Sofia, Bugarska - tour de Balkan

Nakon brzog dorucka u obliznjem hotelu i ponovno nezacinjene hrane, trcim na lokalni bus za Dupnicu, odakle cu prema Sofiji. Tri turista u busu i lokalci. Ocito je da se u Rilu uglavnom dolazi u oragniziranim grupama ili jednodnevnim izletima iz Sofije. U metropolu stizemo u podne.
Kaos vruce metropole u punom smislu tih rijeci. Bus nije stao na nekoj od glavnih stanica, nego negdje u predgradju, sto znaci ili cu se dati taksistima na mrcvarenje ili cu pokusati citati bugarski i shvatiti kojim tramvajem ili busom do hostela. Pokusavam s drugom opcijom.
Srecom ostalo je nesto u glavi, pa se snalazim i za 40 minuta eto me u centru u Art hostelu, jednom od najstarijih i najpoznatijih na Balkanu. Iskreno, ne svidja mi se od samog pocetka, iako je atmosferican, previse je ljudi, samo u mojoj sobi je 12 kreveta na 3 kata, ja spavam prakticki na podu, no i to je bolje nego da idem skroz gore.
Sofija je istinska metropola, i ima i nema sarma, puno je bliza Beogradu nego Zagrebu u filingu grada i opustenosti. Cinjenica da niti jednom nisam izvadio aparat i krenuo lupati fotke isto govori u prilog tome. Mislim, imalo bi se tu sto slikavati, no ovo je ionako samo prolazna stanica. Radije odlazim u kino (koje je vrlo skupo,ali i sredjeno), kupujem razne cd dvd bugarske glazbe, secem besciljno gradom i malo se gubim, naravno idem i van, klubova koliko hoces, moda se tjera opako, i ovdje dolazi Madonna, sve je nekako posh i fancy...mislim da cu sutra dalje, u provinciju, koje daju puno vise covjeku od velikih gradova.

Rila, Bugarska - tour de Balkan

U selu Rila cekam bus za manastir, no cekanje traje barem 2 sata, a 15 km uzbrdo, taksist mi nudi prijevoz za 10 EURa, no odbijam i radije provodim vrijeme u hladovini javora, pokraj birtije, slusajuci kako se ekipa lokalaca raspravlja dok karta Belu. Kava je odvratna i prejeftina. Na ulazu u selo Rila je znak Unicredit Bulbanke: Dobrodosli! Ajd fala, bolje vas nasli! Eh, sto je biznis.
Voznja do manastira traje 40 minuta uzbrdo, suma, priroda, planinske rijeke, vrhunci, sunce. Manastir je (kao i vecina do sada) smjesten u srcu prirode, okruzen svim tim ljepotama Nacionalnog parka Rila. Za njega kazu da je bugarski Jeruzalem. I odista, odise nekom posebnoscu, smirenosti, spokojnosti i svetosti. Dio manastirskih zgrada sluze smjestaju hodocasnika i turista, gdje cu i ja spavati veceras za 10 EURa. Manastirska sobica, jednostavna, vrlo asketska, zakljucavanje glavnih vrata u 21h ( a nema pusenja u krugu manastira), otkljucavanje u 6h ujutro. Turista ima dosta, domacih i stranih, okolo je puno staza za planinarenje, vrlo dobro oznacenih, cuvena rilska jezera su u okolici, sam manastir je na 1100 nm, par restorana u kojima je vrlo hladno osoblje sklono sitnim prevarama.
Jutarnja misa tj. proslava ili kako se vec zove (isprika onima koji znaju), je u 6 i pol, dizem se u 6, hladno je, dodatno se oblacim, kolicina svjezeg zraka je nevjerojatna, ostajem na slavi oko sat i 15 minuta, vise nisam izdrzao, vrlo je prazno, tj svega 10-tak monaha za ovako veliki manastir je pravo cudo, pjevanje je super, bas gustam. Trebalo mi je ovakvo iskustvo nakon veceri prije!

Blagoevgrad, Bugarska - tour de Balkan

Ulazak u Bugarsku je bio vrlo zanimljiv. Policajac me pita za sengensku vizu, ja ga gledam u cudu, on kaze da ce provjeriti i stvarno, provjerava, te shvaca da pita glupost, lupa stambilj i vlak ide dalje. Vec iz vlaka se osjeti povratak na pravi Balkan, mogu sad kontemplirati o tome da se pitam kako to da su oni u EU, a mi nismo, no to odista nema smisla, prozvakana tema. Tamo su na papiru, jer realno EU jos nije stigla do Bugarske. Moram prespavati u Blagoevgradu (jedini grad na Balkanu s americkim univerzitetom), i to cu ucinit uz pomoc kaucsurfing prijatelja, koji me ne moze ugostiti, ali me preporucio nekim prijateljima. Hoteli su ionako prebukirani, ne znam samo zbog cega?!
Odmah sam skuzio da ovaj lik nema pojma o cemu se tu radi, jer mu nije jasan koncept razmjene kauca i besplatnog smjestaja i kaze da njegov stari to ne kuzi i da cu morati platiti nesto sitno love, tek toliko da zadovoljimo formu.
Nakon krace rasprave, dogovorimo da cu platiti 10 EURa, ali ajde, nije bed. Dok se priblizavamo zgradi, imam filing da ce ovo biti vrlo zanimljivo iskustvo, ulazak je kroz vrlo mracni nezavrseni dio zgrade, iako je vrlo stara, samo cekam da me netko mlatne po glavi. Betonsko stepeniste nas vodi do vrata, na kojima odmah osjetim smrad ugljena, plina ili cega vec iz svih kutaka stana.
Sjecam se jedne rasprave na temu emisije 'Odred za cistocu'. Neki su zastupali tezu da nitko ne moze zivjeti u tako prljavim uvjetima, nego da za potrebe emisije ljudi namjerno ostave mjesec dana prljavstine i vesa oko, kako bi tv kamere imale sto usnimiti.
E pa, moj narode, nije istina! Ljudi zaista mogu zivjeti u nevjerojatno prljavim uvjetima i najstrasnijem neredu! Znam ljude koji bi se odma okrenuli i otisli spavati u park. Ali ne ja. Meni kao da to nije bilo dovoljno. Biti siromasan nije izlika za zivjeti u svinjcu, sori.
Brzo idem spavati u sobu gdje su barem plahte stavili ciste, ali smrad je neizbjezan, kao i nered oko kreveta, koji je isto vrlo cudan. Zgugurim se ispod plahte da me ne bi kakva zivotinjica napala preko noci. Ujutro se tusiram u kupaoni od metar kvadratni (nemam izbora, smrdim), cujem gromoglasnu svadju i raspravu u kuhinji, lom, i umjesto da pojedem dorucak i popijem kavu koju su mi pripremili (i da se valjda pravim blesav da nista ne kuzim), spremam brzo stvari, dajem gazdi kuce 5 EURa i inzisitram da me niti ne isprate niti mi pokazuju gdje je bus za Rilu. Znam da ovo nije prava slika Bugarske, ali je svakako znakovito iskustvo. Trcim koliko me noge nose do busne stanice, kupujem jefitni burek i vodu i lovim bus za Rilu.

Meteora, Kalambaka, Greece - tour de Balkan

Bus od Gjirokastre do Kalambake krece u 10 sati ujutro (direktan), no vec u 9 sam pobjegao iz usamljenickog hotela, nitko me nije ni skuzio da sam izasao i u birtiji ispred koje krece bus, gubim vrijeme u prici s Albancem koji radi za tog prijevoznika. Voze u Grcku (do Soluna), a one niti ne moze dobiti vizu, tako da pokriva samo albanski dio rute (prodaja karata, organizacije...). Karta kosta 16 EURa, voznja traje 5 sati. Na granici prvi puta na ovom putovanju ulazim u EU. Vrlo se osjeti cinjenica da je Albanija za Grke, zemlja treceg svijeta.Formalnosti oko prelaska su toliko duge, a jos su dva busa ispred nas. Traje, cekamo, policajci urlaju na albance koji ih bas i ne razumiju, svi ionako znaju da trebaju vizu, pa ne bi valjda bez nje dosli na granicu. Ja, za divno cudo, prolazim cijelu pricu tako da masem putovnicom, a ovi se smjeskaju i pozdravljaju.
Ne moram ni reci da prelaskom granice i vozac pocinje postivati pravila, naravno jer su nametnuta, ceste su bolje i moze se voziti puno jednostavnije, okolis je cist, vidi se razlika.
Prvi moment kad se vide brda tj. stijene na kojima su manastiri Meteore, je odista poseban moment. Svi manastiri su na vrhovima tih neobicnih stijena kojih u cijelom ovom krajoliku ima samo oko grada Kalambake (neki umjesto B stave P, ali dodje na isto), i izgledaju kao da i jesu dio nekog meteora.
Cijeli gradic zivi od turizma i prilicno je malen, ali vrlo cool. Puno je zezalica za turiste. Kako albanski bus nije stao na redovnoj stanici, nego prosisao kroz cijeli grad, a ja zaboravio da treba vikati da stane, zavrsio sam na kraju grada, vrucina nepodnosljiva, a ja niti ne znam gdje je taj smjestaj koji sam rezervirao mailom. Zovem ih, oni kazu, vrati se do grada, ja pitam, a onda, zena kaze, onda pitaj za smjer! Ma mos mislit. Po ovoj vrucini tebe traziti, a oko mene toliko hotela i apartmana. Ugledam natpis Sofia Rooms i krenem ja do kuce, pozvonim i dodje gdja Sofia, cca 70 godina, govori ona i engleski i brzo mi dogovorimo vrlo urednu i cistu i hladnu sobu za 25 EURa. Toliko su mi i oni prije trazili, tako da znam da je to cijena u sezoni za krevet. Vrlo brzo se na budgetu osjeti da sam u EU, sve placam duplo skuplje, zato s niti ne namjeravam zadrzavati duguo ovdje, nego idem u drugi dio EU (Bugarska).
Ljudi su vrlo ljubazni ili vrlo drski, nema sredine. Manastiri su otvoreni od 9 ujutro, pa sutradan lovim lokalni bus za gore, nauzivam se pogleda, ispucam 100 fotografija, pogledam najvaznije momente i dijelove najveceg manastira (i stvarno mogu reci da se isplatilo navracati ovamo), kupujem jos jedan CD pravoslavne sakralne glazbe.
Stijene su visoke oko 600 metara i nije mi jasno, kao ni bilo kome u grupi, kako su oni mogli izgraditi tako nesto na vrhovima, bez putova, samo s prirucnim liftovima. Monasi u crnom, brade, duga kosa, nemam pojma kako duraju ovu vrucinu, valjda je to dio zavjeta.
Nazad trcim na bus, ali nema prijevoza, a ja moram dalje, jerbo nema vlaka danas, strajk zeljeznicara u Grckoj. Hm...sretne me neki taksist i pomislim, ovaj ce mi kozu oguliti, pa oni samo i zive od turista u ovom gradu. Uzeo on 5 EURa, mislim ja, ajd dobro, nek ti bude, moglo je i gore proci. POkupim stvari od Sofije i kazem joj da mi naruci taksi do busne stanice, jer lovim bus za Solun, ona nazove, kad ono, dolazi isti lik, smjeska se on, a smjeskam se i ja.
Ovaj puta za 3 puta kracu voznju trazi 3 EURa, ja kazem da mi da racun, on kaze da nema papira, ja kazem necu onda platiti, on kaze da nema papira i da je minimalna voznja u Grckoj 3 EURa, ja kazem boli me djon, OCU RACUN za voznju! On kaze, nista, besplatna voznja! E tu smo Miki, znao sam da sam s prvom voznjom platio i drugu, ajde barem nije bio bjesan nego realan.
Bus do Soluna prepun (5 sati 16 EURa), ali udoban, ako i cijela voznja. Na kolodvoru u Solunu nema buseva za Bugarsku?! Molim?? Kaze jedna teta (nakon sto me je njih 3 vec prosetalo tamo amo), idi na zeljeznicki, jer ispred njega idu busevi za Bugarsku. Lovim priv lokalni prijevoz do zeljeznickog i prije nego cu potraziti bus, zaletim se u praznu zgradu i ugledam natipis na kojem pise da medjunarodni vlakovi voze. Hura!!!

Gjirokastra,Albania - tour de Balkan

4 sata voznje, 800 Leka manje i nakon ponovnog raznog dizanja, eto me u Gjirokastri, drugom albanskom gradu muzeju, pod zastitom UNESCOa.Voznja vrlo dinamicna, bus skoro pun, ceste uglavnom na razini nasih planinskih, ekipa u busu susretljiva, malo kise po cesti, malo trznice uz put i skoro na putu, malo ovaca i krava preko ceste i jedna kuca kraj puta u obliku pravog broda s pramcem i krmom, sve od betona, da ne povjerujes!
Planine i brda i dalje predivni, kuce razbacane bez urbanistickog plana, smece posvuda, ludi vozaci, to bi bila unutrasnjost Albanije. I onda dodjes u Gjirokastru, tj. njeno podnozje, jer stari dio grada s tvrdjavom naravno, se nalazi visoko gore, no ovaj put me taksist zgrabi cim sam izasao iz busa i za 2 EURa me vozi u najjeftiniji hotel. Ako kazem da je soba 7 EURa (najmanje do sada), dobijes kljuc od kupaonice i tusa (na kraju hodnika), kaze stari recepcioner 'samo za vase potrebe', shvatim koliko je to logicno, jer sam valjda jedini gost u hotelu, ili barem na svom katu. Osim cijene, jedina mu je prednost sto je u samom centru starog grada, soba ima balkon s pogledom, ali opis sobe i kupaone cu radije ovaj puta preskociti. Da ne pretjerujem, ali s balkona puca pogled na tvrdjavu iz 13.stoljeca,nevjerojatno dobro ocuvanu i ogromnu, ali stvarno!
Cinjenica da sam danas vidio i grupu japanskih turista, govori u prilog tome da se radi o vrlo poznatom gradu u ovom djelu Balkana. Kucice kao u Beratiu, starinski stil, slican Ohridskom, otomanskom, no kako je cijeli grad na brdu i dalje je potrebna dobra kondicija da bi se vidjelo ono najbitnije. Stari bazar s malim ducanima koji prodaju osrednju robu, preretro razglednice iz doba Envera Hoxe, koji se navodno i rodio u ovom gradicu. Toliko sam blizu Grcke, da imaju i njihov konzulat ovdje. Kupiti karte za odlazak u Grcku, nije bilo nimalo lako jer treba naci agenciju koja prodaje karte bas za grad koji ja zelim ici, Kalambaka.
Nakon toga, zadnje brijanje glave, stucanje brade i obrva, masaza glave, sve sto ide uz to, kod mladjeg berbera koji pusta Erosa R. na cd-u, a poslije i talijanske radio stanice.
Rucak los, ustvari mi se cini da je albanska hrana vrlo nemastovita, osim mesa, pizze i loseg kebaba, gotovo da nema nista drugo na meniju, tradicionalnih restorana vrlo malo, valjda ce i to doci kad dodju turisti u vecem broju. Cak ni domace pivo vam ne ndue u kaficima, jer im je fensi ponuditi toceni Tuborg, e nes ti piva!
Auti koji se voze na cestama mogu biti podijeljeni u samo dvije kategorije: oni u losem stanju i Mercedesi. Njih naime naprosto obozavaju i ima ih svuda, svih mogucih godinja proizvodnje, ukljucivo i buseve. Dosta je i maslina u okolici, ipak je jadransko more svega 50 km odavde, gdje je i najpoznatije albansko ljetovaliste, Saranda.