Planiram put već neko vrijeme i odjednom se nađem u situaciji da trčim u zadnji čas i mijenjam plan. Destinacija Balkan! Frend me kupi u Rijeci, rano je jutro i fura me do Paga. Cesta je prazna ali povremeni zastoji zbog sporih vozila nas dovode do toga da ulazimo na trajekt u Prizni u zadnji čas. Već sada znam da neću stići na bus za Split, ali se nadam da ću bar ustopati nekoga do Zadra i onda dalje busom do krajnjeg juga. Trajket je pun iako je petak ujutro. Oblaci prekrivaju Velebit, ali nad Pagom sija sunce, sreća moja, nisam dugo stopirao, samo da ne izgorim na cesti ili da ne me opere povremeni pljusak. Lovim prvo vozilo, domaći čovjek vozi pijesak u Kolan. Iako je kratko, pomaže svejedno. Komentiramo loš početak sezone, rastajemo se nakon 15 minuta vožnje, tražim dobru poziciju za izbaciti palac, kraj mene prolaze uglavnom strani vozači, nekako se i ne nadam da mi stao itko osim nekog lokalca. Kad ugledam registraciju ZD ili GS, pojačavam fokus, ali malo ih ima na cesti. I odjednom stanje ZG registracija. Izlazi Ilija, vitak i spretan otac odlikašice Urše, mojih vozača do Zadra. Vožnja prolazi u ugodnom čavrljanju o politici, vremenu, turizmu, Bandiću, Agorkoru, školi, i najviše naravno o putovanjima.Ilija mi kaže da je stao iz razloga što je i sam (dok je bio mlađi) stopirao često i sada vraća svoj dug (iako i danas dosta putuje, ali više službeno). Časte me kavom u Zadru, ja mu zahvaljujem u ime svih prošlih i budućih stopera. Odmah lovim prvi bus za Split u nadi da ću se tamo naći s djevojkom s kojojm sam dogovorio prijevoz do Dubrovnika (www.gorivo.com). Ako bude sve po planu, na jug stižem do 19 sati. Bus lagano mili po magistrali, izmjenjuju su putnici na malim stanicama, sunce prži, ali iznad Trogira vidim crne oblake. Oluja nas učas opere, usporavamo, stajemo, oko Kaštela se stvara kolona, kasnimo već dosta i moj potencijalni prijevoz mi javlja da me ne može toliko čekati jer ima obaveze u DUB. Plan mi propada. Konačno ulazimo u svježe oprani Split i odmah me čeka slijedeći bus za dalje. Već vidim da će on dosta stajati po putu, ali što je tu je. Pokušavam spavati, ali vatreni južnjaci mi naprosto ne daju mira. Prvo cijeli bus do Makarske sluša jednu pravnicu kako pojašnjava jednom putniku kako da dođe do povrata svoje imovine. Nakon toga, sjedalo do mene, mlada Metkovka, jezičarka, pojašnjava prijateljici sve tajne vođenja turističkih grupa, Francuza, Španjolaca, Engleza, i dok dođemo do Metkovića, imam materijala za napisati jedan članak samo o toj temi.
U Neumu prvo prelazimo granicu, kratko i efikasno, no bus staje ispred jednog restorana, vozači idu na večeru, iako smo na sat vremena do DUB. Kupujem jeftine cigarete, slikam zalazak sunca i gledam Pelješac, te molim Boga da nikad, ali NIKAD ne bacimo silne milijarde novaca za izgradnju besmislenog mosta. Kome će to služiti za 10 godina?! Tko će to platiti?! Nastavljamo dalje, noć je pala, na autobusni kolodvor u DUB stižemo oko 21.30. Petak navečer i ukupno 8
turista izlazi iz busa u prijestolnici CRO turizma. Vani nas čeka dvostruko više gospođa koje pokušavaju uloviti zadnju šansu za večeras i bitka za zadnjeg gosta kreće. Nude sobe za 130-150 kuna, svi stranci otišli u svoje hotele, ostajem ja i njih 5. Slaba je sezona i zakon ponude i potražnje me tjera u pregovaranje. Odlučim da neću platiti više od 100 kuna i vrlo brzo me gđa.Slobodanka vozi ka svojoj kući. Stigao sam do DUB za 215 kuna, upola manje od busne karte Autotransa, i još platio 100 kuna za sobu, hm.Već je bilo kasno, pa krenuh odmah put grada, naći se s gosparom Ivom, gradskim vodičem, kaučsurferom. Radimo par đireva po gradu, sjedamo na večeru gdje jedem jedan od boljih rižota s plodovima mora i nezaobilaznu rožatu. Pričamo o svemu i stvarno je gušt dobiti inside informacije o nekom gradu. Lagana šetnje do smještaja mi govori da smo ovaj grad stvarno prepustili strancima. Nekako mi žao, jer ni oni nisu pohrilili na ove cijene. Valjda će biti bolje.
