Vijetnam za početnike - uvod

Jutro je. Čekamo bus da dođe po nas i odvede u razgledavanje vijetnamske prijestolnice. Doručak klasični zapadni, tost i “dječije radosti” (pekmez & putar), nije mi se dalo mlatiti po jajima tj.omletu. Vrat ukočen jer u ovoj sobi mi klima dere direktno u moju stranu kreveta. Čudno, kao da još nisam spavao dvije noći u istom krevetu, non stop neke promjene. Srećom je ista osoba u njemu, zabrinuo bih se za tolike šetnje od postelje do postelje. Pokušavam se sjetiti kako samo uopće dospjeli amo, temo nekad prije samo 5 dana smo krenuli iz Zagreba, pa sletiti u Ljubljani da pokupimo još kojeg putnika za Istanbul, pričekali slijedeći let do Pekinga, gdje smo trčali s ruksacima na novi “check-in” za Hanoi, ali preko Guangzhoua (nekad Kanton, grad u južnoj Kini). Kako smo mijenjali avione i vremenske zone, mijenjali su se i naši suputnici. 

Od domaćih do “domaćih” ali sa nešto iskošenim očima, laganijom građom tijela ,crnom kosom i tamnim očima, te žutom/smeđom puti. U avionu iz Pekinga do Hanoia smo bili rijetki zapadnjaci, i to se kuži, jer smo rijetka pojava, pa nas svi pogledavaju sa znatiželjom. Letimo China Southern Airlines koja se u svom magazinu hvali da je 9 kompanija na svijetu po broju prevezenih putnika, a ima svega 2 leta za Evropu; to jasno govori kojim stopama i ovaj segment kineskog gospodarstva grabi. Jedino im se ne mijenjaju navike tako brzo. Slabo slušaju (ili uopće ne) domaćicu aviona, pale mobitele, razmijenjuju smsove, ne vežu se, još smo samo čekali da zapale cigaretu…stvari koje mi pristojni ljudi sa zapada itekako pazimo, jer to negdje piše ili je nacrtano, a mi poslušni i spremni na usvajanje naredbi i sugestija. Utjecaji zapada su očiti, ali i teškoće koje žuta rasa ima u prihvaćanju istih. No kad promatram letjelice tog “moćnog” avioprijevoznika na pekinškom aerodromu, razlučujem da je pitanje dana i mjeseca kada ćemo biti pokoreni od strane mojih avio-suputnika. 

No moje putovanje odista započinje slijetanjem u Hanoi (glavni grad Vietnama) nakon 24 sata provedenih u avionu (bilo je kraćih verzija, no skupljih). Carinske formalnosti, vizni režim, sve prolazi elegantno, jednostavno, ljubazno i za čas smo u auli aerodroma ispred kojega se nalazi hrpa ljudi s natpisima raznih osobnih imena i hotela, koji čekaju da ugrabe svog putnika i dovezu ga na njegovog odredište. Pored njih su “lešinari” koji vrebaju putnike bez rezerviranog hotela, kako bi ih odvezli u hotel u kojem oni imaju proviziju za svakog doveženog putnika i koji će vam vjerojatno odrati kožu na samom ulazu u Vietnam. Odmah ću naglasiti: ovo je super jeftina zemlja za putovati i boraviti, no činjenica da ste stranac će vam ipak odmoći u nastojanju da ispregovarate realnu cijenu za bilo koju uslugu ili proizvod.

Za one koji prouče forume na internetu ili pročitaju vodiče malo unaprijed, lako je znati da će svaki hotel u kojem rezervirate sobu biti voljan poslati taxi na aerodrom da vas pokupi po fer cijeni, jer im je u cilju da vi doista i dođete do hotela. Naime, ako nemate rezeviran hotel i taxi, ali imate listu poželjnih hotela sa sobom koji su vrijedni vaše pažnje, na aerodoromu će vam taksist pokušati prodati priču kako hoteli s vaše liste i nisu tako dobri, ili se renoviraju ili su zatovreni ili su daleko od centra grada, a radi se samo o činjenici da on ima dogovor s nekim od hotela i dobiva postotak za svakog klijenta kojeg doveze direktno s aerodroma. Stoga, ako imate ideju gdje biti smješten, rezervirajte smještaj unaprijed bar za dan-dva i tražite ih taxi.

U pravilu će vas to koštati 10 USD, bez obzira da li putujete sami ili u četvorci. Vozite se do starog centra grada bar 40-tak minuta tako da se za naše financije i udaljenosti, ovo svakako isplati. i dođete u hotel u kojem ste rezervirali sobu i onda vam kažu da nemaju slobodnih soba?!??? Nevjerica na vašem licu ! Upitnici iznad glave ?! Pa imam ispis rezervacije s neta na kojoj stoji potvrda bookinga !! Skoro je 23:00, pa kud sad?? I nemam pojma što nam se događalo u tome periodu (umor u kostima, dišemo na škrge), no uskoro su nas posjeli na motore i odbacili do drugog hotela. Ispalo je da naša rezervacija postoji, no netko od gostiju ih je molio da ostanu koji dan duže, pa je “naša” soba ostala zauzeta. I eto nas u hotelu još niže kategorije (da ne povjeruješ, no oči te ipak ne varaju). Sobe bez prozora, bez klime, s ogromnim bučnim ventilatorom. 

Nismo u Vijetnamu ni 2 sata, a već sam 4 puta bio mokar. Vlaga dere jako puno i cijelo vrijeme imaš dojam kao da se tuširaš u vlastitom znoju. Prva vožnja xe-om (tako nazivaju motoriće, kojih btw. u zemlji ima skoro 10 milijuna) je bila malo zastrašujuća, držiše se za malog Vijetnamca (koji je možda i stariji od tebe…godine su ovdje relativan pojam), nitko ne poštuje znakovlje, semafori su rijetkost ali ni oni ne služe svrsti. Sve je jedna velika zbrka, gužva, kakofonija zvukova, svi trube, galame, razgovaraju dok se voze međusobno, pričaju na mobitel, ima ih po dvoje, troje, četvero…rekord koji sam vidio je bilo 5 ljudi na jednom motoru ( da se razumijemo, ne pričam o nekim makinama od motora, nego najobičnijim motrokotačima/mopedima), no vrlo rijetko ćete vidjeti nesreću. Kao da uvijek znaju kad treba stati u tom kaosu ili prikočiti ili ubrzati. Kao da im sva čula rade u vožnji, pa osluškuju promet sa svih strana čak i kada ga ne vide. Kad ti je frka (dok te voze, ne dok ti voziš), onda zažmiriš, ili se još više stisneš uz vozača, kako bi shvatio da ti nije lako. To je odista jedno od jedinstvenih iskustava u Vijetnamu- vožnja motorom u velikom gradu.

Sutra ujutro nas odvode u onaj pravi hotel, svi ljubazni, smiješkaju se..uopće…ovo je zemlja osmjeha i pristojnosti, očito se komunizam tj. socijalizam ovdje nije uhvatio na isti način kao kod nas, tako da je u kulturi biti fin i nasmijan i pomoći svakom strancu. Pitam se samo otkud toliko želje i energije za prijaznošću? Možda je vladar imenom američki dolar toliko moćan da mu svi osmjehuju i dok još spava u džepu nemarnog turista. Izgleda da zapadnjaci donose osmijehe na lica stanovnika ove nekad vrlo napaćene zemlje, jer sve je jefitno i povoljno, pa trošimo i više nego bi inače trošili, uopće ne razmišljamo da li voda košta 4 kune ili razglednica pola kune. Stvarno se čovjek pita koliki su stvarni troškovi proizvodnje, ako su finalne cijene tako niske. Dolarom se može platiti skoro sve, osim kad plaćate nešto jako jeftino pa uzmete jednu od njihovih velikih novčanica npr. 20.000 donga (otprilike 1 EUR).

Svi hoteli mogu sve. Platiš li 15 USD za dvokrevetnu sobu s doručkom poput nas ili 150 USD za isto to u Sheratonu (ne vidim zašto bi bacao novce tamo, ali dobro, svakome njegov gušt…), na recepciji vas uvijek dočeka ljubazna osoba koja ima sve odgovore na sva vaša pitanja i koja vam može srediti skoro sve što želite u ovoj državi vidjeti, čuti ili probati. Pranje veša za 1 USD po kilogramu je također dobra ponuda. Preporuka za dobar restoran (lokalnog karaktera u koji baš i ne zalaze stranci) je vrlo vrijedna informacija, ako želite osjetiti zemlju u njenoj punini. Ako ste spremni eksperimentirati, dobar restoran je tada vrlo relativan pojam. Naime, ovdje se jede sve: sva morska, životinjska i biljna bića su vam na raspolaganju. Sve je vrlo ukusno. Možete jesti i zmije i pse i žohare i crve i štakore. (navodno ratburger uopće nije loš, nismo provjeravali). Mi smo se držali poznatih bića spremljenih na nama nepoznate načine, i u 3 tjedna niti jednom nismo ostavili tanjur pun. Šteta da nema sličnog restorana i kod nas. U nadi da ćemo vidjeti najbolje od ove zemlje, odlučili smo se doći samostalno u zemlju, a onda uzimati 1-3 dnevne izlete s domaćim agencijama. 

Prvi od njih je izlet u Halong bay. Taj poznati zaljev na sjeveru južnokineskog mora koji ima 1000 vapnenastih stijena/otoka razbacanih naokolo u kojima ima dosta kraških jama. UNESCO je zaštitio područje, a i James Bond se šetao naokolo u filmu “Tomorrow never dies”. Na veliku većinu otoka se nemožete niti popeti, niti pristati zbog strme i grube konfiguracije stijenja, svega nekoliko njih ima klasičan prilaz s mora ili pristanište. Svaka formacija ima svoje gusto raslinje i jedini stanovnici otoka osim biljaka su životinje. Ljudi ovdje žive na vodi tj. splavima koje čine sela, sa školama, dućanima, domaćim životinjama, apsloutno cijeli život se odvija na vodi, a okolo vas stijene koje eventualno možete koristiti kao zaštitu od vjetra ili sunca.

Ćićarija za početnike

Ćićarija je vapnenački vijenac na sjeveru Istre (tako kaže wikipedija), od ostatka Istre se odvaja višom nadmorskom visinom, te hladnijom klimom.
Umjesto uz sunce i more, završio sam na snijegu jednog od najljepših vrhova Ćićarije, koji se zove Žbevnica. Ovo područje je toliko slabo naseljeno (možda i najslabije u cijeloj zemlji) da je posjet njemu poput odlaska u neko drugo vrijeme. Sva naselja su toliko malena, i uglavnom se rijetko mogu sresti domaći ljudi, naravno osim u konobi, ali šetača, planinara, paraglajdera i ostalih aktivista, ima nešto više.

Do Ćićarije i ne treba razmišljati doći putem javnog prijevoza, jer je skoro pa nepostojeći, stoga treba natočiti benzin i krenuti. Jedan smjer je iz Rijeke preko Matulja, starom cestom prema Sloveniji, pa skrenuti prema Žejanama i Munama, i nastaviti dalje.
Drugi smjer je naravno kroz tunel Učka, pa kod Roča ili Buzeta skrenuti prema sjeveru.

Osim prirodnih ljepota, ova visoravan je odista dobra za pluća i disanje čistog zraka, jer ono malo industrije iz Buzeta ne stigne zagaditi ovo područje.
Nadalje, napuštena sela su toliko privlačna za istraživanje i igru, da je šteta samo proći kroz njih u smjeru Slovenije ili u potrazi za hranom. Nazivi mjesta su toliko simpatični i samo se mogu pitati odakle im porjeklo, npr. Slum, Brest, Mune, Nugla, Dane.

'Ćićarija je vijenac na glavi ljepotice Istre. Njeni krajolici kao da spajaju zemlju i nebo, izlažući svoju raskošnu ljepotu i isijavajući iskonsku snagu koja plijeni i okrepljuje misli i osjećaje. Sela su polegla u podnožjima gorja, na rubove kraških polja, litice i stijene savile se oko dolova i gorskih strana, a hridinasti vrhovi doimlju se kao da su bijeli cvjetovi s nebeskih visina popadali po zelenim plaštevima šuma.

Stoljećima su se stanovnici ovih krajeva, Ćići, suočavali s teškim životom, oskudicama i nedaćama, jer su kraška polja škrta a planina surova, ali su ustrajavali, obradujući svaku stopu plodne zemlje, čuvajuci stada ovaca na kraškim pašnjacima, tegobno radeći kao drvosječe i ugljenari-'(citat domaćeg čovjeka)

Dio populacije su istro-rumunjskog porjekla, koji sebe zovu Ćići, pa je moguće da je tako i došao naziv za cijelo područje. Neki od njih i danas govore svojim nezaboravljenim jezikom.

Fora je bilo vidjeti veliku, debelu lipu u Slumu, toliko široku da unutra stane najmanje 6 ljudi. Natpisi iz bivšeg rata i dalje se mogu pročitati na pojedinim kućama.

Dobra hrana se može naći u bistrou Lovac u mjestu Jelovice (putokazi postoje), na samoj granici sa Slovenijom. Maneštra z bobići, s gljivama, fuži s kokošom ili govedji, svinjska i teleća koljenica, kapust i restani krumpir. Domaće vino ne preporučam, nije baš reprezentativno. Cijena vrlo pristojna za obilan obrok, kartice ne primaju.

Nakon šetnje Brestom, dobro je odvesti se par kilometara dalje prema istoku i s lijeve strane je cesta koja vodi na Žbevnicu (1014m), oko sat vremena hoda do vrha, uspon je lagan i ne zahtjeva veliki napor, pogled je famozan, i more i Učka i slovenski snježni vrhunci. Sunce pomaže da se izdrži hladnoća, no uvijek ima nekog vjetra. Ima nekoliko dobrih staza i za druge vrhove, no koliko mi se čini, klasničnih domova i nema, ali siguran sam da se u selima može potražiti smještaj i prenoćište, a i Buzet nije daleko, kao ni Lanišće.

Kuba za početnike

Kažu ljudi da Kubu treba vidjeti dok je g.Castro živ. Točka. Dobro govore. Jedino što je sigurno na putu prema Kubi je da vam neće nitko pokazati rezidenciju dotičnog gospodina, stoga ako mislite protestirati ili se pokloniti dotičnom, pratite vijesti kako bi uhvatili moment njegovog ukazanja. Kako g.Castro nije Kuba, predlažem da “skočite” do najvećeg otoga u Karipskom moru I provjerite sami o čemu to ljudi govore. Samostalno nije lako, no zato postoje brojne agencije koje nude najčeće dva oblika putovanja na Kubu, jedan više za odmor (sunce, plaža I pijesak) u Varaderu, a drugi više za klasnični turizam (tura po cijeloj Kubi). Ne volim da me se doživljava lijenim turistom, pa uplatih ovu drugu verziju I krenuh prema jednom od posljednjih bastiona socijalizma na svijetu. Kaže jedan moj suputnik, kad Stari (aka g.Castro) umre, Kuba će postati predgrađe Miamia. Hm, meni se čini da će to biti jedna surova verzija novoruskog kapitalizma, jer danas ljudi na Kubi ipak žive relativno bezbrižno nesvjesni da promjene koje će jednog dana doći (a svi Kubanci s kojima sam bio u kontaktu vjeruju da hoće) budu od otoka napravile 52 američku državu (ako računamo Izrael kao 51). 

No politiku ostavimo političarima. Tu bezbrižnost koju spominjem možete vidjeti na svakom koraku, naime ljudi su odista opušteni. Vrlo rijetko možete vidjeti živciranja, psovanja u prometu, srednji prst na parkingu, roditelje kako se deru na svoju djecu, klince kako se tuku…možda su samo dobro istrenirani, a opet vjerujem da ima nešto u duhu naroda. Vrlo veseli I gostoljubivi, skulirani do jaja, jedino što ih zanima su salsa, bejzbol I relaksacija. Vozeći se po cijeloj državi čini vam se da nitko ništa ne radi. E sad, možda I ima istine u tome, država ipak živi od turizma, duhana I šećerne trske, pa ako se niste zaposlili u nekom od tih područja, možda se liječnik ili učitelj, a možda za vas jednostavno nema posla. Ne treba ni o tome previše brinuti jer Stari je omogućio besplatno školovanje, besplatnu zdravstvenu zaštitu, navodno besplatno stanovanje I dualni monetarni sustav. Što bi to bilo? E ovako, imate dvije valute: Peso I Konvertibilni Peso (kratica CUC, pa ga svi tako I zovu, a da bi lakše računali 1 CUC je skoro 1 EUR). Prvu valutu mogu koristiti samo domaći, a drugu samo stranci. Razlika je 28 puta.  U našem žargonu bi to bilo da cugu koju mi platimo 10 kuna, jednom turistu iz Skandinavije bi naplatili 280 kuna ?!? Naravno da to ne izgleda tako plastično, no za sve strance Kuba je skupa destinacija, za Kubance je prihvatljiva za život. 

Plaće su izuzetno niske (50 EUR mjesečno možda je super plaća), no ako radite u turizmu I dolazite u doticaj sa strancima, šanse da vam netko uvali napojnicu u EUR-u ili CUC-u su velike I na taj način prosječni Kubanac postaje bogatiji I može kupovati/plaćati u CUC-u. Ako vi kao stranac želite posjedovati obični Peso, teoretski ne možete doći u posjed istog, no naravno, sve je roba, pa I to možete kupiti na ulici kao souvenir (obično ljudi kupuju novčanicu od 3 Pesosa na kojoj se nalazi lik Che Guevare; dobro sam napisao, postoji novčanica od 3 Pesosa), u pravilu će vas to koštati 1 CUC.

Kad malo bolje razmislim, puno toga košta 1 CUC. Sve sitnice koje kupujete na turističkim tržnicama I štandovima, sve napojnice koje je poželjno dati salsa bandu koji vas je poput klasičnog lešinara gnjavio za vrijeme ali apsolutno svakog obroka I nakon toga nudio svoj CD, koji je skoro uvijek koštao 10 CUC-a, I skoro uvijek imao isti raspored pjesama (a uvijek se radilo o drugom bandu jer nismo dva puta jeli na istom mjestu). Kupio samo jedan CD, koji naravno nije radio pri povratku u HR jer je metoda “pečenja/prženja” očito bila loša. Pitam se samo kako je prošao jedan moj suputnik koji ih je više iz milosrđa kupio 10-tak. 

Kako su ovakva putovanja najčešće napravljena tako da ste platite u cijeni aranžmana, najviše love spržite upravo na napojnice/cugu/suvenire. Fora je ako napojnicu date u EUR-u. Kubanac to prihvati, no kako oni s tim nemogu ništa, onda nađu drugog turista I žicaju ga da im zamijeni taj jedan euro za jedan CUC. No ako ni s njim ne mogu ništa, jer im treba Peso za kupovinu u državnim dućanima s posebnim cijenama, onda valjda odu nekom lokalnom mafijašu koji mijenja na crno, a on valjda ima vezu u lokalnoj banci koja mu to onda otkupi/zamijeni po svojoj tarifi…I opet država zaradi na vašoj napojnici. Skoro da se poklonite takvoj državi jer 99% svih hotela, dućana, restorana su njihovi I beskrajni su načini na koji će vam izvući CUC iz novčanika. No dosta o lovi, jer ona je izgleda Kubancima više nužno zlo, nego potreba. Smisao života je uglavnom glazba jer svi su salsa majstori ili sviraju neki instrument ili se kreću kao da plešu, rad bokovima izvanredan (sitan vez rekli bi kod nas). Vrlo je normalno da na mjesta izlazaka (Casa de la Trova – nešto kao naši društveni domovi, gdje se pije, sluša glazba I pleše) dolaze domaći koji onda žele impresionirati strance svojim plesnim umijećem I love najčešće strankinje I s njima se uvijaju I znoje u salsa klinču, da bi ga vi nakon toga ljubazno pozvali da vam se pridruži u pauzi I platili mu koktel – dva. Ako ima sreće, možda vas oženi I za neki parfem (niti ga imaju, niti bi ga mogli kupiti), ili majicu ili traperice. 

Navodno smo I mi u YU bili takvi tamo negdje u ranim 80-tim kad su vladale krize I nestašica. Možda je to najbolja usporedba u kojem vremenu I standardu živi Kuba. Ipak ne zaboravite da sve ima svoju cijenu, jer kad bi inače vaša draga/dragi imali priliku plesati s salsa majstorima (osim naravno ako niste Zvijezda pa vas pozovu u neki show I nauče plesati). To se u našem žargonu zove I žicanje. A žicaju vas sve, od sapuna do guma za žvakanje, od bilo kakve knjige na engleskom jeziku do traperica. Sve po principu “APP”(ako prođe, prođe). I često I prođe, jer nije neuobičajeno vidjeti tamnoputu kubanku s majicom preko koje se vijori recimo danska zastava ili novije traperice za koje znate da se ne mogu ni kupiti na Kubi. Hm, pitam se da li je to možda bila neka robna razmjena, ono..ja tebi svoje dobro, ti meni svoje dobro. Ovdje vam se čini sve moguće, pa ostavljam vašoj mašti da postavi granice. Inače, Kubanci su super čisti I uredni, pogotovo školarci koje jednostavno možete prepoznati jer su svi u uniformama, od predškolskog odgoja do fakulteta, i svaka razina ima svoju boju od crvene, smeđe, žute I plave. Ulice možda I nisu tako čiste, no to ovdje ide s načinom života, poolaaaako. Nikuda se nikome ne žuri čak I kad su turisti u pitanju, npr. Samo je naš avion sletio u jednom momentu, no svejedno smo čekali na prtljagu preko sat vremena.

Inače, na Kubi je uvijek ljeto (tako kažu), jedina razlika koju turist može zapaziti je ima li kiše ili ne. Ja sam srećom bio u vrijeme suše, jer kad pada, onda nema milosti, vidjeli smo primjerke isčupanog drveća s korijenima kao posljedice kojekakvih uragana I raznih povjetaraca koji svake godine naprave neki pičvajz. Svi hoteli uz upute što činiti za vrijeme požara imaju I uputu za oluje I orkane.

PRIJEVOZ

Uglavnom pješače jer nemaju baš previše automobila, zato valjda svi i izgledaju šlank, puno je bicikala i konjskih zaprega , pa čak i na Autopisti (to je njihova “Dalmatina”) , kamioni koji služe prijevozu ljudi na način da se potrpa njih 80-100 na stražnji dio i piči brale do susjedne provincije, svuda stopaju i mašu s novcanicama…to je kao medjugradski taxi, jer ima jako malo redovnih autobusa medju gradovima, a i oni su dupke puni, pa onda svatko tko se vozi na nekoj destinaciji je istovremeno i taksist, s time da on po nekom nepisanom zakonu mora stati obavezno i naplatiti neku sitnu lovu…ovi koji mašu s lovom su spremni platiti lukusuz da im stane neka Lada ili neki od oldsmobila kojih je na Kubi masa…njih je teško opisivati, osim kao da se vozite u nekom američkom filmu iz 50 I neke; modernijih auta ima, no oni imaju uglavnom oznaku T sto znaci da ih je rentao turist, ja se vozim busom( s ostakom grupe) tako da nemam takvih briga, imaju i željeznicu koja je navodno ful spora; pravila u prometu nema, semafori su rijetki, znakovi jos rijeđi. U jednom djelu zemlje uopće nema putokaza, tako da se ne možeš ti sada uputiti negdje s rentanim autom i doći samostalno. U tu svrhu s izdali uputstva u kojima kažu: nakon trećeg desnog izlaza skreni lijevo kod velike palme ili nakon što prodješ reklamni pano s Starim idi ravno do nekog drugog heroja pa onda lijevo….objašenjenje zašto toga nema, je da ukoliko se Ameri invaziraju na Kubu, ovako neće znati gdje se nalaze. 

Poslije smo ipak vidjeli par putokaza, no da je lako se snalaziti… nije; no da je lako voziti po cestama…to je…jer vozila ima jako malo, pa naš šole piči po sredini ceste, tako se baš neki dan malo krajcao s drugim busom pa nam otpao retovizor, naravno da niti smo stali, niti smo išli nešto popravljati. Jedini je bed sto najčešće pretičeš konje, krave, bicikle, pa se moras spustiti u prvu brzinu, autopista je super široka bez istaknutih traka, no kome to treba, nema reklamnih panoa uz cestu, osim polítičko propagandnih, no ni toga nema previše. Po gradovima se vozim rikšama ili coco taksijima (to je tricikl u obliku kokosa i vozač može prevesti dvije osote, vrlo ugodno za ljude s kamenjem u unutar njim organima), ulice u gradovima se naravno ne rade kao u domovini, pa je uvijek malo grbavo, no zato si oni ugrade na te prikolice i mali tranzić pa slušaš salsu dok se voziš……

CUGA

Kokteli, kokteli, kokteli…voda voda voda (ujutro naravno, jer koktele dereš navečer, mada nekad I po danu)…sto reći osim Cuba libre, Mojito, Sangria, Chacarancha, Pina kolada I nema sto jos nisam probao, u pravilu svake večeri zalomiš negdje s ekipom  jer je vruce, no uvijek puše neki povjetarac I onda se lagano kukovi njišu, u ruci neka smućkalica I “vozi miško” , a onda ujutro osim vode (za one s mamurlukom) dobro dođu I svježe iscjeđeni sokovi svih mogućih tropskih voćki bez obzira da li hotel ima 2 ili 5 zvijezdica, kako to godi….

HRANA

Piletina, riba, govedo, povrće, riža I naravno voće u nenormalnim količinama…uglavnom jako fino, no to naravno ovisi o kvaliteti restorana ili hotela u kojem se nalazite, bed je kad jedete nesto kao glavno jelo I u tim slanijim okusima odjednom zagrizete u ananas, pa se malo šokirate. Kreolska kuhinja je vrlo lagana, možda bi usporedba s manje začinjenom meksičkom hranom bila I najprihvatljivija.

ARHITEKTURA

Cijelom Kubom dominiraju žive boje, pa tako I u arhitekturi, uopće nije neobično vidjeti zelene, ljubčaste, crvene, plave kuće. Kolonijalni stil gradnje se zadržao naravno u centrima starih gradova poput Havane, Santiaga, Trinidada, Sancti Spiritusa itd., neki od njih su predivno sačuvani, no u Havani odista ima primjeraka koji izgledaju kao da će se srušiti svaki čas. Srećom je veći dio tih starih gradova zaštićen preko UNESCO-a pa se neka para okreće I ulaže oko fasada. Takve građevine odista oduzimaju dah, od crkvi, do kopije Washingtonskog Capitola (radio isti autor), preko najstarije kuće na Kubi koja se nalazi u Santiagu de Cuba I u kojoj je obitavao Velazquez I koji je I osnovao privh 7 naselja na Kubi I naravno sudjelovao u tamanjenjeu Taino indijanaca, prastanovika ovog otoka. Kuba danas, nije građevinski raj poput domovine, naprotiv, niti jednu dizalicu, mješalicu, željezne konstrukcije I slično, nisam vidio. Jednostavno ovdje se ništa ne gradi jer nema novaca. Kućice uz cestu su u pravilu prizemnice, a nerijetko krov pokriva trska I blato (naravno ne u gradovima). Par socrealističnih nebodera u Havani su podsjetnik na režim , no srećom toga odista nema puno.

NASELJA

Havana je odista prava karipska (možda I jedina) metropola s 3 mil.duša. Leži na obali Atlanskog oceana, I valovi ju non stop oplakuju s njenog najzanimljivijeg dijela Malecona. To je ogromna šetnica od 7 km uz more, gdje se najčešće skupljaju domaći ljudi da se druže, pjevaju, sviraju, plešu, zavode strance, žicaju cigaretu ili samo ugodan razgovor s nekim kako bi vježbali svoj engleski jezik. Postoje dijelovi Havane u koje se I ne želite uputiti (tipa slamova), no veći dio grada je jednostavno predivan I živ. I osjećaš se vrlo sigurno, uopće u ovoj zemlji, iako je broj uniformiranih ljudi koje sam vidio začudo mali. Valjda idu po onom principu, džaba se baviti kriminalom, kad nemaš kamo pobjeći s otoka, I bit ćeš zaisigurno ulovljen. Ono što nedostaje Havani I svim gradovima uz more ili ocean su brodovi, barke, jedrilice. Toga jednostavno nema, jer bi inače trenirali veslanje do Miamia, a navodno je Stari alergičan na taj sport. Gradovi koji ne žive od turizma poput recimo Camagueya, su puno ugodniji za posjet, jer vas nitko ne gnjavi s kupvinom nove tone suvenira. Dapače, osjetiš da bi se puno lakše mogao upustiti u avanturu života na Kubi upravo u takvim gradovima gdje ljudi žive od nekog drugog posla. Santiago de Cuba je grad glazbe I karnevala, ali I jedini grad heroj na Kubi (nismo li mi imali nešto slično u YU državi?!). Pinar del Rio je regija gdje se radi najbolji duhan na svijetu I koja ima najčudnija vapnenačka brda koja sam vidio u životu. Vegetacije te regije na krajnjem zapadu zemlje je puno bogatija od istoga, razlika je ipak više od 1000 km ako gledate otok u dužinu. Neke suputnice su često uspoređivale biljke tj. Nešto što mi imamo na balkonu, kod njih je to u svom pravom staništu pa raste recimo 10-tak metara I ustvari je debelo drvo. Palme su naravno neizbježne I svuda ih ima. Ako poželite vidjeti pravi relax-turizam osim Varadera može se zaletiti jedan dan na neki od malih otoka u Karipskom moru (recimo Cayo Largo) I doživjeti da jedan cijeli dan imaš otok maltene za sebe I svoju grupu. More predivnih plavih boja, nebo bez oblačka, plaže od sitnog (poput prašine) pjeska, tropske ribice svih mogućih boja, školjke…I naravno opet neki koktel pri ruci. Nažalost, nemogu to usporediti s domovinom, jer toga nemamo. Inače način kako oni organiziraju turizam mi se jako sviđa. Nema redova I čekanja na neke monumente ili gužve za kupovinu karata. Sve se zna unaprijed, kud ideš ,a kad ćeš doći, koliko ćeš dugo jesti itd., tako da se grupe samo izmjenjuju kao na traci, a vodiči, kuhari, konobari, salsa majstori, prodavači ponavljaju svoj ritual iznova I iznova kako dolazi nova grupa. Valjda činjenica da Ameri mogu teško do papira za Kubu I da nekim čudom nema Japanaca, pridonosi osjećaju da se ovdje ne radi o mass turizmu. Neobičaj je osjećaj kad nema neonskih reklama, jumbo plakata, city lightsa I svih onih stvari koje nismo imali do prije 15 godina, a sada I ne kužimo da smo dobili potpuno novo okruženje. 

Nema ljudi koji bjesomučno pišu smsove jer nema ni mobitela (barem ne kod običnih ljudi). I da ima reklama, ne bi imali što kupiti posebno. Ako je dućan za strance onda imate robu kao doma samo skuplju, ako je dućan za lokalce, onda vjerujte nemate što kupovati, možete samo slikati prazne police s litrom ulja, pakiranjima šećera, pastom za zube, kišobranom (valjda za kišnu sezonu). Čudi me da dozvoljavaju turistima ulaziti u taj čemer u kojem se kupuje na knjižicu u kojoj su svi podaci o jednoj obitelji I koliko čega mogu kupiti I kada. Ipak su cijene na takvim mjestima 26 puta povoljnije, pa je Stari uveo pravila da ne možete kupiti pile baš svaki tjedan; ili kupiti mlijeko ako nemate bebu ili trudnicu doma?! Pravi oblik turizma se očituje u španjolskim lancima hotela koji plaćaju masnu paru državi da bi uopće mogli raditi na otoku. Djeluje vrlo nekubanski biti u hotelu s 5 zvijezdica, kao da si bilo gdje na svijetu, ali ovo mi je pouka za ubuduće. Kad želiš osjetiti ritam života jedne nacije, nemoj da ti agencija kroji život, odi na net I skroji si ga sam.

Top 5 doživljaja:

1. popiti Mojito na krovu Hotela Ambos Mundos (šifra Hemingway)
2. provozati se oldsmobilom iz 1950. ( I startati u trećoj pritome)
3. probati krokodilovo meso
4. plesati s domaćima salsu
5. letjeti nacionalnim prijevoznikom Cubanom

Top 5 “oduzimaš mi dah” građevina/pogleda:

1. bazilika Virgen de la Cobre
2. tvrđava Morro na ulazu u zaljev Santiago de Cuba
3. Plaza Mayor u Trinidadu
4. doline u regiji Pinar del Rio
5. plaže na Cayo Largo

Transmongolskom željeznicom - Moskva - Petrograd

Sišli smo sa vlaka u Vladimiru i otisli u gradić Suzdal (200 km do Moskve)...to vam je muzej na otvorenom, cijeli grad je kao u srednjem vijeku, više crkvi nego stanovnika...tamo smo spavali u miru i tišini i došli danas u Moskvu i majko mila...čujte, ne znam što bih rekao, još uvijek probavljam taj grad, sve je veliko, ogormno, skupo, daleko....ulicu ne možeš preći osim kroz pothodnik, jer ima po 8 traka i svi voze ludo, moji australci se žale da je customer service grozan tj. da se nitko ne smije dok te uslužuje, a ja ih tješim da je tako svugdje u istočnoj europi....

...imali smo sreće pa smo potrefili biti u Moskvi na dan zrakoplovnih brigada...prevedeno, crveni trg zatvoren, ne toči se alkohol na ulici i terasama, no svejedno stotine i stotine pijanih vojnika zrakoplovaca po ulicama, cijeli dan, gdje god se okreneš...evo njih...na kraju odem u Gorki park, a tamo ludnica, pijani se kupaju u fontani, policija ih kao nadgleda…u svakom slučaju je to jedna impresivna metropola, no tko želi mirniji život, ovo sigurno nije opcija za tako nešto. O cijenama ne bi govorio, ovo je odista postala jako skupa destinacija. Kremlj je naravno place to be, isto kao i Ermitaž u Petrogradu, od povijesti do sadašnjosti, bogatsvo, moć, tradicija...

Metro je naravno jedan od najljepših na svijetu, imaju I organizirane ture razgledavanja ispod zemlje, kažu da je to Staljin gradio kao nuklearno sklonište, jedna od najdubljih podzemnih na svijetu, pokretne stepenice tako strme I brze I široke…doživljaj…kao I buvljak sa sovjetskom memorabilijom, od klasičnih suvenira I babuški do majici sa koje kakvim provokativnom natpisima, pregovaranje nužno, inače varaju opako

...imali smo prekonoćni vlak za Petrograd pa smo samo spavali od ponoći do 8 ujutro, samo sam se jednom probudio u vlaku, znači da sam se navikao na vožnju i san, vlak je bio najbolji do sad, prva liga, Nevski Ekspres....

...došli mi u Peter i odmah ujutro na walking tour gradom....najbolji vodič do sada, tip obožava svoj grad i ima sto obožavati...grad je fenomenalan, kažu Venecija sjevera, ja kažem k.... Venecija, Peter rulez !!! Kanali, zgrade,muzeji, pubovi, restorani, sve nekako puno ležernije od Moskve, kao da ste u nekom srednjoevropskom gradu po svemu...kad razmislim bolje...to je Petar Veliki i htio kada je radio ovaj grad...turista pun kufer, talijana najviše i japanaca....

...kad se sjetim da smo krenuli iz daleke Azije, ušli u Rusiju, sada smo zaista u Europi...kako smo daleko na sjeveru, ovdje dan trenutno traje oko 20 sati...u ovom gradu je najveća fontana na svijetu (mada još ne znaju kako će to izgledati zimi, jer se nalazi nasred rijeke Neve koja bude smrznuta par mjeseci), najdublje metro stanice (fakat izgleda zastrašujuće kad se spuštaš)

Cijela Rusija je puna naj naj na svijetu...jer ipak je to i najveća zemlja na svijetu...sam grad ima više stanovnika nego RH, pa si vi mislite...jedna engleskinja stala na travu u nekom parku i uhapsilo ju, pa smo morali uvjeriti pandure da je puste...nije bilo jeftino, puno toga je označeno na engleskom jeziku jer je sve podredjeno turizmu, grad izgleda kao prije 100 godina samo naravno ljepši, pogotovo što uredjuju fasade jer im Putin daje lovu za to (on se tu rodio)

...idem se pripremiti za zadnju vecer sa svojima, nasa vodičica slavi rodjendan pa idemo u gruzijski (ili armenski) restoran i poslije ponoći na nezaboravnu noćnu vožnju kanalima Neve.

Sutradan klasični raspored, doručak, vožnja na aerodrom (privatnim autom, jer možete zaustaviti bilo koga da vas preveze za neku razumnu cijenu jer su taksiji preskupi, a obični ljudi na ovaj način malo I zarade, jer im je benzin super jeftin), dugotrajna procedura oko “čekiranja”, let za Njemačku, nakon toga prema Krku I onda taj predivni pogled kad se spuštaš a naš dragi Kvarner na dlanu. Svuda pođi, kući dođi !

 

 

Transmongolskom željeznicom - Sibir

...i tako je završio naš dio putovanja po Mongoliji i krenuli mi vlakom prema slijedećoj destinaciji tj. prema Irkutsku, gradu kojeg zovu Parizom Sibira.

No do tamo opet slijedi prelazak granice i druženje sa hrpom ljudi oko 40 sati. Sve je išlo super, kad u jednom momentu skužim da vlak stoji na istom mjestu, 5 sati ujutro....i stoji...ne možeš na wc jer "provodnjica" (tako se zovu tete koje su zadužene za brigu oko vagona, kuhanje vode, čišćenje, plahte – ustvari mi bi to rekli domaćice vagona) zaključala i tako je pravilo, kad je vlak na stanici, nema sranja i pišanja 20 minuta prije toga ni poslije stanice

Izadjem van i vidim da su od cijele naše kompozicije koja je krenula iz UB (kratica za Ulaab Baatar) ostala samo dva vagona i to bez mašine ?!?!...a mi se nalazimo na granici...i tako prodje par sati i dodju konačno carinici i policajci tj. sve žene i pregledaju one nas....i negdje oko 11 krenemo prema ruskom pograničnom gradu udaljenom 20-tak km, kroz ničiju zemlju i tamo opet ista priča, carinici tek došli na posao, pa im se ne da raditi, a imaju dvoja spavaća kola za pregledati sa 70 putnika i da skratim, krenuli smo u 15.30h !!!!!

Dakle, od 5 do 15.30 se prelazila granica !!

Odmah nakon carine i policije, na pivo i pišanje. Konačno sam kapituirao, najgori WC ikada, gradić Nauški na granici Rusije i Mongolije, želudac gore dolje, napred nazad...

No to je vrijeme da se bolje upoznaju suputnici, pa npr. upoznate čovjeka koji se vraća sa putovanja biciklom po Mongoliji i Kini u iznosu od 4000 km (iz Švicarske je), pa upoznate ženu koja se rodila u Južnoj Africi, ali je ustvari živjela u Zimbabveu, pa se preselila u Australiju, nakon toga u Indoneziju, onda su se starci vratili u Australiju, a ona otisla živjeti u London......u svakom slucaju, kod svake od ovih priča ti kosa pada sa glave, srećom da se brijem glavu svakih par dana....

Na granici nije bilo problema za mene pa smo krenuli dalje, samo su zafrkavali mongolske švercere, mislim da su ih čak i skinuli sa vlaka....

I idemo dalje prema Irkutsku...gdje se sa transmongolske priključujemo na transsibirsku željeznicu....došli na kolodvor, dočekali nas sa autobusom i odmah odveli na Bajkalsko jezero koje je 70 km dalje , to je najdublje jezero na svijetu (slatkovodno) i ima više vode u sebi nego sva sjevernoamerička jezera...temperatura vode je trenuto 4-5 stupnjeva, ušao do koljena i odustao (naravno), no ove moje australske i engleske babe sve otišle u vodu , rusi gledaju i padaju u nesvijest, a i ja sa njima....

Bili u nekom muzeju o jezeru, savršeno, imaju i akvarije sa ribama...i onda se razišli, svako svojim putem, ja u birtiju sa dvije koke i deri po pivi cijelo popodne sa pogledom na jezero...priroda od koje zastaje dah, nekoliko puta tokom dana.

Bili smješteni po kućama kod obitelji i najeli se ko da mi je baba kuvala, kako ja nešto razumijem ruski, uhvatila me Ljudmila (gazdarica) u djir, pa ožeži pričati, a ja samo klimam i govorim DA, DA....

Spavanje, mir, tišina, svježi zrak, pa budjenje, pa enormni ogromni doručak i pokloni (sva sreća da sam kupio litru džina u Istanbulu) i došli po nas autobusom i doveli nas u Irkutsk u hotel Angara, majko mila...Sovjetski savez se vratio nazad ali ovaj puta sa svim dražestima zapada, kocka, prostituke, sauna, barovi i sve što ide...neljubaznost, nitko nema sitno za uzvratit a ti vidiš da je puna kasa love,  ustvari I kod nas se to može često doživjeti,  opet neki cool muzej i konačno net kafe sa super brzom konekcijom.....

Jedemo toliko da sam se vec udebljao i iduće putovanje mi je zasigurno Afrika...

Dok je kod nas navodno 38 stupnjeva, ovdje je predivnih 20.

Iduća relacija vlakom je duga više od 5000 km i pokriva 5 vremenskih zona I traje 3 dana bez prestanka. Ovdje se ukrcavamo na tzv. Rossiya kompozciju, vlak koji je originalno Transsibirski, jer ide iz Vladivostoka, mi ćemo njime dalje od Irkutska do Vladimira. U vlaku ruski pop-rock mi se uvukao pod kožu, jer provodnjica glumi DJ-a,  a sibirska moda je za plakati (naravno i dok se smiješ)....

....kad predjete toliku razadaljinu i 5 vremenskih zona ktome, pitate se što dalje?

hm, već ću nešto smisliti, dapače moji suputnici imaju lude ideje i kako vrijeme prolazi sve smo si bolji, uglavnom je ekipa cool, sa malim izuzecima...

...u vlaku uglavnom ruske obitelji sa djecom, i naša grupa u vagonu, bio neki dosadni belgijanac koji putuje iz Sahalinska (pogledajte u atlas...nema istocnije tocke u Rusiji) do Brisela....ludjak....ruski roditelji ne daju svojoj djeci da komuniciraju s nama i onda smo ih konačno otopili kad smo napravili tulum šešira, svako je trebao napraviti šešir od biločega, pa su se i klinci priključili...

...imali smo i kviz, koji je sastavljen od čudnih informacija sa novozelandskog pakiranja uložaka....

...imali smo i kartanje do besvijesti....pobijedio jednom

....s obzirom na vrijeme, znali smo biti pijani od votke i pive prije podne...pa popodne spavamo, pa onda opet pijemo...ne preporučujem osim u posebnim prilikama, u ovom vlaku je to tako normalno, pogotovo je bitno kod socijalizacije....

...trebali smo sastaviti pjesmu o našem putovanju i otpjevati na SONG "kompetišnu", pobjedila je prva sibirsko-hrvatska rap pjesma na engleskom jeziku (dakle, ja !)...

...puno smo i spavali....bilo je hladnjikavo pa se nismo puno znojili, pa se nismo ni usmrdili, mada se u vlaku mozete i otuširati zahvaljujući našoj provodnjici Tanji, ali I kupiti od nje što vam drago, ona nazove svoje veze na idućoj stanici I eto ga na ! Kavijar…samo pitaj ! Štogod.

....na vecim stanicama se stoji po 20 minuta, pa se tamo moze kupiti svježa hrana od raznih bakica, i cuga i koješta...

Najludji prizor je bio u Sverdlovsku kad smo se sreli sa vlakom iz Moskve za Mongoliju...mi stojimo a oni dolaze na susjedni peron...vlak im još nije ni stao, a oni počeli iskakati na peron sa trapericama, cipelama, torbicama, maramama, kišobranima...šverc u 20 minuta, pa ti vidi...dakle, umirali smo od smijeha od ovog načina trgovine, ali se divili njihovoj predanosti. U jednom momentu prođete vlakom pokraj oznake granice Europe i Azije, fora...