Turkmenistan za početnike - peti dio

maturanti

tepih u muzeju

Elem, jedna nevjerojatna stvar se dogodila. Jedan od klinaca koje smo sreli u pustinji je na sebi imao donji dio dresa Hajduka iz Splita?! Kako je to moguće nemam pojma, ali tek podrobnim pregledom fotki smo to zaključili. Da li je to humanitarna pomoć ili je neki Torcidaš lutao pustinjama Turkmenistana sa svojom djecom, pa posijao gaćice...teško je reći, ali je fakat nenormalno.

No, mi odletili iz Ašgabata u Mary, posljedni dan škole, pa su svi maturanti skockani, slavi se na sve strane, imaju lente oko sebe, posjetili muzej, kažu jedan od ljepših u državi, vidli svega staroga i novoga (uključivo i slike novog predsjednika kako lovi, kao šeće poljima pamuka, igra nogomet, penje se na brdo, zabavlja djecu...ma svemoguć čovjek...).

Onda zapalili za Merv, grad koji je u 12.stoljeću bio najveći grad na svijetu, danas naravno ostaci ostataka ruševina koje govore nešto malo o velikoj povijesti grada. Nema ko nije prošo ovuda od svih osvajača iz prošlosti i porušio što se moglo porušiti, tako da je tužno vidjeti to malo raskoši, ali srećom nam i nije više potrebno jer su vrućine opake i ne znam kako bi te silne hektare prostora preživjeli mi, malobrojni turisti.

Navečer se nemamo gdje nahraniti jer su se restorani zatvorili od brige da ih pijani maturanti ne unište, pa završavamo u lokalnom bordelu s kamiondžijama i damama noći, na roštilju i pivu. Sutradan nas čeka cijeli dan vožnje u terencu kroz pustinju, ali u jednom momentu vidimo i predivne planine koje su granica s Iranom. Kako to već biva, ništa nije redovno, pa se tako moj let otkazuje za dan poslije i dobivam jednu večer više u gradu, koju provodimo doma kod naše vodičice i domaćeg plova kojeg radi njena mama. Pričamo na engleski, ruski, hrvatski, dobivamo poklone za doma i konačno se spremam za Almatu. U avionu naravno moja hrvatica s početka priče i cijelo putovanje je zaokruženo.

drevni Merv

drevni Merv

Vijetnam za početnike - Hoi An i My Son

Umjesto vlakom, opet se odlučujemo skratiti dio puta, pa letimo iz Saigona do Da Nanga, grada u središnjem dijelu Vijetnama, odakle uzimamo taksi i nakon kratke vožnje završavamo u gradiću Hoi An. Naravno, avion je bio jeftin, baš kao i taksi. Ovaj mali gradić ima nevjerojatno bogatu povijest, nekad je bio velika međunarodna luka (16.stoljeće), danas je jedan od najljepše sačuvanih gradova u zemlji. Odakle početi? Kao prvo, stara gradska jezgra je zabranjena za prometala, tako da je gušt šetati se okolo, stare kineske zgrade, japanski natkriveni most koji unutar sebe ima i malo budističko svetište, nekoliko hramova i stare, dobro očuvane tradicionalne kuće. Zaštićen UNESCO-om, ovaj grad ima neobičan način organizacije turizma. Možete kupiti kupone za 5 znamenitosti i onda birate kamo ćete ići tj. što ćete posjetiti, a iskreno, ima se tu što i vidjeti.

Kako naše oduševljenje hranom ne prestaje ni u ovom gradu (zadnji nevjerojatni užitak je bio mali restoran na obali rijeke, gdje svaku večer imate samo dva menija, mesni i riblji, ali ne znate što je unutra, sve je iznenađenje i to vrlo ugodno), odlučili smo jedan dan posvetiti našem obrazovanju u kulinarskim vještinama. Nekoliko restorana nudi jednodnevni tečaj-upoznavanje s kuhanjem, pa smo odabrali jedan i pojavili se ujutro.

Sve je komercijalizirano, pa tako i tečaj kuhanja. Prvo nas jedan vrlo elokventan vodič vodi do tržnice i upoznaje nas s osnovnim namirnicama koje se koriste u Vijetnamu, uz to nam pokazuje i raznorazne alate koji oni koriste u priremi hrane, naravno, uz dobru cijenu za grupu, svi smo nešto kupili na marketu, malo začina, malo alata, malo kušali svježe hrane i krećemo prema rijeci, ukrcavamo se u čamac, i tu naravno i dalje vodič radi totalnu animaciju, upoznajemo se s ostatkom grupe, sve strendžeri, i nakon pola satne vožnje, dolazimo do jednog ogromnog restorana pokraj rijeke. Objekt u kojem se rade demonstracije se nalazi odmah do rijeke, ustvari sojenica, tako da smo u prirodnom okruženju. Čeka nas 20-tak mini pećnica i otvorenih žarova, gdje ćemo se okušati u wokanju i ostalim peripetijama. Kuhar koji nas podučava je naravno showman, kojem je cilj da se i zabavimo, nasmijemo i nešto i naučimo.

Nekoliko pomoćnika mu pomaže u radu, kako ne bi totalno zabrljali u pripremi. Prvo radimo juhu, nakon toga radimo proljetne rolice, i napokon shvaćamo kako se to radi, poput palačinke od riže, na pari, vrlo staromodno, ali i zanimljivo, punimo ih raznoraznim sadržajima i kušamo. Na kraju nas uče kako se u Vijetnamu dekorira hrana, što je itekako bitna stavka u njihovoj kuhinji. Da ne bi ostali gladni, nakon tečaja imamo i ručak, tako da ovo cjelodnevno učenje prelazi u druženje, nas i Vijetnamaca.

Jedan od bitnih razloga zašto se ovdje turisti zadržavaju su krojači. U staroj jezgri je skoro svaki drugi objekt dućan garderobe, gdje vas čeka nekoliko malih žena, koje vas odmah mjere i kreću u prodaju onoga što znaju najbolje, šivanje. Imaju hrpe kataloga i vi birate kroj, materijal, boju, sutradan dolazite po ono što se naručili. Klasično odjelo me je koštalo 50 dolara, pa vi recite tko je tu normalan, naravno odmah naručujem još nekoliko odjevnih predmeta, zajedno sa svojom suputnicom i naravno, pregovaramo za konačnu cijenu.

U blizini grada se nalazi My Son (čita se kao MI SON, a ne MAJ SAN tj, moj sin, kako američki turisti to znaju čitati, a vijetnamci se naravno ljute), također UNESCO-va baština, nalazišta starog preko tisuću godina. Radi se o starom gradu iz Cham carstva, koje je tu živjelo do otprilike 1700 godine, kada su nestali tj. očito ih je netko pokorio. Nalazište je godinama bilo pokriveno džunglom i tek je u drugoj polovici 20.stoljeća dobilo na značaju. Imali su poveznicu s hinduizmom te su gradili hramove i gradove za svoje kraljeve. Najpoznatiji objekt tj. kompleks ovog naroda se nalazi u Kambodži, Angor Wat. Uzeli smo vodiča na jedan dan i po vrlo vrlo vrućem vremenu smo se šetali po nalazištu.

Vijetnam za početnike - Zaljev Halong - Halong Bay

Putovanje u Vijetnam odista ne zahtjeva previše pripreme oko rezervacija i organizacije, dovoljno je ugrubo znati kamo želiš ići, a sve se obavlja na licu mjesta. Brzim surfanjem oko toga kako ćemo ići u zaljev Halong (Halong Bay), smo zaključili da je najbolje uzeti najbolje. Kako je Vijetnam jeftin, za ovaj izlet smo odlučili potrošiti malo više novaca, jer želimo neponovljivo iskustvo za sva naša čula.

Prvo smo odabrali najbolju džunku (junk) - stari kineski brod, čija gradnja datira u daleku povijest. Oni su i danas u upotrebi upravo najviše u ovom dijelu Južnokineskog mora. Našli smo agenciju koja plovi s njima bez većih problema. Kabine su klimatizirane, svaka ima svoju kupaonicu i sanitarije, hrana obećava, tura čisto zgodna. Rezevirali iz hotela, ekipa došla po lovu i dali nam upute, kada dolaze po nas.

Od Hanoia do zaljeva Halong je oko tri sata vožnje kombijem od agencije, unutar kojega vam se pružaju prvi zanimljivi vidici izvan glavnog grada. Upoznajemo se sa svojim suptnicima, izmjenjujemo informacije oko toga tko je odakle, tko kuda putuje i što je već prošao, te dobivamo zanimljive preporuke. Čim smo došli u Halong City, voze nas dalje u luku i slijedi ukrcavanje, gledamo koji će nas brod zapasti, i stvarno, izabrali smo najveći i naljepši te usudim se reći i najodržavaniji brod. Ovo iskustvo nas košta 100 dolara po glavi i u cijenu je uključeno sve unutar ta dva dana koje ćemo provesti na brodu, i vožnja iz Hanoia i povratak, i kruzarenje i hrana i izleti i cuga. Ima i budget opcija, no kad smo vidjeli te brodove, nije nam bilo žao, znali smo da si želimo priuštiti malo luksuza.

Brod brzo isplovljava, te vrlo brzo se približavamo ovim neobičnim kamenim formacijama u moru. Legenda kaže da ove stijene imaju nekakve veze sa zmajevima iz daleke prošlosti. Stvarnost je vrlo opčinjavajuća s prizorima brojnih stijena između kojih plovimo, koje su u svojoj nedostupnosti toliko privlačne, da te srce boli što se ne možeš popeti na većinu njih.

Hrana na brodu je izvrsna, posebno lijepo dekorirana i guštamo u svakom zalogaju. Iako podsjeća na kinesku, ipak se osjeti razlika, po meni čak i finija od ostale azijske kuhinje. Kabine su male, obložene drvetom, tradicionalni kreveti od drveta, te je baš poseban gušt provoditi vrijeme na džunki. Posebno je zanimljivo biti na krovu broda i posmatrati sve ljepote kraj kojih prolazimo. Osoblje na brodu nevjerojatno uslužno i ljubazno, vidi se da smo platili ekstra. Ostali putnici su uglavnom iz anglo-saksonskih zemalja, pa smo mi uz jedan brazilski par, prava atrakcija, jer dolazimo iz tako male i nepoznate zemlje.

Kupanje u južnokineskom moru i nije neki doživljaj, voda je pretopla, mutna, plaže su pješčane, pa je to jedini gušt u kupanju. Većina gostiju na plažama su naravno stranci, domaći kao da ne doživljavaju ove blagodati ili su se pak navikli. Sela na vodi su posebna priča, Imaju sve što im treba za život upravo na vodi, u pravilu su blizu neke stijene, čamac ima svaka kuća, žene voze male čamce koji glume dućan ili birtiju i idu od broda do broda ili od sela do sela. I nama se nudi ako želimo voziti kajak po zaljevu, no prelijeni smo i ostajemo uživati na brodu.

Nekad sam gledao ove prizore na Discovery-u, a sada smo tu. Vode nas na izlete po špiljama i mjestima koja su posebna u ovom zaljevu, tako da je non stop neki 'muving'. Dobro iskorišten potencijal ovog zaljeva koji spada u najljepše na svijetu i naravno, zaštićeno je oznakom UNESCO-a kao dio svjetske baštine. Eto kako se krševite stijene mogu dobro iskoristiti u promidžbene svrhe. Posjet jednoj od tih špilja nas vraća doma, jer ovakve stvari se lako mogu vidjeti i kod nas, pa se eto malo čudimo sličnostima koje vidimo.

Navečer ležimo na krovu broda, gledamo zvijezde, oko nas ostali brodovi usidreni, sa svojim malim svijetlima, čine poseban ugođaj ovoj čarobnoj atmosferi. Pričamo o smislu života, budućnosti, relaksiramo se tako daleko od kuće, bezbrižni i smireni. Nakon 48 sati ugađanja i uživanja, vraćamo se u Hanoi, koji nas čeka u svojoj vrevi ljudi, motocikala, zvukova...spremni za nastavak putovanja.

Gjirokastra,Albania - tour de Balkan

4 sata voznje, 800 Leka manje i nakon ponovnog raznog dizanja, eto me u Gjirokastri, drugom albanskom gradu muzeju, pod zastitom UNESCOa.Voznja vrlo dinamicna, bus skoro pun, ceste uglavnom na razini nasih planinskih, ekipa u busu susretljiva, malo kise po cesti, malo trznice uz put i skoro na putu, malo ovaca i krava preko ceste i jedna kuca kraj puta u obliku pravog broda s pramcem i krmom, sve od betona, da ne povjerujes!
Planine i brda i dalje predivni, kuce razbacane bez urbanistickog plana, smece posvuda, ludi vozaci, to bi bila unutrasnjost Albanije. I onda dodjes u Gjirokastru, tj. njeno podnozje, jer stari dio grada s tvrdjavom naravno, se nalazi visoko gore, no ovaj put me taksist zgrabi cim sam izasao iz busa i za 2 EURa me vozi u najjeftiniji hotel. Ako kazem da je soba 7 EURa (najmanje do sada), dobijes kljuc od kupaonice i tusa (na kraju hodnika), kaze stari recepcioner 'samo za vase potrebe', shvatim koliko je to logicno, jer sam valjda jedini gost u hotelu, ili barem na svom katu. Osim cijene, jedina mu je prednost sto je u samom centru starog grada, soba ima balkon s pogledom, ali opis sobe i kupaone cu radije ovaj puta preskociti. Da ne pretjerujem, ali s balkona puca pogled na tvrdjavu iz 13.stoljeca,nevjerojatno dobro ocuvanu i ogromnu, ali stvarno!
Cinjenica da sam danas vidio i grupu japanskih turista, govori u prilog tome da se radi o vrlo poznatom gradu u ovom djelu Balkana. Kucice kao u Beratiu, starinski stil, slican Ohridskom, otomanskom, no kako je cijeli grad na brdu i dalje je potrebna dobra kondicija da bi se vidjelo ono najbitnije. Stari bazar s malim ducanima koji prodaju osrednju robu, preretro razglednice iz doba Envera Hoxe, koji se navodno i rodio u ovom gradicu. Toliko sam blizu Grcke, da imaju i njihov konzulat ovdje. Kupiti karte za odlazak u Grcku, nije bilo nimalo lako jer treba naci agenciju koja prodaje karte bas za grad koji ja zelim ici, Kalambaka.
Nakon toga, zadnje brijanje glave, stucanje brade i obrva, masaza glave, sve sto ide uz to, kod mladjeg berbera koji pusta Erosa R. na cd-u, a poslije i talijanske radio stanice.
Rucak los, ustvari mi se cini da je albanska hrana vrlo nemastovita, osim mesa, pizze i loseg kebaba, gotovo da nema nista drugo na meniju, tradicionalnih restorana vrlo malo, valjda ce i to doci kad dodju turisti u vecem broju. Cak ni domace pivo vam ne ndue u kaficima, jer im je fensi ponuditi toceni Tuborg, e nes ti piva!
Auti koji se voze na cestama mogu biti podijeljeni u samo dvije kategorije: oni u losem stanju i Mercedesi. Njih naime naprosto obozavaju i ima ih svuda, svih mogucih godinja proizvodnje, ukljucivo i buseve. Dosta je i maslina u okolici, ipak je jadransko more svega 50 km odavde, gdje je i najpoznatije albansko ljetovaliste, Saranda.

Od Dubrovnika do Kotora - tour de Balkan

Buđenje, tuširanje, gazdarica ide prema kolodvoru po nove goste (tj.u borbu za njih), pa me vozi do tamo. Kupujem kartu za Kotor i poslije kavice i doručka, krećem dalje. Vozač mi naplaćuje prtljagu 1 EUR, kažem jel može u kunama, on kaže 10 kuna ???!! Uf, zna li ovo Rohatinski. Nakon mog začuđenog pogleda, prihvaća i 7 kuna.

Vožnja po Župi Dubrovačkoj je stvarno melem. U busu sam jedini 'domaći' turist, sve ostalo su stranci, backpackeri. Na granici nema gužve, brzo prolazimo formalnosti, no nažalost nisam dobio crnogorski pečat. Dok kružimo po Boki, razumijem zašto je ovaj kraj tako poseban. Iako su se oblaci nadvili nad Kotor, planine koje okružuju zaljev su naprosto veličanstvene. Prolazimo Perast i kužim da ću se vratiti sutra na izlet. U Kotoru na kolodovru ista priča kao i u DUB, nekoliko gospođa vrbuje strance da odaberu baš njih za smještaj, no očito su svi već rezervirali i idu dalje. Ja izaberem stariju gospođu i krećem u pregovaranje, s 15 EURa, stižemo brzo do 10 EURa i odlazimo skupa s kolodvora. Kaže ona 5 minuta hoda od starog grada, no znam da je najmanje 10, možda i 15. Ali i to je marketing. Šetnja uz more ugodna, subota popodne, tržnica živahna, brojne luksuzne jahte, jedan veliki cruiser, ali generalno ni ovdje sezona nije započela kako treba. Smještaj je naravno bazičan, soba asketska kao u samostanu, ali domaća loza i turska kafa me opuštaju, kod dobrih ljudi sam. Slušamo radio Slobodna Europa, komentiramo EU, politiku, krizu i sve ostale redovne stvari koje se odmah nađu kao zajedničke teme.. Uputim se u stari grad (UNESCO baština), sitne uličice i prolazi me oduševljavaju, zidine također, treba se i tamo popeti. Odlučim posjetiti crkvu Sv.Trifuna, katoličku crkvu u srcu starog

grada, ulaz je 1.5EURa, pita me mladić na ulazu odakle sam, ja mu odgovaram, a on mene pušta besplatno! Ma daj!? Čuo sam priče o neljubaznim crnogorcima u uslužnim djelatnostima, no kada je Kotor u pitanju, iskustvo je ipak puno drugačije. Gdje god dođem, osjećam se dobrodošlo. Nakon brzinskog ručka uz taktove Cece, odmaram, pa krećem dalje. Cijene su nešto niže nego kod nas, ali ne pretjerano. Predvečer se šećem uz obalu, iz svih lokala dopiru zvuci Olivera, Džibe i ostalih mediteranaca. Zidine iznad grada su ukusno osvjetljene, Iliri bi se ponosili. Grad je pun sređenih mladih ljudi koji su izašli van, trešte snažni taktovi iz većine birceva u starom gradu, cruiser je otišao, ostali samo domaći i Rusi. Naručujem kod jednog lika leskovačke uštipke, čekam malo duže i za to me lik nagradi 30% većom porcijom, zbog čekanja?!? Nakon kratkog surfanja (sat=2EURa), idem na spavanje, liježemo ispod prozora koji nema stakla, nego samo drvene žaluzine. Komaraca nema.