Sjeverna Koreja za početnike - drugi dio

Ispred aerodromske zgrade par automobila i mini buseva, sve naravno u vlasništvu države. Tokom boravka u zemlji, kao da imamo dojam da su to svi automobili koje smo i vidjeli. Naime, čim smo se smjestili u bus i krenuli put grada, dobili smo prvi pravi dojam života u Koreji. Infrastruktura postoji kao da je riječ o razvijenoj zemlji, ali nema korisnika infrastrukture. Ceste su naprosto prazne i kao da postoji zakon da se automobili ne smiju voziti onda kada su stranci na cesti. Istina je naravno surova, privatne osobe tj. obični građani ne mogu posjedovati automobili, niti bi ga mogli kupiti kad bi htjeli.

Samo za usporedbu, jedan koreanski won danas otprilike vrijedi oko 3 lipe. Plaće u Koreji nisu u tisućama wonova nego u stotinama, tako da nije ni čudo da nema smisla trgovati s njihovom lovom, kad ovo malo turista što dođe, mogu ostaviti pravi cash u poželjnim valutama.
Prazne ceste su bile šok vrlo kratko, jer je pravi šok uslijedio kada je žena-vodič uzela mikrofon i krenula predstavljati svoju zemlju. Priča ona o Koreji, ne o Sjevernoj, nego o ujedinjenoj, pa tako zbraja broj stanovnika, površinu zemlje i slično, mi se gledamo i ne kužimo, ona i dalje govori o jednoj jedinstvenoj zemlji, kao da crta razdvajanja ne postoji. No naravno, na kraju priče slijedi obrat, jer službeni stav je da su amerikanci i UN krivi što je koreanski narod razdvojen na silu i da obje polovice, i sjeverna i južna, žarko žele ujedinjenje, ali da kapitalistički zlotvori to ne žele, pa stoga imaju vojsku postavljenu okolo 38 paralele. I trabunja ona tako svoj politički manifest, te mi polako shvaćamo kako funkcionira doktrina i ostavština vječnog predsjednika Kim Il Sunga i njegovog nasljednika Kim Jong Ila. Jednostavno je sve što ćemo mi vidjeti i čuti, tako precizno isplanirano od početka do kraja i sva naša nastojanja da naprave bilo kakav ustupak, su bila slomljena. No, trudili smo se svojski, pa smo kao grupa imali nekoliko neuobičajenih situacija.

Ulazak u Pyongyang izgleda kao da ste došli u Novi Zagreb ili Novi Beograd, ali na steroidima. Neboderi-spavaonice na sve strane. Avenije široke po 8 trakova, i dalje bez auta. Upozorenje da ne smijemo slikati iz busa i dalje stoji, pa iako nekolicina pokušava opaliti koju fotku, svako toliko bude opomenut od strane vodiča i onda se umirimo. Tek kad sam se vratio, shvatio sam da su sve fotke koje su redovno dostupne iz te zemlje, poput mojih, nema tu previše odstupanja, nema previše stranaca koji su mogli vidjeti 'nešto više' ili snimiti neku posebnost u odnosu na sve preostale goste.

Vrlo brzo dolazimo do njihovog Slavoluka pobjede, ne bih ulazio koju pobjedu veličaju, ali činjenica da je veći od Pariškog govori da je opsjednutost veličinom i snagom toliko VELIKA, da će većina stvari koje ćemo vidjeti, biti grandiozna i masivna. Prolazimo kraj trolejbusa koji stoji pun putnika na sred ceste, pitamo vodiče što je to, oni odgovaraju da ljudi čekaju da dođe struja pa da trolejbus nastavi dalje vožnju. Uglavnom ljudi pješače i koriste svoje noge za prelazak bilo kakve razdaljine. Naime, da bi putovali u drugi grad ili selo, trebaju dozvolu od države, pa stoga sve što vam treba za kretanje su noge, jer ionako ne možete nikuda osim po svom gradu. Za vrijeme boravka u Pyongyangu, primjetili smo da nas ljudi u pravilu ne gledaju, iako smo jedini bjelci/stranci na vidiku, svi gledaju svoj posao ili su tako dobro naučeni izbjegavati pogled da je to čudo. S druge strane, kad god imamo neki službeni susret s koreancima, oni su toliko ljubazni i uslužni, tako dobro govore jezike, da se pitaš kako li su samo sretni bili oni koje je partija prepoznala i odabrala za ovaj politički marketing.

Nestanak struje je toliko normalna stvar da imam dojam da i naš hotel, koji je toliko impresivan i nalazi se na riječnoj adi, tako da se teško možemo kretati po gradu, jer bi nas svi vidjeli kad bi otišli iz hotela, vjerojatno štedi struju dok smo mi u obilasku. Cilj je pokazati se u najboljem svijetlu, a kad nemaš svijetla i energije, onda je to malo bed. Stoga, priznanje da imaju redukcije je očito doživljeno kao manje zlo. Najgori mogući oblik štednje se vidi noću, jer nema javne rasvjete i bus često vozi naslijepo sa slabim farovima, a često naletimo i na neku poštenu rupu na cesti, naravno dok ne ugledamo neki super osvijetljeni momument partiji, ocu ili sinu, za to se nikad ne štedi.

Pyongyang je bio prilično razrušen u vrijeme koreanskog rata tako da nije čudo da je ovdje sve puno betonskih blokova, erektivnih nebodera i moderne (barem pokušaj) arhitekture. Sve se to moglo super financirati dok je bilo SSSR-a i one stare Kine, kažu da je u sedamdesetim godinama Sjever bio mnogo više razvijeniji od Juga, barem ekonomski, no padom komunizma na općoj razini, nestala je i podrška prvih susjeda na sjeveru (Rusije i Kine). Velika većina tih grandioza je izgrađena u tom periodu, poslije su se gradili samo spomenici koji su veličali slavu i hrabrost tate i sina.

Pyongyang nije toliko pust koliko se činilo na ulasku u grad, mada je sve toliko neobično i čudno, kao da je sve jedna velika pozornica. Jedna od prvih stvari koju nam žele pokazati i kojom su jako ponosni je metro. Naime, postoje brojne špekulacije među stranicma koji su putovali u Sj.Koreju da ovaj grad ima metro sa dvije stanice, koje su tako dobro uređene (nešto slično Moskovskom metrou sa velikim partijskim crtežima), i da je to nešto što svima pokazuju, a da ustvari uopće nemaju mrežu razvijenu nego samo te dvije pokazne stanice, i onda kada dođu turisti, odvedu vas u prvu stanicu, puste vas da slikate unutrašnjost, dođe par pravih 'putnika' i provezu se s vama tu jednu stanicu. Vi morate izaći van, jer naravno, tako kažu vodiči jer plan ide dalje. Gdje je tu prava istina, teško je reći. Moguće je da postoji mreža i dalje, možda samo nije tako dobro upeglana, a opet, ako imaju tako često restrikcije struje koje su vidljive na svakom koraku, čemu metro. Vagoni su naravno iz istočne Njemačke, pa su i to ponosno pojasnili našim suputnicima iz Njemačke. Unutrašnjost je stvarno impresivna, o tome nema zbora i upravo vjerujem da je to razlog zašto se i pokazuje turistima. Ono malo ljudi koji se voze s vama, uopće vas ne gledaju, nikakav kontakt očima i slično.
Vratimo se malo na hotel tj. smještaj za strance. Mislim da je u cijelom gradu ukupno 3 hotela, svi na 40 i nešto katova, svi barem 4 zvjezdice i služe kao utočište za strance, bilo turiste, bilo one koji dolaze svojim poslom, što god to bilo. Mi smješteni na 53 katu, pogled kažu vrhunski, no kako smo bili u sezoni poplava i kiše, uglavnom smo gledali maglu. Prozori se naravno ne mogu otvoriti. Svi vodiči spavaju u hotelu, i cijelo vrijeme je jedan vodič u predvorju, tako da ako poželite izaći na svježi zrak ili nedaj Bože džogirati, vrlo vjerojatno ćete biti spriječeni s pojašnjenjem da nije sigurno da idete ikuda sami. Uostalom, mogli bi se lako izgubiti, u Pyongyangu i cijeloj zemlji ne postoje nikakvi natpisi na engleskom jeziku, nikakvi putokazi, nikakvi pokazatelji niti mape za turiste, imate svoje vodiče i oni su dužni osigurati vam sve to, ali uvijek prisutni.
U hotelu naravno dućani sa vrlo skupim suvenirima, barovi s alkoholom isto skupim, kuglana gdje smo jednu večer zabrijali i napili naše vodiče, ali svejedno nismo dobili popust u ničemu poslije toga. Pošta odakle možete slati razglednice, i odista, iz Sj.Koreje u Hrvatsku su došle za tjedan dana, dok su recimo iz Kube putovale i mjesec dana. Nadalje tu je internet služba?!?!! AHA. Ovako funkcionira, vi napišete mail adresu i sadržaj maila na papir, predate gospođi koja to ukuca na PC-u i pošalje to u virtualni svijet. Nema drugačijeg pristupa internetu jer je on strogo zabranjen i provjerava se svaka poruka koja odlazi ili dolazi u zemlju. Tu je i mala banka, čiju svrhu nismo shvatili kad već ne smijemo posjedovati njihov novac, no ja se zadnji dan kockao i otišao pitati, te promijenio 10 EURa po njihovom tečaju i dobio vrlo zanimljive, nove novcate sjevernokoreanske novčanice. Vjerojatno je teta na šalteru spremila pare u džep.
Odmah ispred hotela i ogromni kopleks kina koji služi za filmski festival jer je navodno Kim Jong Il veliki ljubitelj filma i jedan od najvećih kolekcionara filmova na svijetu, pa si je napravio i filmski festival da ne mora hodati po svijetu baš za svaku glupost. Radio je on i veće gluposti, kad npr. zarobio neke goste festivala (režisera i glumce) i tražio da mu snime neki film pa će ih onda nagraditi i pustiti van iz zemlje. Tako vam je to kad ste gazda.

Nastavak slijedi.

Sjeverna Koreja za početnike - prvi dio

Putovati u Sjevernu Koreju je vrlo jednostavno. Postoji svega nekolicina tour operatora na svijetu koji organiziraju putovanja u ovu neobičnu zemlju iz željezno-čelično-metalne zavjese. Pitanje je zašto bi netko uopće želio putovati tamo?!

Iskreno, kad mi je ta ideja pala na pamet, bila je uglavnom produkt želja za posjetom što neobičnijoj destinaciji na svom godišnjem odmoru. A kud ćeš neobičnije od ovoga?! Potraga za agencijom je brzo završila, moj izbog je bio Koreakonsult, švedska agencija koja organizira nekoliko tura godišnje. Gledajući konkurenciju, shvatio sam da manje više svi nude isti program iz jednostavnog razloga: ture definira državna turistička agencija i oni vam slažu što smijete vidjeti i kada. Jedina uloga je bila cijena, a ova agencija je nudila nešto manju cijenu od ostalih, a u konačnici ni to nije bilo tako malo, cca 1400 EURa, no u toj cijeni je praktički uključeno sve osim osobnih troškova, cuge i suvenira. I naravno, vrlo bitna činjenica da se na put kreće iz Pekinga, tako je da potrebno i platiti avion do kineske prijestolnice. Individualno putovanje ili backpacking ne postoje u Koreanskom riječniku, pa si uštedite vrijeme i nemojte istraživati opcije, barem dok je ovaj sastav vlasti.
Nevjerojatno, ali našao sam i suputnicu za ovu sedmodnevnu turu, pa nas je ukupno od 10 ljudi u grupi, bilo dvoje Hrvata.
Neobična destinacija privlači i neobične putnike, željne raznih spoznaja i senzacija, stoga me nije nimalo iznenadio proces apliciranja za vizu. Sve moguće podatke koji se mogu dati, sam poslao u agenciju i njihov je zadatak ishoditi vizu za vas u Pekingu. Bed je samo što ne znate da li ćete i dobiti vizu, pa se morate otrgnuti do Pekinga prije svega. Mi smo imali backup plan u slučaju da dan prije saznamo da nismo poželjni u zemlji, no to se ipak nije dogodilo. Svih 10 putnika u grupi je dobilo svoju vizu, i tako smo se i upoznali u jednom pekinškom hotelu, gdje smo dobili i uputstva o tome što se smije, a što se ne smije raditi za vrijeme boravka u Sj.Koreji.
Pa evo i sažetka upute, prije nego se odlučite za putovanje:
1. Korea je za strance cash društvo, stoga svoje kapitalističke kreditne kartice ostavite doma, treba vam EURO, DOLAR ili kineski Yuan.
2. Obavezno napravite putno osiguranje! (nažalost mene je moj osiguravatelj prvi puta nazvao da me pita jel ja to ozbiljno vadim osiguranje za Sj.Koreju i da oni uopće nisu sigurni da li će se ti troškovi moći opravdati, jer ta zemlja stvarno nema previše kontakta s ostatkom svijeta)
3. Ukoliko putujete avionom do Sjeverne Koreje , zabranjeno je unijeti bilo koju količinu alkohola u svojoj ručnoj prtljazi.
4. Mobilni telefoni i GPS su zabranjeni u DPRK. Ako, ipak, njih ponesete na ovaj put, budite spremni da ga predate cariniku koji će ih zadržati za vas u prtljazi na aerodromu. Na izlasku iz zemlje ćete ih opet dobiti nazad.
5. Laptopi su ok, kao i MP-3 playeri.
6. Nemojte sa sobom uzeti knjige koe opisuju Sjevernu ili južnu Koreju ili časopisime koji pokazuju zapadni način života. Lonely Planet vodiči i drugih o Sjevernoj Koreji se ne preporučuju nositi na putovanje.
6. Tijekom svog boravka u DPRK, molimo da slijedite vaš vodič s uputama i ne ostavljate ga u hotelu i ne idete nigdje bez znanja svojih vodiča. Pokušajte pokazati poštovanje za Koreansku tradiciju i način života, čak i ako su drugačije od onoga što mislite da bi trebali biti.
7. Električni napon u Sjevernoj Koreji je 220 V i električne utičnice su istog tipa kao u zapadnoj Europi. Nestašica električne energije se može dogoditi s vremena na vrijeme, tako da je preporučeno da ponesete baterijsku lampu.
8. Budite svjesni da će vaša prtljaga biti temeljito pregledati i u dolasku i odlasku.
9. Dozvoljeno je fotografirati za vrijeme putovanja, ali, molimo, uvijek pitajte za dopuštenje ako želite fotografirati ljude, a posebno vojne osobe.
10. Zabranjeno je donijeti biljke i njihovo sjemenje u Sjevernu Koreju. Lokalno cvijeće Kimjongilia i Kimilsunglia dva su cvijeta koje predstavljaju sjevernokorejski vođe. Možete kupiti ove biljke u obliku biljaka u saksiji. Cijene su između 8 i 10 eura.
11. Ako posjećujete neka sveta mjesta i spomenike, prikladna odjeća je obavezna. Pogotovo kada posjetite Mauzolej - Kumsusan Memorial Palace (odavanje počasti balzamiranom tijelu  vječnog vođe, Kim Il Sunga).
12. Stranci ne smiju plaćati ili kupovati u lokalnoj valuti (North Korean Won). Čak niti kao suvenir.
13. Uzmite sa sobom sve lijekove koje inače koristite. Dobra ideja je imati lijekove za želudac.
14. Ako putujete između lipnja i kolovoza trebate kišobran za mokro vrijeme.
15. Bilo bi lijepo imati sa sobom male poklone i suvenire za lokalne vodiče i djecu . Muškarci će cijeniti cigarete (većina koreanskih muškaraca su pušači), a žene će cijeniti jeftinu kozmetike. Ne preporučaju se pokloni proizvedeni u USA i Južnoj Korei. Prije odlaska iz zemlje, pristojno je ostaviti malu napojnicu za vodiče (njih troje) te vozača (10 eura za svaku vodiča i 5 Eura za vozač
To su dakle pravila prije nego što uđete, ali nakon ulaska se pravila mogu i drastičnije promijeniti i na dobro i na loše.

Dobili vize, skompali se s ekipom, dva Njemca, dva Portugalca, Irac, Danac, Poljak, Amer(sa UK putovnicom) i dvoje Hrvata. Eto nas sutradan na aerodromu u Pekingu, došli mi super rano, tko zna kakva je provjera. Uzbuđenje raste od same činjenice da ćemo letjeti u Pyongyang i to s kompanijom kojoj je zabranjeno letjeti skoro svugdje osim u svom okruženju, dakle u Kinu i Rusiju. Letimo avionom koji još koriste samo dvije kompanije na svijetu, jedna od njih je Cubana, druga Deta air i naravno Air Koryo. Iako je avion star, kaže mi jedan od suputnika da se ne trebamo brinuti, piloti su uglavnom vojni i ako nešto krene po zlu, sigurno je da će nas znati spustiti gdje treba. Utješno ili ne, nije me frka, više mi je adrenalin od čekanja da uopće uđemo u avion.

Gledam ekipu koja čeka na let, osim nas šačice turista (kažu da i nema više od 2000 turista godišnje), tu su neki čudni crnci iz Afrike u odijelima, ne znaš jel političar ili švercer oružjem, i naravno tu su Koreanci koji se vraćaju s neke partijske dužnosti iz Kine, a to je za njih kao odlazak u teški kapitalizam. Svi ponosno imaju značku s likom Velikog vođe na reveru, baš svi! Brijem da oni koji mogu izaći iz zemlje i vratiti se nazad, imaju vrlo ok život u Koreji jer treba nekako i održavati taj sistem zatvorenosti, to je nešto poput zatvorskih čuvara. Svi su toliko ozbiljni, nema šale i zezancije, nema komunikacije, nema djece na letu, sve, ali baš sve govori da je ovo putovanje u nepoznato.

Ukrcamo se u letjelicu, nije baš savršeno iznutra, ali dobro, nije dug let, dobivamo i neki oblik hrane, riža s mesom, voda, osoblje vrlo službeno, osmijesi baš i nisu poželjni. Ispred nas prazna sjedala bez brojčane oznake, poslije dolaze tri tipa koji iz svemira izgledaju kao tajna služba i sjedaju na ta mjesta, očito rezervirana za njih na svakom letu. Let brzo prolazi, nema nikakve drame, i nakon cca dva sata i druge vremenske zone, slijećemo u Pyongyang. I odma se vidi da je tu nešto drugačije nego bilo gdje drugdje na svijetu. Slijećemo na pistu, oko nas samo livada i šuma u daljniji, vozimo se po pisti, pa skrenemo lijevo, pa desno, pa ravno, pa desno, pa lijevo...i dalje ničega, ni ljudi ni zgrada ni drugih aviona ni aerodromske zgrade, kao da su sve sakrili prije našeg dolaska. Nakon cca 20 minuta vožnje, ne rulanja po pisti, nego vožnje kroz šumicu, stižemo do aerodromske zgrade. Čim izađeš iz aviona želiš dohvatiti kameru i snimati sve ovo nestvarno i nelogično, Veliki vođa koji se smiješka s pročelja zgrade, prazna pista, nema uopće letova taj dan, osim ovog našeg.
Popunjavamo obrasce za ulazak, treba napisati sve što imaš u prtljati, mali Irac nosi 15 knjiga pa mora pisati sve naslove (mali je neki genij-freak - čita dvije knjige dnevno). Mobiteli se oduzimaju i stavljaju u koverte koje se pečate. Prtljaga se pregledava, ali opet, ne tako dubinski kako sam mislio, svima iz grupe vidiš na licu neko čudno sjajilo, kao ponosni smo što smo tu, a opet nas je malo frka, ne znamo što očekivati, što ćemo smjeti a što ne, bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom idućih tjedan dana.
Naši vodiči nas čekaju na izlazu iz carinske zone, oni već sve znaju o nama, mene pozdravlja i kaže DOBAR DAN !!! a ja padam na glavu i mislim, koja je ovo zona sumraka. Srećom, brzo shvaćam da je naučio samo pozdrav na našem jeziku, no ostali putnici su u puno većem komunikacijskom problemu. Naime, naših troje vodiča (i jedan vozač) govore engleski (jezik koji govori cijela grupa), njemački (jezik koji mogu govoriti dva putnika) i portugalski (za još dva putnika)...i ispada da se samo ja i moja suputnica možemo razgovarati na materinjem jeziku a da nas baš nitko nitko ne razumije. S vrata je očito da je samo jedna od ovih osoba vodič, a ostatak ekipe je neki oblik sigurnosti, tajne službe ili nešto treće, pa čak i vozač. Vrlo su svi ljubazni, mi poluludi od želje da krenemo van aerodroma, pa hajmo...dobrodošli u Sjevernu Koreu.

Istanbul za početnike

Ništa čovjeka ne može pripremiti za posjet velikom gradu, pa čak ni ovaj članak na blogu. Možemo si ubrijavati da je Zagreb metropola, pa kad odem u Beč ili Beograd, pomislim koliko je to sve malo kod nas. Istanbul je bio metropola dok su Slaveni još hodali okolo tražeći mjesto za život. Istanbul je sjecište istoka i zapada, nekad suprotnost Rimu u religijskom smislu, danas predvodnik moderne Turske, zemlje Ataturka, ružinog ulja, kebaba, baklava i vrlo bitnog geopolitičkog položaja.
Istanbul je tu za čas, Turkish airlines vozi iz Zagreba i za sat i 45 minuta, avion se spušta iznad grada, kojem se ne vidi kraj. Sve je tako napučeno i gusto, a opet ima i šuma i parkova i brda i jezera. Jedan od najvećih gradova na svijetu, preko 13 milijuna ljudi, na dva kontinenta, smjestio se točno na Bosporu, poveznici Crnog mora i Sredozemlja.
A kad jednom dođeš tamo, obuzme te silina zvukova, mirisa, ljudi, zgrada, tradicije i modernog. Ne znaš od kud bi počeo.

Sultanahmet je dio grada gdje se kriju povijesno najznačajnije građevine: Aja Sofija, Plava džamija i Topkapi palača. Jedna do druge, odijeljene parkovima i vodoskocima, šepure se na samom ulazu u Bospor. Mogu zamisliti sve pomorce ovog svijeta kad prvi puta krenu iz Mramornog mora u Crno more, prizor kakav rijetko mogu vidjeti. Plava džamija je i danas u funkciji, pa je sasvim normalno da se ljudi klanjaju dok turisti hodaju uokolo i dive se ovoj veličanstvenoj građevini, dobar odmor, sjedneš na debeli tepih i malo čilaš i guštaš bos, dok se ekipa oko treba vrzma da ulovi što bolji kadar za uspomenu. Aja Sofija je pak živi muzej, non stop se obnavlja i non stop se otkrivaju novi elementi bilo na zidinama, bilo ispod njih, ipak je ovo jedna od najstarijih bazilika na svijetu. Topkapi palača je stoljećima bilo središte upravljanja Turskim carstvom, sa haremima i svim ostalim ljepotama, ovo je muzej koji je nezaobilazan.

Posjet tradicionalnom hamamu je nezaobilazan, upravo tu gdje se i održao do dan danas. Gruba masaža i trljanje, puno pjene i sapunice, vrući podovi i podiji, ekipa vrlo autentična, doduše malo skupo, ali vrijedi i novaca i iskustva.
U blizini svih ovih građevina je i čuveni Grand Baazar, mjesto trgovine, pregovaranja, odmora, zamki za turiste, jefitnog šopinga kože i svega što vam padne na pamet, najčešće lažnjak, ali zlato i koža su odista dobre opcije za šoping. Toliko je velik da se unutar tih hodnika nalaze i džamije i restorani i čajdžinice i brijači i...mali grad usred velikog. Dalje prema Beyoglu, se nalazi i Bazar začina...zažmiriš i kao da se nalaziš na tako egzotičnom mjestu, udaljen od svih civilizacija i samo nosom osjećaš sve podržaje...
Nešto moderniji dio je Taksim, samo utoliko što je tu Istiklal ulica, pješačka zona u kojoj je uvijek toliko gužva, bez obzira na doba dana ili noći, sa svim dućanima, restoranima, klubovima, u koju god okomitu uličicu (ili sokak) zađeš, nadješ se u nekoj novoj gužvi, novom podražaju, nova glazba, novi animatori koji vas žele uvući upravo u njihov restoran ili klub.

A što tek reći za hranu i restorane?! Gdje god sjeli, dobivate okuse i mirise tako pune i snažne, a tako fine i ukusne, i ne radi se samo o kebabu i baklavi i bureku. Turska je velika zemlja, ima i raznoliku kuhinju, a sve ono što znamo mi o turskim utjecajima na naše kulinarstvo, ovdje dobivate i više od toga. Popiti tradicionalni čaj nakon jela je kao što se kod nas pije kava. Turska kava u Turskoj i nije nešto popularna i češće je vrlo skuplja u odnosu na tradicionalni čaj.
Moderni dio grada sa neboderima, ogromnim šoping centrima, toliko futurističkog izlgeda, a opet dovoljno orijentalno, da čovjek ne zaboravi gdje se nalazi.
I kad gužva i kaos i turisti krenu na živce, dovoljno je sjesti na jedan od brodova u sustavu gradskog prijevoza i za 4 kune se prevezete u Aziju, recimo u Kadikoy, i odjednom se slika mijenja. I dalje je gužva, ali puno pristojnija, sve je pitomije, sve je namjenjeno Turcima, a ne strancima i duga šetališta uz more, i predivni mali kafići, i male tržnice, i pekare, i art dućani....
Ko ne voli dan, u ovom gradu će biti sretan, ovdje noćni život odista ima svoje pravo značenje. Ovisno o tome što volite slušati, lako ili teže, naći ćete upravo mjesto za vas, ali naći ćete ga sigurno. Jedino što treba imati na umu, barem kad su u pušači u pitanju, ovdje se puno strože nego kod nas provodi zakon o zabrani pušenja, i njega nema nigdje u zatvorenom prostoru.

Ljudi su maksimalno ljubazni, uslužni, zgodni, slobodni, kozmopolitski nastrojeni, prijateljski...i nema straha da će vas netko oderati samo zato što ste stranac. Sretan put!

Nacionalni parkovi Hrvatske

Koliko puta ste u svom životu čuli od stranca, bilo uživo, bilo na televiziji ili pročitali u novinama: kako predivnu zemlju imate, vi Hrvati?! Koliko puta ste se zbog toga osjećali ponosno i svečano, kako ste srećković koji živi u tako maloj, a tako lijepoj zemlji? Kako stvari stoje, u našim ljepotama (barem onim službenim – nacionalni parkovi i parkovi prirode) uživaju uglavom stranci. Podaci kojima se barata u medijima uglavnom upućuju na to da skoro dvije trećine posjetitelja u našim nacionalnim parkovima ostvaruju stranci, koji se eto imaju prilike diviti tim ljepotama. 
Zar su Hrvati cijepljeni protiv odlazaka u prirodu? Zar su stranci posebna sorta ljudi koji ne kuže da tamo nema ništa posebno, kao što to kužimo mi? Kome je u interesu da naše ljepote upoznaju oni koji od toga imaju jednokratni užitak i pregršt fortografija napravljenih na licu mjesta? Gdje su programi poticaja obilaska naših ljepota? Gdje je osvještenost u narodu da je jedan od načina očuvanja prirode i onaj koji kaže da se s prirodom treba upoznati kako bi ju mogao više cijeniti i samim tim uzgajati? Jesmo li stvarno toliko inertni ili smo zasićeni ljepotama koje gledamo na webu, televiziji i novinama? Ili pak samo nemamo dovoljno novaca i vremena da se posvetimo prirodi i očuvanju terena na kojem smo se rodili?!

Drugi problem nastaje onda kad se skupi lovu i krene na put u posjetu parkovima. Najčešće informacije prikupljaju se od drugih, koji su tamo već bili, ili  na ulazu 'uvale' neku brošuru na kojoj skromno piše kojim putem i kamo. Ljubaznost ljudi koji rade u nacionalnim parkovima nije dovoljna, naravno ako postoji kao takva. Ponekad se i pitam jesam li pretplatio dolazak, tj. koja je dodana vrijednost odlasku u park, trebam li tražiti više?! I od koga?

Zamislite samo incijativu raznih ministarstava, od obrazovanja do turizma i okoliša, preko kulture do zdravstva!! Boravak u prirodi koristi svakom živom biću. U prirodi se uči o sebi i o biljnom i životinjskom svijetu. Dok putujem, krećem se kroz prirodu i podižem svoju razinu kulture, te imam mogućnost na licu mjesta štititi prirodu ili barem naučiti kako se to radi. Vjerojatno se i u fondovima Unije kriju potencijali za ovakve programe, zar oni koje biram ne znaju kako privući novac za dobru svrhu i kreirati zadovoljstvo svojih građana, ako ništa, barem da iznova glasaju za njih kad za to dođe vrijeme. I uostalom, treba li nam Unija za ovakve stvari? Godišnje se izdvaja preko 45 mil.kuna za održavanje nacionalnih parkova i parkova prirode. Puno ili malo? Prihodi koje ti nacionalni parkovi ostvaruju znaju u nekim godinama preći i 30 mil.EURa! Kud ti novci idu? Trebaju li se oni vratiti nazad građanima ove države u obliku povoljnijih aranžmana za posjet tih parkova ili u obliku povećanja edukacije i osvještavanja nacije o zaštiti prirode? Logično je da postoje troškovi, oni su nepobitni, no ne vjerujem da smo u minusu, pogotovo što svake godine raste broj stranaca koji obilaze naše ljepote. Zar je moguće da su naši nacionalni parkovi pretvoreni u internacionalne?!

Za početak treba smanjiti nepotrebne troškove! Svaki nacionalni park i park prirode ima svoju vlastitu web stranicu. Pa samo treba pogledati kako to rade drugi, bilo da su razvijeniji od nas, bilo da su na istoj razini poput nas. Ameri imaju jedinstvenu stranicu koja na jednom mjestu daje pregled apsolutno svih bitnih prirodno-kulturnih mjesta, preglednost je puno veća i funkcionalnost sadržaja osigurava brzo i lako kretanje. No, slično rade i Bugari ili Australci. Korisno i manje košta. Umjesto 20-tak agencija, potrebno je zaposliti jednu koja će raditi sve, još bolje, neka bude pod okriljem države, kao što nacionalni parkovi i trebaju biti.

Cijene ulaznica pojedinih parkova su abnormalne, pogotovo u sezoni. Četveročlana obitelj će za Brijune morati odvojiti 620 kuna, djeca će piti sokove kao da su na Stradunu, a roditelji će za manji obrok izdvojiti trodnevni kućni budget. Ili će se ispred NP Brijuni staviti slovo L kao 'Luksuzni' nacionalni park ili  se ponašati sukladno članku 4.Zakona o zaštiti prirode. Naravno svaki članak se pravno može tumačiti na razne načine, pa predlažem da ga nadopunimo i stavimo 'zabranjeno derati kožu vlastitom narodu unutar nacionalnog parka'. Ako već zarađujemo na igranju golfa i pola u okviru NP Brijuni (koje ukupno igra manje od 1% Hrvata), onda zakon jednakosti mora biti prilagođen i onima koji samo žele prošetati, vidjeti, naučiti. Ako strancima nije skupo plaćati ove ulaznice, Hrvatima sigurno je, barem većini. Sigurno da politički nije korektno imati dvije vrste ulaznica, no tko brani da se napravi nacionalni program okretanja prirodi, te kreiraju pogodnosti za djecu i njihove roditelje, te na taj način utemelji dugoročna zarada. I novcem i zadovoljstvom boravka u prirodi. 

Kad bi se smanjile cijene ulaznica u svim nacionalnim parkovima za 50% za djecu i njihove roditelje i omogućili da svaki osmoškolac jednom godišnje posjeti jedan nacionalni park, zarada bi bila preko 35 mil.kuna na ulaznicama. Ili da Ministarstvo obrazovanja pripremi program 'Osam razreda=Osam nacionalnih parkova' ?!! I onda se ti novce ulože u edukacijske materijale koje klinci dobivaju ili slušaju na interaktivnim radionicama prilikom posjete parku. Neslućene su mogućnosti ovakvih programa. Pojedine zemlje rade programe obilaska kulturnih i prirodnih znamenitosti, i prilikom svake posjete, ljudi dobivaju potvrdu da su bili tamo, kad se obiđe značajniji broj takvih lokaliteta, dobiva se zanimljiva nagrada, poticajne u smislu stvaranje poveznice zemlje u kojoj živite i vas kao njenih stanovnika.

Primjeri izvana su brojni, treba kopirati (to se ionako nonstop radi sa EU zakonima), doda se malo CRO-štiha i inovativnosti i ponudi se ljudima na korištenje. Ukoliko ovaj narod želi da klinci ne odlaze iz zemlje, treba im omogućiti da je upoznaju, zavole i pronađu svoj način kako bi pridonijeti očuvanju ljepota koje su dobili u nasljeđe.

 

Brijuni za početnike

Nacionalni park Brijuni jedan je od osam nacionalnih parkova u Hrvatskoj, jedan je od najmanjih, ali i najposjećenijih parkova, poglavito za strane turiste, no i domaći nisu rijetkost. Svi znaju za Brijune, pa ipak, jako puno stanovnika nikada nije kročilo na ovaj predivni arhipelag. Ukupno je 14 otoka na arhipelagu, no običnom turistu je dovoljan odlazak upravo na najveći od njih, Veliki Brijun. Većinu drugih se može ionako pogledati isključivo iz barke, oplovljavanjem arhipelaga. Osim po svojoj neobičnoj flori i fauni, ovaj park je naravno poznat i po ostacima rimskih nalazišta iz daleke povijesti, ali najviše ipak po svojoj političkoj važnosti, prvo u doba Jugoslavije i najpoznatijeg stanovnika Brijuna, Josipa Broza Tita, a poslije raspada države tamo vole otići i hrvatski državnici, bilo da odlaze sami ili primaju delegacije na otocima.

Brijuni su najdostupniji iz Fažane, malog istarskog gradića na zapadnoj obali Istre, odakle svakog dana polaze brodići prema Brijunima. Naravno, red vožnje je vrlo precizno raspisan i može se provjeriti na webstranici nacionalnog parka, kao i obaveza najavljivanja većih grupa zbog prihvata gostiju na otocima, te organiziranom razgledavanju.

Svoju bogatu prošlost i očuvanje iste, Brijuni ipak moraju zahvaliti g.Paulu Kupelwieseru, koji je krajem 19.stoljeća kupio otočje pokriveno malarijom i od njega napravio mondeno ljetovalište i lječilište. Izgled današnjih Brijuna uvelike ovisi o njegovoj ambiciji i želji da napravi tako veličanstven park, kojemu se ljudi i danas dive.
Naravno, da nije bilo politike, Tita i ostale ekipe, možda bi se Brijuni usmjerili na drugu stranu, ovako su ostali održavani, a tek nakon smrti Tita, i dostupni običnim smrtnicima.

Što je to tako dobro na Brijunima?
1. Priroda je toliko raskošna na tako malo prostora, iznimni oblici i primjerci šuma i drveća.
2. Maslina stara preko 1600 godina, koja i danas rađa bogati urod.
3. Divlje životinje u skoro pa prirodnom staništu, jeleni i srne slobodno šeću okolo, dok su egzotične životnje ograđene žicom iz logičnih razloga, kao i primjerci autohotnih istarskih životinja.
4. Ostavština druga Tita, bez obzira na sve, velikog državnika 20.stoljeća, od starih automobila, poklona drugih velikih državnika.
5. Zalazak sunca može biti nešto najposebnije što ste vidjeli u životu.

Što na Brijunima može biti bolje (ili da budem grub, što ne valja ili čega nema)?
1. Smješajni kapaciteti su u vrlo lošem stanju!
2. Cijene pića i hrane su katastrofalno visoke.
3. Gift shop je blagi užas, memorabilije s likom druga Tita skoro da i ne postoje ili su slovenska izdanja..
4. Cijena ulaza u sezoni je 200 kuna, što je ipak previše za domaćeg turista ukoliko želi potrošiti dodatnu kunu na otočju. Poslije sezone cijena za strance ostaje 200 kuna, a za CRO ljude je 100 kuna, prevelika razlika.
5. Nemogućnost obilaska starih državničkih vila (osim uz kojekakve dozvole države).

Dakle, potencijala ko u priči, a mi koristimo tamo gdje jedino znamo i umijemo, na ulaznicama i cugi. Puno je mogućnosti da se od ove prirodno-povijesne lokacije napravi još više, pitanje je samo gdje zapinje. Vodiči su vrlo dobri i znaju svoj posao, ali izložbeni prostori imaju potencijala da budu puno bogatiji i da se i tamo nešto kaže ljudima o prošlosti i ostavštini Tita i njegovih gostiju. Vožnja vlakićem je izvrsna ideja i pregršt informacija se dobije upravo tamo, posjetom nekoj od vila bi se dobio potpuniji doživljaj kako su živjeli državnici u 20.stoljeću.
Igralište za golf je možda poziv na elitizam, no nisam siguran da pojedinici koji dolaze zbog toga mogu ostaviti toliku količinu novca u odnosu na masu ljudi koji žele doći zbog prirode, životinja i malo povijesti. Djeca mogu biti zadovoljna uvidom u park sa životinjama ili pak prepariranim primjercima, no vrlo je to skromno, bez iskorištenosti edukacijskog potencijala. Vjerujem da će bi i uprava nacionalnog parka rekla da nema novaca za revolucionarne pomake. Naravno da nema. No bolje upakiran izlet i dodana vrijednost posjetiteljima bi svakako doprinjela većem broju gostiju spremnih potrošiti više, ako im se ponudi više. Držimo palčeve da se tako nešto i dogodi i budućnosti.