Cruiseri - blagoslov ili pokora?!

Dubrovniku se godinama već omilio dolar koji stiže u gradsku kasu preko luke. I prodajemo tzv. luksuzni turizam strancima u masovnom obliku. Nema novinskog izvještaja koji kad spominje Dubrovnik ne govori o povećanju prometa kruzera i njihovih jednodnevnih izleta kroz grad i okolicu.
Čak i Split pa i Rijeka briju kako bi htjeli dio tog kolača. Fini je to kolač, lova teče u potocima, a kolateralne žrtve ostaju negdje po putu razbacane u bespućima strategije CRO turizma.

Tko ima koristi od kruzera?
1. Kompanije prijevoznici - prosječni kruzer ima barem 2500 putnika, koji plaćaju putovanje od 7 dana već od 700 EURa naviše
2. Kompanije posrednici - koje prodaju aranžmane za kruzere i uzimaju svoj postotak zarade samo činjenicom da imaju informaciju koju vi kao putnik nemate
3. Kompanije koje organiziraju izlete na kopnu - opet je riječ o velikima, jer mali poduzetnici teško mogu dobiti ugovor s ogromnoj kruzer industriji, u Dubrovniku je to Atlas (a tko bi drugi bio), koji vjerojatno zbog nedovoljnog kapaciteta kad se iskrca 10.000 ljudi uzima u podnajam ove male...npr. netko vam prodaje izlet od 50 USD za dvadeset ljudi, vodičeva dnevnica ne može biti veća od 100 USD, kuda ide ostalih 900 USD?!?
4. Luke tj. gradske vlasti - naknade za pristanak brodova su prilično velike i eto ti punog gradskog proračuna

Tko nema koristi od kruzera?
1. Iznajmljivači soba, hoteli - kruzer je plutajući hotel, tako da kad se netko hvali koliko je gostiju posjetilo Dubrovnik, neka bolje pogleda brojke koje kažu da Poreč, Rovinj i Medulin imaju više noćenja u 2009.g. od naše metropole turizma
2. Mali poduzetnici - teško će neki mali restoran, dućan suvenirima, organizator izleta pronaći svoje mjesto pod suncem u ovom biznisu, njima ostaju mrvice, jer veliki se potrude uzeti veći dio zarade dok je putnik još na brodu
3. Gosti koji ljetuju u Dubrovniku - preko dana gledaju na te grdosije u luci, a ako odu u grad, moraju se gužvati s tisućama ljudi koji su došli upoznati jednu novu zemlju na 8 sati...helouuuuu!!! nemojmo se hvaliti kako nas obilaze, kad je poznato da su sve kruzerske luke ustvari centri masovnog turizma, DA, upravo tako MASOVNOG
4. Mi, obični građani i naša majčica zemlja - istraživanja pokazuju da u jednom danu vožnje kruzer potroši goriva koliko 2000 automobila potroši godišnje...pristajenje u lukama utječe na floru i faunu mora, to su valjda svi biolozi već istrubili; gosti koji dođu na 8 sati u naš grad mogu potrošiti 50-tak dolara bez problema i na taj umjetni način podižu standard koji prosječan CRO ne može pratiti pa ljetuje na Viru

Elem, što nam je za činiti?
1. Smanjiti broj dolazaka kruzera u Dubrovnik, maksimalno jedan dnevno, pa ako je već do love, nek dođe onaj koji je spreman najviše platiti, ali užitak otrkivanja grada će biti puno veći i gosti će poželjeti doći i slijedeće godine, ali ne brodom, nego na tjedan dana.
2. Smisliti strategiju koja ne leži na činjenici da su kruzeri otkrili Dubrovnik, a mi bolje da ništa ne radimo nego da uzimamo lovu dok žele dolaziti; KRUZER=MASS MARKET, ali to nitko ne želi priznati, jer bi u tom slučaju trebalo napraviti neke konkretne korake za nova tržišta
3. Dubrovnik građanima, a ne kompanijama! što god to značilo, dobro mi zvuči za revoluciju...
4. Ništa. Sjediti doma i gledati na vjestima kako obaramo rekorde po broju putnika koji dolaze na kavu i sendvič, a pritome imaju na brodu i doručak i večeru.

Od Dubrovnika do Kotora - tour de Balkan

Buđenje, tuširanje, gazdarica ide prema kolodvoru po nove goste (tj.u borbu za njih), pa me vozi do tamo. Kupujem kartu za Kotor i poslije kavice i doručka, krećem dalje. Vozač mi naplaćuje prtljagu 1 EUR, kažem jel može u kunama, on kaže 10 kuna ???!! Uf, zna li ovo Rohatinski. Nakon mog začuđenog pogleda, prihvaća i 7 kuna.

Vožnja po Župi Dubrovačkoj je stvarno melem. U busu sam jedini 'domaći' turist, sve ostalo su stranci, backpackeri. Na granici nema gužve, brzo prolazimo formalnosti, no nažalost nisam dobio crnogorski pečat. Dok kružimo po Boki, razumijem zašto je ovaj kraj tako poseban. Iako su se oblaci nadvili nad Kotor, planine koje okružuju zaljev su naprosto veličanstvene. Prolazimo Perast i kužim da ću se vratiti sutra na izlet. U Kotoru na kolodovru ista priča kao i u DUB, nekoliko gospođa vrbuje strance da odaberu baš njih za smještaj, no očito su svi već rezervirali i idu dalje. Ja izaberem stariju gospođu i krećem u pregovaranje, s 15 EURa, stižemo brzo do 10 EURa i odlazimo skupa s kolodvora. Kaže ona 5 minuta hoda od starog grada, no znam da je najmanje 10, možda i 15. Ali i to je marketing. Šetnja uz more ugodna, subota popodne, tržnica živahna, brojne luksuzne jahte, jedan veliki cruiser, ali generalno ni ovdje sezona nije započela kako treba. Smještaj je naravno bazičan, soba asketska kao u samostanu, ali domaća loza i turska kafa me opuštaju, kod dobrih ljudi sam. Slušamo radio Slobodna Europa, komentiramo EU, politiku, krizu i sve ostale redovne stvari koje se odmah nađu kao zajedničke teme.. Uputim se u stari grad (UNESCO baština), sitne uličice i prolazi me oduševljavaju, zidine također, treba se i tamo popeti. Odlučim posjetiti crkvu Sv.Trifuna, katoličku crkvu u srcu starog

grada, ulaz je 1.5EURa, pita me mladić na ulazu odakle sam, ja mu odgovaram, a on mene pušta besplatno! Ma daj!? Čuo sam priče o neljubaznim crnogorcima u uslužnim djelatnostima, no kada je Kotor u pitanju, iskustvo je ipak puno drugačije. Gdje god dođem, osjećam se dobrodošlo. Nakon brzinskog ručka uz taktove Cece, odmaram, pa krećem dalje. Cijene su nešto niže nego kod nas, ali ne pretjerano. Predvečer se šećem uz obalu, iz svih lokala dopiru zvuci Olivera, Džibe i ostalih mediteranaca. Zidine iznad grada su ukusno osvjetljene, Iliri bi se ponosili. Grad je pun sređenih mladih ljudi koji su izašli van, trešte snažni taktovi iz većine birceva u starom gradu, cruiser je otišao, ostali samo domaći i Rusi. Naručujem kod jednog lika leskovačke uštipke, čekam malo duže i za to me lik nagradi 30% većom porcijom, zbog čekanja?!? Nakon kratkog surfanja (sat=2EURa), idem na spavanje, liježemo ispod prozora koji nema stakla, nego samo drvene žaluzine. Komaraca nema.

Od Rijeke do Dubrovnika - tour de Balkan

Planiram put već neko vrijeme i odjednom se nađem u situaciji da trčim u zadnji čas i mijenjam plan. Destinacija Balkan! Frend me kupi u Rijeci, rano je jutro i fura me do Paga. Cesta je prazna ali povremeni zastoji zbog sporih vozila nas dovode do toga da ulazimo na trajekt u Prizni u zadnji čas. Već sada znam da neću stići na bus za Split, ali se nadam da ću bar ustopati nekoga do Zadra i onda dalje busom do krajnjeg juga. Trajket je pun iako je petak ujutro. Oblaci prekrivaju Velebit, ali nad Pagom sija sunce, sreća moja, nisam dugo stopirao, samo da ne izgorim na cesti ili da ne me opere povremeni pljusak. Lovim prvo vozilo, domaći čovjek vozi pijesak u Kolan. Iako je kratko, pomaže svejedno. Komentiramo loš početak sezone, rastajemo se nakon 15 minuta vožnje, tražim dobru poziciju za izbaciti palac, kraj mene prolaze uglavnom strani vozači, nekako se i ne nadam da mi stao itko osim nekog lokalca. Kad ugledam registraciju ZD ili GS, pojačavam fokus, ali malo ih ima na cesti. I odjednom stanje ZG registracija. Izlazi Ilija, vitak i spretan otac odlikašice Urše, mojih vozača do Zadra. Vožnja prolazi u ugodnom čavrljanju o politici, vremenu, turizmu, Bandiću, Agorkoru, školi, i najviše naravno o putovanjima.
Ilija mi kaže da je stao iz razloga što je i sam (dok je bio mlađi) stopirao često i sada vraća svoj dug (iako i danas dosta putuje, ali više službeno). Časte me kavom u Zadru, ja mu zahvaljujem u ime svih prošlih i budućih stopera. Odmah lovim prvi bus za Split u nadi da ću se tamo naći s djevojkom s kojojm sam dogovorio prijevoz do Dubrovnika (www.gorivo.com). Ako bude sve po planu, na jug stižem do 19 sati. Bus lagano mili po magistrali, izmjenjuju su putnici na malim stanicama, sunce prži, ali iznad Trogira vidim crne oblake. Oluja nas učas opere, usporavamo, stajemo, oko Kaštela se stvara kolona, kasnimo već dosta i moj potencijalni prijevoz mi javlja da me ne može toliko čekati jer ima obaveze u DUB. Plan mi propada. Konačno ulazimo u svježe oprani Split i odmah me čeka slijedeći bus za dalje. Već vidim da će on dosta stajati po putu, ali što je tu je. Pokušavam spavati, ali vatreni južnjaci mi naprosto ne daju mira. Prvo cijeli bus do Makarske sluša jednu pravnicu kako pojašnjava jednom putniku kako da dođe do povrata svoje imovine. Nakon toga, sjedalo do mene, mlada Metkovka, jezičarka, pojašnjava prijateljici sve tajne vođenja turističkih grupa, Francuza, Španjolaca, Engleza, i dok dođemo do Metkovića, imam materijala za napisati jedan članak samo o toj temi.
U Neumu prvo prelazimo granicu, kratko i efikasno, no bus staje ispred jednog restorana, vozači idu na večeru, iako smo na sat vremena do DUB. Kupujem jeftine cigarete, slikam zalazak sunca i gledam Pelješac, te molim Boga da nikad, ali NIKAD ne bacimo silne milijarde novaca za izgradnju besmislenog mosta. Kome će to služiti za 10 godina?! Tko će to platiti?! Nastavljamo dalje, noć je pala, na autobusni kolodvor u DUB stižemo oko 21.30. Petak navečer i ukupno 8 turista izlazi iz busa u prijestolnici CRO turizma. Vani nas čeka dvostruko više gospođa koje pokušavaju uloviti zadnju šansu za večeras i bitka za zadnjeg gosta kreće. Nude sobe za 130-150 kuna, svi stranci otišli u svoje hotele, ostajem ja i njih 5. Slaba je sezona i zakon ponude i potražnje me tjera u pregovaranje. Odlučim da neću platiti više od 100 kuna i vrlo brzo me gđa.Slobodanka vozi ka svojoj kući. Stigao sam do DUB za 215 kuna, upola manje od busne karte Autotransa, i još platio 100 kuna za sobu, hm.
Već je bilo kasno, pa krenuh odmah put grada, naći se s gosparom Ivom, gradskim vodičem, kaučsurferom. Radimo par đireva po gradu, sjedamo na večeru gdje jedem jedan od boljih rižota s plodovima mora i nezaobilaznu rožatu. Pričamo o svemu i stvarno je gušt dobiti inside informacije o nekom gradu. Lagana šetnje do smještaja mi govori da smo ovaj grad stvarno prepustili strancima. Nekako mi žao, jer ni oni nisu pohrilili na ove cijene. Valjda će biti bolje.

HTZ

Vjerojatno ste primjetili novu akciju Hrvatske turističke zajednice: Kad srce kaže ljeto, kaže Hrvatska!!!
Izgleda da je master plan našeg ministra, čija ostavka se ne prihvaća jer ima genijalne planove, bio da vrati domaće turiste na Jadransko more. Svaka čast! Konačno. Ne sjećam se da se to do sada ikad radilo.
Nadam se da će takva akcija ostati samo u okvirima lijepe naše i da istu neće raditi u Srbiji, Sloveniji ili Bosni. Moglo bi srce reći nešto drugo osim Hrvatske.
Imamo jedan problem. Turistički aranžmani su još uvijek skuplji za Jadran nego za Mediteran. Strani turoperatori su već krenuli sa snižavanjem cijena i lovom na recesijom pogođene turiste te prilagođavaju cijene potencijalnim gostima. Tako i Hrvati mogu povoljnije otići na grčke otoke, u Tunis, Egipat ili Grčku, nego što mogu odsjesti u Poreču. Hvar i Dubrovnik neću ni spominjati. Možda da se umjesto srca i Hrvatske, odlučimo na razum i svega par županija u kojima prosječan Hrvat može ljetovati. Jer poznato je kako su Hrvati častan i pošten narod koji na odmor ide sa svojim kreditnim karticama u potrazi za najbližim bankomatom, tražeći prvi restoran u kojem će se obilato pogostiti svježom ribom i blitvom. Hrvati ne nose na odmor sarme, filovane paprike, jariće, praščiće, suhe kolače, prošlogodišnju zimnicu, kobasice i kulene, slaninu i piletinu. To rade Česi i Slovaci. Da, ti škrti ljudi iz Unije. Da ne nabrajamo druge.
Mi se mašimo novčanika čim nam osjetila izbombardiraju mirisi svježe pećenih ćevapa i pljeskavica, s prženim krupmirićima iz ustajalog uljnog pržioničara.

Master plan je super, još samo da to i naši ugostitelji shvate. Last minute ponude očekujte negdje krajem srpnja, kad shvate da ste otišli nekamo drugdje ili pak nikamo ili pak kod rodbine na more, a to se ne računa da ste na odmoru jer ste nekome na teret i ništa ne plaćate, pa onda možete dofurati sva ona fina gotova jela koja tako dobro pripremate na kontinentu.

Hoćete domaće turiste na domaćem moru? Dajte im domaće cijene. Prisilite turističke radnike da ponude niže cijene onima koji pokažu OIB. Ko ga nije dobio, nek zove Šukera, preko reda. Šetam plažama ovih dana, Francuzi, Austrijanci, Slovenci....zahvaljuju nebesima na ovim temperaturama i cijenama koje su dobili u predsezoni. Smanjite cestarine onima što iz Osijeka idu u Makarsku ! HAC će ionako zaraditi puno od Čeha i Slovaka koji će autima sa sarmom i knedličkama proći našim predivnim cestama.
Dajte besplatno ljetovanje za jednu osobu, ako obitelj dođe u većem broju!
Prilagodite cijene pive tako da u cijeloj državi koštaju isto. Pa da vidiš kad se nacija opije. Ionako će ljetovanje biti plaćeno karticom, minusom ili nekim drugim dugom. I nek se HTZ prestane oglašavati na CNN-u. Ameri su već priznali recesiju i imaju planove. Mi šutimo i pravimo se ludi, zato ćemo tamo gdje nam je srce!

Kruzarenje

Krstarenje je jedan od vrlo čestih i novijih načina kako provesti svoj godišnji odmor. Ima svoje velike prednosti, no nedostaci su nezaobilazni također.
Jedna od stvari s kojim se čovjek može na početku sresti je kamo i kuda?
Najčešče destinacije za krstarenja su Karibi tj. nekolicina karipskih otoka koje obiđete na putovanju koje isplovljava s južne Floride. Tako postoje, istočna karipska krstarenja, zapadna i južna. Isplovljavanja se uglavnom događaju iz Miamia ili Fort Lauderdalea.
Vrhunac sezone je od prosinca do ožujka, kada je tamo toplo, a većina ekipe iznad ekvatora se smrzava i ide na skijanje. Pa sad, ako baš i niste ljubitelj skijanja, evo vam prilike.
Naravno, jedna od prvih stvari koje eliminiraju mogućnost takvog putovanja su troškovi tj. stanje vašeg tekućeg računa. Pa da vidimo.

Treba vam povratna karta iz Evrope za Miami....cca 500-700 USD.
Kabina za dvije osobe unutarnja od 1400 USD do 2000 USD, vanjsku možete dobiti od 2000 USD nadalje, ovisno o razini luksuza koji želite imati u kabini.
Osobni troškovi obično dođu oko 150-200 USD po osobi u toku tog tjedna. Uglavnom, ovisno o snazi dolara, tjedan dana na plovećem hotelu vas može koštati od 7500 kn nadalje po osobi. Puno?! Hm...pa ako platite tjedan dana aranžmana negdje u Evropi 5000 kn, a nemate sve obroke u cijeni, vrlo brzo računica postaje ista.
Naime, skoro sve na brodu je uključeno u cijenu. Kao prvo hrana....imate je non stop kao švedski stol u jednom od restorana, nadalje, nekoliko je drugih restorana gdje ćete jesti kao kraljevska obitelj posluživani od strane konobara, mahom Indonežana i Filipinaca, uz manju nadoplatu, možete posjetiti neki od specijaliziranih restorana. Hrana je izvrsna. Alkohol je jedino što plaćaš svaki puta kada ga naručiš, ostale napitke dobiješ besplatno.
Na brodu postoji salon za uljepšavanje, kino, spa centar, piano bar, disko, dvorana za nastupe uživo s koncertima, dućani, foto studio, ma sve što vam može zatrebati na putovanju.

Ako ne želite patnju s viznim režimima osim američkog (jer ste ipak morali ući u zemlju prije polaska broda), najjednostavnije je izabrati rutu koja ide po američkom tlu, pa recimo stajanje u Porotoriku, Američkim Djevičanskim otocima, Otocima Turks i Caicos, te Bahamima....uvijek ćete biti identificirani samo karticom koja vam je ustvari osobna karta za brod. Inače je ova kartica višenamjenska, no to sada nije bitno. Bahami naravno nisu u sastavu USA, ali skoro svaka velika kompanija ima svoj otok na tom području pa vas jedan dan ostave na njemu da se sunčate, kupate, ronite ili štogod se već može tamo raditi.

Ture koje pokrivaju obilazak Meksika će zahtijevati dodatnu vizu (a ona se radi u Budimpešti i nije jednostavna procedura). Ista stvar je i s krstarenjima po Aljasci, jer one često uključuju i izlete na kanadskom teritoriju, ali tamo se ide isključivo ljeti tj. od svibnja do rujna, no zaboravite kupanje (osim u bazenu na brodu), tu ste došli diviti se prirodi.

Silazak s broda na jedan od ovih otoka je uvijek avantura, jer odista se tvrtke natječu s kojim od izleta će izvući pokoji dolar iz vašeg džepa. Naravno, ako vam se ne da, uvijek možete ostati na brodu i čilati u nekom od brojnih uslužnih centara.

Romantika vam je zagarantirana, brodovi (ovi najveći) su toliko ogromni da se među 2500 do 3500 putnika i isto toliko osoblja, lako možete izgubiti i pronaći kutak samo za sebe. Naravno, ako želite zabavu, upravo taj impozantni broj putnika vam može pomoći da pronađete upravo nešto po vašoj mjeri.

Postoje razne podverzije kruzarenja, od obiteljskih, do putovanja za samce, za žene, za muškarce, za poklonike kuhanja, za one koji briju samo na fotografiju, za one koji vole gradove, ili pak prirodu.

Nama najpoznatiji su ipak oni koji krstare po Mediteranu i koje svako ljeto dočekujemo u Dubrovniku. Nešto su skuplji od Kariba, ali nemate trošak avio karte. Također ima raznih podvarijanti Mediteranskih putovanja i ne uključuju baš svi u svoj plan posjet Dubrovniku, tako da se i tu može naći dosta egzotike.

Drugi najpoznatiji evropski pravac je Baltik, i to su u pravilu najskuplji aranžmani jer najčešće traju 14 dana i obilaze neke od najskupljih država u Evropi, pa su i izleti dosta skupi jer skoro svugdje stajete u nekom velikom gradu, najčešće se kreće iz Kopenhagena, pa preko Švedske do Finske, Rusije, pribaltičkih zemlja, Norveške i Njemačke.

Počeci kruzanja i dalje se vide u prekoatlanskoj plovidbi, koji imaju najviše stila, i na kojima morate imati dosta formalne garderobe jer inače ne možete u bilo koji restoran. Mogu se naći dobre cijene, no uvijek vam ostaje jednosmjerna karta za povratak iz Amerike nazad ili obrnuto.

Daleki istok i Oceanija još nisu postali jako popularni, jer su daleko i košta prijevoz, no tržište se otvara sve više i više.

Ako stvarno nemate pametnijeg posla nego dati najmanje 5000 EURa za svoj odmor na snijegu i ledu, predlažem da ozbiljno razmislite o krstarenju koje kreće s juga južne Amerike i kreće prema Antartici. Čekaju vas prizori koje samo odabrani ili prolupali (ovisno kako ih doživljavate) mogu vidjeti u svom životu.

Jedan od mogućih faktora izbora je i kojom kompanijom putovati, jer okupljaju različite profile ljude i životnih stilova. Neke od najpoznatijih kuća su Royal Caribbean, Cunard, Holland America, Carnival, Regent, Costa....

U svakom slučaju, mogli bi se iznenaditi...nije to starački dom za bogate.

Velkam tu Amerika - lekcija 2

Kad kažem da sam iz Hrvatske, većina ljudi kimne glavom, kao da razumiju odakle ja to stvarno dolazim. Onda, ipak zbog pristojnosti pitaju: to je na Baltiku? Jeste li vi bivši Sovjetski Savez? Jel to kod Češke? Kojim jezikom govorite? Vi ste u EU?

Kad spomeneš Dubrovnik, slika se mijenja, lica se ozare i krene priča: Moj tata je bio tamo; Ja sam bio tamo sa ženom, Bili smo na kruzeru prije par godina; Čuo sam za taj grad; Čitao sam u novinama...

Ispada da Šuica radi bolji posao od Sanadera. Samo što Šuici pomaže činjenica da je neka ekipa nekad davno sagradila zidine po kojima sada za šaku kuna možeš hodati cijelo popodne, dok Sanadera ipak zezaju Slovenci i pokoji optuženik u Haagu.

No, kako je ovo zemlja koja osim što ima najneukije ljude na svijetu, ima i najviše onih koji dobivaju razne Nobelove nagrade, normalno je čuti pitanje: Zašto niste surađivali s Haagom? Koliko je na vas djelovao rusko-ukrajinski monopoly? Da li bi Tuđman završio s Miloševićem da je bio živ? Vaši vaterpolisti su bili nevjerojatni 1996.g. itditd

Doduše, neke situacije su presmiješne. Teta na šalteru US airwaysa uzme moju putovnicu i gleda ju i ne zna otkud da počne. Kasnim na let, a ona gleda i nešto upisuje i nikako da mi isprinta kartu. Traži oznaku zemlje u svom kompjutoru (op.b.HR), ali naravno da nema pojma. Šapće nešto svom bijelom kolegi, koji joj na glas kaže, tako da ja mogu čuti: E jesi glupa, oznaka za Croatiu je HR. Nakon toga on će meni: Nije ona nikad izašla iz zemlje da bi znala odakle si ti. Smeće. Ja gledam, ne crvenim se, nego cupkam da ne okasnim. Ona i dalje ne radi svoj posao, ode na idući kompujtor, i onda ništa, i naravno dođe kolega bijelac njemačkog porjekla i jednim stiskom na tipkovnicu tipka kartu. I opet koristi priliku da ju posere. Njoj uopće nije neugodno. Hm. Nije ni meni. Idemo dalje.