petak, 28. svibnja 2010.

Goli otok za početnike

Goli otok! Koliko puta smo kao djeca čuli za to ime, grozili se uopće na postojanje tog otoka, kao da bi ga trebalo izbrisati s lica zemlje s obzirom koja mu je namjena bila u periodu poslije drugog svjetskog rata pa sve do 1988.godine. Jednom mi je frend pričao da je čuo da je njegov rođak bio tamo, ali to nikad nisu saznali, jer se nikad nije ni vratio. Misterije i tajnost vezane za ovaj otok su bile i ostale dio nekog svijeta, prosječnom čovjeku nepoznate, ali ljudima koji su tamo proveli i mjesec dana, život se zauvijek promijenio.

U turizmu se svašta može podvaliti turistu, doklegod je iza toga kakva-takva priča. Goli otok ima svoju priču koja se niti ne može iskoristiti u potpunosti jer postoje brojni razlozi, od političkih do geostrateških. Ali izlet na Goli otok je vrlo moguć, najčešće s otoka Krka ili otoka Raba, ovisno što vam je bliže i jednostavnije. Jednodnevni izlet, od 9,30 do 18,30 u pravilu košta oko 250 kuna, pitanje je što dobivate za to?!

Ako ste recimo odlučili ići na izlet iz grada Krka i kupili kartu za brod Tajana (vl.Anton Žužić- www.zuzic-krk.com eto malo besplatne reklame), prvo će vas dočekati na brodu ljubazno osoblje (ili kako to njima na leđima piše CREW), koje će vas počastiti domaćom rakijom. Nakon toga slijedi jutarnji snack, srdele s kruhom , tek toliko da izdržimo do ručka. Vožnja do Golog otoka traje oko 2 sata, putem koje se prolazi kraj zapadne strane otoka Krka, s pogledom na Staru Bašku, nakon čega se brod približava otoku Grguru (na kojem su bili ženski zatvori), te brod prati putanju otoka, gledajući u nepristupačne hridi i kamenje, bez drveća.

Goli otok se nazire u daljini, ali više nije potpuno gol, na jednoj strani otoka ima i nešto drveća, no kako je kiša ovdje rijetkost tokom ljeta, dosta toga se isuši i izgori na suncu. Već izdaleka se vidi koliko je on ustvari mali otok, niti 5km2, osmatračnice su prve na vidiku, a pustoš i praznina otoka se vidi već izdaleka. Pristanište za manje brodove, jedna birtija, prazna i suvenir shop sa par razglednica, jednom knjigom i nekoliko T-shirtova, užas i sramota, preskromno, ali opet, vrlo u skladu sa stanjem na otoku.

Još na brodu smo čuli dio priče o otoku od profesora Bobinca, čovjeka koji je 3 godine boravio na otoku kao politički zatvorenik. Danas ima 86 godina i ponekad vodi grupe s lokalnim prijevoznicima, stoga ako se ikada odlučite na ovaj izlet, pobrinite se da budete u grupi koju vodi upravo čovjek koji je ovdje gulio besmislene dane i noći. Vrlo energičan i vitalan djedica, u što smo se vrlo brzo uvjerili, kad je 2,5 sata vodio grupu po otoku, sunce prži, ali očito njemu povratak ovdje nije strašan, on je tu da se sve ovo ne zaboravi!

Tko su gosti? Kažu neki da nema Slovenaca, da vjerojatno ne bi ni bilo odlazaka na otok, poneki par talijana, njemaca, austrijanaca, hrvati rijetko dolaze. Profesor nas vodi svojim pričama u mračan period života 50-ih godina prošlog stoljeća, na otoku tako izoliranom, tajnom, s kojeg je bijeg praktički nemoguć, govori nam o strašnim metodama preodgoja, u kojima su i sami zatvorenici sudjelovali mučeći jedni druge. Obilazimo napuštene objekte, u većinu se ne može niti ući jer su ili zaključani ili su u tako lošem stanju da je pitanje kako bi preživjeli ulazak u smradljive prostorije. Srećom bura ovdje puše često pa se smeće sa otočnih staza brzo počisti. Možda i najvažniji problem oko toga što ovdje nema turizma, a ima potencijala je nedostatak vode tj. prirodnih izvora koji bi poslužili gostima u dugim ljetnim danima.

S druge strane, opća nesređenost objekata koji propadaju iz godine u godinu, ostavljeni zubu vremena da dokrajči ono što čovjek nije uspio, su naprosto šteta. I kulturološki i povijesno i turistički.  Stotine tisuća putnika prođe godišnje kroz Alcatraz, nije mi jasno da se ovdje ne može napraviti nešto slično, jer ako ništa drugo, horor priča iz prošlosti ima napretek. Ali dobro, valjda je bolje ulagati u Dubrovačku luku da nam dolaze kruzeri i iskrcavaju tisuće ljudi dnevno da pomirišu naš dragulj...

Nakon prilično iscrpnog izlaganja prof.Bobinca, idemo na barku gdje nas čeka prilično solidan ručak, riblji (može i mesni, po izboru) s jednim pićem uključenim u cijenu izleta. Inače cuga nije nešto skupa na brodu, tako da je jedino bitno ponijeti bocu vode sa sobom prilikom izleta na otok. Nastavljamo dalje prema Grguru, gdje je nekad bio ženski zatvor i koji je u odnosu na Goli u još lošijem stanju. Srećom dio otoka je bogat vegetacijom, pa ima i nešto pčelara, jedna birtija i to je to. Objektima se niti ne približavamo, jer su napušteni puno ranije od onih na susjednom otoku, ali profesor i ovdje ima svoju dio priče.

U povratku guštamo vozeći se brodom vjetar nas miluje, a sunce prži, galebovi nas prate, hranimo ih kruhom tako da ih se brzo stvara cijelo jato. Dalmatinska glazba (umjesto MIK-a) pere na zvučniku broda, prepričavamo svoje dojmove, svjesni da je ovo sve samo ne običan dnevni izlet. Novac koji smo platili za ovo, definitivno vrijedi, sigurno se za veće grupe može i pregovarati cijena, a mislim i da za klince imaju popust, Što čekate?!

1 komentar:

Bridgekeeper kaže...

You managed to make me really curious. I want to go to that place now! Maybe I will manage on my way back to Germany... ah, so many things to see!!