Rodjenje života....

Moja draga prijateljica, možda i najdraža, je danas na svijet donijela curicu. Sinoć dok smo pili sokove, jeli kolače i pušili cigarete (ne ja, to je samo bivša navika), ona je bila mokra, raspuknuta vodenjaka u našem društvu, dijelila s nama nešto jedinstveno. Fakat. Ja sam je onako divnu debelu veliku srčanu snažnu i crnu nazvao hm...da...bolje da ne se ne ponavljam. I danas je ona MAJKA. Kako super. Kako veliko. Kako moćno.
Sretno ti bilo Marta u novom životu, u godini koja će biti pamćena po raznim stvarima, ali tvojim roditeljima i njihovim prijateljima će biti bitna samo zbog tebe.

Spektakl...

Sjedim doma. Surfam.
Zvoni telefon.Prijatelj. U Berlinu je na koncertu Madonne. Pada kiša. On stoji u redu s par tisuća ljudi koji čekaju da udju čim prije kako bi bili udaljeni od spektakla na dva metra. Kiša ne prestaje. Spektakl je počeo.
Zvoni telefon.Prijatelj. U Splitu je na utakmici Hajduka, kaže ludnica, 35000 duša pjeva i viče i raduje se biti dio spektakla koji će vjerojatno završiti nikako po Hajduk. Ali bitno je da smo na spektaklu za pamćenje. Nije bio na utakmici godinama, nema veze kaže, kad teče venama bila krv, to ostaje doživotno.
Na fejsu vidim frenda koji se vraća iz Pekinga. Bio čovjek na olimpijadi, ali olimpijade vidio nije. Barem ne uživo. Ali je bio blizu spektakla.
Kuma mi bila prošli vikend na spektaklu u areni, Cetinski kaže. Masa ljudi. Bilo super.
Što je to u nama što nas čini euforičnima kad idemo na spektakle? Koliko su nam svakodnevni životi dosadni kad moramo ići na kojekakve događaje da bi si začinili život?!
Jel su to sitnice koje život čine važnim?
Kruha i igara. To je sve što mogu citirati. Daj narodu da se zabavlja i zaboravit će bijedu, čemer, glad, ratove. Koga boli ona stvar za Gruziju na Poljudu?! Kome pada na pamet milijarda gladnih ljudi na berlinskom koncertu?! Tko je javno digao glas u Pekingu prije otvaranja igara?!
EGO....taj nevjerojatni EGO nam ne dozvoljava da budemo ljudi. On jednostavno mora prvo sebe namiriti, pa tek onda daje mrvice ljudskosti...hm...nemam više vremena pisati...idem biti čovjek na 10 minuta.

Beogradski natpisi...

Hodam ja tako Beogradom u sitne sate i ugledam grafit koji tako jednoznačno govori da je sloboda nešto za što se borimo na razne načine, pa taman i uništavanjem tuđe imovine ili zida.
Naravno, više od svega me zanima želi li autor grafita slobodu Osetiji u obliku nezavisnosti, ili pod okriljem mame Rusije ili mame Gruzije ?! Ili je samo bitno da je sloboda narodu i zemlji....

Svaka zemlja ima svoje posebnosti i tradicijske vrijednosti. Naravno, oko kamere može uhvatiti nelogičnost koja je produkt slučajnosti, a opet, zagolica. Onaj tko je slagao ovaj izlog mora da ima beneficirani radni staž tvornice duhana XY, jer kako drugačije tumačiti toliki duhan pod nazivljem suveniri ?!? Srećom pa ove suvenire ne smiju kupovati djeca kako je i naznačeno na izlogu. Eh taj marketing !

Uvijek me oduševi ovaj slogan, koliko god je star već par godina i isfuran na raznim reklamama sa poznatim osobama. Svetsko, a naše. Naravno, pivo je u pitanju. Koliko bi samo ožujci ili karlovčani dali para da su prvi smisli tako snažan slogan, pa onda kad sponzoriraju nogomet i dobijemo neko prvenstvo, huh, koje pare, ha?!

To se zove poštivanje svoje sadašnje i buduće klijentele. Zamislite samo da netko oglašava: ZA NAPUMPANE I DEBELE !!!

S druge strane, danas u moru oglašivačkih bitki, pitanje je vremena kada će netko biti dovoljno hrabar, drzak ili blesav da napiše upravo to. Do tada, moje dame, uživajte u dućanu po vašoj mjeri.

Danas je (od)igrala Hrvatska...

Nacija će naravno biti u šoku; konsterncija, bol, nevjerica, tuga, čemer, jad, kriza, drama, žalost, nesreća, nemilost...

Prvo su popušili košarkaši, onda puše vaterpolisti, a rukometaši koji će tek igrati?! Hm...kolikogod obožavam taj sport i igru, mislim da oni imaju najmanje šanse od svih danas. Naravno, sad će krenuti optužbe, tko je kriv, tko nije. Sva sreća pa je Peking tako daleko pa nije pola države preselilo na borilišta jer bi bol bio još veći.


Nisam siguran da li bi i ti navijači pomogli, jer kad ne ide, ne ide.



I dok se nacija bude utapala u svim onim nemilosrdnim riječima s početka teksta, neki drugi ljudi će napraviti posao jer očito je da smo nacija koja iz momčadskog ide prema individualnom sportu. Nemamo bazu i širinu, novaca nema uopće, pa individualci sa svojim starcima i njihovim parama, nešto i mogu napraviti. Uopće se ne sekiram što nećemo imati momčadskih medalja, eto Janić će nešto sigurno doveslati, Blanka će valjda preskočiti sve i nastaviti svoj čarobni niz, a i neka od cura na teakwondou bi se mogla dobro potući za medalju, i eto doći ćemo do te petice.
Zapadni susjedi nas šiju opaku, istočni su na istoj razini poput nas. Južnih nema nigdje.
Nema uspjeha bez značajnih ulaganja, stoga nemojmo biti u oblacima jer smo u prvim kolima pobjeđivali, jer danas je ODIGRALA Hrvatska...

Znam što sam radio prošlo ljeto

Ponekad kad čitam novine i vidim : dogodilo se na današnji dan prije xy godina, pomislim, a što sam ja tada radio.
Danas sam se pitao, što sam to radio prije godinu dana i evo. Bio na Arirang mass games u Pyongyangu, Sjeverna Koreja. Zvuči grozno ili blesavo, znam da ne zvuči normalno.
Sjećam se tog osjećaja: sjedim na najvećem stadionu na svijetu, gledam prebolesnu ceremoniju sa 100 tisuća izvođača, nedostupan jer nema mobitela, emaila, bloga i koječega, a na tako posebnom mjestu na svijetu. Kažu, mjesto patnje i muke, boli i užasa. Ipak, gledaš i uživaš kako svi rade kao jedan, a sve u slavu Velikom Vođi. Bilo je toga i u Europi, ali tamo se to uvatilo prilično dobro, tako dobro, da kad bi sad otvorili oči ljudima Koreje, bilo bi previše patnje. Nadam se da Veliki Vođa odozgo gleda i ima plan za svoj narod, jer kako stvari stoje, nema previše rješenja za njihovu izolacionu politiku, gladi i čemera, sjaja i savršenstva.