Nacionalni parkovi Hrvatske

Koliko puta ste u svom životu čuli od stranca, bilo uživo, bilo na televiziji ili pročitali u novinama: kako predivnu zemlju imate, vi Hrvati?! Koliko puta ste se zbog toga osjećali ponosno i svečano, kako ste srećković koji živi u tako maloj, a tako lijepoj zemlji? Kako stvari stoje, u našim ljepotama (barem onim službenim – nacionalni parkovi i parkovi prirode) uživaju uglavom stranci. Podaci kojima se barata u medijima uglavnom upućuju na to da skoro dvije trećine posjetitelja u našim nacionalnim parkovima ostvaruju stranci, koji se eto imaju prilike diviti tim ljepotama. 
Zar su Hrvati cijepljeni protiv odlazaka u prirodu? Zar su stranci posebna sorta ljudi koji ne kuže da tamo nema ništa posebno, kao što to kužimo mi? Kome je u interesu da naše ljepote upoznaju oni koji od toga imaju jednokratni užitak i pregršt fortografija napravljenih na licu mjesta? Gdje su programi poticaja obilaska naših ljepota? Gdje je osvještenost u narodu da je jedan od načina očuvanja prirode i onaj koji kaže da se s prirodom treba upoznati kako bi ju mogao više cijeniti i samim tim uzgajati? Jesmo li stvarno toliko inertni ili smo zasićeni ljepotama koje gledamo na webu, televiziji i novinama? Ili pak samo nemamo dovoljno novaca i vremena da se posvetimo prirodi i očuvanju terena na kojem smo se rodili?!

Drugi problem nastaje onda kad se skupi lovu i krene na put u posjetu parkovima. Najčešće informacije prikupljaju se od drugih, koji su tamo već bili, ili  na ulazu 'uvale' neku brošuru na kojoj skromno piše kojim putem i kamo. Ljubaznost ljudi koji rade u nacionalnim parkovima nije dovoljna, naravno ako postoji kao takva. Ponekad se i pitam jesam li pretplatio dolazak, tj. koja je dodana vrijednost odlasku u park, trebam li tražiti više?! I od koga?

Zamislite samo incijativu raznih ministarstava, od obrazovanja do turizma i okoliša, preko kulture do zdravstva!! Boravak u prirodi koristi svakom živom biću. U prirodi se uči o sebi i o biljnom i životinjskom svijetu. Dok putujem, krećem se kroz prirodu i podižem svoju razinu kulture, te imam mogućnost na licu mjesta štititi prirodu ili barem naučiti kako se to radi. Vjerojatno se i u fondovima Unije kriju potencijali za ovakve programe, zar oni koje biram ne znaju kako privući novac za dobru svrhu i kreirati zadovoljstvo svojih građana, ako ništa, barem da iznova glasaju za njih kad za to dođe vrijeme. I uostalom, treba li nam Unija za ovakve stvari? Godišnje se izdvaja preko 45 mil.kuna za održavanje nacionalnih parkova i parkova prirode. Puno ili malo? Prihodi koje ti nacionalni parkovi ostvaruju znaju u nekim godinama preći i 30 mil.EURa! Kud ti novci idu? Trebaju li se oni vratiti nazad građanima ove države u obliku povoljnijih aranžmana za posjet tih parkova ili u obliku povećanja edukacije i osvještavanja nacije o zaštiti prirode? Logično je da postoje troškovi, oni su nepobitni, no ne vjerujem da smo u minusu, pogotovo što svake godine raste broj stranaca koji obilaze naše ljepote. Zar je moguće da su naši nacionalni parkovi pretvoreni u internacionalne?!

Za početak treba smanjiti nepotrebne troškove! Svaki nacionalni park i park prirode ima svoju vlastitu web stranicu. Pa samo treba pogledati kako to rade drugi, bilo da su razvijeniji od nas, bilo da su na istoj razini poput nas. Ameri imaju jedinstvenu stranicu koja na jednom mjestu daje pregled apsolutno svih bitnih prirodno-kulturnih mjesta, preglednost je puno veća i funkcionalnost sadržaja osigurava brzo i lako kretanje. No, slično rade i Bugari ili Australci. Korisno i manje košta. Umjesto 20-tak agencija, potrebno je zaposliti jednu koja će raditi sve, još bolje, neka bude pod okriljem države, kao što nacionalni parkovi i trebaju biti.

Cijene ulaznica pojedinih parkova su abnormalne, pogotovo u sezoni. Četveročlana obitelj će za Brijune morati odvojiti 620 kuna, djeca će piti sokove kao da su na Stradunu, a roditelji će za manji obrok izdvojiti trodnevni kućni budget. Ili će se ispred NP Brijuni staviti slovo L kao 'Luksuzni' nacionalni park ili  se ponašati sukladno članku 4.Zakona o zaštiti prirode. Naravno svaki članak se pravno može tumačiti na razne načine, pa predlažem da ga nadopunimo i stavimo 'zabranjeno derati kožu vlastitom narodu unutar nacionalnog parka'. Ako već zarađujemo na igranju golfa i pola u okviru NP Brijuni (koje ukupno igra manje od 1% Hrvata), onda zakon jednakosti mora biti prilagođen i onima koji samo žele prošetati, vidjeti, naučiti. Ako strancima nije skupo plaćati ove ulaznice, Hrvatima sigurno je, barem većini. Sigurno da politički nije korektno imati dvije vrste ulaznica, no tko brani da se napravi nacionalni program okretanja prirodi, te kreiraju pogodnosti za djecu i njihove roditelje, te na taj način utemelji dugoročna zarada. I novcem i zadovoljstvom boravka u prirodi. 

Kad bi se smanjile cijene ulaznica u svim nacionalnim parkovima za 50% za djecu i njihove roditelje i omogućili da svaki osmoškolac jednom godišnje posjeti jedan nacionalni park, zarada bi bila preko 35 mil.kuna na ulaznicama. Ili da Ministarstvo obrazovanja pripremi program 'Osam razreda=Osam nacionalnih parkova' ?!! I onda se ti novce ulože u edukacijske materijale koje klinci dobivaju ili slušaju na interaktivnim radionicama prilikom posjete parku. Neslućene su mogućnosti ovakvih programa. Pojedine zemlje rade programe obilaska kulturnih i prirodnih znamenitosti, i prilikom svake posjete, ljudi dobivaju potvrdu da su bili tamo, kad se obiđe značajniji broj takvih lokaliteta, dobiva se zanimljiva nagrada, poticajne u smislu stvaranje poveznice zemlje u kojoj živite i vas kao njenih stanovnika.

Primjeri izvana su brojni, treba kopirati (to se ionako nonstop radi sa EU zakonima), doda se malo CRO-štiha i inovativnosti i ponudi se ljudima na korištenje. Ukoliko ovaj narod želi da klinci ne odlaze iz zemlje, treba im omogućiti da je upoznaju, zavole i pronađu svoj način kako bi pridonijeti očuvanju ljepota koje su dobili u nasljeđe.