Vijetnam za početnike - Saigon - Ho Chi Minh City

Hanoi i Saigon (danas ga zovu Ho Chi Minh City ili HCMC) su povezani vrlo jeftinim vlakom, još jeftinijim busnim linijama, ali i jeftinim avionima kompanije JetStar (nekada Pacific Airlines), a kako smo htjeli što više vremena provesti uživajući a ne putujući, odlučili smo se za let. Udaljenost od oko 2000 kilometara je ugodnije preći u dva sata leta za nešto manje od 40 dolara, umjesto 30 sati vlakom/busom. Toliko je vruće i vlažno, očito je da smo sve bliže ekvatoru, a kraj nas su ogromne površine vode, kažu da u ovom dijelu zemlje imaju po tri berbe riže jer im klima to omogućava (Vijetnam je drugi svjestki izvoznik riže, prvi je u indijskim oraščićima i crnom papru, drugi u kavi odmah iza Brazila). Zemlja toliko plodne zemlje da sve uspijeva rasti i to vrlo kvalitetno i plodno.

Na aerodromu standardna procedura, taksisti nas žele odvući u neki svoj hotel, no mi krećemo direktno prema Pham Ngu Lao, dijelu grada koji je raj za backpackere, od jeftinih hotela/hostela, hrane, dućana, putničkih agencija, turističkih buseva, upravo sve što vam treba za malo tanji džep. Lako nalazimo smještaj uz pomoć Lonely Planeta, kao i u Hanoiu, ništa pretjerano, sve što nam treba za prenoćiti, oprati se, provjeriti poštu na internetu i saznati pregršt inforamcija na recepciji za male novce. Obožavam ovu poplavu konkurencije u Vijetnamu, jer najviše pogoduje putniku koji može birati i birati. S obzirom da je ova četvrt dio prvog distrikta, nalazimo se ustvari u centru grada, pa ćemo dio stvari vidjeti šetajući jer ne treba zaboraviti da u ovom gradu živi 9 milijuna ljudi.

Prvo što smo otkrili je Ben Thanh tržnica, vrlo blizu našeg smještaja, a bitno jer smo odmah odlučili da ćemo tamo jesti svaki puta kad ogladnimo. Naime, tržnica je prepuna malih restorana, koji su ustvari okružuju glavnu zgradu tržnice i svaki nudi nešto drugo i naravno fino i jeftino. Tržnica sama po sebi ima sve, od hrane do suvenira, pa smo odlučili tu napraviti i prvi veći šoping, jer smo najnjušili dobre pregovaračke mogućnosti, tako da se već prvu večer vraćamo u hotel punih vrećica raznoraznih majica s obilježjima ove zemlje, svaka košta otprilike 8 kuna. U ogromnom parku srećemo hrpe zaljubljenih šetača, brojne gospođe koje vježbaju uz glazbu s kasetofona, a s obzirom da su ulice naprosto zakrčene motorima, prvi puta nam pomažu i turistički policajci koji nakratko zaustavljaju promet da bi prošli široki bulevar, iako smo se već i naučili na sjeveru, kako to funkcionira. Fascinira njihova disciplina i minimalizam, načini na koji slažu robu na tržnici, kako parkiraju motore, kako se koriste svi mogući resursi, hm, neobičan jedan narod, vrlo jednostavan i opušten.

Sutra dan razgledavanje, naravno prvo idemo vidjeti famoznu Palaču ujedinjenja, koja je za vrijeme rata bila zgrada vlade Južnog Vijetnama, vrlo moderna i lijepa, kako izvana, tako iznutra. Daljnjom šetnjom brzo otkrivamo koliko šarma ovaj grad ima, te nas opija kombinacija francuskog nasljeđa i vijetnamske učinkovitosti. Pojedine zgrade su toliko europske, da me baš zanima kako njih doživljavaju domaći ljudi odrasli u bazičnim nastambama.

Odlazimo u ratni muzej i nakon par minuta, izlazim van, jer to odista nije gledljivo, u tijeku je izložba slika ljudi koji su se rodili poslije rata s posljedicama koje njihovi roditelji i oni nose od raznoraznih kemijskih oružja, fuj fuj fuj, radije sjedim vani u hladovini i gledam jednu bombu koja je veća od nekog krupnog amerikanca. Pitam se kako to da ameri dolaze gledati sve ovo i što poslije tog obilaska misle o svojoj zemlji. Nalazimo kartu svijeta koja pokazuje geopolitičke odnose Vijetnama i saznajemo da smo mi 150 zemlja s kojom su uspostavljeni odnosi, dok je USA na 155 mjestu. Muzej je raj za one koji vole naoružanje i ratnu mašineriju, helikoptere, avione...

Predivna zgrada gradske vijećnice u koju se ne može ući i spomenik Uncle Hou su dio duge šetnje koju smo nastavili gradom, zatim katolička katedrala Notre Dame, obilazimo i nekoliko budističkih pagoda, gdje koristim svaku priliku da se sakrijem u hladovinu i dođem k sebi od vrućine i znoja. Hodamo po nekim modernim četvrtima s neboderima koji jasno govore u kom smjeru dalje ide ova zemlja, no ja se ipak odlučujem napraviti korak nazad i odlazim na tradicionalnu masažu kod slijepaca.

Rekao bi čovjek da je puno turista, no vrlo je slabo označena lokacija, i mislim da sam jedini bijelac, pa tako da oni koji nešto i vide se čude, dok se maseri samo izmjenjuju na tijelima. Nema zasebnih prostorija, sve je jedna velika soba, a stolovi su odvojeni plahtama koje vise, pa ipak ima malo privatnosti, no zvuci koji dopiru su baš fora. Dovode mi jednog masera i čim je krenuo udarati, nevjerojatno je kako se kuži razlika da se radi o slijepoj osobi, on naime nema vid da vidi vaše tijelo, pa mu je svaki udarac i stisak bitno drugačiji od običnih masaža. Neponovljivo iskustvo, koje je toliko malo koštalo da mi je bilo neugodno pa sam mu ostavio extra napojnicu.

Navečer u kvartu gledamo u koji birc da sjednemo na pivu, no sve je puno stranaca jer smo si tako odabrali, pa biramo prvo slobodno mjesto i pohlepno utažujemo žeđ. Sigurnost putnika je na vrlo visokoj razini, barem ako putujete udvoje, niti jednom nigdje nije bilo znaka neke opasnosti ili povećanog opreza jer nam je nešto sumnjivo.

Jedan od najpopularnijih izleta u okolici Saigona je onaj prema Cu Chi tunelima, svi hoteli prodaju taj izlet, pitanje je samo na koji način želite vidjeti taj zaštićeni ratni memorijal od 121 kilometara podzemnih tunela. Smješten u parku-šumi, odista je famozan u svakom pogledu. Turista ima dosta i to uglavnom domaćih, jer je za njih ovo posebno mjesto prikaza otpora prema silama koje su ih ugnjetavale. Ulazi u tunele su toliko maleni da nam uopće nije jasno kako su se tuda kretali i nosili oružje, hranu i sve što im je bilo potrebno za borbu. Vodiči demonstriraju kako se ulazilo u sekundi u takve prostore i zaista u dvije sekunde čovjek nestane s lica zemlje, a vi se pitate gdje je?!

Naravno, za debele i snažnije zapadnjake su malo proširili jedan dio tunela kako bi se i mi osvjedočili u njihovom iskustvu, vrućina, zagušljivo, zemlja svuda oko vas i debele amerikanke koje se sporo provlače kroz tunel, pa i nije baš neko iskustvo za pamćenje. Ako ste klaustrofobični, ostanite na površini. Osim tunela, tu su razno razni oblici zamki i stupica, malo koja od njih vas ostavlja na životu jednom kad uletite unutra.