Kolasin - tour de Balkan

Ubrzo nakon budjenja, kafe i setnje do stanice, eto me prema Podgorici koja me docekuje vruca, upravo kako se i zna za nju. Cekam vlak Beograd-Bar koji ce me odvesti do Kolasina za sat vremena. Iako poslovni, vlak je prilicno neodrzavan, poluprazan i na razini nasih iz 90-ih. No sve me to ne smeta jer cim smo krenuli, lovimo prvi tok Morace i odmah mi je jasno zasto kazu da je ovo jedna od najljepsih i najspektakularnijih pruga na svijetu. Izmjenjuju se brojni tuneli i vijadukti, izmedju kojih se redaju prizori koji oduzimaju dah. Grvecito drzim fotoaparat u zeli da sto bolje ulovim slijedeci prizor i shvatim da propustam puno toga dok se mucim s aparatom. Sjednem, zapalim i uzivam!

U Kolasin stizem na stanicu (karta je kostala 4 EURa), do centra ima 2 km, ali nema taksista. Poveze me jedan lokalni momak do centra, gdje bez vecih problema nadjem smjestaj, lijepu sobu s kupaonom za 15 EURa. Ovo je za sada i najbolji smjestaj u kojem sam bio. Vlasnica, Sandra Bulatovic, pristaje oprati moj prljavi ves, jer naravno nema centralne praonice ili slicne usluge, srecom za mene, jer inace bi smrdio za koji dan do Dubrovnika. Iako je Kolasin vise zimski centar, ljeti ovo zovu "vazdusnom banjom". Nalazi se skoro na 1000 nm, okruzen rijekama i velikim nacionalnim parkovima s brdima i planinama, od kojih je najblizi Biogradska gora, u kojem se osim predivnog jezera krije i jedna od rijetkih prasuma u Evropi. Gradic bas ima dusu i cijeli je nekako sredjen, cak bi se usudio reci, puno pitomiji od svega sto sam do sada vidio.

Iako nema previse konkretnih stvari za vidjeti u gradu, razvoj turizma se osjeti na svakom koraku. Pristojan broj kvalitetnih restorana (npr.Konoba kod spomenika Veljku Vlahovicu), informacijskih centara, hotela, apartmana. Busna stanica je najjadniji dio svega, informacije su vrlo oprecne od onih koje sam dobio u Podgorici. Dobro mjesto za surfanje u centru mjesta (1sat=1EUR), izvrsna pekara s proizvodima kakve kod nas nisam nikad pojeo. Rijeka Tara koja sumi pokraj grada. Vlasnik Konobe se sa sjetom sjeca luke Rijeka, puta za Trst krcatog kurvama, casti me pivom nakon obilne vecere, janjetina u mlijeku s krumpirom. MljaC! Probao i cicvaru, nesto prefino. Vrijeme i ovdje promjenjivo, cas sunce, cas kisa. Svi mi govore da bi trebao ici na Durmitor, ali nije mi nikako usput. Gledam brosure, stvarno je fascinantan. Na TVu gledam otvaranje univerzijade u Beogradu, jedino se zvizdi nama i amerima. Eh da, super grafit sam vidio danas: "Srbija do Tokija, Hrvatska ko Nokija!"

Raspitujem se kako najbolje do Kosova, ima direktni bus, tako da ujutro moram do magistrale loviti ga po putu, jer na staje u mjestu. Ide preko prelaza Rozaje - Pec, sto je zimi vrlo cesto zatvaran prolaz jer je visoki prijevoj na 1500 nm u blizini Prokletija.

Mira ili Stefano ?!

Nakon dugo vremena traženja, našao sam Miru Zrnić. Ta fenomenalna kuharica je nekad vodila konobu Malo selo u Fratriji kod Buja, da bi prije nekog vremena dobio informaciju o njenom novom mjestu rada.
Elem, radi se o konobi u mjestu Merišće, na cesti od Buja prema Momjanu, treba skrenuti prema Kozloviću i samo ravno. Na jednoj osami s lijeve strane ceste se nalazi kućica u cvijeću, ograđena visokom živicom, nekoliko auta s desne strane će vam jasno ukazati da ste na pravom mjestu. Konoba je preslatka, ali mala, tako da ako Istrom kruže tamni oblaci, nazovite i rezervirajte si mjesto 052 779 152. Ukoliko je lijepi dan, gušt će biti time veći jer vanjska terasa je ogromna.
Jelovnika i dalje nema. Gđa Mira će vas pozdraviti i reći što je taj dan pripremila. S obzirom da je trenutno sezona šparoga, kušajte toplu kremastu juhu. Nakon toga, krenite s fritajom, kombinirano s pršutom i šparogama. Možda malo domaće tjestenine? Svakako naručite fiorentinu (ali pazite, jer je preogromna, jedna za dvije osobe je dovoljna) ili omobolo s restanim krupirom. Ne zaboravite na izvrsne deserte! Vino neka teče, voda neka krijepi, gušt će biti i kad dobijete račun, jer ćete se dobro pogostiti za cca 150tak kuna. Ono čime je sve začinjeno je osoblje, domaće, ljubazno, vedro i veselo. Kao da se osjećate kod kuće, jer dok sjedite unutra, pogled u kuhinju vam je uvijek otvoren. Stari kamin na kojem se peče meso je metar od vas. To je vrhunski primjer kako se dobra kuhinja i izvrsna usluga nadopunjuju u jedinstveni proizvod.

Zagreb je postao bogat za novi restoran u centru grada. Terasa restorana Stefano u Bogovićevoj je svima zapela za oko. Dobra lokacija, lijepo uređeno, velika vanjska terasa, hladovina. Ma milina. Pa ajmo probati! Dođemo, obučeni kao 'turisti studenti', obratimo se na hrvatskom jeziku za slobodan stol (pola terase prazno, na jednom stolu stoji znak rezervirano). Konobar nas odmjeri te kaže :sačekajte da vidim da li ima slobodnog mjesta ! Mi u čudu ?! Ok, vraća se za par minuta, terasa i dalje poluprazna, no dođe druga osoba i ponudi nam mjesto. Sjedimo i gledamo jelovnik. Zazubice. Dobro zvuči. Cijene pristojne. Čak neočekivano prosječne. Ok, shvaćam da neće guliti narod (barem netko). Naručimo hranu i piće, zamolimo pepeljaru. Nakon par minuta dolazi onaj isti konobar s početka priče i uzima pepljaru vrlo energično i usiljeno pojašnjava da po novom zakonu nema pušenja tamo gdje se služi hrana. Molim ?! Pa vani smo ! Kaže on, nema veze, tako kaže zakon i slavodobitno odnosi pepeljaru. Stol do nas, puna pepeljara, ljudi gledaju, vraća se on, oduzima i njima (kao da je zakon počeo vrijediti od našeg dolaska). Nema nigdje oznake da je zabranjeno pušenje. Nikome za stolom nije jasno. Ustajemo se i odlazimo. Konobarici je neugodno i ispričava se. Gotovo je. Žao mi je da nismo kušali hranu od majstora Stefana, no možda da nazove Miru i da ju pita kako trenira svoje ljude. Možda je Stefano napravljen samo za turiste i rođendanske proslave poznatih osoba?! (dan poslije je bio jedan 'slavni' rođendan upravo tamo). Ljudski pristup uvijek prolazi, kada će neki ugostitelji to shvatiti???

Konoba Štacion

Vozite se Istrom. I gladni ste, al' ne baš jako. I znate da bi vas jedan sendvič spasio, tako da ne morate sjesti u neki od presavršenih agroturizama, ali svejedno je frka, što ako sjednete i shvatite da ste jako gladni.
Ako ste blizu Cerovlja (skoro pa centar Istre), skočite do konobe Štacion, odmah kad pređete prugu. Sjednite vani ako je dan lijep. Naručite bokal obične hladne vode i sendvič s pršutom i sirom.
Šanse da ćete umirati od užitka su veeeeeeeeelike. Jeba te što je bio dobar. Kruh domaći, svježe ispečeni, pršut mmmmm, skoro pa bolji od dalmatinskog, a sir....
Dalje se ide puno lakše, jer takva okrjepa je pravi most do potpunog užitka do konačnog odredišta (agroturizma ili konobe).