Tadžikistan za početnike

Rudaki avenija

Čajana na Rudaki aveniji

 Kad te ulovi depra, moraš nešto napraviti. Još kad te ulovi u trenutku dok AirAstana ima neku akciju za međunarodne letove, onda je to opasno jer se nađeš u situaciji da kupuješ avio karte za destinacije i za datume, a da pritome nemaš pojma jel to izvedivo. I tako ja završim u Dušanbeu, glavom gradu Tadžikistana za neke vrlo male novce, jer let se nije mogao promjeniti, šef me pustio i dugi vikend, ne tako daleko od Almate, ali opet dovoljno blizu, za manje od dva sata sletim u najmanje razvijenu centralno azijsku zemlju i pitam se: što ja tu radim??

Predsjednik u žitu

Repertoar iz kazališta

Vizu sam bez problema riješio u Almaty, bez gužve, jer baš se turisti i ne lome doći do ove zemlje. Iako je ona najpoznatija po svojim ljepotama Pamira, lanaca s vrhovima preko 7000 metara, ja nemam vremena za tako ozbiljan pothvat, pa samo posjećujem stolicu (zanimljivo da je ovo i ruska riječ za glavni grad). Let preko snijegom prekrivenih planina je impresivan, i iako je u Almaty hladno, Dushanbe je uvijek topliji, barem za 10 stupnjeva, sredina je listopada i grad me dočeka na temperaturi od 25 sunčanih celzija. Dobra odluka.

Ovo je Rudaki, faca!

U gradu su dva vrlo skupa hotela po 200 dolara, ostalo je ispod prosjeka, a meni se baš ne troši takav novac za produženi vikend, pa sam preko svojih poznanika iz Almate došao do maila hotela Merkuri koji su mi rezervirali sobu za 80 dolara. Naravno da taksist nema pojma gdje se to nalazi, jer i nije taksist nego slučajni lik koji me na aerodromu pokušava nagovoriti na vožnju, vrlo povoljnu, još me pita jesam li lokalac?!?!?? Zašto me to pita? Vjerojatno zato jer je moj ruski bolji od njegovog, ovo je ipak zemlja perzijskih korijena i svi Slaveni za njih su Rusi, a ima nešto ostataka od prošlog vremena, i eto logičnog zaključka. Po putu me pita gdje radim i naravno, mogu li ga zaposliti u Almaty, jer težak je život u ovoj zemlji.

Drveni Buda koji leži

Statua nečemu

Grad je vrlo bezličan, postsovjetski, dok ne dođeš u centar i tamo se mješaju dva stila, neki stari, pomalo ofucani francuski stil na dominatnoj ulici grada, Rudaki i postmoderni, palače od države, koje liče na one u Turkmenistanu ali nisu ni blizu, jer ovdje baš nešto i nema nafte. Skoro da nema ničega. Svi stranci ovdje nisu zbog biznisa (osim ako nisu u pitanju narkotici....Afganistan je u komšiluku), nego su zaposlenici raznih međunarodnih organizacija, i moja sreća je da upoznajem nekoliko njih i tako prvu večer jedem filipinsku hranu s Poljakinjom, Ekvadorkom i Španjolcem.  Najluđe je što djevojka iz Poljske priča skoro pa savršeni srpski jezik jer je radila na Balkanu...iznenađenjima nikad kraja. Saznajem da su ljudska prava ovdje na vrlo niskoj razini, pogotovo prava žena, i da se dosta ponašaju plemenski. To se i vidi na ulicama...gotovo svi muškarci su obučeni u odjela, tamna s bijelim košuljama, dok su sve žene u haljinama do poda, vrlo šarenima i kičastima. Nitko nije u trapericama.

Balkoni

Detalj s tržnice

Dosta sam se šetao po gradu i dosta sam spavao u hotelu koji je ustvari velika ogromna obiteljska kuća pretvorena u vrlo simpatičan hotel, vrlo mirno i spokojno, valjda sam se zato i odmorio od Almatinske gungule i velikih auta. Ljudi su vrlo tamni, kako boja kose, tako i put, vrlo malo svijetlih ljudi. Nije ko u Iranu da ćete zaustavljati i pitati odakle si, rezervirani su jer dosta stranaca ovdje pripada i vojnom okruženju, a to je uvijek dobar znak da se držiš podalje. Grad sam po sebi nema puno za ponuditi, otišao do jednog muzeja vidjeti najvećeg ležećeg Budu koji je pronađen na području centralne Azije, iako danas Budista uopće više i nema, otišao do tržnice koja je naravno najživlji dio grada, toliko šarena i toliko zdrava...grožđe je bilo presavršeno...ljudi znatiželjnih pogleda...otišao do Adidas dućana u kojem je roba iz neke davne sezone, ali ipak na sniženju, popio predivnu Segfredo kavu i kolač s malinama i kafiću na glavnoj ulici, otišao u glavni i zastarjeli shopping centar iz bivšeg SSSRa, i stvarno, vrijeme ko da je stalo, od ponude do uređenja. Dobro je vratiti se u prošlost.

Navali narode

Bez komentara

Navečer otišao sa svojim međunarodnim novostečenim prijateljima u Ukrajinski restoran i baš smo se fno najeli. s nama i neki lokalni klinci koji pričaju nevjerojatno dobar engleski jer se druže sa strancima. Noću idemo pješice, nije nešto opasno, barem se meni tako čini, ali je vrlo pusto. Ipak šetnja Rudaki avenijom je uvijek doživljaj, cijela je pokrivena krošnjama vrlo visokog drveća i preko dana je upravo gušt biti ispod, u hladovini. Taksisti nas love, a mi biramo 10 puta jeftiniji prijevoz, nešto tipa Cammeo, fiksna ruta taksija, pa ako ti paše...izvoli. Dosta je i policije na ulici koja uglavnom zaustavlja vozače, strance ne diraju, barem se tako čini. Također dobijem informaciju da je trenutno u planinama vrlo opasno i praktički zatvoreno, ubili nekog lokalnog gazdu...srećom pa se nisam tamo uputio. Uglavnom, dugi vikend u Dushanbeu je bilo vrlo opušten i ugodan, bez velikih očekivanja i bez velikih dobitaka.

Hotel Merkury Dushanbe

Detalj iz šopinga

Pogled iz aviona

Stvarne nastambine Dušanbea

Gruzija za početnike 3

Tbilisi

Uh Tbilisi. Uh. I još jedanput. Ljepota, krasota, divota, milina. Baš blesavo zvučim, znam, ali znaš onaj osjećaj kad dođeš u neki grad i baš se dobro osjećaš i sve si misliš, prevara, nešto nije u redu, ali čak i tada znaš da taj dobar osjećaj ostaje jer sve je dobro i sve je za 5! Kako ga opisati?
Sarajevo sreće Beograd sreće Zagreb sreće Skopje...valjda...neznam, tako je sve poznato a opet jedinstveno kao spoj staroga tradicionaloga i novoga modernoga.

Crkive Tbilisija

Sreća moja pa spavam kod domaćina u centru grada s pogledom na rijeku koja grad razdvaja na dva dijela stara majka svako jutro pravi hačapuri (ajme ajme ajme), čak su im i kobasice fine u odnosu na kazačke, tu je i turska kava, skoro pa kod kuće. U tako malo vremena sam proživio toliko senzacija da ne znam što bi prije?!

Spomenik instrumentu

Izložba lokalnog umjetnika (koji je naravno kućni prijatelj mog domaćina) i na kojoj pričam s nekim srpskim režiserom koji je studirao u Moskvi s autorom izložbe. Folklorna izvedba lokalnog ansambla u prostoru koji je više kafić nego mjesto za performance. Čaša vina u kafiću koji je ustvari presuper urbana cool konoba i naravno da se puši, i naravno da netko spontano zapjeva. Šetnja centralnom Rustaveli avenijom, koja je predivna, vrlo pariškog ugodjaja i gdje slučajno uđemo u neko dvorište i tamo je predivan kafić koji je istovremeno i knjižara i .... red je sjesti i odahnuti.

Neobično piće of vanilije

Onda čuveni hinkali u loklanoj skoro pa menzi s ekipicom mog domaćina, vrlo skuliran narod, vrlo prijazan. Nova čaša vina u centralnoj ulici za izlaske, kafić do kafića ili restorana, a mi u najljepšem jer eto znamo gazdu, pa usput dobijem i na poklon bocu vina domaćeg koje i nije u prodaji, samo se toči ovdje, tu negdje se pomete i bivši premijer sa svojom ekipicom na večeri. Onda vožnja do tvrđave na najludjoj uzbrdici koju sam vidio da auto može savladati, koma, pogotovo kad ti netko dođe u susret a usko...pogled je naravno očaravajući na drugu stranu grada. Luda arhitektonska riješenja po cijelom gradu, bilo stara bilo nova. Malo šopinga suvenira, kojih je obilje, stvarno kao da se pripremaju u turističku ofenzivu, neće nikome biti lako kad se to još malo pokrene.

Hačapuri po Adžarski

Nacionalno kazalište

Rustaveli avenija noću

Detalj iz kafića

Detalj poslije kafića

Slatko i jako fino

Hinkali i šašlik

Tbilisi je zakon!

Gruzija za početnike 2

Jesen u Gruziji

 

Telavi i Kavkaz

Idemo dalje. Cijeli tempo kojim obilazim ovu zanimljivu zemlju jer prilično nevjerojatan i eto nas već u Kahetiji, vinskoj regiji ove zemlje i iskreno...vino je čudo jedno, stvarno, pitko i fino klizi niz grlo, praktički sve vrste koje sam probao. Cijela ta regija je u smjeru Azerbejdžana, vozimo se udaljenim cestama, kroz jesenji kolorit. Odista, boje su tu, poput naših, šaroliko, toplo i vedro. Putem srećemo puno raznih domaćih životinja uz cestu, nešto poput kombinacije Zagorja, Požeške kotline i unutarnje Istre, osim jednog velikog ALI. U pozadini svih tih brežuljaka se krije masivni ogromni Kavkaz, s snježnom kapom na vrhuncima preko 5000 metara. Dah zastaje.

Stižemo u Telavi, maleni gradić ,centar regije, središte je tako lijepo sređeno s restauriranim zgradama da mi je čak malo i žao što se u našoj domovini tako ne ulaže u regionalne centre. Tu se penjemo na krov jedne kuće (što ti je prednost razgledavanje zemlje s lokalcima) i otuda nam puca pogled na dolinu, vinograde, planine, ležimo malo na krovu, lovimo zrake sunca i upijamo čistoću zraka.

Dvorac u Kahetiji

Idemo već dalje, opet manastir iz ne znakam kojeg stoljeća, na jedan iz njih se penjemo po najvećoj uzbrdici koju sam vidio u životu i po kojoj autobus može voziti, ali se ne može zaustaviti. Mi odlučimo pješice i odista, umiremo na pola puta i još par puta...neplanirano mokri od znoja, sušimo se ne povjetarcu i napokon nakon par kilometara uzbrdice, eto nas kraj objekta iz 4.stoljeća...pa ti sad reci?!?

Zanimljivo je da u svakom takom objektu imaju spremišta za vina iz neznam kojeg stoljeća, rano se tu počelo. Palimo svijeće u praktički svakom manastiru, uvijek ima za koga zapaliti, usput nalazimo na svadbene povorke, jer je vikend, tu pak ništa tradicionalno ne vidim, vrlo evropski. Na vrhu brda sretnemo neku malu ekskurziju i medju njima jedan klinac kojeg smo nedavno vidjeli na ruskom filmu o Gruziji. Dakle, znam vrlo malo Gruzijaca, a i to što znam, srećem po putu.

Aerodrom i Vino

Manastir iz 4.stoljeća

Ono što me fascinira je da svaki puta kada stanemo i pitamo za direkciju, ljudi se naprosto natječu tko će nam odgovoriti i pomoći, i uvijek je tako, vrlo prijazan i uslužan narod, na prvi pogled. Konačno napuštamo prirodu i krećemo prema glavnom gradu Tbilisiju.

Gruzija za početnike 1

Vratio nam se dostup blogspotu u Kazakhstanu, pa nakon dugo vremena eto i posta, ni manje ni više nego iz Gruzije. Kad imaš direktni let od svega 3 i pol sata do glavnog grada Gruzije, zašto ne posvetiti vikend (za početak) izlet u ovu neobičnu zemlju?! To sam i napravio, uz pomoč kolege koji me je ugostio kod svoje obitelji i pokazao u vrlo malo vremena, puno toga što se može vidjeti i osjetiti u Gruziji i Tbilisiju.

Rodna kuća Staljina

Dolazak ranom zorom na aerodrom koji je toliko jednostavan i ugodan, da bi ekipa iz Zagreba trebala pogledati kako se investira u infrastrukturu. Moj kolega je već na parkingu i krećemo, bez puno milosti u dvodnevno osvajanje Gruzije (naravno da je to pjesnički rečeno, ali što sad...), prva destinacija je Gori, rodni grad Staljina, jednog od rijetkih Gruzina kojeg pozna cijeli svijet, nažalost ne po dobromu. Gradić je svega 50tak kilometara udaljen od glavnog grada i autoput nas vodi vrlo brzo do prvog cilja. Po putu vidim naselja u kojem su sve kuće jednake i naravno jednako loše jer su izgrađene za izbjeglice sa sjevera zemlje koji su ste tu doselili nakon što su Rusi samovoljno odlučili pomoći Abhaziji i Južnoj Osetiji da postanu samostalne...nije im baš puno pomoglo jer su dotične zemlje praktički nepriznate u svijetu, no malo koga je to briga osim samih Gruzijaca koji su na vlastitoj koži osjetili kako je to kad se veliki igraju s malima.

Svetitskhoveli katedrala

Kako kolega nikad nije bio u posjeti muzeju i rodnoj kući Staljina, bilo je zanimljivo pitati na ulici za smjer, jer je mislio da nitko (pogotovo mladji) naće znati gdje se to nalazi. Naravno, u krivu smo, svi znaju gdje je to, jer se nalazi u centru grada i ta mala drvena kućica oko koje su Sovjeti izgradili memorijal je rodila tako 'velikog' čovjeka, nešto poput Kumrovca, doduše ne baš na toj razini.

Mtskheta (მცხეთა)

Nema se tu baš puno vidjeti, ali je dio jedne čudne historije i sam muzejski dućan je vrlo neobičan jer se mogu kupiti statue poput onih koje su nekad krasile trgove i ulice Sovjetskog saveza. Suveniri sa slikama Staljina, Churchila i Roosvelta vape za pozornosti i lokalnom valutom koja se zove Lari.
Gruzija je prepuna manastira i starina, sve odreda pod zaštitom Unesco-a, pa se tako uputimo vrlo brzo i bivši glavni grad Mtskheta, koji je upravo rođen za turizam sa svojim šarmantnim ulicama i najstarijom katedralom u zemlji iz 11.stoljeća, subota je i puno je svadbi jer je ovo sveto mjesto, a narod je iznimno religiozan pa nije čudo da svi žele biti posvećeni upravo na ovom mjestu. Izand grada je manastir iz 6.stolječa i pogled na rijeku i gradić u dolini je upravo nevjerojatan, ktome jesen i boje koje se razlijevaju po dolini je nešto što upotpunjuje ovu sliku.
Uzimamo vodiča za 5 Eura u saznajem da su pokopani kraljevi i raznorazni važni ljudi, te da je ovo mjesto bilo napadano kroz povijest preko nekoliko desetaka puta, no eto, stoji tu i dan danas, baš kao  i sama Gruzija. Neobičan je to narod, imaju svoje pismo i svoj jezik, ima ih svega nekoliko milijuna i nitko ih ne razumije, no čini se da njima to i nije potrebno, ponos da su sačuvali svoju tradiciju je nevjerojatan.

Kameni grad

Po putu se vozimo dalje i posjeti gradu koji su iskopali u stijenama, put nas vodi kroz sela vrlo živahnih imena poput Kurvaleti i Kitaani. Usput je tu i neka ekskurzija, pa mi kolega pokazuje razliku u fizionomiji Armenaca, Azera i Gruzijaca...tri susjeda...a meni svi izgledaju jednako.
Cijeli grad je iskopan u stijenama i očito skriva dugu prošlost i zanimljivu prošlost, no govoriti o tome je puno teže nego gledati i šetati po tim iskopinama.

I dalje smo u blokadi...

...dakle, Blogger je i dalje na listi zabranjenih stranica/servisa u KZ, tako da sve novosti, sto se dogadja u Centralnoj Aziji i mojem gastarbajterstvu mozete citati na :
http://voyagerhr.bloger.hr/