Indija za početnike 7 - Najduži dan

Plaža na Goi

08.00 budim se uz tracke sunca na licu, rano je, ali puno stvari sam isplanirao za danas pa nemam previse vremena za spavanje, jerbo, spavat cu u vlaku navecer, tusiranje, brzi dorucak, pakiranje stvari I dogovor da cu doci po stvari poslije posjeta bazara u Anjuni, a poslije toga na kolodovor

09.00 vec sam u tuktuku koji me vozi na trznicu koja se samo srijedom dogadja u mjestu Anjuna, dogovorio sam I da me vozi poslije na kolodvor tako da sam ga prakticki bukirao na pola dana, voznja traje pola sata, vjetric leprsa, a baja gazi po gasu, motor place od muke, srecom pa na cesti nije guzva

Promet na Goi

09.30 ne znam da li je ovo tipicna trznica, bazaar ili market u Indiji, ali je vrlo zivo I vrlo turisticki, jer konacno vidim turiste u ogromnim kolicinama kako pogledavaju produkte koji su izlozeni prodaji, ima tu svega, od nakita, garderobe, glazbe, gluposti…nevjerojatno je koliko je istetoviranih stranaca ovdje, nadalje, na marketu ima I europljana koji su ocito ovdje dosli prije 20tak godina kao djeca cvijeca I zadrzali se do dan danas, prodajuci opskurne kozne odjevne predmete, pune zakovica I koje kakvih SM detalja, naravno, indijski prodavaci su puno agresivniji I mene lovi klinka od 16 godina, iako izgleda kao da ima 30, I nakon teskog pregovaranja kupujem par stvari zbog kojih sam I dosao ovamo, ipak, nije zadovoljna koliko mi je spustila cijenu, pa joj kupujem I sok kao nadomjestak…stvarno je vruce…hodam dalje a neki lokalni lik pruza ruku prema mojem uhu, zabode mi nesto unutra I izvadi van, te pokazuje da mi je uho prljavo I da ce ga on ocistiti, I usput mantra o kojekakvim tretmanima I cijenama I nekim metodama, a ja bas I ne kuzim, govori on meni kako to kosta nekih 500, a onda opet neke cijene I svastanesta, I ja budala navina, pristanem, jer cesto imam problema s usima, pa rekoh, mozda lik stvarno zna ocistiti kako treba…I sve on nesto gura pa vadi zutilo I neko kamenje, pa govori kako kamenje kosta I kako ovo kako ono…I ustvari te nasanjkava od pocetka do kraja I cijelo vrijeme ti je muka kad izvadi to nesto iz uha…I opali cijenu nekih 10 puta vise od onoga sto je na pocetku rekao…a uuu…kako sam zakipio…svasta sam mu rekao, od toga da to nije nacin kako izvlaciti ljudima novce iz dzepa, kakva je to slika Indije, zar mu nije neugodno…dolaze neke prodavacice I slusaju sto ja mantram, a ja se tek zalaufao…dok mu nije bilo neugodno I dok nije pristao na cijenu koju je I rekao na pocetku I koju sam ja jedino I zapamtio…

Za turiste

13.30 eto me nazad u hotelu, uzimam stvari, odcekiravam se I s istim vozacem idem dalje na voznju od sat vremena do gradica gdje se nalazi glavni zeljeznicki kolodvor, moram doci barem 4 sata ranije a kolodovor da provjerim da li sam na listi ljudi kojima je karta potvrdjena, a sto ce biti ako ne budem, za sada I ne razmisljam, vlak ide u 19, znaci oko 15h cu znati idem li uopce u Mumbai

15.00 naravno da jos nista nije izvjeseno, srecom pa na kolodvoru ima I internet kafe pa gubim vrijeme, procedura je presmijesna, cak sam I putovnicu morao kopirati I platiti kopiranje da bi me pustili online, dogovaram se s jednim couchsurferom za spavanje u Mumbaiu, tako da smjestaj u najskupljem gradu Indije nece biti veliki trosak, a I konacno cu se malo s lokalcima podruziti I vidjeti kako se zivi izbliza, sam kolodvor je malen za njihove pojmove, mozda ko u Slavonskom Brodu, ali s puno puno vise putnika, ljudi koji spavaju posvuda, hrpom ducana…nakon interneta gubim vrijeme puseci ispred kolodvorske zgrade I objasnjavajuci svakih 10 minuta novom taksistu da ne trebam prijevoz jer da idem dalje vlakom

Market u Anjuni

17.30 nakon dva I pol sata ubijanja u dosadi I iscekivanja liste putnika, saznajem da me nema na listi I da se ne mogu ukrcati na vlak. Interesatno, ali me ne lovi panika. Doduse, ako se ne mogu ukrcati na vlak za koji sam kartu kupio prije par dana, kupovati za bilo koji slijedeci I dalje nema smisla. Ok, prvo idem na blagajne gdje cekam barem pola sata povrat novaca, onda se vracam u internet kafe I provjeravam opcije, sto ciniti, ugledam let Air Indie za 80 dolara u 22.00 s dolaskom u Mumbai u 23.15, pa to je genijalno mislim si ja, bit cu tamo ranije nego sto sam mislio

18.00 svadjam se s taksistima oko cijene do aerodroma koji se nalazi u drugom gradu, barem 45 minuta voznje, bas ne zelim platiti neku suludu cifru, pa nadjem lika koji me odveze do autobusnog kolodvora, odakle, po tradiciji mog putovanja po Goi, radije se ukrcam u lokalni bus koji je krcat I koji se pomalo vuce prema gradu gdje se nalazi aerodrome, vec pada mrak, srecom pa imam mjesto u busu I gledam ljude koji spavaju na stojecki I lagano se cimaju svakom kocnicom koju vozac stisne, uopce nemam pojma kad moram izaci iz busa, sve se nadam da je kondukter zapamtio sto sam mu rekao, vani je mrak I aerodrom se nece ni vidjeti, I odjednom on meni mase, ja sjedim nazad I probijam se kroz pospane radnike s velikim ruksakom na ledjima I ispadnem iz busa doslovce 50 metara od ulaza na aerodrome za svega 3 kune, umjesto 200 koliko su taksisti htjeli

Kikiriki, košpice...

20.00 zajebem se I udjem u aerodromsku zgradu, iako ima jos dva I pol sata do leta, ali kao, da vidim sto ima, hocu van na topli zrak I zapaliti jos koju, ali ne daje policija, nema majci, kad udjes jednom, van mozes samo u avionu, o iruda ti kakva pravila, I tako gubim vrijeme, gladan I umoran, gledam turiste iz Danske koji cekaju svoj charter, svi crveni ko rakovi, pregorjeli od sunca, u pusioni komuniciram s nekim Ukrajincima koji nesto I nisu odusevljeni Indijom, imali su neko kruzno putovanje, kazu da je Varanasi postao pozornica zivota I smrti I da turistima naplacuju sve sto stignu, nekako mi je sad drago da sam to ovaj puta propustio, ali dobro, bit ce jos prilike

23.00 konacno smo u avionu, bez objasnjenja zasto kasnimo, opcenito jedan od konfuznijih aerodroma kroz koje sam putovao, srecom pa je ovo let koji dalje iz Mumbaia leti u Bangkok pa je avion velik I sluze nam I neku vegetarijansku veceru, I za sat vremena stizemo iznad ovog multimilijunskog grada, ali ostajemo u zraku jos sat vremena jer nas ne pustaju na pistu, tako da se agonija dodatno produzava

Market u Anjuni

2.00 konacno sam I docekao prtljagu od lijenih radnika na traci, sad je vec kasno da zovem svog domacina, a I pitanje je koliko bi se jos morao voziti taksijem do njega, pa odlucujem prihvatiti sugestije aerodromskih reklama koje kazu da ne nasjedate na lokalne trikove I prevare I da ako nemate hotel rezerviran, radije to napravite odmah tu na aerodromu, jer je pitanje kuda ce vas taksist odvesti, ne moram ni reci klasicna pusiona, kako sam okvirno zapamtio cijene hotela u ovom gradu, odmah mi je jasno da ce ovo biti najskuplje nocenje u nekom vrlo vjerojatno opskurnom hotelu, sto se nakon sat vremena I pokazuje kao tocnim, cijeli sistem I funkcionira tako da love putnike bez hotela, koji sutradan idu dalje I treba im nesto samo za prespavati, tako da se sigurno necete ni zaliti, nego cete htjeti to odmah zaboraviti, na izlasku iz aerodroma guzva u ovo doba noci, kao da se nesto dijeli besplatno, u cijenu nocenja ukljucen transfer do aerodrome, tako da salju vozaca po mene, u hotelu prica kako sam dobio bolju sobu nego platio, nemam snage, samo se smjeskam, sanjam krevet I tus prije toga, ulazim u sobu koja nema ni prozore, ugledam prvog zohara na podu kupaone, klima uredjaj radi ko moskvic iz 70-ih, uzas, ali o tome cu razmisljati sutra…

Indija za početnike 5 - Goa trance

Detalj iz sobe

Krevet u hotelu Panjim

Indija nije zemlja gdje varaju na svakom koraku, ali naravno, ima i toga. Taksisti svih zemalja...skulirajte se! Na aerodromu Goa tj. Dabolim, kao i na svakom drugom u Indiji, postoji tzv. državni taksi, mala kućica gdje je izvješen cjenik i gdje se naručuje prepaid taksi. Kako sam uletio u zadnji čas u avion, nisam rezervirao auto da dođe po mene iz hotela, mislim si, nije problem naći taksi. I naravno da je problem. Niti jednog službenog vozila, jer kažu da je neka ogromna gužva bila i da vozila jednostavno nema. Putnici s rezerviranim vozilom odoše, ostadoh na ulici, a tamo naravno prilazi ekipa i traži duplo više od regularnih cijena. Mene lovi neki mlađi lik koji isto objašnjava da je gužva na ulicama i da ćemo se voziti do hotela sat i pol umjesto pola sata koliko treba i da zato mora puno naplatiti. Što da vam kažem, uspijem malo spustiti cijenu, jer nisam ni sam baš vesla sisao i dođemo do hotela upravo za pola sata jer nikakve gužve nema na cesti. Da li da mu kažem da kenja? Ma pusti ga, to je valjda dio Indijskog šarma.

Hotel u Panjimu

I naravno da nema pojma gdje je hotel, ajd barem zna doći do gradića Panjima, usput mora tankati, obaviti par poziva da mu netko kaže gdje je hotel i eto nas...ispred stare zgrade, predivno uređene, kao da sam u Portugalu prije 200 godina. Osoblje naravno ljubazno i naravno uvijek ista spika: upravo smo dali zadnju sobu vašeg tipa i stoga ćete dobiti upgrade za iste novce...ali u svakom hotelu ista priča. Ok, idem do svoje unaprijeđene sobe i naravno ostajem bez riječi, starinski antikni namještaj, kao da sam u muzeju, moj privatni balkončić i odvojena kupaonica u koju se ulazi s balkona. Zadovoljan, vrlo. Sjedam odma na balkon, otvaram pivo, palim cigaretu i udahnem i izdahnem. Nema gungule, nema trubljenja, nema strke...ovo mi je trebalo.

Crkvica u Panjimu

Ujutro spavam dugo, budi me sunce i topli zrak. Nabrzinu nešto podoručkujem i idem zujati okolo. Panjim nije na moru nego na rijeci, ali prilično centralno smješten gradić, idealan za otkrivati okolicu. Prvo obilazm ovaj gradić, pun starih zgrada i velebnih crkvi koje su portugalci izgradili, eto jer se Hindusi nisu imali kome moliti (šala). Non stop me zaustavljaju vozači taksija, koji nešto i nemaju posla, a ja odlučim u pravu avanturu i sjednem u bus, natrpan kao košnica. I kad misliš da nema više mjesta, stane bus, a pomoćnik tj. kondkuter krene vikati na ekipu da se i dalje naguravaju kako bi stalo barem još nekoliko ljudi. Vruće je, ali sam ulovio mjesto kraj prozora koji je naravno otvoren i lupam fotke kroz prozor ovog zelenog krajolika. Platio kartu do neke plaže, ostavljaju me na glavnoj ulici, gdje kupujem kupaće jer nisam to planirao ranije.

Panjim

Crkva u Panjimu

Spuštam se na plažu, čitam brojne reklame za beach barove, hrpe suvenira naokolo, natpisa na svim jezicima, pravi turizam, nema što. Imam filing da i nije nešto prenatrpano, kako sam očekivao i to je dobro. Dolazim do pjeska, do mora ima jos stotinjak metara, ali se zaustavljam u prvoj birtiji, naručujem Mojito i lagano ispijam opuštajući se do kraja. Kako su palme malo dalje, svaka birtija ima svoj dio plaže sa suncobranima i osobljem koje postojano ide od šanka do ležaljki i nosi gostima hranu i piće, osoblje naravno preljubazno, jer je cilj da kad jednom sjedneš u njegov dio plaže, da tu i ostaneš i dolaziš svaki dan. Glazba engleska, ali mene sve to baca u pravi Goa trans, niti ne izlazim na sunce da ne pregorim, ostajem ovdje par sati i naprosto guštam. 

Indija za početnike 4 - E to te ja pitam

Indijske željeznice

Tri dana na godisnjem odmoru a vec se osjecam strgano, od svih podrazaja, bilo emotivnih, bilo fizickih. Sve mi se cini da Indija nije zemlja za klasican godisnji odmor, nego ovdje treba doci odmoran da uspijes uloviti esenciju naroda I obicaja. Ujutro se budim I provjeravam svoj PNR za vlak koji ide navecer u Varanasi. Doci u Indiju a ne voziti se barem jednu noc u vlaku, kao da si u Rimu, a nisi usao u Vatikan. Indijske zeljeznice su najbrojniji poslodavac na svijetu, mreza im je na trecem mjestu po razvijenosti poslije Rusije I Kine, I odista je ugodan I jeftin nacin putovanja po zemlji, a I malo udahnes drugog zraka od avionskog. No, kupiti kartu za vlak I nije bas lako, tj. Kupiti je lako, potvrditi vec malo teze. Naime, karte sam kupio online ali su na listi cekanja I imas taj PNR broj I svaki dan gledas da li se pomakla tvoja lista I mozes li uopce uci u vlak. Nadalje tu su brojne klase u vlakovima, kojekakva pravila, za prvi put, nimalo lako za snaci se.

PNR sistem

I naravno, PNR nije potvrdjen, nego mi je receno da 2 do 4 sata prije polaska vlaka, radnici na kolodvoru izvjese raspored sjedenja I tko je potvrdjen tko nije (uglavnom, kad prevozite nekoliko desetaka milijuna ljudi svaki dan u svojim prometalima, nije cudno da je sustav lagano kompliciran I da ima mnogo otkazivanja, pa se tako I moze uletiti u vlak). Gledam ja tako u komp I mislim, bas sam umoran, I sad jos na kolodvor, pa cekati, pa sto ako ne dobijem mjesto, kud cu onda?! Izgubiti jednu vecer I cijelo popodne, a karte za sutra ionako nema smisla kupovati jer bi bio zadnji na listi cekanja, I opet mogu samo avionom, ako ima mjesta I ako nije preskupo. I onda se krene okretati u meni, vec vidim najgori scenario I cekanja I spavanja na kolodvorima (necu opisivati stanje istih) I bas me sve to nekako umori, a tamo me ceka Varanasi, drevni grad, gdje se zivot dogadja na rijeci Ganges, umiranje I radjanje, sve one scene kojima se divimo I koje nam se gade kad gledamo nesto iz izbora Djele Hadziselimovica.

I puknem. Sjedim na recepciji hotela iz kojeg se moram maknuti za sat vremena. Ne zelim vise ici po ruti koju sam zaplanirao jer nemam snage, stvari nisam spremio, za dodatnu noc ovdje ce mi uzeti jednako koliko I za tri noci ranije zajedno (lice mi je govorilo sve?!). Ok, otkazem kartu za vlak, otkazem hotel u Varanasiju. Hm, a sto cu s Jaipurom koji je trebao biti nakon toga? Hm, ima li kakav avion da idem odmah tamo? Gledam, ima, cijena oko 100 dolara, no hoteli vec skuplji jer dolaze blagdani. Otkazujem I drugi vlak I drugi hotel, nema vise ni Jaipura na mojoj listi. Ostajem s povratnom kartom iz Mumbaia u Delhi na Bozic I to je to. Prazno, nema hotela, nema vlaka, nema aviona. Jos pola sata mogu surfati I bukirati nesto I izaci iz ovog hotela prije nego mi pocnu naplacivati dodatne sate boravka.

Indijski low cost prijevoznik

Goa? Avion leti popodne. Veceru mogu pojesti na +27C umjesto na +5C. Hotel pronalazim kao iz bajke, barem na slikama. Stvarno nisam htio na Gou, a eto, zavrsit cu tamo, sa svim turistima koji plaze po toj maloj regiji. Stvarno mi treba odmor. Placam sve online, enter, print, karta je v zhepu. Spakiram se u 10 minuta, imam besplatan transfer do aerodroma, ode ja na jug. Aerodromska procedura stroga, efikasna I spora, ali dobro, sad mi je svejedno, kartu sam platio nekih 70 dolara, hotel manje od 50 dolara po noci, pusim u aerodromskom kavezu I kuliram. Low cost avioindustrija Indije, hvala ti! Hvala ti Spice Jet! U avionu hrpa mladih ljudi koji idu partijati, samo se nadam da nece biti negdje blizu mene, hocu spavati, hocu odmoriti, hocu se iskljuciti. Otvaraju se vrata aviona po slijetanju u Gou, odmah osjetis topli ugodni zrak, a cujem par metara od sebe kako na finom I socnom srpskom jeziku jedna cura govori: E to te ja pitam! (plus nesto psovki kao zacin).