Rila, Bugarska - tour de Balkan

U selu Rila cekam bus za manastir, no cekanje traje barem 2 sata, a 15 km uzbrdo, taksist mi nudi prijevoz za 10 EURa, no odbijam i radije provodim vrijeme u hladovini javora, pokraj birtije, slusajuci kako se ekipa lokalaca raspravlja dok karta Belu. Kava je odvratna i prejeftina. Na ulazu u selo Rila je znak Unicredit Bulbanke: Dobrodosli! Ajd fala, bolje vas nasli! Eh, sto je biznis.
Voznja do manastira traje 40 minuta uzbrdo, suma, priroda, planinske rijeke, vrhunci, sunce. Manastir je (kao i vecina do sada) smjesten u srcu prirode, okruzen svim tim ljepotama Nacionalnog parka Rila. Za njega kazu da je bugarski Jeruzalem. I odista, odise nekom posebnoscu, smirenosti, spokojnosti i svetosti. Dio manastirskih zgrada sluze smjestaju hodocasnika i turista, gdje cu i ja spavati veceras za 10 EURa. Manastirska sobica, jednostavna, vrlo asketska, zakljucavanje glavnih vrata u 21h ( a nema pusenja u krugu manastira), otkljucavanje u 6h ujutro. Turista ima dosta, domacih i stranih, okolo je puno staza za planinarenje, vrlo dobro oznacenih, cuvena rilska jezera su u okolici, sam manastir je na 1100 nm, par restorana u kojima je vrlo hladno osoblje sklono sitnim prevarama.
Jutarnja misa tj. proslava ili kako se vec zove (isprika onima koji znaju), je u 6 i pol, dizem se u 6, hladno je, dodatno se oblacim, kolicina svjezeg zraka je nevjerojatna, ostajem na slavi oko sat i 15 minuta, vise nisam izdrzao, vrlo je prazno, tj svega 10-tak monaha za ovako veliki manastir je pravo cudo, pjevanje je super, bas gustam. Trebalo mi je ovakvo iskustvo nakon veceri prije!

Blagoevgrad, Bugarska - tour de Balkan

Ulazak u Bugarsku je bio vrlo zanimljiv. Policajac me pita za sengensku vizu, ja ga gledam u cudu, on kaze da ce provjeriti i stvarno, provjerava, te shvaca da pita glupost, lupa stambilj i vlak ide dalje. Vec iz vlaka se osjeti povratak na pravi Balkan, mogu sad kontemplirati o tome da se pitam kako to da su oni u EU, a mi nismo, no to odista nema smisla, prozvakana tema. Tamo su na papiru, jer realno EU jos nije stigla do Bugarske. Moram prespavati u Blagoevgradu (jedini grad na Balkanu s americkim univerzitetom), i to cu ucinit uz pomoc kaucsurfing prijatelja, koji me ne moze ugostiti, ali me preporucio nekim prijateljima. Hoteli su ionako prebukirani, ne znam samo zbog cega?!
Odmah sam skuzio da ovaj lik nema pojma o cemu se tu radi, jer mu nije jasan koncept razmjene kauca i besplatnog smjestaja i kaze da njegov stari to ne kuzi i da cu morati platiti nesto sitno love, tek toliko da zadovoljimo formu.
Nakon krace rasprave, dogovorimo da cu platiti 10 EURa, ali ajde, nije bed. Dok se priblizavamo zgradi, imam filing da ce ovo biti vrlo zanimljivo iskustvo, ulazak je kroz vrlo mracni nezavrseni dio zgrade, iako je vrlo stara, samo cekam da me netko mlatne po glavi. Betonsko stepeniste nas vodi do vrata, na kojima odmah osjetim smrad ugljena, plina ili cega vec iz svih kutaka stana.
Sjecam se jedne rasprave na temu emisije 'Odred za cistocu'. Neki su zastupali tezu da nitko ne moze zivjeti u tako prljavim uvjetima, nego da za potrebe emisije ljudi namjerno ostave mjesec dana prljavstine i vesa oko, kako bi tv kamere imale sto usnimiti.
E pa, moj narode, nije istina! Ljudi zaista mogu zivjeti u nevjerojatno prljavim uvjetima i najstrasnijem neredu! Znam ljude koji bi se odma okrenuli i otisli spavati u park. Ali ne ja. Meni kao da to nije bilo dovoljno. Biti siromasan nije izlika za zivjeti u svinjcu, sori.
Brzo idem spavati u sobu gdje su barem plahte stavili ciste, ali smrad je neizbjezan, kao i nered oko kreveta, koji je isto vrlo cudan. Zgugurim se ispod plahte da me ne bi kakva zivotinjica napala preko noci. Ujutro se tusiram u kupaoni od metar kvadratni (nemam izbora, smrdim), cujem gromoglasnu svadju i raspravu u kuhinji, lom, i umjesto da pojedem dorucak i popijem kavu koju su mi pripremili (i da se valjda pravim blesav da nista ne kuzim), spremam brzo stvari, dajem gazdi kuce 5 EURa i inzisitram da me niti ne isprate niti mi pokazuju gdje je bus za Rilu. Znam da ovo nije prava slika Bugarske, ali je svakako znakovito iskustvo. Trcim koliko me noge nose do busne stanice, kupujem jefitni burek i vodu i lovim bus za Rilu.