Putovanje u Vijetnam odista ne zahtjeva previše pripreme oko rezervacija i organizacije, dovoljno je ugrubo znati kamo želiš ići, a sve se obavlja na licu mjesta. Brzim surfanjem oko toga kako ćemo ići u zaljev Halong (Halong Bay), smo zaključili da je najbolje uzeti najbolje. Kako je Vijetnam jeftin, za ovaj izlet smo odlučili potrošiti malo više novaca, jer želimo neponovljivo iskustvo za sva naša čula.
Prvo smo odabrali najbolju džunku (junk) - stari kineski brod, čija gradnja datira u daleku povijest. Oni su i danas u upotrebi upravo najviše u ovom dijelu Južnokineskog mora. Našli smo agenciju koja plovi s njima bez većih problema. Kabine su klimatizirane, svaka ima svoju kupaonicu i sanitarije, hrana obećava, tura čisto zgodna. Rezevirali iz hotela, ekipa došla po lovu i dali nam upute, kada dolaze po nas.
Od Hanoia do zaljeva Halong je oko tri sata vožnje kombijem od agencije, unutar kojega vam se pružaju prvi zanimljivi vidici izvan glavnog grada. Upoznajemo se sa svojim suptnicima, izmjenjujemo informacije oko toga tko je odakle, tko kuda putuje i što je već prošao, te dobivamo zanimljive preporuke. Čim smo došli u Halong City, voze nas dalje u luku i slijedi ukrcavanje, gledamo koji će nas brod zapasti, i stvarno, izabrali smo najveći i naljepši te usudim se reći i najodržavaniji brod. Ovo iskustvo nas košta 100 dolara po glavi i u cijenu je uključeno sve unutar ta dva dana koje ćemo provesti na brodu, i vožnja iz Hanoia i povratak, i kruzarenje i hrana i izleti i cuga. Ima i budget opcija, no kad smo vidjeli te brodove, nije nam bilo žao, znali smo da si želimo priuštiti malo luksuza.
Brod brzo isplovljava, te vrlo brzo se približavamo ovim neobičnim kamenim formacijama u moru. Legenda kaže da ove stijene imaju nekakve veze sa zmajevima iz daleke prošlosti. Stvarnost je vrlo opčinjavajuća s prizorima brojnih stijena između kojih plovimo, koje su u svojoj nedostupnosti toliko privlačne, da te srce boli što se ne možeš popeti na većinu njih.
Hrana na brodu je izvrsna, posebno lijepo dekorirana i guštamo u svakom zalogaju. Iako podsjeća na kinesku, ipak se osjeti razlika, po meni čak i finija od ostale azijske kuhinje. Kabine su male, obložene drvetom, tradicionalni kreveti od drveta, te je baš poseban gušt provoditi vrijeme na džunki. Posebno je zanimljivo biti na krovu broda i posmatrati sve ljepote kraj kojih prolazimo. Osoblje na brodu nevjerojatno uslužno i ljubazno, vidi se da smo platili ekstra. Ostali putnici su uglavnom iz anglo-saksonskih zemalja, pa smo mi uz jedan brazilski par, prava atrakcija, jer dolazimo iz tako male i nepoznate zemlje.
Kupanje u južnokineskom moru i nije neki doživljaj, voda je pretopla, mutna, plaže su pješčane, pa je to jedini gušt u kupanju. Većina gostiju na plažama su naravno stranci, domaći kao da ne doživljavaju ove blagodati ili su se pak navikli. Sela na vodi su posebna priča, Imaju sve što im treba za život upravo na vodi, u pravilu su blizu neke stijene, čamac ima svaka kuća, žene voze male čamce koji glume dućan ili birtiju i idu od broda do broda ili od sela do sela. I nama se nudi ako želimo voziti kajak po zaljevu, no prelijeni smo i ostajemo uživati na brodu.
Nekad sam gledao ove prizore na Discovery-u, a sada smo tu. Vode nas na izlete po špiljama i mjestima koja su posebna u ovom zaljevu, tako da je non stop neki 'muving'. Dobro iskorišten potencijal ovog zaljeva koji spada u najljepše na svijetu i naravno, zaštićeno je oznakom UNESCO-a kao dio svjetske baštine. Eto kako se krševite stijene mogu dobro iskoristiti u promidžbene svrhe. Posjet jednoj od tih špilja nas vraća doma, jer ovakve stvari se lako mogu vidjeti i kod nas, pa se eto malo čudimo sličnostima koje vidimo.
Navečer ležimo na krovu broda, gledamo zvijezde, oko nas ostali brodovi usidreni, sa svojim malim svijetlima, čine poseban ugođaj ovoj čarobnoj atmosferi. Pričamo o smislu života, budućnosti, relaksiramo se tako daleko od kuće, bezbrižni i smireni. Nakon 48 sati ugađanja i uživanja, vraćamo se u Hanoi, koji nas čeka u svojoj vrevi ljudi, motocikala, zvukova...spremni za nastavak putovanja.
Jutro je. Čekamo bus da dođe po nas i odvede u razgledavanje vijetnamske prijestolnice. Doručak klasični zapadni, tost i “dječije radosti” (pekmez & putar), nije mi se dalo mlatiti po jajima tj.omletu. Vrat ukočen jer u ovoj sobi mi klima dere direktno u moju stranu kreveta. Čudno, kao da još nisam spavao dvije noći u istom krevetu, non stop neke promjene. Srećom je ista osoba u njemu, zabrinuo bih se za tolike šetnje od postelje do postelje. Pokušavam se sjetiti kako samo uopće dospjeli amo, temo nekad prije samo 5 dana smo krenuli iz Zagreba, pa sletiti u Ljubljani da pokupimo još kojeg putnika za Istanbul, pričekali slijedeći let do Pekinga, gdje smo trčali s ruksacima na novi “check-in” za Hanoi, ali preko Guangzhoua (nekad Kanton, grad u južnoj Kini). Kako smo mijenjali avione i vremenske zone, mijenjali su se i naši suputnici.
Od domaćih do “domaćih” ali sa nešto iskošenim očima, laganijom građom tijela ,crnom kosom i tamnim očima, te žutom/smeđom puti. U avionu iz Pekinga do Hanoia smo bili rijetki zapadnjaci, i to se kuži, jer smo rijetka pojava, pa nas svi pogledavaju sa znatiželjom. Letimo China Southern Airlines koja se u svom magazinu hvali da je 9 kompanija na svijetu po broju prevezenih putnika, a ima svega 2 leta za Evropu; to jasno govori kojim stopama i ovaj segment kineskog gospodarstva grabi. Jedino im se ne mijenjaju navike tako brzo. Slabo slušaju (ili uopće ne) domaćicu aviona, pale mobitele, razmijenjuju smsove, ne vežu se, još smo samo čekali da zapale cigaretu…stvari koje mi pristojni ljudi sa zapada itekako pazimo, jer to negdje piše ili je nacrtano, a mi poslušni i spremni na usvajanje naredbi i sugestija. Utjecaji zapada su očiti, ali i teškoće koje žuta rasa ima u prihvaćanju istih. No kad promatram letjelice tog “moćnog” avioprijevoznika na pekinškom aerodromu, razlučujem da je pitanje dana i mjeseca kada ćemo biti pokoreni od strane mojih avio-suputnika.
No moje putovanje odista započinje slijetanjem u Hanoi (glavni grad Vietnama) nakon 24 sata provedenih u avionu (bilo je kraćih verzija, no skupljih). Carinske formalnosti, vizni režim, sve prolazi elegantno, jednostavno, ljubazno i za čas smo u auli aerodroma ispred kojega se nalazi hrpa ljudi s natpisima raznih osobnih imena i hotela, koji čekaju da ugrabe svog putnika i dovezu ga na njegovog odredište. Pored njih su “lešinari” koji vrebaju putnike bez rezerviranog hotela, kako bi ih odvezli u hotel u kojem oni imaju proviziju za svakog doveženog putnika i koji će vam vjerojatno odrati kožu na samom ulazu u Vietnam. Odmah ću naglasiti: ovo je super jeftina zemlja za putovati i boraviti, no činjenica da ste stranac će vam ipak odmoći u nastojanju da ispregovarate realnu cijenu za bilo koju uslugu ili proizvod.
Za one koji prouče forume na internetu ili pročitaju vodiče malo unaprijed, lako je znati da će svaki hotel u kojem rezervirate sobu biti voljan poslati taxi na aerodrom da vas pokupi po fer cijeni, jer im je u cilju da vi doista i dođete do hotela. Naime, ako nemate rezeviran hotel i taxi, ali imate listu poželjnih hotela sa sobom koji su vrijedni vaše pažnje, na aerodoromu će vam taksist pokušati prodati priču kako hoteli s vaše liste i nisu tako dobri, ili se renoviraju ili su zatovreni ili su daleko od centra grada, a radi se samo o činjenici da on ima dogovor s nekim od hotela i dobiva postotak za svakog klijenta kojeg doveze direktno s aerodroma. Stoga, ako imate ideju gdje biti smješten, rezervirajte smještaj unaprijed bar za dan-dva i tražite ih taxi.
U pravilu će vas to koštati 10 USD, bez obzira da li putujete sami ili u četvorci. Vozite se do starog centra grada bar 40-tak minuta tako da se za naše financije i udaljenosti, ovo svakako isplati. i dođete u hotel u kojem ste rezervirali sobu i onda vam kažu da nemaju slobodnih soba?!??? Nevjerica na vašem licu ! Upitnici iznad glave ?! Pa imam ispis rezervacije s neta na kojoj stoji potvrda bookinga !! Skoro je 23:00, pa kud sad?? I nemam pojma što nam se događalo u tome periodu (umor u kostima, dišemo na škrge), no uskoro su nas posjeli na motore i odbacili do drugog hotela. Ispalo je da naša rezervacija postoji, no netko od gostiju ih je molio da ostanu koji dan duže, pa je “naša” soba ostala zauzeta. I eto nas u hotelu još niže kategorije (da ne povjeruješ, no oči te ipak ne varaju). Sobe bez prozora, bez klime, s ogromnim bučnim ventilatorom.
Nismo u Vijetnamu ni 2 sata, a već sam 4 puta bio mokar. Vlaga dere jako puno i cijelo vrijeme imaš dojam kao da se tuširaš u vlastitom znoju. Prva vožnja xe-om (tako nazivaju motoriće, kojih btw. u zemlji ima skoro 10 milijuna) je bila malo zastrašujuća, držiše se za malog Vijetnamca (koji je možda i stariji od tebe…godine su ovdje relativan pojam), nitko ne poštuje znakovlje, semafori su rijetkost ali ni oni ne služe svrsti. Sve je jedna velika zbrka, gužva, kakofonija zvukova, svi trube, galame, razgovaraju dok se voze međusobno, pričaju na mobitel, ima ih po dvoje, troje, četvero…rekord koji sam vidio je bilo 5 ljudi na jednom motoru ( da se razumijemo, ne pričam o nekim makinama od motora, nego najobičnijim motrokotačima/mopedima), no vrlo rijetko ćete vidjeti nesreću. Kao da uvijek znaju kad treba stati u tom kaosu ili prikočiti ili ubrzati. Kao da im sva čula rade u vožnji, pa osluškuju promet sa svih strana čak i kada ga ne vide. Kad ti je frka (dok te voze, ne dok ti voziš), onda zažmiriš, ili se još više stisneš uz vozača, kako bi shvatio da ti nije lako. To je odista jedno od jedinstvenih iskustava u Vijetnamu- vožnja motorom u velikom gradu.
Sutra ujutro nas odvode u onaj pravi hotel, svi ljubazni, smiješkaju se..uopće…ovo je zemlja osmjeha i pristojnosti, očito se komunizam tj. socijalizam ovdje nije uhvatio na isti način kao kod nas, tako da je u kulturi biti fin i nasmijan i pomoći svakom strancu. Pitam se samo otkud toliko želje i energije za prijaznošću? Možda je vladar imenom američki dolar toliko moćan da mu svi osmjehuju i dok još spava u džepu nemarnog turista. Izgleda da zapadnjaci donose osmijehe na lica stanovnika ove nekad vrlo napaćene zemlje, jer sve je jefitno i povoljno, pa trošimo i više nego bi inače trošili, uopće ne razmišljamo da li voda košta 4 kune ili razglednica pola kune. Stvarno se čovjek pita koliki su stvarni troškovi proizvodnje, ako su finalne cijene tako niske. Dolarom se može platiti skoro sve, osim kad plaćate nešto jako jeftino pa uzmete jednu od njihovih velikih novčanica npr. 20.000 donga (otprilike 1 EUR).
Svi hoteli mogu sve. Platiš li 15 USD za dvokrevetnu sobu s doručkom poput nas ili 150 USD za isto to u Sheratonu (ne vidim zašto bi bacao novce tamo, ali dobro, svakome njegov gušt…), na recepciji vas uvijek dočeka ljubazna osoba koja ima sve odgovore na sva vaša pitanja i koja vam može srediti skoro sve što želite u ovoj državi vidjeti, čuti ili probati. Pranje veša za 1 USD po kilogramu je također dobra ponuda. Preporuka za dobar restoran (lokalnog karaktera u koji baš i ne zalaze stranci) je vrlo vrijedna informacija, ako želite osjetiti zemlju u njenoj punini. Ako ste spremni eksperimentirati, dobar restoran je tada vrlo relativan pojam. Naime, ovdje se jede sve: sva morska, životinjska i biljna bića su vam na raspolaganju. Sve je vrlo ukusno. Možete jesti i zmije i pse i žohare i crve i štakore. (navodno ratburger uopće nije loš, nismo provjeravali). Mi smo se držali poznatih bića spremljenih na nama nepoznate načine, i u 3 tjedna niti jednom nismo ostavili tanjur pun. Šteta da nema sličnog restorana i kod nas. U nadi da ćemo vidjeti najbolje od ove zemlje, odlučili smo se doći samostalno u zemlju, a onda uzimati 1-3 dnevne izlete s domaćim agencijama.
Prvi od njih je izlet u Halong bay. Taj poznati zaljev na sjeveru južnokineskog mora koji ima 1000 vapnenastih stijena/otoka razbacanih naokolo u kojima ima dosta kraških jama. UNESCO je zaštitio područje, a i James Bond se šetao naokolo u filmu “Tomorrow never dies”. Na veliku većinu otoka se nemožete niti popeti, niti pristati zbog strme i grube konfiguracije stijenja, svega nekoliko njih ima klasičan prilaz s mora ili pristanište. Svaka formacija ima svoje gusto raslinje i jedini stanovnici otoka osim biljaka su životinje. Ljudi ovdje žive na vodi tj. splavima koje čine sela, sa školama, dućanima, domaćim životinjama, apsloutno cijeli život se odvija na vodi, a okolo vas stijene koje eventualno možete koristiti kao zaštitu od vjetra ili sunca.
