Peja, Kosovo - tour de Balkan

Rano krecem, lovim bus za Pec, ali suprug od vlasnice apartmana me prvo vozi do NP Biogradska gora, kako bi barem na kratko vidio jezero i sume te se vjerojatno vratio jednog dana poblize istraziti ovo podrucje. Ostavlja me tik prije Bijelo Polja, prema skretanju za Rozaje, zadnjem gradicu u CG prije Kosova. Bus, kosovski, ide iz Ulcinja, omiljenog odredista kosovskih albanaca, sve do Prizrena. Cim sam usao, docekala me turbofolk albanska glazba. E to treba vidjeti. Na tv-u u busu se redaju spotovi snimani skromnim budgetima, izvodjaci pucni sljokica i perli, plesaci sumnjivih kvaliteta. Cesta iz Rozaja se penje serpentinama prema vrhu prijevoja, usko je, pogled alpski, muzika tresti. CG policija nas pusta bez da je pogledala bus, nema pecata i dalje. Kosovska policija je barem pogledala putnika, ali i dalje bez verifikacije dokumenata. Pitam se na kojoj ce granici netko udariti pecat u CRO putovnicu. Izmedju CG i Kosova je 10 km nicije zemlje i bilo bi dobro da tako i ostane, netaknuto od ljudske ruke. Bus dosta kasni i ide sporo, no u Pec (Peja na albanskom0 stizemo u tesku prometnu guzvu. Za razliku od CG gdje se ponekad cini da nema niti ljudi niti prometa, ovdje kao da su svi na ulici. Prvi dojam Kosova je guzva, zivost, buka, prenapucenost. Nadam se da ipak nije sve bas tako. Uz pomoc jednog suputnika iz busa lovim taksi i trazimo hotel za mene. Ali prvo guramo taksi da upali. Nakon tradicionalnog paljenja, ubrzo se nalazimo na vrlo prometnoj cesti, gdje se nalazi jedan hotel, vidim da nece biti spavanja od buke.

Barem TV lovi nase programe, pa gledam kako Mesic daje Kosorici neku plaketu za novu vladu. Muvam se po gradu i shvatim da nitko ispod 30 godina ne zna niti rijec srpskog, znaci, ne razumiju niti mene, prosle su ipak godine od zadnjeg ucenja jezika. Engleski isto slabo, pa vadim iz naftalina svoja dva semestra njemackog jezika kako bi se sporazumio s ljudima. U centru grada gledam opake automobile kakve voze samo nasi tajkuni, mladi ljudi se oblace po zadnjoj modi i postajem svjestan snaznih kontrasta koji krase ovu zemlju. Ulice Bila Klintona, Tonija Blera, Vesli Klarka su normalna pojava na Kosovu.

Posjet velicanstvenoj Peckoj patrijarsiji je uistinu jack pot u ovom gradu. Talijanski vojnici KFORa mi pregledavaju putovnicu na ulazu jer sve srpske manastire cuva vojska, odlucuju da im nisam opasan niti sumnjiv, pa me pustaju u podrucje zasticeno od Albanaca. Srecem prvog i za sada jedinog turista, francuza koji biciklira od sjeverne Francuske do istocne Afrike, ajde!

U sklopu ovog svetog mjesta, kojeg drze pravoslavne redovnice su tri manje crkve iz 14.stoljeca, sto reci osim MUST SEE! Smjesten je na pocetku klanca Rugovo, uz sumove rijecice, stvarno se osjeca pravi spokoj, puno je cvijeca, stari ogromni dud, objasnjavam francuzu sto je to, jer nikad nije vidio ovo drvo. U povratku do hotela svratim u slasticarnu i popijem vrhunski makijato i vrlo losu baklavu. Vrlo je jeftino za nase prilike, osim smjestaja (20 EURa krevet), steta da nisam planirao provesti vise vremena na Kosovu.

Kolasin - tour de Balkan

Ubrzo nakon budjenja, kafe i setnje do stanice, eto me prema Podgorici koja me docekuje vruca, upravo kako se i zna za nju. Cekam vlak Beograd-Bar koji ce me odvesti do Kolasina za sat vremena. Iako poslovni, vlak je prilicno neodrzavan, poluprazan i na razini nasih iz 90-ih. No sve me to ne smeta jer cim smo krenuli, lovimo prvi tok Morace i odmah mi je jasno zasto kazu da je ovo jedna od najljepsih i najspektakularnijih pruga na svijetu. Izmjenjuju se brojni tuneli i vijadukti, izmedju kojih se redaju prizori koji oduzimaju dah. Grvecito drzim fotoaparat u zeli da sto bolje ulovim slijedeci prizor i shvatim da propustam puno toga dok se mucim s aparatom. Sjednem, zapalim i uzivam!

U Kolasin stizem na stanicu (karta je kostala 4 EURa), do centra ima 2 km, ali nema taksista. Poveze me jedan lokalni momak do centra, gdje bez vecih problema nadjem smjestaj, lijepu sobu s kupaonom za 15 EURa. Ovo je za sada i najbolji smjestaj u kojem sam bio. Vlasnica, Sandra Bulatovic, pristaje oprati moj prljavi ves, jer naravno nema centralne praonice ili slicne usluge, srecom za mene, jer inace bi smrdio za koji dan do Dubrovnika. Iako je Kolasin vise zimski centar, ljeti ovo zovu "vazdusnom banjom". Nalazi se skoro na 1000 nm, okruzen rijekama i velikim nacionalnim parkovima s brdima i planinama, od kojih je najblizi Biogradska gora, u kojem se osim predivnog jezera krije i jedna od rijetkih prasuma u Evropi. Gradic bas ima dusu i cijeli je nekako sredjen, cak bi se usudio reci, puno pitomiji od svega sto sam do sada vidio.

Iako nema previse konkretnih stvari za vidjeti u gradu, razvoj turizma se osjeti na svakom koraku. Pristojan broj kvalitetnih restorana (npr.Konoba kod spomenika Veljku Vlahovicu), informacijskih centara, hotela, apartmana. Busna stanica je najjadniji dio svega, informacije su vrlo oprecne od onih koje sam dobio u Podgorici. Dobro mjesto za surfanje u centru mjesta (1sat=1EUR), izvrsna pekara s proizvodima kakve kod nas nisam nikad pojeo. Rijeka Tara koja sumi pokraj grada. Vlasnik Konobe se sa sjetom sjeca luke Rijeka, puta za Trst krcatog kurvama, casti me pivom nakon obilne vecere, janjetina u mlijeku s krumpirom. MljaC! Probao i cicvaru, nesto prefino. Vrijeme i ovdje promjenjivo, cas sunce, cas kisa. Svi mi govore da bi trebao ici na Durmitor, ali nije mi nikako usput. Gledam brosure, stvarno je fascinantan. Na TVu gledam otvaranje univerzijade u Beogradu, jedino se zvizdi nama i amerima. Eh da, super grafit sam vidio danas: "Srbija do Tokija, Hrvatska ko Nokija!"

Raspitujem se kako najbolje do Kosova, ima direktni bus, tako da ujutro moram do magistrale loviti ga po putu, jer na staje u mjestu. Ide preko prelaza Rozaje - Pec, sto je zimi vrlo cesto zatvaran prolaz jer je visoki prijevoj na 1500 nm u blizini Prokletija.

Cetinje - tour de Balkan

Obilan doručak, turska kafa, cigarete, opraštanje od dragih ljudi i već sam u busu koji vodi u prijestonicu Crne Gore, Cetinje! Bus se penje po serpentinama, ulazimo u oblake vrlo brzo i po prvi put ulazim u unutrašnjost ove brdovite zemlje. Brda će me još dugo pratiti na ovom putu. Dolazak u Cetinje i umjesto gospođa na kolodvoru, ovdje vrebaju taksisti koji nude prijevoz na Lovćen. Stariji i vrlo profesionalni vozač me prvo vozi da vidim sobu gdje ću prespavati (8 EURa noćenje, ali odista, vrlo vrlo skromno, da ne ulazim u detalje). Ostavljam stvari, uzimam kameru i s g.Vujovićem (rođakom poznatih nogometaša blizanaca) krećem put Lovćena. Dogovorena cijena je 20 EURa tamo i nazad i čekanje dok se nauživam pogleda (1-2 sata). Busne linije do gore nema, ili barem nije reklamirana da postoji, stoga nema previše izbora, ipak mi je pronašao i smještaj, pa prihvaćam njegovu ponudu. U roku od sat vremena sam na 0 nadmorske visine došao do 1600m Lovćena. Hladnije barem 10 stupnjeva. Mauzolej Njegošu je centralni spomenik u CG, djelo Ivana Meštrovića. Dominira okolicom i dok se penjem zadnjih 460 stepenica u tunelu do kripte i (još jednog) veličanstvenog pogleda, pitam se kako ovaj narod još uvijek ne uspijeva iskoristiti potencijal svoje unutrašnjosti. Eko zemlja, vrlo čista u zraku, na tlu i ne posebno.
Gdje god dođem, pitaju me odakle sam i odmah dobijem privilegirani status. Nije loše! Preporučam! Grobnica Njegoša je napravljena od bračkog kamena (a kojeg bi drugog). a vidikovac je stvarno mjesto za odmoriti dušu i tijelo, prepustiti se vjetru, suncu, pticama i ostatku prirode oko sebe.
Spuštajući se nazad prema Cetinju, stajemo u Ivanova korita i punim bocu sa čistom hladnom izvorskom vodom, stiže i grmljavina i pljusak. Dok pada kiša, razgovaram sa sinom od vlasnika sobe. Oduševljen je Splitom (kaže da je ko Kalifornija) i Bolom na Braču, cestama u HR, govori o tome kako Srbi više ne dolaze na more jer su se naljutili zbog neovisnosti CG (ali tu priču čujem već pet puta otkad sam tu), ali i sve ostale priče su slične, ne plaća se struja, narod radi što ga volja, jer kaže 'zakon treba da vrijedi za sve'. Opet mi je ta priča poznata sa sjevera!
Kiša prestaje i obilazim ovaj pospani gradić, nekad sjedište, danas samo formalno, predsjednika države. Par lijepih palača, bivših ambasada, korzo s kafićima i kladionicama, mladi sjede i pijuckaju svoje napitke, svi naravno, visoki i vitki, baš kako se za ovaj narod i zna i kaže. Čudi me da nema više svjetski poznatih modela iz CG, ovdje se genetika baš dobro zaigrala, u pozitivnom smislu naravno. Večeram roštilj, konobarica znatiželjna za moje porjeklo, priča se ponavlja. Friško je za razliku od Budve, a pitam se što me tek čeka 'sjutra' kada mislim do Kolašina, kojie je skoro na 1000 nm, Podgoricu zaobilazim, tj. presjedam iz busa u vlak jer se želim voziti čuvenom prugom Beograd-Bar kroz kanjon Morače, jedva čekam.

Budva - tour de Balkan

Iako bi moji gazde voljeli da ostanem još koji dan i napunim kućni budžet, red je poći dalje. Čeka me Budva, koja je svega pola sata busom i 2.5 EURa udaljena od Kotora. To je sjaj i bijeda crnogorskog primorja i turizma uopće. Stotine načičkanih kuća, apartmana, hotela u samoj uvali, stari grad, party 0-24, bez pravnih pravila i reda. Plaže su pješčane, ali i krcate kad sezona ulovi zamah. Evidentno je da se to još nije dogodilo. Svi mogući oblici potrošnje novaca su ovdje, za svaki džep, ali po želji domaćih, više cijene one s dubljim. Rusi i ovdje dominiraju.
Stari grad je naravno predivan i malen i star i u njemu spavam kod prijateljice amerikanke (T.) i njenog partnera iz Bosne. Provodimo vrijeme guštajući u svemu, pričama, hrani, cugi, šetnji, kolačima, glazbi koja trešti do jedan ujutro ispod njihovog prozora, srećom nakon toga se ekipa seli van starog grada. Ponovni susret s mojom omiljenom kaučsurfericom mi je odista drag i vraća mi sigurnost u neke moje osobne odluke. Život je lijep!

Kotor, Perast - tour de Balkan

Budim se uz laganu kišu, dosadna je. Ispijam tursku kafu uz društvo lokalnih deda koji pričaju o vaterpolu, nacionalnom sportu br.1 u CG i uz zvuke Josipe Lisac, čitam dnevne novine, ništa prezanimljivo, ipak je ovo mala država u kojoj se ne događa toliko toga svaki dan. Za 1 EURo stižem do Perasta, kiša je prestala i odmah se uputim ka obali da ulovim barku koja će me odvesti do otočića Gospe od Škrpjela. Tura s vodičem i prijevozom, te obilaskom muzeja košta 6 EURa. Umjetni otok nastao u srednjem vijeku, stvarno plijeni pozornost svih koji prolaze tuda. Gledano s obale podsjeća na brod. Unutrašnjost je jedinstvena, stare slike, renesansni primjerci, pokloni Gospi od mladih koji se tu vjenačavaju iz cijelog svijeta, pokloni moranara i kapetana, slike brodova u oluju i bitkama. Slušam o davnoj prošlosti ovog veličanstvenog mjesta, koji danas jedva broji 140 stanovnika (nekad je bilo i 3000). Gospina slika tamo stoji već 500 godina. Oko otočića kruže barke i jedrilice u želji da uhvate dobru fotku. Drugi otok, Sv.Đorđe nije dostupan. Na njemu žive redovnici subotičke biskupije koji baš i ne vole društvo turista. Uz obalu nekoliko restorana, biram jedan od njih, vrt s pogledom na more i zaklon od oblaka i sunca u obliku vinove loze. Vjetar lagano pirka, sve je mirno osim povremenog gromoglasnog smijeha grupe Iraca za susjednim stolom. Po povratku u Kotor, penjem se na tvrđavu Sv.Ivana, 260m visoko iznad grada do kojeg vodi 1400 stepenica. Zidine su duže od dubrovačkih i odista, nakon što čovjek stigne na vrh, mokar i uspuhan, jedino što mu preostaje je sjesti na kamenje staro par stotina godina i uživati u pogledu koji puca na ovaj dio Boke. Nije čudo da je Kotor bio težak za osvajanje i Turcima i Mlečanima i Napoleonu. S vrha se vijori nacionalna zastava, simbol tako mlade, a tako stare države. Na povratku doma, idem na cugu s domaćinom i slušam tajkunsko-političku zavjeru na općinskom i državnom nivou. Priča mi se čini poznatom. Sve dječije bolesti formiranja nove države, Crna Gora prolazi ništa manje bolnije nego njeni sjeverni susjedi. Ipak, za sada, narod je i više nego ljubazan, osjećaj je kao da si kod kuće.