Indija za početnike 4 - E to te ja pitam

Indijske željeznice

Tri dana na godisnjem odmoru a vec se osjecam strgano, od svih podrazaja, bilo emotivnih, bilo fizickih. Sve mi se cini da Indija nije zemlja za klasican godisnji odmor, nego ovdje treba doci odmoran da uspijes uloviti esenciju naroda I obicaja. Ujutro se budim I provjeravam svoj PNR za vlak koji ide navecer u Varanasi. Doci u Indiju a ne voziti se barem jednu noc u vlaku, kao da si u Rimu, a nisi usao u Vatikan. Indijske zeljeznice su najbrojniji poslodavac na svijetu, mreza im je na trecem mjestu po razvijenosti poslije Rusije I Kine, I odista je ugodan I jeftin nacin putovanja po zemlji, a I malo udahnes drugog zraka od avionskog. No, kupiti kartu za vlak I nije bas lako, tj. Kupiti je lako, potvrditi vec malo teze. Naime, karte sam kupio online ali su na listi cekanja I imas taj PNR broj I svaki dan gledas da li se pomakla tvoja lista I mozes li uopce uci u vlak. Nadalje tu su brojne klase u vlakovima, kojekakva pravila, za prvi put, nimalo lako za snaci se.

PNR sistem

I naravno, PNR nije potvrdjen, nego mi je receno da 2 do 4 sata prije polaska vlaka, radnici na kolodvoru izvjese raspored sjedenja I tko je potvrdjen tko nije (uglavnom, kad prevozite nekoliko desetaka milijuna ljudi svaki dan u svojim prometalima, nije cudno da je sustav lagano kompliciran I da ima mnogo otkazivanja, pa se tako I moze uletiti u vlak). Gledam ja tako u komp I mislim, bas sam umoran, I sad jos na kolodvor, pa cekati, pa sto ako ne dobijem mjesto, kud cu onda?! Izgubiti jednu vecer I cijelo popodne, a karte za sutra ionako nema smisla kupovati jer bi bio zadnji na listi cekanja, I opet mogu samo avionom, ako ima mjesta I ako nije preskupo. I onda se krene okretati u meni, vec vidim najgori scenario I cekanja I spavanja na kolodvorima (necu opisivati stanje istih) I bas me sve to nekako umori, a tamo me ceka Varanasi, drevni grad, gdje se zivot dogadja na rijeci Ganges, umiranje I radjanje, sve one scene kojima se divimo I koje nam se gade kad gledamo nesto iz izbora Djele Hadziselimovica.

I puknem. Sjedim na recepciji hotela iz kojeg se moram maknuti za sat vremena. Ne zelim vise ici po ruti koju sam zaplanirao jer nemam snage, stvari nisam spremio, za dodatnu noc ovdje ce mi uzeti jednako koliko I za tri noci ranije zajedno (lice mi je govorilo sve?!). Ok, otkazem kartu za vlak, otkazem hotel u Varanasiju. Hm, a sto cu s Jaipurom koji je trebao biti nakon toga? Hm, ima li kakav avion da idem odmah tamo? Gledam, ima, cijena oko 100 dolara, no hoteli vec skuplji jer dolaze blagdani. Otkazujem I drugi vlak I drugi hotel, nema vise ni Jaipura na mojoj listi. Ostajem s povratnom kartom iz Mumbaia u Delhi na Bozic I to je to. Prazno, nema hotela, nema vlaka, nema aviona. Jos pola sata mogu surfati I bukirati nesto I izaci iz ovog hotela prije nego mi pocnu naplacivati dodatne sate boravka.

Indijski low cost prijevoznik

Goa? Avion leti popodne. Veceru mogu pojesti na +27C umjesto na +5C. Hotel pronalazim kao iz bajke, barem na slikama. Stvarno nisam htio na Gou, a eto, zavrsit cu tamo, sa svim turistima koji plaze po toj maloj regiji. Stvarno mi treba odmor. Placam sve online, enter, print, karta je v zhepu. Spakiram se u 10 minuta, imam besplatan transfer do aerodroma, ode ja na jug. Aerodromska procedura stroga, efikasna I spora, ali dobro, sad mi je svejedno, kartu sam platio nekih 70 dolara, hotel manje od 50 dolara po noci, pusim u aerodromskom kavezu I kuliram. Low cost avioindustrija Indije, hvala ti! Hvala ti Spice Jet! U avionu hrpa mladih ljudi koji idu partijati, samo se nadam da nece biti negdje blizu mene, hocu spavati, hocu odmoriti, hocu se iskljuciti. Otvaraju se vrata aviona po slijetanju u Gou, odmah osjetis topli ugodni zrak, a cujem par metara od sebe kako na finom I socnom srpskom jeziku jedna cura govori: E to te ja pitam! (plus nesto psovki kao zacin).