'Idem u Iran!' Prva reakcija u mom okruženju puna čudnih pogleda, laganog prijezira, nerazumijevanja...'pa zar tamo nije opasno, tamo su teroristi, kojekakvi neprijatelji kapitalizma i slične fore...oni bacaju bombe i ne daju mirno spavati cijelom Bliskom istoku!'
Kad bi ja samo slušao ljude koji sjede doma i idu do Crikve i nazad, vjerojatno bi i sam imao vikendicu negdje na Kvarneru i ne bi vidio ništa od tog velikog svijeta koji samo čeka da bude otkriven.
Suputnicu je bilo lako naći, iako kad smo proučavali što nas sve čeka tamo, brzo smo shvatili da će njoj biti malo zahtjevnije nego meni.
Odmah smo odlučili, nikakve agencije, nikakvi aranžmani, idemo s avio kartom u džepu i rezervacijom smještaja za prvo noćenje, sve ostalo ćemo napraviti na licu mjesta, grubi plan imamo, lonley planet je u torbi, pa nećemo se valjda izgubiti.
Viza se vadi u Zagrebu, bez ikakvih problema, dapače, frendica je izvadila i za mene, a da se nisam ni pojavio u ambasadi. Karta kupljena preko Turkish airlines-a, najpovoljnija od svih ostalih na tržištu (barem u vrijeme putovanja), odlučili se ići u proljetno vrijeme, da izbjegnemo vrućine, odmah nakon njihove nove godine (koja bude u ožujku), kad većina domaćih putuje i sve je bukirano, tako da smo bili sigurni da nećemo imati problem s rezervacijama ako budemo putovali nakon tog perioda. Nema cijepljenja, nema brige, odjeća raznolika, jer ćemo se navlačiti od pustinje do planina.
Svi forumi na kojima smo bili su govorili samo jedno: ljubaznost i srdačnost, pa smo to i očekivali.
Nakon transfera u Istanbulu, eto nas u avionu koji nas vozi ka Tehranu. Brzo stižemo u mrklu iransku noć. Skoro svi avioni sa zapada slijeću u Tehran debelo nakon ponoći, nije nam bilo jasno zašto je tome tako, no nema previše izbora. Čim smo sletjeli, žene se kreću preoblačiti još u avionu, valjda one iskusne znaju što rade, a ove koje idu prvi put, kopiraju ih i kreću navlačiti marame koje će im prekrivati kosu dok god su u javnosti. Također, oblače tzv. kute da pokriju sve djelove svog tjela, barem do koljena, s hlačama ispod kute ili duže lagane jakne.
Vizne formalnosti brzo rješavamo, moderni međunarodni terminal nas opčinjava i gledamo oko sebe u potrazi za taksijem. Vrlo brzo smo vani, tri sata ujutro, hrpa taksista se lomi oko nas, mi biramo jednog, izgleda pouzdano, pregovaramo oko cijene, kaže on 10 dolara, rekoh može, toliko smo i mislili platiti. Dolazimo do njegovog auta i odmah shvaćamo da on uopće nije taksist, nego običan lik koji zarađuje noću na prijevozu svojim trošnim autom, koji ima razbijenu šofer šajbu, prozori se ne daju zatvoriti do kraja, gepek je pun kojekakvih drangulija, on ne zna ni riječ engleskog, pa tako ne zna ni pročitati ime našeg hotela. Vozimo se vrlo brzo po autoputu, grad spava, no svejedno nam treba skoro sat vremena, jer je aerodrom udaljen od grada preko 50 km. Za to vrijeme, naš vozač zove neke brojeve koje sam mu dao, nitko se ne javlja, onda on zove neke svoje veze da si pomogne pronaći naš hotel, ali ni to ne šljaka. U jednom momentu stane i traži na pustoj ulici nekoga da mu pomogne dešifrirati što piše na našoj rezervaciji, no u gradu s 14 milijuna stanovnika, ništa nije jednostavno, pa tako ni orijentacija taksista.
Nakon par pokušaja, nađe lika koji zna kud mi to trebamo ići i eto nas brzo tamo. Hotel u mraku, vozač lupa po vratima, neko se budi i otvara, pušta nas unutra, daje ključ od sobe i eto nas na prvom krevetu. Bed je jedino što imamo tuš u sobi, ali nemamo wc. Nagradno pitanje! Ako je wc vani, znači li to da moja suputnica se mora svaki puta kompletno obući sukladno tradiciji da bi se popiškila? Da, brzo smo zaključili da nema smisla raditi eksperimente, no za idući smještaj obavezno uzimamo sobu s kompletnom kupaonom.
Hotel se nalazi u ulici guma i ostalih pomoćnih dijelova za automobile. Već sutradan shvaćamo da je i ovdje podjela dućana po ulicama i četvrtima, tako da smo mi u carstvu automobilskih guma. Tehran je jedan od najprljavijih gradova na svijetu ako gledate u zrak. Količina smoga i kojekakvih ispušnih čestica je tolika, da je pitanje kako oni uopće mogu živjeti bez sunca i zraka. Ovdje u sunce doslovce možete gledati jer ga zaklanja debeli sloj smoga. Previše je prijevoznih prometala u gradu, svi se voze, jer je benzin besmrtno jeftin (kad smo mi bili oko 50 lipa litra, dok voda za piće košta oko jedne kune za litru).
Većina vodiča i savjeta na forumima govore o tome kako treba izbjegavati Tehran i ići dalje, no mi ipak ostajemo dva dana upoznati grad i malo osjetiti atmosferu Irana. Prvi šok su naravno sve te žene u crnom, lica im se vide kompletno, dapače, ne smiju niti pokrivati lice, no sve ostalo je poput ogromne crne plahte kojom su pokrivene skroz i cijelo vrijeme jednom rukom drže tu plahtu da se ne otvori. Ispod toga je uglavnom obleka tamnijih boja. Muškarci su uglavnom tamne kose i tamnijeg tena, brkovi su česta pojava, brada nešto rijeđe.
Ono što fascinira cijelo vrijeme je sličnost Iranaca, prema nama Hrvatima...barem svaka deseta osoba na ulici liči na nekoga koga znamo od kuće, tu počinjemo vjerovati u teoriju da imamo slične pretke. Ovo je ipak zadnji narod prema istoku koji ima sličnosti s evropljanima, poslije njih su Pakistanci, a oni se pak već prilično razlikuju u fizionomiji.
Tehran je prevelik za kretanje, pa treba korisiti gradski prijevoz, bilo da je metro ili bus. Tu počinju prvi testovi naše snalažljivosti. U metrou ima jedan dio vagona i stanice, koji je namjenjen samo ženama. Moja suputnica se ipak odlučuje ići u ovaj mješoviti dio, u kojem su 95% muškarci i tek poneka žena, ukoliko je gužva u sekciji za žene. I svaki puta padnemo u nesvjest, jer čim uđemo unutra, neki frajer joj se digne i ponudi mjesto, i ne samo njoj, nego i ostalim rijetkim ženama koje uđu u taj dio metroa. Doduše privlačimo puno pogleda, jer se iz aviona vidi da smo stranci, ali ti su pogledi uglavnom znatiželja i otkrivanje.
Vrlo zanimljivi su i antiamerički slogani, kojih najviše ima upravo na zidovima oko bivše USA ambasade, koja je bila poprištem dugotrajnog prepada i danas slovi kao mjesto ponosa i prikazuje otpor prema surovom kapitalizmu.
Posjećujemo glavne turističke sajtove, iako smo mi rijetki strani turisti: Golestan palaču, Ajatolahov mauzolej, bazar, Šahovu rezidenciju i parkove, te se penjemo malo u iznad grada udahnuti zrak. Odmah iznad Tehrana se do 4000 metara penje planina na kojoj i sada ima snijega, a nju smo vidjeli tek kad smo došli u podnožje, nevjerojatno je da se ona uopće ne vidi iz centra grada, što zbog udaljenosti, što zbog zagađenog zraka. Tu gore vidimo i ono što su nam rekli da se ne radi...mlade parove koji se šeću parkovima, držeći se za ruke, iskazuju nježnost u kulturi u kojoj je to dozvoljeno samo oženjenim parovima. Hrpa je restorana na obroncima planine, i odlučujemo se za jedan, s pogledom na grad iako se baš i ne vidi puno toga. Šteta.
Rezidencije svrgnutog šaha su stvarno masterpiece, od ukusa do trasha, puno šarenila, svile i kadife, srebra i zlata, mramora i keramike...vidi se da je čovjek znao previše uživati, zato su ga valjda i maknuli u revoluciji 1979.godine. Čak i imao i svoj spomenik, no oni su ga odrezali, pa su mu ostale samo noge. Vrtovi su vruhunski uređeni u ovom kompleksu i odista je milina doći ovdje na sjever grada i maknuti se od buke i vreve širokih avenija. Patimo se još u pregovaranju s taksistima, no već pomalo učimo što je fair cijena, da nas ne izvaraju baš do temelja. Koncept taksija koji dijelimo s drugim putnicima je fora, no treba paziti kraj koga ćete sjesti, naime ako ste muško, smijete sjesti samo kraj žene koja vam je u rodu, pa tako mene najčešće stavljaju na prvo sjedalo, da ne bi bilo zabune.
Cijene za većinu muzeja i ostalih mjesta su uglavnom uniformirane, jedino što moramo naučiti njihov način pisanja brojki, jer se on razlikuje od našeg, pa da budemo sigurni, koliko što košta. Poslije će se pokazati da je bilo dobro to naučiti.
Tehran je dobar i za kupovinu karata za daljnje destinacije, pa tako ovdje na licu mjesta kupujemo karte za par unutarnjih letova, svaka košta cca 40 dolara, iako je to nacionalna kompanija, a ne nekakav low cost prijevoznik. Naravno, prije kupovine je bilo bitno naći ulicu u kojoj su svi poslovni prostori putničke agencije, i sad ti izaberi kod koga ćeš kupovati. Naravno, svi su na ulici, pa te cimaju da dođeš kod njih, i tako se mi odlučili za jednog starijeg gospodina, engleski govori izvrsno, pa je dogovor bio lak. Karte smo dobili u papiru, kako su se i kod nas nekad davno ručno popunjavale, iskreno, dok nismo prvi puta ulazili u avion, mislio sam da je ovo jedna dobra prevara, no srećom, moja sumnja u poštenje je bila suvišna i neopravdana.
Nakon dva dana guštanja u selu i okolici, spuštamo se do Rashta, ovaj puta lokalnim prijevozom, koji nas košta manje od 3 kune (sad smo tek svjesni koliko nas je taksist oženio, ali nema veze), no mini bus je toliko pun, a pravila tko smije sjediti kraj koga se itekako poštuju, pa tako kad uđe sama žena, onda smije sjesti jedino kraj druge žene, pa se tako nekoliko puta izmjenjujemo u sjedalima, zabavno je u svakom slučaju. Presjedamo u nekom gradiću i idemo taksijem u kojem su još 2 čovjeka pa nas i to košta po jednu kunu jer ne želimo ekskluzivu i plaćanje 10 puta veće cijene.
