subota, 17. studenoga 2012.

Gruzija za početnike 3

Tbilisi
Uh Tbilisi. Uh. I još jedanput. Ljepota, krasota, divota, milina. Baš blesavo zvučim, znam, ali znaš onaj osjećaj kad dođeš u neki grad i baš se dobro osjećaš i sve si misliš, prevara, nešto nije u redu, ali čak i tada znaš da taj dobar osjećaj ostaje jer sve je dobro i sve je za 5! Kako ga opisati?
Sarajevo sreće Beograd sreće Zagreb sreće Skopje...valjda...neznam, tako je sve poznato a opet jedinstveno kao spoj staroga tradicionaloga i novoga modernoga.

Crkive Tbilisija
Sreća moja pa spavam kod domaćina u centru grada s pogledom na rijeku koja grad razdvaja na dva dijela stara majka svako jutro pravi hačapuri (ajme ajme ajme), čak su im i kobasice fine u odnosu na kazačke, tu je i turska kava, skoro pa kod kuće. U tako malo vremena sam proživio toliko senzacija da ne znam što bi prije?!

Spomenik instrumentu
Izložba lokalnog umjetnika (koji je naravno kućni prijatelj mog domaćina) i na kojoj pričam s nekim srpskim režiserom koji je studirao u Moskvi s autorom izložbe. Folklorna izvedba lokalnog ansambla u prostoru koji je više kafić nego mjesto za performance. Čaša vina u kafiću koji je ustvari presuper urbana cool konoba i naravno da se puši, i naravno da netko spontano zapjeva. Šetnja centralnom Rustaveli avenijom, koja je predivna, vrlo pariškog ugodjaja i gdje slučajno uđemo u neko dvorište i tamo je predivan kafić koji je istovremeno i knjižara i .... red je sjesti i odahnuti.

Neobično piće of vanilije
Onda čuveni hinkali u loklanoj skoro pa menzi s ekipicom mog domaćina, vrlo skuliran narod, vrlo prijazan. Nova čaša vina u centralnoj ulici za izlaske, kafić do kafića ili restorana, a mi u najljepšem jer eto znamo gazdu, pa usput dobijem i na poklon bocu vina domaćeg koje i nije u prodaji, samo se toči ovdje, tu negdje se pomete i bivši premijer sa svojom ekipicom na večeri. Onda vožnja do tvrđave na najludjoj uzbrdici koju sam vidio da auto može savladati, koma, pogotovo kad ti netko dođe u susret a usko...pogled je naravno očaravajući na drugu stranu grada. Luda arhitektonska riješenja po cijelom gradu, bilo stara bilo nova. Malo šopinga suvenira, kojih je obilje, stvarno kao da se pripremaju u turističku ofenzivu, neće nikome biti lako kad se to još malo pokrene.





Hačapuri po Adžarski

Nacionalno kazalište

Rustaveli avenija noću

Detalj iz kafića

Detalj poslije kafića

Slatko i jako fino

Hinkali i šašlik
Tbilisi je zakon!

nedjelja, 11. studenoga 2012.

Gruzija za početnike 2

Jesen u Gruziji

 
Telavi i Kavkaz
Idemo dalje. Cijeli tempo kojim obilazim ovu zanimljivu zemlju jer prilično nevjerojatan i eto nas već u Kahetiji, vinskoj regiji ove zemlje i iskreno...vino je čudo jedno, stvarno, pitko i fino klizi niz grlo, praktički sve vrste koje sam probao. Cijela ta regija je u smjeru Azerbejdžana, vozimo se udaljenim cestama, kroz jesenji kolorit. Odista, boje su tu, poput naših, šaroliko, toplo i vedro. Putem srećemo puno raznih domaćih životinja uz cestu, nešto poput kombinacije Zagorja, Požeške kotline i unutarnje Istre, osim jednog velikog ALI. U pozadini svih tih brežuljaka se krije masivni ogromni Kavkaz, s snježnom kapom na vrhuncima preko 5000 metara. Dah zastaje.

Stižemo u Telavi, maleni gradić ,centar regije, središte je tako lijepo sređeno s restauriranim zgradama da mi je čak malo i žao što se u našoj domovini tako ne ulaže u regionalne centre. Tu se penjemo na krov jedne kuće (što ti je prednost razgledavanje zemlje s lokalcima) i otuda nam puca pogled na dolinu, vinograde, planine, ležimo malo na krovu, lovimo zrake sunca i upijamo čistoću zraka.
Dvorac u Kahetiji

Idemo već dalje, opet manastir iz ne znakam kojeg stoljeća, na jedan iz njih se penjemo po najvećoj uzbrdici koju sam vidio u životu i po kojoj autobus može voziti, ali se ne može zaustaviti. Mi odlučimo pješice i odista, umiremo na pola puta i još par puta...neplanirano mokri od znoja, sušimo se ne povjetarcu i napokon nakon par kilometara uzbrdice, eto nas kraj objekta iz 4.stoljeća...pa ti sad reci?!?

Zanimljivo je da u svakom takom objektu imaju spremišta za vina iz neznam kojeg stoljeća, rano se tu počelo. Palimo svijeće u praktički svakom manastiru, uvijek ima za koga zapaliti, usput nalazimo na svadbene povorke, jer je vikend, tu pak ništa tradicionalno ne vidim, vrlo evropski. Na vrhu brda sretnemo neku malu ekskurziju i medju njima jedan klinac kojeg smo nedavno vidjeli na ruskom filmu o Gruziji. Dakle, znam vrlo malo Gruzijaca, a i to što znam, srećem po putu.
Aerodrom i Vino
Manastir iz 4.stoljeća

Ono što me fascinira je da svaki puta kada stanemo i pitamo za direkciju, ljudi se naprosto natječu tko će nam odgovoriti i pomoći, i uvijek je tako, vrlo prijazan i uslužan narod, na prvi pogled. Konačno napuštamo prirodu i krećemo prema glavnom gradu Tbilisiju.

ponedjeljak, 5. studenoga 2012.

Gruzija za početnike 1

Vratio nam se dostup blogspotu u Kazakhstanu, pa nakon dugo vremena eto i posta, ni manje ni više nego iz Gruzije. Kad imaš direktni let od svega 3 i pol sata do glavnog grada Gruzije, zašto ne posvetiti vikend (za početak) izlet u ovu neobičnu zemlju?! To sam i napravio, uz pomoč kolege koji me je ugostio kod svoje obitelji i pokazao u vrlo malo vremena, puno toga što se može vidjeti i osjetiti u Gruziji i Tbilisiju.

Rodna kuća Staljina
Dolazak ranom zorom na aerodrom koji je toliko jednostavan i ugodan, da bi ekipa iz Zagreba trebala pogledati kako se investira u infrastrukturu. Moj kolega je već na parkingu i krećemo, bez puno milosti u dvodnevno osvajanje Gruzije (naravno da je to pjesnički rečeno, ali što sad...), prva destinacija je Gori, rodni grad Staljina, jednog od rijetkih Gruzina kojeg pozna cijeli svijet, nažalost ne po dobromu. Gradić je svega 50tak kilometara udaljen od glavnog grada i autoput nas vodi vrlo brzo do prvog cilja. Po putu vidim naselja u kojem su sve kuće jednake i naravno jednako loše jer su izgrađene za izbjeglice sa sjevera zemlje koji su ste tu doselili nakon što su Rusi samovoljno odlučili pomoći Abhaziji i Južnoj Osetiji da postanu samostalne...nije im baš puno pomoglo jer su dotične zemlje praktički nepriznate u svijetu, no malo koga je to briga osim samih Gruzijaca koji su na vlastitoj koži osjetili kako je to kad se veliki igraju s malima.
Svetitskhoveli katedrala
Kako kolega nikad nije bio u posjeti muzeju i rodnoj kući Staljina, bilo je zanimljivo pitati na ulici za smjer, jer je mislio da nitko (pogotovo mladji) naće znati gdje se to nalazi. Naravno, u krivu smo, svi znaju gdje je to, jer se nalazi u centru grada i ta mala drvena kućica oko koje su Sovjeti izgradili memorijal je rodila tako 'velikog' čovjeka, nešto poput Kumrovca, doduše ne baš na toj razini.
Mtskheta (მცხეთა)
Nema se tu baš puno vidjeti, ali je dio jedne čudne historije i sam muzejski dućan je vrlo neobičan jer se mogu kupiti statue poput onih koje su nekad krasile trgove i ulice Sovjetskog saveza. Suveniri sa slikama Staljina, Churchila i Roosvelta vape za pozornosti i lokalnom valutom koja se zove Lari.
Gruzija je prepuna manastira i starina, sve odreda pod zaštitom Unesco-a, pa se tako uputimo vrlo brzo i bivši glavni grad Mtskheta, koji je upravo rođen za turizam sa svojim šarmantnim ulicama i najstarijom katedralom u zemlji iz 11.stoljeća, subota je i puno je svadbi jer je ovo sveto mjesto, a narod je iznimno religiozan pa nije čudo da svi žele biti posvećeni upravo na ovom mjestu. Izand grada je manastir iz 6.stolječa i pogled na rijeku i gradić u dolini je upravo nevjerojatan, ktome jesen i boje koje se razlijevaju po dolini je nešto što upotpunjuje ovu sliku.
Uzimamo vodiča za 5 Eura u saznajem da su pokopani kraljevi i raznorazni važni ljudi, te da je ovo mjesto bilo napadano kroz povijest preko nekoliko desetaka puta, no eto, stoji tu i dan danas, baš kao  i sama Gruzija. Neobičan je to narod, imaju svoje pismo i svoj jezik, ima ih svega nekoliko milijuna i nitko ih ne razumije, no čini se da njima to i nije potrebno, ponos da su sačuvali svoju tradiciju je nevjerojatan.
Kameni grad
Po putu se vozimo dalje i posjeti gradu koji su iskopali u stijenama, put nas vodi kroz sela vrlo živahnih imena poput Kurvaleti i Kitaani. Usput je tu i neka ekskurzija, pa mi kolega pokazuje razliku u fizionomiji Armenaca, Azera i Gruzijaca...tri susjeda...a meni svi izgledaju jednako.
Cijeli grad je iskopan u stijenama i očito skriva dugu prošlost i zanimljivu prošlost, no govoriti o tome je puno teže nego gledati i šetati po tim iskopinama.

utorak, 17. siječnja 2012.

I dalje smo u blokadi...

...dakle, Blogger je i dalje na listi zabranjenih stranica/servisa u KZ, tako da sve novosti, sto se dogadja u Centralnoj Aziji i mojem gastarbajterstvu mozete citati na :
http://voyagerhr.bloger.hr/

srijeda, 10. kolovoza 2011.

Turkmenistan za početnike - peti dio

maturanti

tepih u muzeju
Elem, jedna nevjerojatna stvar se dogodila. Jedan od klinaca koje smo sreli u pustinji je na sebi imao donji dio dresa Hajduka iz Splita?! Kako je to moguće nemam pojma, ali tek podrobnim pregledom fotki smo to zaključili. Da li je to humanitarna pomoć ili je neki Torcidaš lutao pustinjama Turkmenistana sa svojom djecom, pa posijao gaćice...teško je reći, ali je fakat nenormalno.

No, mi odletili iz Ašgabata u Mary, posljedni dan škole, pa su svi maturanti skockani, slavi se na sve strane, imaju lente oko sebe, posjetili muzej, kažu jedan od ljepših u državi, vidli svega staroga i novoga (uključivo i slike novog predsjednika kako lovi, kao šeće poljima pamuka, igra nogomet, penje se na brdo, zabavlja djecu...ma svemoguć čovjek...).

Onda zapalili za Merv, grad koji je u 12.stoljeću bio najveći grad na svijetu, danas naravno ostaci ostataka ruševina koje govore nešto malo o velikoj povijesti grada. Nema ko nije prošo ovuda od svih osvajača iz prošlosti i porušio što se moglo porušiti, tako da je tužno vidjeti to malo raskoši, ali srećom nam i nije više potrebno jer su vrućine opake i ne znam kako bi te silne hektare prostora preživjeli mi, malobrojni turisti.

Navečer se nemamo gdje nahraniti jer su se restorani zatvorili od brige da ih pijani maturanti ne unište, pa završavamo u lokalnom bordelu s kamiondžijama i damama noći, na roštilju i pivu. Sutradan nas čeka cijeli dan vožnje u terencu kroz pustinju, ali u jednom momentu vidimo i predivne planine koje su granica s Iranom. Kako to već biva, ništa nije redovno, pa se tako moj let otkazuje za dan poslije i dobivam jednu večer više u gradu, koju provodimo doma kod naše vodičice i domaćeg plova kojeg radi njena mama. Pričamo na engleski, ruski, hrvatski, dobivamo poklone za doma i konačno se spremam za Almatu. U avionu naravno moja hrvatica s početka priče i cijelo putovanje je zaokruženo.

drevni Merv

drevni Merv