Vijetnam za početnike - Mekong delta

Jedna od najpoznatijih regija u Vijetnamu, koja je praktički uključena u svako putovanje u ovu predivnu zemlju, je svakako delta rijeke Mekong, na krajnjem jugu zemlje. Ova moćna rijeka izvirne negdje ispod Tibeta i prolazi kroz zemlje Indokine, prije nego se ulije u Južnokinesko more. Ova rijeka u slobodnom prijevodu bi bila Majka rijeka, i ona to odista predstavlja za brojno stanovništvo ove regije. Neki prijevodi ovu rijeku zovu Velikom, a drugi rijekom devet zmajeva, jer se rijeka u zadnjem toku razdvaja na devet krakova i predstavlja novih devet rijeka. Kažu da se samo u delti Mekoga proizvede više riže nego u Japanu i Koreji zajedno.

Delta je toliko široka i rasprostranjena da se već u prvim kilometrima od Saigona osjeća i vidi njen utjecaj. Ići samostalno je vjerojatno fora, no i ovaj puta zbog vremenskog ograničenja, kupujemo mini aranžman od tri dana preko lokalne agencije i u društvu para iz Belgije krećemo prema delti, skupa sa vozačem kombija i nevjerojatno iskusnim i informiranim vodičem. Agencija je pouzdana, Sinhbalo, i organizira putovanja po cijelom Vijetnamu, preporučamo!

Mala smo grupa, pa smo dosta i fleksibilni, tako da možemo stati gdje hoćemo i kad hoćemo, ali imamo i okvrini itinerer unutar kojega ćemo posjetiti gradove Chau Doc, Can Tho (koji je veći od Zagreba), selo Cham naroda, inače muslimansko, što nije uobičajeno u ovoj dominantno budističkoj zemlji, penjat ćemo se na svetu planinu na granici sa Kambodžom odakle puca panoramski pogled na susjede, ići ćemo u rezervat ptica, vozit ćemo se uskim kanalima rukavaca rijeke, te naravno posjetiti poznate tržnice na vodi i obaviti kakav šoping.

Već na prvom stajanju, vodič nas vodi na najjeftiniju kavu na svijetu, po našem grubom izračunu šalica košta oko 40 lipa i s obzirom na njihovu ozbiljnost u proizvodnji, mogu samo reći da je vrlo fina i snažna. Vrlo brzo nakon toga se ukrcavamo na riječni trajekt i kako ćemo poslije otkriti, često ćemo korisiti ovo transportno sredstvo. Izlazimo van guštati na zrak, naravno, odmah privlačimo pozornost lokalnih ljudi, vodič nas uvodi pričom u regiju i već sad kužimo kako će ovo biti vrlo zabavno i korisno iskustvo. Vodič je dosta fleksibilan pa nas pita što nas zanima, te da prilagodi svoje vođenje našim interesima, pa nas tako na prvo razgledavanje vodi u jednu seosku obitelj koja se bavi proizvodnjom mirisnih budističkih štapića. Gledamo kako žena nevjerojatnom brzinom ručno proizvodi jedan štapić za drugim, zatim druga odnosi na sušenje, raspoređene u cvjetove pune štapića, moja suputnica pokušava napraviti jedan, jer izgleda jednostavno, no naravno, majstor je majstor, a početnik se brzo zbuni, u svakom slučaju se domaći zabavljaju našim pokušajima.

Slijedeća stanica su ptice tj. jedno neobično ogromno dvorište koje izgleda kao mala prašuma i u kojem se nalaze stotine i stotine ptica, koje se ovdje druže, pare, jedu i naravno seru na posjetitelje, jer da bi se popeli na mjesto odakle ćemo ih dobro vidjeti, moramo proći ispod gustih krošnji po stazama uz jedan rukavac. Red slikanja, male curice koje nas žicaju da nešto kupimo od njih, i idemo dalje.

Sve ovo izlgleda kao jedna velika neurbana Venecija, jer je svuda oko nas voda, a ceste po kojima se vozimo i nisu baš reprezentativne, pune rupa, često su i radovi na cesti, pa radimo obilaske, očito je puno korisnije imati čamac, pa nam se i to događa, jer čim smo pomislili, to se i dogodilo, i vozimo se rukavcima Mekonga, gledajući bogatu zelenu prirode, kuće koje su postavljene na visokim stupovima od drveta, praktički se vozimo kroz dvorišta ljudi koji tu žive. Voda je toliko prljava da je njena prirodna boja smeđa, no to ne spriječava klince da se kupaju, majke da peru robu ili ispiru hranu, sva kanalizacija ide u rijeku...iole gadljivi ljudi neka ostanu doma.

Prolazimo pokraj katoličke crkve na riječnom otoku, budističkog hrama na vrhu svetog brda, odakle gledamo Kambodžu, sve je isto kao i u Vijetnamu, barem s našeg vidikovca, tu je bilo dosta krvavo dok su Crveni Kmeri vodili glavnu riječ. U budističkom svetištu gledamo kako lokalci prilažu pečene svinje kao prilog bogovima, poslije se ta hrana dijeli siromašnima. Oko hrama je hrpa mesnica koje peku svinje jer se sve poslije seli u hram, vrlo mirisno i poznato Slavoncima.

Dalje nas vodi ka selu koje je cijelo na vodi i ispod svake kuće se ustvari nalazi ograđeni bazen u kojem uzgajaju ribu. Gledamo hranjenje, idemo od kuće do kuće, koje su spojene daskama ispod koje se samo nalazi moćni Mekong, cijele obitelji žive samo od ribogojstva ispod svoje kuće. U muslimanskom selu odmah kužimo razliku u odjevanju i pristupu, no klinci su svugdje isti. Napadaju me 3 klinke od 5-6 godina sa svojim crvkutavim glasovima da kupim nešto krušno, zapakirano u plastične vrećice. Ne mogu kupiti samo od jedne, pa uzimamo od svake ponešto, nije ukusno, dosta je suho, ali nismo ni platili previše. Par klinaca igra odbojku uz vodu, lupaju servise kao veliki. Žene su sve pokrivene oglavljima, posjećujemo i lokalnu džamiju, koja je naravno prazna, došli smo u vrijeme kad nema molitve.

Hrana je i dalje ukusna, kao u ostatku zemlje, samo je ovdje fokus na ribi, i skoro je svaki obrok neki novi riblji specijalitet, pa nastavljamo širenje novih gustatornih spoznaja. Hoteli u kojima spavamo nisu previše posebni u ničemu, osim što nas u jednom napadaju horde letećih mušica, komaraca, pa cijelu noć spavamo s uključenim tamaniteljem letećih gamadi, sutra dan se pametno mažemo od glave do pete, svim mogućim sredstvima za odbijanje komaraca.

Jutarnja vožnja rukavcima nije baš bila sretna za jedan čamac pun stranih turista, nasukali su se pa vozač barke mora u vodu i gura čama ispred nas, sve si mislim jesam li pojeo previše za doručak i hoćemo li i mi zapeti u blato i mulj. Iako se čini da je plitko, ovdje se nikad ne zna, jer poplave znaju biti tako obilne da su čamci jedina opcija, a opet evo vidimo da zna bili i previše plitko, barem za skupinu debelih njemaca.

Ploveće tržnice su ustvari veleprodajne tržnice. Veliki brodovi dovoze hranu i onda mali čamci i barke idu od jednog do drugog i kupuju ono što im treba, te nakon toga se odvoze u svoja sela i tamo preprodaju voće i povrće. Svaki veliki brod ima štap na pramcu, na kojem vise primjerci povrća ili voća koje prodaju, tako da izdaleka znate što ima, pa ako vas ne zanima, nećete ni ići prema njima. Tržnica je dosta živahna, super su nam starije gospođe koje imaju mini restoran u svom čamcu, kuha i hrani ekipu na velikim brodovima, vesla od jednog do drugog, i tako svaki dan.

Jedan lik u svom čamcu vozi i prodaje srećke za lutriju. Birtija u čamcu je naravno nezaobilazna. Puno je brodova koji prevoze i drugu robu, a kako su oni često veći od svih, treba im više prostora, pa im se svi miču. Nevjerojatno je koliko su ovdje svi toliko iskonski povezani s vodom. I mali i veliki znaju veslati i savladavati moćnu rijeku i njene rukavce.

Vodič nas vodi na šetnju, dosta nam je plutanja i vožnje. Hodamo kroz vrtove i dvorišta, pokazuje nam grobnice koje (barem u ovom dijelu Vijetnama) ljudi imaju u dvorištu, tako da brinu za svoje pretke cijelo vrijeme. Što god vidjeli u prirodi, vodič pojašnjava svrhu istoga u kuhinji, naravno, govorimo o biljkama. Zašto je hrana tako jeftina? Zato jer sve moguće raste u divljini i samo trebate otići i ubrati, ili uzgajati. Od začina do zelenjave, za sve ima neku priču i neku informaciju. Inače je pasionirani ljubitelj nogometa, koji štedi lovu da ode u London na nogometnu utakmicu Arsenala.

Opraštamo se od ove regije, nesretni što ne možemo u Kambodžu jer nas čeka dalje putovanje na sjever u središnji dio zemlje, poznat po predivnim gradićima, važnoj povijesti i pješčanim plažama.

Vijetnam za početnike - Saigon - Ho Chi Minh City

Hanoi i Saigon (danas ga zovu Ho Chi Minh City ili HCMC) su povezani vrlo jeftinim vlakom, još jeftinijim busnim linijama, ali i jeftinim avionima kompanije JetStar (nekada Pacific Airlines), a kako smo htjeli što više vremena provesti uživajući a ne putujući, odlučili smo se za let. Udaljenost od oko 2000 kilometara je ugodnije preći u dva sata leta za nešto manje od 40 dolara, umjesto 30 sati vlakom/busom. Toliko je vruće i vlažno, očito je da smo sve bliže ekvatoru, a kraj nas su ogromne površine vode, kažu da u ovom dijelu zemlje imaju po tri berbe riže jer im klima to omogućava (Vijetnam je drugi svjestki izvoznik riže, prvi je u indijskim oraščićima i crnom papru, drugi u kavi odmah iza Brazila). Zemlja toliko plodne zemlje da sve uspijeva rasti i to vrlo kvalitetno i plodno.

Na aerodromu standardna procedura, taksisti nas žele odvući u neki svoj hotel, no mi krećemo direktno prema Pham Ngu Lao, dijelu grada koji je raj za backpackere, od jeftinih hotela/hostela, hrane, dućana, putničkih agencija, turističkih buseva, upravo sve što vam treba za malo tanji džep. Lako nalazimo smještaj uz pomoć Lonely Planeta, kao i u Hanoiu, ništa pretjerano, sve što nam treba za prenoćiti, oprati se, provjeriti poštu na internetu i saznati pregršt inforamcija na recepciji za male novce. Obožavam ovu poplavu konkurencije u Vijetnamu, jer najviše pogoduje putniku koji može birati i birati. S obzirom da je ova četvrt dio prvog distrikta, nalazimo se ustvari u centru grada, pa ćemo dio stvari vidjeti šetajući jer ne treba zaboraviti da u ovom gradu živi 9 milijuna ljudi.

Prvo što smo otkrili je Ben Thanh tržnica, vrlo blizu našeg smještaja, a bitno jer smo odmah odlučili da ćemo tamo jesti svaki puta kad ogladnimo. Naime, tržnica je prepuna malih restorana, koji su ustvari okružuju glavnu zgradu tržnice i svaki nudi nešto drugo i naravno fino i jeftino. Tržnica sama po sebi ima sve, od hrane do suvenira, pa smo odlučili tu napraviti i prvi veći šoping, jer smo najnjušili dobre pregovaračke mogućnosti, tako da se već prvu večer vraćamo u hotel punih vrećica raznoraznih majica s obilježjima ove zemlje, svaka košta otprilike 8 kuna. U ogromnom parku srećemo hrpe zaljubljenih šetača, brojne gospođe koje vježbaju uz glazbu s kasetofona, a s obzirom da su ulice naprosto zakrčene motorima, prvi puta nam pomažu i turistički policajci koji nakratko zaustavljaju promet da bi prošli široki bulevar, iako smo se već i naučili na sjeveru, kako to funkcionira. Fascinira njihova disciplina i minimalizam, načini na koji slažu robu na tržnici, kako parkiraju motore, kako se koriste svi mogući resursi, hm, neobičan jedan narod, vrlo jednostavan i opušten.

Sutra dan razgledavanje, naravno prvo idemo vidjeti famoznu Palaču ujedinjenja, koja je za vrijeme rata bila zgrada vlade Južnog Vijetnama, vrlo moderna i lijepa, kako izvana, tako iznutra. Daljnjom šetnjom brzo otkrivamo koliko šarma ovaj grad ima, te nas opija kombinacija francuskog nasljeđa i vijetnamske učinkovitosti. Pojedine zgrade su toliko europske, da me baš zanima kako njih doživljavaju domaći ljudi odrasli u bazičnim nastambama.

Odlazimo u ratni muzej i nakon par minuta, izlazim van, jer to odista nije gledljivo, u tijeku je izložba slika ljudi koji su se rodili poslije rata s posljedicama koje njihovi roditelji i oni nose od raznoraznih kemijskih oružja, fuj fuj fuj, radije sjedim vani u hladovini i gledam jednu bombu koja je veća od nekog krupnog amerikanca. Pitam se kako to da ameri dolaze gledati sve ovo i što poslije tog obilaska misle o svojoj zemlji. Nalazimo kartu svijeta koja pokazuje geopolitičke odnose Vijetnama i saznajemo da smo mi 150 zemlja s kojom su uspostavljeni odnosi, dok je USA na 155 mjestu. Muzej je raj za one koji vole naoružanje i ratnu mašineriju, helikoptere, avione...

Predivna zgrada gradske vijećnice u koju se ne može ući i spomenik Uncle Hou su dio duge šetnje koju smo nastavili gradom, zatim katolička katedrala Notre Dame, obilazimo i nekoliko budističkih pagoda, gdje koristim svaku priliku da se sakrijem u hladovinu i dođem k sebi od vrućine i znoja. Hodamo po nekim modernim četvrtima s neboderima koji jasno govore u kom smjeru dalje ide ova zemlja, no ja se ipak odlučujem napraviti korak nazad i odlazim na tradicionalnu masažu kod slijepaca.

Rekao bi čovjek da je puno turista, no vrlo je slabo označena lokacija, i mislim da sam jedini bijelac, pa tako da oni koji nešto i vide se čude, dok se maseri samo izmjenjuju na tijelima. Nema zasebnih prostorija, sve je jedna velika soba, a stolovi su odvojeni plahtama koje vise, pa ipak ima malo privatnosti, no zvuci koji dopiru su baš fora. Dovode mi jednog masera i čim je krenuo udarati, nevjerojatno je kako se kuži razlika da se radi o slijepoj osobi, on naime nema vid da vidi vaše tijelo, pa mu je svaki udarac i stisak bitno drugačiji od običnih masaža. Neponovljivo iskustvo, koje je toliko malo koštalo da mi je bilo neugodno pa sam mu ostavio extra napojnicu.

Navečer u kvartu gledamo u koji birc da sjednemo na pivu, no sve je puno stranaca jer smo si tako odabrali, pa biramo prvo slobodno mjesto i pohlepno utažujemo žeđ. Sigurnost putnika je na vrlo visokoj razini, barem ako putujete udvoje, niti jednom nigdje nije bilo znaka neke opasnosti ili povećanog opreza jer nam je nešto sumnjivo.

Jedan od najpopularnijih izleta u okolici Saigona je onaj prema Cu Chi tunelima, svi hoteli prodaju taj izlet, pitanje je samo na koji način želite vidjeti taj zaštićeni ratni memorijal od 121 kilometara podzemnih tunela. Smješten u parku-šumi, odista je famozan u svakom pogledu. Turista ima dosta i to uglavnom domaćih, jer je za njih ovo posebno mjesto prikaza otpora prema silama koje su ih ugnjetavale. Ulazi u tunele su toliko maleni da nam uopće nije jasno kako su se tuda kretali i nosili oružje, hranu i sve što im je bilo potrebno za borbu. Vodiči demonstriraju kako se ulazilo u sekundi u takve prostore i zaista u dvije sekunde čovjek nestane s lica zemlje, a vi se pitate gdje je?!

Naravno, za debele i snažnije zapadnjake su malo proširili jedan dio tunela kako bi se i mi osvjedočili u njihovom iskustvu, vrućina, zagušljivo, zemlja svuda oko vas i debele amerikanke koje se sporo provlače kroz tunel, pa i nije baš neko iskustvo za pamćenje. Ako ste klaustrofobični, ostanite na površini. Osim tunela, tu su razno razni oblici zamki i stupica, malo koja od njih vas ostavlja na životu jednom kad uletite unutra.