srijeda, 9. prosinca 2009.

Sjeverna Koreja za početnike - prvi dio

Putovati u Sjevernu Koreju je vrlo jednostavno. Postoji svega nekolicina tour operatora na svijetu koji organiziraju putovanja u ovu neobičnu zemlju iz željezno-čelično-metalne zavjese. Pitanje je zašto bi netko uopće želio putovati tamo?!



Iskreno, kad mi je ta ideja pala na pamet, bila je uglavnom produkt želja za posjetom što neobičnijoj destinaciji na svom godišnjem odmoru. A kud ćeš neobičnije od ovoga?! Potraga za agencijom je brzo završila, moj izbog je bio Koreakonsult, švedska agencija koja organizira nekoliko tura godišnje. Gledajući konkurenciju, shvatio sam da manje više svi nude isti program iz jednostavnog razloga: ture definira državna turistička agencija i oni vam slažu što smijete vidjeti i kada. Jedina uloga je bila cijena, a ova agencija je nudila nešto manju cijenu od ostalih, a u konačnici ni to nije bilo tako malo, cca 1400 EURa, no u toj cijeni je praktički uključeno sve osim osobnih troškova, cuge i suvenira. I naravno, vrlo bitna činjenica da se na put kreće iz Pekinga, tako je da potrebno i platiti avion do kineske prijestolnice. Individualno putovanje ili backpacking ne postoje u Koreanskom riječniku, pa si uštedite vrijeme i nemojte istraživati opcije, barem dok je ovaj sastav vlasti.
Nevjerojatno, ali našao sam i suputnicu za ovu sedmodnevnu turu, pa nas je ukupno od 10 ljudi u grupi, bilo dvoje Hrvata.
Neobična destinacija privlači i neobične putnike, željne raznih spoznaja i senzacija, stoga me nije nimalo iznenadio proces apliciranja za vizu. Sve moguće podatke koji se mogu dati, sam poslao u agenciju i njihov je zadatak ishoditi vizu za vas u Pekingu. Bed je samo što ne znate da li ćete i dobiti vizu, pa se morate otrgnuti do Pekinga prije svega. Mi smo imali backup plan u slučaju da dan prije saznamo da nismo poželjni u zemlji, no to se ipak nije dogodilo. Svih 10 putnika u grupi je dobilo svoju vizu, i tako smo se i upoznali u jednom pekinškom hotelu, gdje smo dobili i uputstva o tome što se smije, a što se ne smije raditi za vrijeme boravka u Sj.Koreji.
Pa evo i sažetka upute, prije nego se odlučite za putovanje:
1. Korea je za strance cash društvo, stoga svoje kapitalističke kreditne kartice ostavite doma, treba vam EURO, DOLAR ili kineski Yuan.
2. Obavezno napravite putno osiguranje! (nažalost mene je moj osiguravatelj prvi puta nazvao da me pita jel ja to ozbiljno vadim osiguranje za Sj.Koreju i da oni uopće nisu sigurni da li će se ti troškovi moći opravdati, jer ta zemlja stvarno nema previše kontakta s ostatkom svijeta)
3. Ukoliko putujete avionom do Sjeverne Koreje , zabranjeno je unijeti bilo koju količinu alkohola u svojoj ručnoj prtljazi.
4. Mobilni telefoni i GPS su zabranjeni u DPRK. Ako, ipak, njih ponesete na ovaj put, budite spremni da ga predate cariniku koji će ih zadržati za vas u prtljazi na aerodromu. Na izlasku iz zemlje ćete ih opet dobiti nazad.
5. Laptopi su ok, kao i MP-3 playeri.
6. Nemojte sa sobom uzeti knjige koe opisuju Sjevernu ili južnu Koreju ili časopisime koji pokazuju zapadni način života. Lonely Planet vodiči i drugih o Sjevernoj Koreji se ne preporučuju nositi na putovanje.
6. Tijekom svog boravka u DPRK, molimo da slijedite vaš vodič s uputama i ne ostavljate ga u hotelu i ne idete nigdje bez znanja svojih vodiča. Pokušajte pokazati poštovanje za Koreansku tradiciju i način života, čak i ako su drugačije od onoga što mislite da bi trebali biti.
7. Električni napon u Sjevernoj Koreji je 220 V i električne utičnice su istog tipa kao u zapadnoj Europi. Nestašica električne energije se može dogoditi s vremena na vrijeme, tako da je preporučeno da ponesete baterijsku lampu.
8. Budite svjesni da će vaša prtljaga biti temeljito pregledati i u dolasku i odlasku.
9. Dozvoljeno je fotografirati za vrijeme putovanja, ali, molimo, uvijek pitajte za dopuštenje ako želite fotografirati ljude, a posebno vojne osobe.
10. Zabranjeno je donijeti biljke i njihovo sjemenje u Sjevernu Koreju. Lokalno cvijeće Kimjongilia i Kimilsunglia dva su cvijeta koje predstavljaju sjevernokorejski vođe. Možete kupiti ove biljke u obliku biljaka u saksiji. Cijene su između 8 i 10 eura.
11. Ako posjećujete neka sveta mjesta i spomenike, prikladna odjeća je obavezna. Pogotovo kada posjetite Mauzolej - Kumsusan Memorial Palace (odavanje počasti balzamiranom tijelu  vječnog vođe, Kim Il Sunga).
12. Stranci ne smiju plaćati ili kupovati u lokalnoj valuti (North Korean Won). Čak niti kao suvenir.
13. Uzmite sa sobom sve lijekove koje inače koristite. Dobra ideja je imati lijekove za želudac.
14. Ako putujete između lipnja i kolovoza trebate kišobran za mokro vrijeme.
15. Bilo bi lijepo imati sa sobom male poklone i suvenire za lokalne vodiče i djecu . Muškarci će cijeniti cigarete (većina koreanskih muškaraca su pušači), a žene će cijeniti jeftinu kozmetike. Ne preporučaju se pokloni proizvedeni u USA i Južnoj Korei. Prije odlaska iz zemlje, pristojno je ostaviti malu napojnicu za vodiče (njih troje) te vozača (10 eura za svaku vodiča i 5 Eura za vozač
To su dakle pravila prije nego što uđete, ali nakon ulaska se pravila mogu i drastičnije promijeniti i na dobro i na loše.

Dobili vize, skompali se s ekipom, dva Njemca, dva Portugalca, Irac, Danac, Poljak, Amer(sa UK putovnicom) i dvoje Hrvata. Eto nas sutradan na aerodromu u Pekingu, došli mi super rano, tko zna kakva je provjera. Uzbuđenje raste od same činjenice da ćemo letjeti u Pyongyang i to s kompanijom kojoj je zabranjeno letjeti skoro svugdje osim u svom okruženju, dakle u Kinu i Rusiju. Letimo avionom koji još koriste samo dvije kompanije na svijetu, jedna od njih je Cubana, druga Deta air i naravno Air Koryo. Iako je avion star, kaže mi jedan od suputnika da se ne trebamo brinuti, piloti su uglavnom vojni i ako nešto krene po zlu, sigurno je da će nas znati spustiti gdje treba. Utješno ili ne, nije me frka, više mi je adrenalin od čekanja da uopće uđemo u avion.

Gledam ekipu koja čeka na let, osim nas šačice turista (kažu da i nema više od 2000 turista godišnje), tu su neki čudni crnci iz Afrike u odijelima, ne znaš jel političar ili švercer oružjem, i naravno tu su Koreanci koji se vraćaju s neke partijske dužnosti iz Kine, a to je za njih kao odlazak u teški kapitalizam. Svi ponosno imaju značku s likom Velikog vođe na reveru, baš svi! Brijem da oni koji mogu izaći iz zemlje i vratiti se nazad, imaju vrlo ok život u Koreji jer treba nekako i održavati taj sistem zatvorenosti, to je nešto poput zatvorskih čuvara. Svi su toliko ozbiljni, nema šale i zezancije, nema komunikacije, nema djece na letu, sve, ali baš sve govori da je ovo putovanje u nepoznato.


Ukrcamo se u letjelicu, nije baš savršeno iznutra, ali dobro, nije dug let, dobivamo i neki oblik hrane, riža s mesom, voda, osoblje vrlo službeno, osmijesi baš i nisu poželjni. Ispred nas prazna sjedala bez brojčane oznake, poslije dolaze tri tipa koji iz svemira izgledaju kao tajna služba i sjedaju na ta mjesta, očito rezervirana za njih na svakom letu. Let brzo prolazi, nema nikakve drame, i nakon cca dva sata i druge vremenske zone, slijećemo u Pyongyang. I odma se vidi da je tu nešto drugačije nego bilo gdje drugdje na svijetu. Slijećemo na pistu, oko nas samo livada i šuma u daljniji, vozimo se po pisti, pa skrenemo lijevo, pa desno, pa ravno, pa desno, pa lijevo...i dalje ničega, ni ljudi ni zgrada ni drugih aviona ni aerodromske zgrade, kao da su sve sakrili prije našeg dolaska. Nakon cca 20 minuta vožnje, ne rulanja po pisti, nego vožnje kroz šumicu, stižemo do aerodromske zgrade. Čim izađeš iz aviona želiš dohvatiti kameru i snimati sve ovo nestvarno i nelogično, Veliki vođa koji se smiješka s pročelja zgrade, prazna pista, nema uopće letova taj dan, osim ovog našeg.
Popunjavamo obrasce za ulazak, treba napisati sve što imaš u prtljati, mali Irac nosi 15 knjiga pa mora pisati sve naslove (mali je neki genij-freak - čita dvije knjige dnevno). Mobiteli se oduzimaju i stavljaju u koverte koje se pečate. Prtljaga se pregledava, ali opet, ne tako dubinski kako sam mislio, svima iz grupe vidiš na licu neko čudno sjajilo, kao ponosni smo što smo tu, a opet nas je malo frka, ne znamo što očekivati, što ćemo smjeti a što ne, bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom idućih tjedan dana.
Naši vodiči nas čekaju na izlazu iz carinske zone, oni već sve znaju o nama, mene pozdravlja i kaže DOBAR DAN !!! a ja padam na glavu i mislim, koja je ovo zona sumraka. Srećom, brzo shvaćam da je naučio samo pozdrav na našem jeziku, no ostali putnici su u puno većem komunikacijskom problemu. Naime, naših troje vodiča (i jedan vozač) govore engleski (jezik koji govori cijela grupa), njemački (jezik koji mogu govoriti dva putnika) i portugalski (za još dva putnika)...i ispada da se samo ja i moja suputnica možemo razgovarati na materinjem jeziku a da nas baš nitko nitko ne razumije. S vrata je očito da je samo jedna od ovih osoba vodič, a ostatak ekipe je neki oblik sigurnosti, tajne službe ili nešto treće, pa čak i vozač. Vrlo su svi ljubazni, mi poluludi od želje da krenemo van aerodroma, pa hajmo...dobrodošli u Sjevernu Koreu.

4 komentara:

Goran kaže...

Super! Jedva čekam drugi dio...

Anonimno kaže...

Pročitao sam cijeli tvoj tekst i mogu da kažem da nikada nisam vidio da neko sa tliko mržnje i predrasuda govori o nečemu o čemu se ni sam nije uvjerio( o gladi, o pojedenim životinjama, o privilegovanim klincima, o Kumrovcu... sve same predrasude i nagađanja)Neznam kako su baš vas našli da vam pokazuju ono najbolje ali jedno je sigurno: ipak su vas trebali odvesti u te logore!!!

Anonimno kaže...

genijalan post, želim u Sjevernu Koreju!!! (moj blog: www.yellowish.blog.com )Pozdrav!

Valeria Zeman kaže...

Pa to je samo nečije viđenje nečega, svatko ima svoje mišljenje, zar ne? Inače, sviđa mi se ovo neobično putovanje :)