Vijetnam za početnike - Mekong delta

Jedna od najpoznatijih regija u Vijetnamu, koja je praktički uključena u svako putovanje u ovu predivnu zemlju, je svakako delta rijeke Mekong, na krajnjem jugu zemlje. Ova moćna rijeka izvirne negdje ispod Tibeta i prolazi kroz zemlje Indokine, prije nego se ulije u Južnokinesko more. Ova rijeka u slobodnom prijevodu bi bila Majka rijeka, i ona to odista predstavlja za brojno stanovništvo ove regije. Neki prijevodi ovu rijeku zovu Velikom, a drugi rijekom devet zmajeva, jer se rijeka u zadnjem toku razdvaja na devet krakova i predstavlja novih devet rijeka. Kažu da se samo u delti Mekoga proizvede više riže nego u Japanu i Koreji zajedno.

Delta je toliko široka i rasprostranjena da se već u prvim kilometrima od Saigona osjeća i vidi njen utjecaj. Ići samostalno je vjerojatno fora, no i ovaj puta zbog vremenskog ograničenja, kupujemo mini aranžman od tri dana preko lokalne agencije i u društvu para iz Belgije krećemo prema delti, skupa sa vozačem kombija i nevjerojatno iskusnim i informiranim vodičem. Agencija je pouzdana, Sinhbalo, i organizira putovanja po cijelom Vijetnamu, preporučamo!

Mala smo grupa, pa smo dosta i fleksibilni, tako da možemo stati gdje hoćemo i kad hoćemo, ali imamo i okvrini itinerer unutar kojega ćemo posjetiti gradove Chau Doc, Can Tho (koji je veći od Zagreba), selo Cham naroda, inače muslimansko, što nije uobičajeno u ovoj dominantno budističkoj zemlji, penjat ćemo se na svetu planinu na granici sa Kambodžom odakle puca panoramski pogled na susjede, ići ćemo u rezervat ptica, vozit ćemo se uskim kanalima rukavaca rijeke, te naravno posjetiti poznate tržnice na vodi i obaviti kakav šoping.

Već na prvom stajanju, vodič nas vodi na najjeftiniju kavu na svijetu, po našem grubom izračunu šalica košta oko 40 lipa i s obzirom na njihovu ozbiljnost u proizvodnji, mogu samo reći da je vrlo fina i snažna. Vrlo brzo nakon toga se ukrcavamo na riječni trajekt i kako ćemo poslije otkriti, često ćemo korisiti ovo transportno sredstvo. Izlazimo van guštati na zrak, naravno, odmah privlačimo pozornost lokalnih ljudi, vodič nas uvodi pričom u regiju i već sad kužimo kako će ovo biti vrlo zabavno i korisno iskustvo. Vodič je dosta fleksibilan pa nas pita što nas zanima, te da prilagodi svoje vođenje našim interesima, pa nas tako na prvo razgledavanje vodi u jednu seosku obitelj koja se bavi proizvodnjom mirisnih budističkih štapića. Gledamo kako žena nevjerojatnom brzinom ručno proizvodi jedan štapić za drugim, zatim druga odnosi na sušenje, raspoređene u cvjetove pune štapića, moja suputnica pokušava napraviti jedan, jer izgleda jednostavno, no naravno, majstor je majstor, a početnik se brzo zbuni, u svakom slučaju se domaći zabavljaju našim pokušajima.

Slijedeća stanica su ptice tj. jedno neobično ogromno dvorište koje izgleda kao mala prašuma i u kojem se nalaze stotine i stotine ptica, koje se ovdje druže, pare, jedu i naravno seru na posjetitelje, jer da bi se popeli na mjesto odakle ćemo ih dobro vidjeti, moramo proći ispod gustih krošnji po stazama uz jedan rukavac. Red slikanja, male curice koje nas žicaju da nešto kupimo od njih, i idemo dalje.

Sve ovo izlgleda kao jedna velika neurbana Venecija, jer je svuda oko nas voda, a ceste po kojima se vozimo i nisu baš reprezentativne, pune rupa, često su i radovi na cesti, pa radimo obilaske, očito je puno korisnije imati čamac, pa nam se i to događa, jer čim smo pomislili, to se i dogodilo, i vozimo se rukavcima Mekonga, gledajući bogatu zelenu prirode, kuće koje su postavljene na visokim stupovima od drveta, praktički se vozimo kroz dvorišta ljudi koji tu žive. Voda je toliko prljava da je njena prirodna boja smeđa, no to ne spriječava klince da se kupaju, majke da peru robu ili ispiru hranu, sva kanalizacija ide u rijeku...iole gadljivi ljudi neka ostanu doma.

Prolazimo pokraj katoličke crkve na riječnom otoku, budističkog hrama na vrhu svetog brda, odakle gledamo Kambodžu, sve je isto kao i u Vijetnamu, barem s našeg vidikovca, tu je bilo dosta krvavo dok su Crveni Kmeri vodili glavnu riječ. U budističkom svetištu gledamo kako lokalci prilažu pečene svinje kao prilog bogovima, poslije se ta hrana dijeli siromašnima. Oko hrama je hrpa mesnica koje peku svinje jer se sve poslije seli u hram, vrlo mirisno i poznato Slavoncima.

Dalje nas vodi ka selu koje je cijelo na vodi i ispod svake kuće se ustvari nalazi ograđeni bazen u kojem uzgajaju ribu. Gledamo hranjenje, idemo od kuće do kuće, koje su spojene daskama ispod koje se samo nalazi moćni Mekong, cijele obitelji žive samo od ribogojstva ispod svoje kuće. U muslimanskom selu odmah kužimo razliku u odjevanju i pristupu, no klinci su svugdje isti. Napadaju me 3 klinke od 5-6 godina sa svojim crvkutavim glasovima da kupim nešto krušno, zapakirano u plastične vrećice. Ne mogu kupiti samo od jedne, pa uzimamo od svake ponešto, nije ukusno, dosta je suho, ali nismo ni platili previše. Par klinaca igra odbojku uz vodu, lupaju servise kao veliki. Žene su sve pokrivene oglavljima, posjećujemo i lokalnu džamiju, koja je naravno prazna, došli smo u vrijeme kad nema molitve.

Hrana je i dalje ukusna, kao u ostatku zemlje, samo je ovdje fokus na ribi, i skoro je svaki obrok neki novi riblji specijalitet, pa nastavljamo širenje novih gustatornih spoznaja. Hoteli u kojima spavamo nisu previše posebni u ničemu, osim što nas u jednom napadaju horde letećih mušica, komaraca, pa cijelu noć spavamo s uključenim tamaniteljem letećih gamadi, sutra dan se pametno mažemo od glave do pete, svim mogućim sredstvima za odbijanje komaraca.

Jutarnja vožnja rukavcima nije baš bila sretna za jedan čamac pun stranih turista, nasukali su se pa vozač barke mora u vodu i gura čama ispred nas, sve si mislim jesam li pojeo previše za doručak i hoćemo li i mi zapeti u blato i mulj. Iako se čini da je plitko, ovdje se nikad ne zna, jer poplave znaju biti tako obilne da su čamci jedina opcija, a opet evo vidimo da zna bili i previše plitko, barem za skupinu debelih njemaca.

Ploveće tržnice su ustvari veleprodajne tržnice. Veliki brodovi dovoze hranu i onda mali čamci i barke idu od jednog do drugog i kupuju ono što im treba, te nakon toga se odvoze u svoja sela i tamo preprodaju voće i povrće. Svaki veliki brod ima štap na pramcu, na kojem vise primjerci povrća ili voća koje prodaju, tako da izdaleka znate što ima, pa ako vas ne zanima, nećete ni ići prema njima. Tržnica je dosta živahna, super su nam starije gospođe koje imaju mini restoran u svom čamcu, kuha i hrani ekipu na velikim brodovima, vesla od jednog do drugog, i tako svaki dan.

Jedan lik u svom čamcu vozi i prodaje srećke za lutriju. Birtija u čamcu je naravno nezaobilazna. Puno je brodova koji prevoze i drugu robu, a kako su oni često veći od svih, treba im više prostora, pa im se svi miču. Nevjerojatno je koliko su ovdje svi toliko iskonski povezani s vodom. I mali i veliki znaju veslati i savladavati moćnu rijeku i njene rukavce.

Vodič nas vodi na šetnju, dosta nam je plutanja i vožnje. Hodamo kroz vrtove i dvorišta, pokazuje nam grobnice koje (barem u ovom dijelu Vijetnama) ljudi imaju u dvorištu, tako da brinu za svoje pretke cijelo vrijeme. Što god vidjeli u prirodi, vodič pojašnjava svrhu istoga u kuhinji, naravno, govorimo o biljkama. Zašto je hrana tako jeftina? Zato jer sve moguće raste u divljini i samo trebate otići i ubrati, ili uzgajati. Od začina do zelenjave, za sve ima neku priču i neku informaciju. Inače je pasionirani ljubitelj nogometa, koji štedi lovu da ode u London na nogometnu utakmicu Arsenala.

Opraštamo se od ove regije, nesretni što ne možemo u Kambodžu jer nas čeka dalje putovanje na sjever u središnji dio zemlje, poznat po predivnim gradićima, važnoj povijesti i pješčanim plažama.

Vijetnam za početnike - Saigon - Ho Chi Minh City

Hanoi i Saigon (danas ga zovu Ho Chi Minh City ili HCMC) su povezani vrlo jeftinim vlakom, još jeftinijim busnim linijama, ali i jeftinim avionima kompanije JetStar (nekada Pacific Airlines), a kako smo htjeli što više vremena provesti uživajući a ne putujući, odlučili smo se za let. Udaljenost od oko 2000 kilometara je ugodnije preći u dva sata leta za nešto manje od 40 dolara, umjesto 30 sati vlakom/busom. Toliko je vruće i vlažno, očito je da smo sve bliže ekvatoru, a kraj nas su ogromne površine vode, kažu da u ovom dijelu zemlje imaju po tri berbe riže jer im klima to omogućava (Vijetnam je drugi svjestki izvoznik riže, prvi je u indijskim oraščićima i crnom papru, drugi u kavi odmah iza Brazila). Zemlja toliko plodne zemlje da sve uspijeva rasti i to vrlo kvalitetno i plodno.

Na aerodromu standardna procedura, taksisti nas žele odvući u neki svoj hotel, no mi krećemo direktno prema Pham Ngu Lao, dijelu grada koji je raj za backpackere, od jeftinih hotela/hostela, hrane, dućana, putničkih agencija, turističkih buseva, upravo sve što vam treba za malo tanji džep. Lako nalazimo smještaj uz pomoć Lonely Planeta, kao i u Hanoiu, ništa pretjerano, sve što nam treba za prenoćiti, oprati se, provjeriti poštu na internetu i saznati pregršt inforamcija na recepciji za male novce. Obožavam ovu poplavu konkurencije u Vijetnamu, jer najviše pogoduje putniku koji može birati i birati. S obzirom da je ova četvrt dio prvog distrikta, nalazimo se ustvari u centru grada, pa ćemo dio stvari vidjeti šetajući jer ne treba zaboraviti da u ovom gradu živi 9 milijuna ljudi.

Prvo što smo otkrili je Ben Thanh tržnica, vrlo blizu našeg smještaja, a bitno jer smo odmah odlučili da ćemo tamo jesti svaki puta kad ogladnimo. Naime, tržnica je prepuna malih restorana, koji su ustvari okružuju glavnu zgradu tržnice i svaki nudi nešto drugo i naravno fino i jeftino. Tržnica sama po sebi ima sve, od hrane do suvenira, pa smo odlučili tu napraviti i prvi veći šoping, jer smo najnjušili dobre pregovaračke mogućnosti, tako da se već prvu večer vraćamo u hotel punih vrećica raznoraznih majica s obilježjima ove zemlje, svaka košta otprilike 8 kuna. U ogromnom parku srećemo hrpe zaljubljenih šetača, brojne gospođe koje vježbaju uz glazbu s kasetofona, a s obzirom da su ulice naprosto zakrčene motorima, prvi puta nam pomažu i turistički policajci koji nakratko zaustavljaju promet da bi prošli široki bulevar, iako smo se već i naučili na sjeveru, kako to funkcionira. Fascinira njihova disciplina i minimalizam, načini na koji slažu robu na tržnici, kako parkiraju motore, kako se koriste svi mogući resursi, hm, neobičan jedan narod, vrlo jednostavan i opušten.

Sutra dan razgledavanje, naravno prvo idemo vidjeti famoznu Palaču ujedinjenja, koja je za vrijeme rata bila zgrada vlade Južnog Vijetnama, vrlo moderna i lijepa, kako izvana, tako iznutra. Daljnjom šetnjom brzo otkrivamo koliko šarma ovaj grad ima, te nas opija kombinacija francuskog nasljeđa i vijetnamske učinkovitosti. Pojedine zgrade su toliko europske, da me baš zanima kako njih doživljavaju domaći ljudi odrasli u bazičnim nastambama.

Odlazimo u ratni muzej i nakon par minuta, izlazim van, jer to odista nije gledljivo, u tijeku je izložba slika ljudi koji su se rodili poslije rata s posljedicama koje njihovi roditelji i oni nose od raznoraznih kemijskih oružja, fuj fuj fuj, radije sjedim vani u hladovini i gledam jednu bombu koja je veća od nekog krupnog amerikanca. Pitam se kako to da ameri dolaze gledati sve ovo i što poslije tog obilaska misle o svojoj zemlji. Nalazimo kartu svijeta koja pokazuje geopolitičke odnose Vijetnama i saznajemo da smo mi 150 zemlja s kojom su uspostavljeni odnosi, dok je USA na 155 mjestu. Muzej je raj za one koji vole naoružanje i ratnu mašineriju, helikoptere, avione...

Predivna zgrada gradske vijećnice u koju se ne može ući i spomenik Uncle Hou su dio duge šetnje koju smo nastavili gradom, zatim katolička katedrala Notre Dame, obilazimo i nekoliko budističkih pagoda, gdje koristim svaku priliku da se sakrijem u hladovinu i dođem k sebi od vrućine i znoja. Hodamo po nekim modernim četvrtima s neboderima koji jasno govore u kom smjeru dalje ide ova zemlja, no ja se ipak odlučujem napraviti korak nazad i odlazim na tradicionalnu masažu kod slijepaca.

Rekao bi čovjek da je puno turista, no vrlo je slabo označena lokacija, i mislim da sam jedini bijelac, pa tako da oni koji nešto i vide se čude, dok se maseri samo izmjenjuju na tijelima. Nema zasebnih prostorija, sve je jedna velika soba, a stolovi su odvojeni plahtama koje vise, pa ipak ima malo privatnosti, no zvuci koji dopiru su baš fora. Dovode mi jednog masera i čim je krenuo udarati, nevjerojatno je kako se kuži razlika da se radi o slijepoj osobi, on naime nema vid da vidi vaše tijelo, pa mu je svaki udarac i stisak bitno drugačiji od običnih masaža. Neponovljivo iskustvo, koje je toliko malo koštalo da mi je bilo neugodno pa sam mu ostavio extra napojnicu.

Navečer u kvartu gledamo u koji birc da sjednemo na pivu, no sve je puno stranaca jer smo si tako odabrali, pa biramo prvo slobodno mjesto i pohlepno utažujemo žeđ. Sigurnost putnika je na vrlo visokoj razini, barem ako putujete udvoje, niti jednom nigdje nije bilo znaka neke opasnosti ili povećanog opreza jer nam je nešto sumnjivo.

Jedan od najpopularnijih izleta u okolici Saigona je onaj prema Cu Chi tunelima, svi hoteli prodaju taj izlet, pitanje je samo na koji način želite vidjeti taj zaštićeni ratni memorijal od 121 kilometara podzemnih tunela. Smješten u parku-šumi, odista je famozan u svakom pogledu. Turista ima dosta i to uglavnom domaćih, jer je za njih ovo posebno mjesto prikaza otpora prema silama koje su ih ugnjetavale. Ulazi u tunele su toliko maleni da nam uopće nije jasno kako su se tuda kretali i nosili oružje, hranu i sve što im je bilo potrebno za borbu. Vodiči demonstriraju kako se ulazilo u sekundi u takve prostore i zaista u dvije sekunde čovjek nestane s lica zemlje, a vi se pitate gdje je?!

Naravno, za debele i snažnije zapadnjake su malo proširili jedan dio tunela kako bi se i mi osvjedočili u njihovom iskustvu, vrućina, zagušljivo, zemlja svuda oko vas i debele amerikanke koje se sporo provlače kroz tunel, pa i nije baš neko iskustvo za pamćenje. Ako ste klaustrofobični, ostanite na površini. Osim tunela, tu su razno razni oblici zamki i stupica, malo koja od njih vas ostavlja na životu jednom kad uletite unutra.

Vijetnam za početnike - Sapa

Ok, sad smo u zemlji već neko vrijeme i već se snalazimo u svemu bez problema, pa tako i u procjeni kako do sjeverozapada zemlje i najvećih planinskih vrhova tzv. Tonkinških Alpi. Samostalna organizacija prijevoza do tamo, smještaja, mapa za bauljanje, hrane i svega ostalog jednostavno nema smisla, jer smo našli agenciju koja nam je za 130 dolara po osobi (minimum dvije osobe, veći broj ljudi, cijena ide dolje) osigurala sve to bez muke i razmišljanja, naše je da dođemo dobre volje i puno energije.

Prvi dio puta do Sape je ustvari vožnja noćnim vlakom Hanoi - Lao Cai. Ovako nam je osigurano mjesto u kušet kolima, pa ćemo spavati cijelu noć, jer nas sutra čeka dugi dan hodanja po brdima. Kupe dijelimo s jednim vijetnamskim bračnim parom srednje klase. On je sveučilišni profesor, koji eto zna nešto ruskog, pa pokušavamo komunicirati na mom ruskom iz osnovne škole. Da sam znao da će mi trebati češće, učio bi ga i dalje, no pomaže. Vrlo brzo nakon što smo krenuli, razvlačimo svoje ležajeve i bacamo se na spavanje, jer ćemo u Lao Cai stići u pet i pol ujutro. No, ne ide to baš kako bi mi htjeli. Naš suputnik je jednostavno najglasniji hrkač na svijetu kojeg smo upoznali i cijelu noć smo brojali tračničke pragove koje prolazimo.

Pospani od nespavanja, stižemo u ovaj pogranični gradić (granica s Kinom), koji je kao i svaki grad na granici, dosadan i pun švercera. Kombi nas čeka i vozi odmah u Sapu, planinsko selo, centar turizma u ovom području, na kojem uglavnom žive brojna plemena. Prvi kadrovi koje gledamo iz kombija nam kažu da je ovo bila vrlo dobra odluka, jer nas čeka 3 dana ugodnih podražaja i zanimljivih životnih iskustava. Stižemo u Sapu nakon sat vremena vožnje, vozač nas ostavlja ispred ureda agencije s kojom smo odlučili ići na ovaj izlet, otključano je, ali nema nikoga. Koristimo ovaj prazni prostor i odlučimo se izvaliti na fotelje i odspavati malo prije nego vodič dođe po nas.

Vodič dolazi u 9 po nas, mladac od 21 godinu, gumene čizme, vitak stas, ok engleski, puno znanja oko regije, zaljubljenik u prirodu, no prije nego krenemo na trekking, on nas obaviješava da je bilo dosta kiše ovih dana i da je vrlo blatno, te da budemo sigurni što ćemo nositi sa sobom. Shvaćam da mi je žao cipela koje sam ponio, pa predlažem da odemo do tržnice i potražimo neku obuću, gumene čizme ili slično, ne može biti tako skupo. Čim smo došli na tržnicu, izazivam salve smijeha, moja noga nije po njihovim standardima pa tako ne mogu navući apsolutno ništa osim nekih plastičnih sandala ?!! I njih mogu navući samo zato što su otvorenog tipa, pa mi pola pete viri van, ali kako ćemo biti non stop u blatu, mislim, koga briga. Našoj maloj grupi se priključuje i jedna amerikanka, te cura od vodiča, pa će nas biti petero.

Biznis je toliko razvijen da ima preko nekoliko mini grupa koje kreću istovremeno na trekking, ali naravno, svako u svom smjeru, ovisno o tome što je uzeo u paketu. Stali smo uzeti vodu, obuti novu obuću, obući kabanice jer je kiša već počela, i eventualno kupiti štapove od trske koju prodaju (po mojoj procjeni) šestogodišnji klinci za pola dolara. Gledam jednog malca, bos i mokar, drži dva štapa, i ja kupujem po prvoj cijeni, nekako mi nemoralno pregovarati s ovakvim prodavačem. Hrpa žena iz plemena Hmong (Clintovi susjedi iz filma Grand Torino) i plemena Red Dzao je oko nas i već nam želi prodati suvenire, uglavno ručni rad. Neke od njih samo stoje i gledaju, skoro svaka druga ima bebu na leđima, priljubljenu i šutljivu. Mi niti ne slutimo da će nas one pratiti cijelo vrijeme, samo da bi nam na kraju dana pokušale prodati neki komad ručnog rada. 10-15 kilometara uzbrdo u po blatu s djetetom na leđima. Nisam siguran da sam iti jednom čuo da je dijete zaplakalo. Naravno sve se smiju mojoj obući, bez srama, pokazujući par zubi koje im je ostalo od prilično teškog života.

Ono što slijedi u trekkingu je jednostavno predivno, brojni vrhovi u magli (Fansipan kao najviši vrh Indokine), bezbrojna rižina polja, smještena u brojne terase, potoci i rijeke, blato do koljena, pokoji vodpad, gusta zelena vegetacija i znoj zbog sveprisutne vlage. Stvarno samo slike mogu dočarati ugođaj, pa smo non stop na okidaču, pazeći da se ne oskliznemo i završimo u blatu. Iskreno, samo sam jednom završio na guzici prilikom jednog spuštanja, no s obzirom na stanje moje obuće, super sam i prošao. Prvu večer spavamo u selu Ta Van kod obitelji iz plemena Dzao, koje je najlakše prepoznati po crvenim oglavljima. Svako pleme ovdje ima svoj dress code do kojeg drže već stoljećima. Nije čudo da su se ovdje najduže zadržali jer je regija prilično zabačena, a turizam cvijeta tek zadnjih desetak godina.

Spavamo na tavanu, velike spužve, mreža za komarce, nema tople vode, tako da se perem u planinski hladnoj vodi prije večere koju jedemo zajedno s obitelji. I onda kreće ritual, jer naše pratiteljice iz plemena Hmong žele pazariti i unovčiti cijeli dan boravka s nama tj. hodanja za nama. Svaka nova koja dođe bude otjerana od onih koje su nas pratile iz Sape, jer ipak su se ove žrtvovale. Šoping je skroman, uglavnom se radi o bazičnom nakitu ili nekakvom odjevnom predmetu, torbici, ukrasu, no sve je toliko jeftino da ne kužim kako one mogu s ovakvim cijenama išta napraviti. No pregovaranje je obavezno i dobro se zabavljamo svi skupa, s puno smijeha obavljamo kupovinu i one odlaze u svoja sela na počinak, jer sutra trebaju naći drugu ekipu koju će pratiti na blatnom putu. Stanje mojih stopala je očajno, jer sandala je ipak bila premala, pa imam jedno 7 žuljeva koje pokušavamo sanirati našom priručnom apotekom. Spavamo kao bebe, sve je mirno, čisto, nema nikakvih zvukova osim prirode.

Sutradan hodamo dalje, prizori su uglavnom slični, ali i dalje ostavljaju bez daha, komuniciramo s našim vodičem, šalimo se, upoznajemo na jednom odmorištu dvoje francuza koji imaju jedinu ženu vodiča koja je iz plemena Hmong, lijepo govori engleski, no teško joj je locirati našu malu zemlju, dok je naš vodič bez problema izrecitirao pola nogometne momčadi iz 1998.godine. Na putu srećemo brojne seljane koji se bave svakodnevnim poslovima, ili sa stokom ili u poljima riže, automobila ovdje skoro da nema, jer nema ni ceste, jedino poneki motor zabrunda dolinom. Večer ćemo provesti kod obitelji iz plemena Tay u selu Ban Ho. Smještaj je sličan onome od jučer, jedina je razlika što ovdje jedemo svi skupa s familijom, pa je to iskustvo vrlo zanimljivo, jedu vrlo brzo (bolje reći žderu), ali nema debelih ljudi, najstariji sin nam pokazuje kako se peca u planinskoj rijeci, previjamo moje žuljevite rane, otac familije nas nudi nekim čudnim voćem koje raste na debelim stablima u dvorištu, pokušavamo komunicirati s domaćinima, saznati nešto više o njima, kako žive, čemu teže u životu, mali klinci se valjaju po podu, privlačeći našu pozornost, uh, dođe ti da se pitaš tko živi sretnije i zdravije...

Sutra dan nastavljamo trek prema Sapi, no toliko je blatno, a moji žuljevi pucaju, pa se dogovaramo da nam skrate put i pošalju neko vozilo do glavne ceste. Utrpavamo se svi koliko nas ima i kreće pravi blatni off road. U Sapi idemo do poznate tržnice (svako selo ima svoj tržni dan) i divimo se šarenilu koje tamo srećemo, jer svako pleme dolazi u svojoj nošnji (tj. svakodnevnoj obleki), pa nas i tamo nude koje kakvim lokalnim proizvodima. Hodajući ugledam brijača koji na nekim stepenicama šiša lokalnog dečka, pogleda me cijelog zaraslog i samo očima daje signal da je slobodan za mene, dogovaramo se za cijenu i on miče mušteriju naglim pokretom i stavlja mene u stolicu. Ovaj lik se ne buni, sigurno će meni naplatiti toliko da njemu može i pokloniti šišanje. Brije mi glavu i bradu vrlo stručno, te mi detaljno čisti uši vrlo neobičnim alatom, i sam se čudim što mi to izlazi van.

U Sapi je živo, ima restorana, hotela, odavde kreće većina trekova i ekspedicija, klinci trče da nam očiste cipele, no moje sandale su već završile u košu, ali ajde, možete očistiti i ove koje imam na nogama. Vodič dolazi po svoju napojnicu, opraštamo se od njega, dolazi kombi i krećemo opet prema granici i vlaku koji će nas prevesti do Hanoia. Ovaj puta nema hrkanja, previše smo iscrpljeni i spavamo u roku odmah. Sretni i zadovoljni, ispunjeni raznim doživljajima, stižemo u Hanoi u ranu zoru.

Vijetnam za početnike - Hanoi

Povratak u Hanoi, hotelska soba nas očekuje, ovaj puta dobivamo i nešto bolju sobu, ali i dalje smo u staroj četvrti glavnog grada. Tu se nalazi većina hotela niže kategorije, koji nude ono najbitnije, krov nad glavom, čistu sobu i kupaonu, osnovni doručak, internet i dovoljno informacija na recepciji.
U staroj četvrti su ulice podijeljene po vrstama 'biznisa', pa tako u svakoj dominira grupa proizvoda koja se prodaje po cijeloj ulici, npr. ulica ženskih haljina, ulica voća, ulica ruksaka, ulica metala...itditd, takav oblik grupiranja poslova u jednoj ulici je čest u Aziji, tako da nemate razloga lutati okolo po gradu, jer sve što vam treba je naći pravu ulicu.

Zgrade su vrlo stare, utjecaji francuza u arhitekturi se vidi i danas, tako je ovaj mix zapada i istoka prilično zanimljiv, iako ponekad zbrkan količinom ljudi i motora i rikši na ulici. Borba za svakog kupca je nemilosrdna, jedino što se svima pristupa s određenom pažnjom, nećete biti zaobiđeni ili ignorirani.

Hanoi je dosta velik, cca 7 milijuna ljudi živi ovdje, pa je pitanje koliko dana provesti ovdje da se sve vidi, što je važno, dok je drugo pitanje, kako? Sam ili s agencijom? Agencije nude cjelodnevne ture po gradu unutar kojeg vam pokažu ono najbitnije, a kako ih je puno, zaista se može birati i birati. Teško je reći koja je bolja, no generalno, bitno je da lova ostaje tu u zemlji i da se ne financira neki veliki lanac. Najčešće je u turu uključen i ručak, a i dobivate informacije iz prve ruke od lokalnog vodiča.

Što obići, vidjeti? Svakako treba vidjeti mauzolej Ho Chi Minha, ponosa Vijetnama. Jedan vodič nam je ispričao nevjerojatnu priču, koju smo poslije čuli nekoliko puta. Stric Ho (kako su ga popularno zvali) je bio vrlo skroman čovjek i prije smrti je tražio da se od njegovog lika ne rade nikakve egzibicije, jer je vidio kako su drugi komunistički lideri napravili sebi svoja zadnja počivališta, jedini cilj koji je imao za života je bio ujediniti Vijetnam i osloboditi ga od utjecaja onih koji su ga iskorištavali. Međutim, nisu ga poslušali, pa su tako balzamirali, sagradili mu mauzolej i izložili svima na promatranje.

U obilasku njegovih radnih prostorija i muzeja, dobivate osjećaj koliko je on ovdje cijenjen. U dugim redovima je najviše domaćih ljudi, od klinaca do staraca i svi na velikoj vrućini strpljivo čekaju da dođu na red pogledati njegovu ostavštinu.

Nadalje, svakako je dobro obići One Pillar pagodu, najstariji hram pismenosti, koji je bio jedan od prvih univerziteta osnovan prije skoro 1000 godina, nekoliko muzeja revolucije i rata, u kojima se vidi previše oružja i podsjetnika na bol. A to je nešto što ova zemlja ne želi zaboraviti. Rane su duboke, iako su oni oprostili svima koji su ih ugnjetavali i danas prilično dobro zarađuju na turistima upravo iz zemalja koji su ih najviše gazili, Amerikanaca, Francuza, Kineza i Japanaca.

Hoan Kiem jezero se nalazi odmah pokraj stare četvrti i zanimljivo je šetalište u večernjim satima, oko jezera kruže mladi na motorima kojih je bezbroj, i dok se voze, razmjenjuju poruke na mobitelima, pričaju, druže se, prije nego stanu negdje sa strane i odluče pojesti nešto lagano iz ponude uličnih  restorana. Zamislite da dobro kuhate jedno jelo, odete na najbliži trg ili prostor kojem kruže ljudi, instalirate svoju pećnicu ili naložite vatru, stavite oko sebe par malih klupčica ili spužvi, i eto vam restorana. Nema komunalih redara ili zagrebparkinga da vas makne odande, kupci dolaze vrlo brzo. Obzirom da je većina hrane koja se tako prodaje, kuhana ili pečena, nema veće opasnosti od bilo kakve zaraze.

Bia Hoi (svježe pivo) je natpis koji stoji praktički na svakom uglu. Dovoljno je imati bilokakav lokal, male plastične sjedalice (kao da ste ih kupili u Ikei za klince), izbacite ih na ulicu ili pločnik i prvi gosti dolaze. Domaća točena piva je omiljen napitak i lokalnim ljudima i strancima, te je neki poseban doživljaj dijeliti ovaj dokoni običaj s domaćim ljudima. Svakako je dobra zabava prije nego posjetite vrlo neobičan lutkarsko kazalište na vodi. To je posebna tradicija u ovom dijelu zemlje i čak i svjetska atrakcija, jer su svi izvođači u vodi cijelo vrijeme predstave, no gledatelji vide samo lutke, i čuju pjevače koji su sa strane. Naravno, pitamo se kako to izvode, a da se ne utope ili kako dolaze po zrak, zaranjaju li svako malo...nismo saznali, naime, to je i danas velika tajna, jer se glumci regrutiraju iz jednog obližnjeg sela, koji jedini znaju kako to raditi, te ne žele podijeliti svoj zanat s drugima. Ako sjedite bliže podiju, sigurno ćete biti malo mokri od prskanja lutaka. Predstave se naravno izvode na vijetnamskom jeziku, cijene su malo veće od ostalih ulaznica, no vrijedi pogledati ovu neobičnu lutkarsku predstavu. Klinci obožavaju ići tamo.

S obzirom na blizinu, dobra je opcija otići na jednodnevni izlet u Tam Coc i Hoa Lu. Sve agencije spajaju ova dva lokaliteta u cjelodnevni izlet. Malo ćete vidjeti ruralni dio sjevernog Vijetnama, malo ćete posjetiti lokalitete prvog glavnog grada iz 10.stoljeća i domove prvih kraljeva, te tri grote na rijeci, okružene rižnim poljima, koje su kao Halong Bay ali na obali. Kraške stijene do kojih se vozi malim čamcima, koje voze uglavnom žene i to veslaju svojim nogama, sunce vas može opako spržiti u vožnji ukoliko ne kupite tradicionalni azijski šešir. Svakako vrijedi posjeta.

Vijetnam za početnike - Zaljev Halong - Halong Bay

Putovanje u Vijetnam odista ne zahtjeva previše pripreme oko rezervacija i organizacije, dovoljno je ugrubo znati kamo želiš ići, a sve se obavlja na licu mjesta. Brzim surfanjem oko toga kako ćemo ići u zaljev Halong (Halong Bay), smo zaključili da je najbolje uzeti najbolje. Kako je Vijetnam jeftin, za ovaj izlet smo odlučili potrošiti malo više novaca, jer želimo neponovljivo iskustvo za sva naša čula.

Prvo smo odabrali najbolju džunku (junk) - stari kineski brod, čija gradnja datira u daleku povijest. Oni su i danas u upotrebi upravo najviše u ovom dijelu Južnokineskog mora. Našli smo agenciju koja plovi s njima bez većih problema. Kabine su klimatizirane, svaka ima svoju kupaonicu i sanitarije, hrana obećava, tura čisto zgodna. Rezevirali iz hotela, ekipa došla po lovu i dali nam upute, kada dolaze po nas.

Od Hanoia do zaljeva Halong je oko tri sata vožnje kombijem od agencije, unutar kojega vam se pružaju prvi zanimljivi vidici izvan glavnog grada. Upoznajemo se sa svojim suptnicima, izmjenjujemo informacije oko toga tko je odakle, tko kuda putuje i što je već prošao, te dobivamo zanimljive preporuke. Čim smo došli u Halong City, voze nas dalje u luku i slijedi ukrcavanje, gledamo koji će nas brod zapasti, i stvarno, izabrali smo najveći i naljepši te usudim se reći i najodržavaniji brod. Ovo iskustvo nas košta 100 dolara po glavi i u cijenu je uključeno sve unutar ta dva dana koje ćemo provesti na brodu, i vožnja iz Hanoia i povratak, i kruzarenje i hrana i izleti i cuga. Ima i budget opcija, no kad smo vidjeli te brodove, nije nam bilo žao, znali smo da si želimo priuštiti malo luksuza.

Brod brzo isplovljava, te vrlo brzo se približavamo ovim neobičnim kamenim formacijama u moru. Legenda kaže da ove stijene imaju nekakve veze sa zmajevima iz daleke prošlosti. Stvarnost je vrlo opčinjavajuća s prizorima brojnih stijena između kojih plovimo, koje su u svojoj nedostupnosti toliko privlačne, da te srce boli što se ne možeš popeti na većinu njih.

Hrana na brodu je izvrsna, posebno lijepo dekorirana i guštamo u svakom zalogaju. Iako podsjeća na kinesku, ipak se osjeti razlika, po meni čak i finija od ostale azijske kuhinje. Kabine su male, obložene drvetom, tradicionalni kreveti od drveta, te je baš poseban gušt provoditi vrijeme na džunki. Posebno je zanimljivo biti na krovu broda i posmatrati sve ljepote kraj kojih prolazimo. Osoblje na brodu nevjerojatno uslužno i ljubazno, vidi se da smo platili ekstra. Ostali putnici su uglavnom iz anglo-saksonskih zemalja, pa smo mi uz jedan brazilski par, prava atrakcija, jer dolazimo iz tako male i nepoznate zemlje.

Kupanje u južnokineskom moru i nije neki doživljaj, voda je pretopla, mutna, plaže su pješčane, pa je to jedini gušt u kupanju. Većina gostiju na plažama su naravno stranci, domaći kao da ne doživljavaju ove blagodati ili su se pak navikli. Sela na vodi su posebna priča, Imaju sve što im treba za život upravo na vodi, u pravilu su blizu neke stijene, čamac ima svaka kuća, žene voze male čamce koji glume dućan ili birtiju i idu od broda do broda ili od sela do sela. I nama se nudi ako želimo voziti kajak po zaljevu, no prelijeni smo i ostajemo uživati na brodu.

Nekad sam gledao ove prizore na Discovery-u, a sada smo tu. Vode nas na izlete po špiljama i mjestima koja su posebna u ovom zaljevu, tako da je non stop neki 'muving'. Dobro iskorišten potencijal ovog zaljeva koji spada u najljepše na svijetu i naravno, zaštićeno je oznakom UNESCO-a kao dio svjetske baštine. Eto kako se krševite stijene mogu dobro iskoristiti u promidžbene svrhe. Posjet jednoj od tih špilja nas vraća doma, jer ovakve stvari se lako mogu vidjeti i kod nas, pa se eto malo čudimo sličnostima koje vidimo.

Navečer ležimo na krovu broda, gledamo zvijezde, oko nas ostali brodovi usidreni, sa svojim malim svijetlima, čine poseban ugođaj ovoj čarobnoj atmosferi. Pričamo o smislu života, budućnosti, relaksiramo se tako daleko od kuće, bezbrižni i smireni. Nakon 48 sati ugađanja i uživanja, vraćamo se u Hanoi, koji nas čeka u svojoj vrevi ljudi, motocikala, zvukova...spremni za nastavak putovanja.