U selu Rila cekam bus za manastir, no cekanje traje barem 2 sata, a 15 km uzbrdo, taksist mi nudi prijevoz za 10 EURa, no odbijam i radije provodim vrijeme u hladovini javora, pokraj birtije, slusajuci kako se ekipa lokalaca raspravlja dok karta Belu. Kava je odvratna i prejeftina. Na ulazu u selo Rila je znak Unicredit Bulbanke: Dobrodosli! Ajd fala, bolje vas nasli! Eh, sto je biznis.Voznja do manastira traje 40 minuta uzbrdo, suma, priroda, planinske rijeke, vrhunci, sunce. Manastir je (kao i vecina do sada) smjesten u srcu prirode, okruzen svim tim ljepotama Nacionalnog parka Rila. Za njega kazu da je bugarski Jeruzalem. I odista, odise nekom posebnoscu, smirenosti, spokojnosti i svetosti. Dio manastirskih zgrada sluze smjestaju
hodocasnika i turista, gdje cu i ja spavati veceras za 10 EURa. Manastirska sobica, jednostavna, vrlo asketska, zakljucavanje glavnih vrata u 21h ( a nema pusenja u krugu manastira), otkljucavanje u 6h ujutro. Turista ima dosta, domacih i stranih, okolo je puno staza za planinarenje, vrlo dobro oznacenih, cuvena rilska jezera su u okolici, sam manastir je na 1100 nm, par restorana u kojima je vrlo hladno osoblje sklono sitnim prevarama.
Jutarnja misa tj. proslava ili kako se vec zove (isprika onima koji znaju), je u 6 i pol, dizem se u 6, hladno je, dodatno se oblacim, kolicina svjezeg zraka je nevjerojatna, ostajem na slavi oko sat i 15 minuta, vise nisam izdrzao, vrlo je prazno, tj svega 10-tak monaha za ovako veliki manastir je pravo cudo, pjevanje je super, bas gustam. Trebalo mi je ovakvo iskustvo nakon veceri prije!
