Ćićarija za početnike

Ćićarija je vapnenački vijenac na sjeveru Istre (tako kaže wikipedija), od ostatka Istre se odvaja višom nadmorskom visinom, te hladnijom klimom.
Umjesto uz sunce i more, završio sam na snijegu jednog od najljepših vrhova Ćićarije, koji se zove Žbevnica. Ovo područje je toliko slabo naseljeno (možda i najslabije u cijeloj zemlji) da je posjet njemu poput odlaska u neko drugo vrijeme. Sva naselja su toliko malena, i uglavnom se rijetko mogu sresti domaći ljudi, naravno osim u konobi, ali šetača, planinara, paraglajdera i ostalih aktivista, ima nešto više.

Do Ćićarije i ne treba razmišljati doći putem javnog prijevoza, jer je skoro pa nepostojeći, stoga treba natočiti benzin i krenuti. Jedan smjer je iz Rijeke preko Matulja, starom cestom prema Sloveniji, pa skrenuti prema Žejanama i Munama, i nastaviti dalje.
Drugi smjer je naravno kroz tunel Učka, pa kod Roča ili Buzeta skrenuti prema sjeveru.

Osim prirodnih ljepota, ova visoravan je odista dobra za pluća i disanje čistog zraka, jer ono malo industrije iz Buzeta ne stigne zagaditi ovo područje.
Nadalje, napuštena sela su toliko privlačna za istraživanje i igru, da je šteta samo proći kroz njih u smjeru Slovenije ili u potrazi za hranom. Nazivi mjesta su toliko simpatični i samo se mogu pitati odakle im porjeklo, npr. Slum, Brest, Mune, Nugla, Dane.

'Ćićarija je vijenac na glavi ljepotice Istre. Njeni krajolici kao da spajaju zemlju i nebo, izlažući svoju raskošnu ljepotu i isijavajući iskonsku snagu koja plijeni i okrepljuje misli i osjećaje. Sela su polegla u podnožjima gorja, na rubove kraških polja, litice i stijene savile se oko dolova i gorskih strana, a hridinasti vrhovi doimlju se kao da su bijeli cvjetovi s nebeskih visina popadali po zelenim plaštevima šuma.

Stoljećima su se stanovnici ovih krajeva, Ćići, suočavali s teškim životom, oskudicama i nedaćama, jer su kraška polja škrta a planina surova, ali su ustrajavali, obradujući svaku stopu plodne zemlje, čuvajuci stada ovaca na kraškim pašnjacima, tegobno radeći kao drvosječe i ugljenari-'(citat domaćeg čovjeka)

Dio populacije su istro-rumunjskog porjekla, koji sebe zovu Ćići, pa je moguće da je tako i došao naziv za cijelo područje. Neki od njih i danas govore svojim nezaboravljenim jezikom.

Fora je bilo vidjeti veliku, debelu lipu u Slumu, toliko široku da unutra stane najmanje 6 ljudi. Natpisi iz bivšeg rata i dalje se mogu pročitati na pojedinim kućama.

Dobra hrana se može naći u bistrou Lovac u mjestu Jelovice (putokazi postoje), na samoj granici sa Slovenijom. Maneštra z bobići, s gljivama, fuži s kokošom ili govedji, svinjska i teleća koljenica, kapust i restani krumpir. Domaće vino ne preporučam, nije baš reprezentativno. Cijena vrlo pristojna za obilan obrok, kartice ne primaju.

Nakon šetnje Brestom, dobro je odvesti se par kilometara dalje prema istoku i s lijeve strane je cesta koja vodi na Žbevnicu (1014m), oko sat vremena hoda do vrha, uspon je lagan i ne zahtjeva veliki napor, pogled je famozan, i more i Učka i slovenski snježni vrhunci. Sunce pomaže da se izdrži hladnoća, no uvijek ima nekog vjetra. Ima nekoliko dobrih staza i za druge vrhove, no koliko mi se čini, klasničnih domova i nema, ali siguran sam da se u selima može potražiti smještaj i prenoćište, a i Buzet nije daleko, kao ni Lanišće.

Brijuni za početnike

Nacionalni park Brijuni jedan je od osam nacionalnih parkova u Hrvatskoj, jedan je od najmanjih, ali i najposjećenijih parkova, poglavito za strane turiste, no i domaći nisu rijetkost. Svi znaju za Brijune, pa ipak, jako puno stanovnika nikada nije kročilo na ovaj predivni arhipelag. Ukupno je 14 otoka na arhipelagu, no običnom turistu je dovoljan odlazak upravo na najveći od njih, Veliki Brijun. Većinu drugih se može ionako pogledati isključivo iz barke, oplovljavanjem arhipelaga. Osim po svojoj neobičnoj flori i fauni, ovaj park je naravno poznat i po ostacima rimskih nalazišta iz daleke povijesti, ali najviše ipak po svojoj političkoj važnosti, prvo u doba Jugoslavije i najpoznatijeg stanovnika Brijuna, Josipa Broza Tita, a poslije raspada države tamo vole otići i hrvatski državnici, bilo da odlaze sami ili primaju delegacije na otocima.

Brijuni su najdostupniji iz Fažane, malog istarskog gradića na zapadnoj obali Istre, odakle svakog dana polaze brodići prema Brijunima. Naravno, red vožnje je vrlo precizno raspisan i može se provjeriti na webstranici nacionalnog parka, kao i obaveza najavljivanja većih grupa zbog prihvata gostiju na otocima, te organiziranom razgledavanju.

Svoju bogatu prošlost i očuvanje iste, Brijuni ipak moraju zahvaliti g.Paulu Kupelwieseru, koji je krajem 19.stoljeća kupio otočje pokriveno malarijom i od njega napravio mondeno ljetovalište i lječilište. Izgled današnjih Brijuna uvelike ovisi o njegovoj ambiciji i želji da napravi tako veličanstven park, kojemu se ljudi i danas dive.
Naravno, da nije bilo politike, Tita i ostale ekipe, možda bi se Brijuni usmjerili na drugu stranu, ovako su ostali održavani, a tek nakon smrti Tita, i dostupni običnim smrtnicima.

Što je to tako dobro na Brijunima?
1. Priroda je toliko raskošna na tako malo prostora, iznimni oblici i primjerci šuma i drveća.
2. Maslina stara preko 1600 godina, koja i danas rađa bogati urod.
3. Divlje životinje u skoro pa prirodnom staništu, jeleni i srne slobodno šeću okolo, dok su egzotične životnje ograđene žicom iz logičnih razloga, kao i primjerci autohotnih istarskih životinja.
4. Ostavština druga Tita, bez obzira na sve, velikog državnika 20.stoljeća, od starih automobila, poklona drugih velikih državnika.
5. Zalazak sunca može biti nešto najposebnije što ste vidjeli u životu.

Što na Brijunima može biti bolje (ili da budem grub, što ne valja ili čega nema)?
1. Smješajni kapaciteti su u vrlo lošem stanju!
2. Cijene pića i hrane su katastrofalno visoke.
3. Gift shop je blagi užas, memorabilije s likom druga Tita skoro da i ne postoje ili su slovenska izdanja..
4. Cijena ulaza u sezoni je 200 kuna, što je ipak previše za domaćeg turista ukoliko želi potrošiti dodatnu kunu na otočju. Poslije sezone cijena za strance ostaje 200 kuna, a za CRO ljude je 100 kuna, prevelika razlika.
5. Nemogućnost obilaska starih državničkih vila (osim uz kojekakve dozvole države).

Dakle, potencijala ko u priči, a mi koristimo tamo gdje jedino znamo i umijemo, na ulaznicama i cugi. Puno je mogućnosti da se od ove prirodno-povijesne lokacije napravi još više, pitanje je samo gdje zapinje. Vodiči su vrlo dobri i znaju svoj posao, ali izložbeni prostori imaju potencijala da budu puno bogatiji i da se i tamo nešto kaže ljudima o prošlosti i ostavštini Tita i njegovih gostiju. Vožnja vlakićem je izvrsna ideja i pregršt informacija se dobije upravo tamo, posjetom nekoj od vila bi se dobio potpuniji doživljaj kako su živjeli državnici u 20.stoljeću.
Igralište za golf je možda poziv na elitizam, no nisam siguran da pojedinici koji dolaze zbog toga mogu ostaviti toliku količinu novca u odnosu na masu ljudi koji žele doći zbog prirode, životinja i malo povijesti. Djeca mogu biti zadovoljna uvidom u park sa životinjama ili pak prepariranim primjercima, no vrlo je to skromno, bez iskorištenosti edukacijskog potencijala. Vjerujem da će bi i uprava nacionalnog parka rekla da nema novaca za revolucionarne pomake. Naravno da nema. No bolje upakiran izlet i dodana vrijednost posjetiteljima bi svakako doprinjela većem broju gostiju spremnih potrošiti više, ako im se ponudi više. Držimo palčeve da se tako nešto i dogodi i budućnosti.