeg bi drugog). a vidikovac je stvarno mjesto za odmoriti dušu i tijelo, prepustiti se vjetru, suncu, pticama i ostatku prirode oko sebe.
Spuštajući se nazad prema Cetinju, stajemo u Ivanova korita i punim bocu sa čistom hladnom izvorskom vodom, stiže i grmljavina i pljusak. Dok pada kiša, razgovaram sa sinom od vlasnika sobe. Oduševljen je Splitom (kaže da je ko Kalifornija) i Bolom na Braču, cestama u HR, govori o tome kako Srbi više ne dolaze na more jer su se naljutili zbog neovisnosti CG (ali tu priču čujem već pet puta otkad sam tu), ali i sve ostale priče su slične, ne plaća se struja, narod radi što ga volja, jer kaže 'zakon treba da vrijedi za sve'. Opet mi je ta priča poznata sa sjevera!
Kiša prestaje i obilazim ovaj pospani gradić, nekad sjedište, danas samo formalno, predsjednika države. Par lijepih palača, bivših ambasada, korzo s kafićima i kladionicama, mladi sjede i pijuckaju svoje napitke, svi naravno, visoki i vitki, baš kako se za ovaj narod i zna i kaže. Čudi me da nema više svjetski poznatih modela iz CG, ovdje se genetika baš dobro zaigrala, u pozitivnom smislu naravno. Večeram roštilj, konobarica znatiželjna za moje porjeklo, priča se ponavlja. Friško je za razliku od Budve, a pitam se što me tek čeka 'sjutra' kada mislim do Kolašina, kojie je skoro na 1000 nm, Podgoricu zaobilazim, tj. presjedam iz busa u vlak jer se želim voziti čuvenom prugom Beograd-Bar kroz kanjon Morače, jedva čekam.

Budva - tour de Balkan

Iako bi moji gazde voljeli da ostanem još koji dan i napunim kućni budžet, red je poći dalje. Čeka me Budva, koja je svega pola sata busom i 2.5 EURa udaljena od Kotora. To je sjaj i bijeda crnogorskog primorja i turizma uopće. Stotine načičkanih kuća, apartmana, hotela u samoj uvali, stari grad, party 0-24, bez pravnih pravila i reda. Plaže su pješčane, ali i krcate kad sezona ulovi zamah. Evidentno je da se to još nije dogodilo. Svi mogući oblici potrošnje novaca su ovdje, za svaki džep, ali po želji domaćih, više cijene one s dubljim. Rusi i ovdje dominiraju.
Stari grad je naravno predivan i malen i star i u njemu spavam kod prijateljice amerikanke (T.) i njenog partnera iz Bosne. Provodimo vrijeme guštajući u svemu, pričama, hrani, cugi, šetnji, kolačima, glazbi koja trešti do jedan ujutro ispod njihovog prozora, srećom nakon toga se ekipa seli van starog grada. Ponovni susret s mojom omiljenom kaučsurfericom mi je odista drag i vraća mi sigurnost u neke moje osobne odluke. Život je lijep!

Kotor, Perast - tour de Balkan

Budim se uz laganu kišu, dosadna je. Ispijam tursku kafu uz društvo lokalnih deda koji pričaju o vaterpolu, nacionalnom sportu br.1 u CG i uz zvuke Josipe Lisac, čitam dnevne novine, ništa prezanimljivo, ipak je ovo mala država u kojoj se ne događa toliko toga svaki dan. Za 1 EURo stižem do Perasta, kiša je prestala i odmah se uputim ka obali da ulovim barku koja će me odvesti do otočića Gospe od Škrpjela. Tura s vodičem i prijevozom, te obilaskom muzeja košta 6 EURa. Umjetni otok nastao u srednjem vijeku, stvarno plijeni pozornost svih koji prolaze tuda. Gledano s obale podsjeća na brod. Unutrašnjost je jedinstvena, stare slike, renesansni primjerci, pokloni Gospi od mladih koji se tu vjenačavaju iz cijelog svijeta, pokloni moranara i kapetana, slike brodova u oluju i bitkama. Slušam o davnoj prošlosti ovog veličanstvenog mjesta, koji danas jedva broji 140 stanovnika (nekad je bilo i 3000). Gospina slika tamo stoji već 500 godina. Oko otočića kruže barke i jedrilice u želji da uhvate dobru fotku. Drugi otok, Sv.Đorđe nije dostupan. Na njemu žive redovnici subotičke biskupije koji baš i ne vole društvo turista. Uz obalu nekoliko restorana, biram jedan od njih, vrt s pogledom na more i zaklon od oblaka i sunca u obliku vinove loze. Vjetar lagano pirka, sve je mirno osim povremenog gromoglasnog smijeha grupe Iraca za susjednim stolom. Po povratku u Kotor, penjem se na tvrđavu Sv.Ivana, 260m visoko iznad grada do kojeg vodi 1400 stepenica. Zidine su duže od dubrovačkih i odista, nakon što čovjek stigne na vrh, mokar i uspuhan, jedino što mu preostaje je sjesti na kamenje staro par stotina godina i uživati u pogledu koji puca na ovaj dio Boke. Nije čudo da je Kotor bio težak za osvajanje i Turcima i Mlečanima i Napoleonu. S vrha se vijori nacionalna zastava, simbol tako mlade, a tako stare države. Na povratku doma, idem na cugu s domaćinom i slušam tajkunsko-političku zavjeru na općinskom i državnom nivou. Priča mi se čini poznatom. Sve dječije bolesti formiranja nove države, Crna Gora prolazi ništa manje bolnije nego njeni sjeverni susjedi. Ipak, za sada, narod je i više nego ljubazan, osjećaj je kao da si kod kuće.

Od Dubrovnika do Kotora - tour de Balkan

Buđenje, tuširanje, gazdarica ide prema kolodvoru po nove goste (tj.u borbu za njih), pa me vozi do tamo. Kupujem kartu za Kotor i poslije kavice i doručka, krećem dalje. Vozač mi naplaćuje prtljagu 1 EUR, kažem jel može u kunama, on kaže 10 kuna ???!! Uf, zna li ovo Rohatinski. Nakon mog začuđenog pogleda, prihvaća i 7 kuna.

Vožnja po Župi Dubrovačkoj je stvarno melem. U busu sam jedini 'domaći' turist, sve ostalo su stranci, backpackeri. Na granici nema gužve, brzo prolazimo formalnosti, no nažalost nisam dobio crnogorski pečat. Dok kružimo po Boki, razumijem zašto je ovaj kraj tako poseban. Iako su se oblaci nadvili nad Kotor, planine koje okružuju zaljev su naprosto veličanstvene. Prolazimo Perast i kužim da ću se vratiti sutra na izlet. U Kotoru na kolodovru ista priča kao i u DUB, nekoliko gospođa vrbuje strance da odaberu baš njih za smještaj, no očito su svi već rezervirali i idu dalje. Ja izaberem stariju gospođu i krećem u pregovaranje, s 15 EURa, stižemo brzo do 10 EURa i odlazimo skupa s kolodvora. Kaže ona 5 minuta hoda od starog grada, no znam da je najmanje 10, možda i 15. Ali i to je marketing. Šetnja uz more ugodna, subota popodne, tržnica živahna, brojne luksuzne jahte, jedan veliki cruiser, ali generalno ni ovdje sezona nije započela kako treba. Smještaj je naravno bazičan, soba asketska kao u samostanu, ali domaća loza i turska kafa me opuštaju, kod dobrih ljudi sam. Slušamo radio Slobodna Europa, komentiramo EU, politiku, krizu i sve ostale redovne stvari koje se odmah nađu kao zajedničke teme.. Uputim se u stari grad (UNESCO baština), sitne uličice i prolazi me oduševljavaju, zidine također, treba se i tamo popeti. Odlučim posjetiti crkvu Sv.Trifuna, katoličku crkvu u srcu starog

grada, ulaz je 1.5EURa, pita me mladić na ulazu odakle sam, ja mu odgovaram, a on mene pušta besplatno! Ma daj!? Čuo sam priče o neljubaznim crnogorcima u uslužnim djelatnostima, no kada je Kotor u pitanju, iskustvo je ipak puno drugačije. Gdje god dođem, osjećam se dobrodošlo. Nakon brzinskog ručka uz taktove Cece, odmaram, pa krećem dalje. Cijene su nešto niže nego kod nas, ali ne pretjerano. Predvečer se šećem uz obalu, iz svih lokala dopiru zvuci Olivera, Džibe i ostalih mediteranaca. Zidine iznad grada su ukusno osvjetljene, Iliri bi se ponosili. Grad je pun sređenih mladih ljudi koji su izašli van, trešte snažni taktovi iz većine birceva u starom gradu, cruiser je otišao, ostali samo domaći i Rusi. Naručujem kod jednog lika leskovačke uštipke, čekam malo duže i za to me lik nagradi 30% većom porcijom, zbog čekanja?!? Nakon kratkog surfanja (sat=2EURa), idem na spavanje, liježemo ispod prozora koji nema stakla, nego samo drvene žaluzine. Komaraca nema.