Prikazani su postovi s oznakom iran. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom iran. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 28. prosinca 2009.

Iran za početnike - drugi dio


 Nakon Tehrana smo odlučili krenuti na sjever, u brdovitije krajeve. Najbolji način je bus, da malo vidimo zemlju i osjetimo kako funkcioniraju prometne infrastrukture van glavnog grada. U tako velikom gradu je vrlo bitno pogoditi pravu autobusnu stanicu sa koje voze busevi u željenom smjeru. Čim nas je taksist izbacio na stanici nekoliko ljudi nam prilazi i izvikuje imena destinacija, te provjerava jesmo li zainteresirane mušterije, nitko ne viče Rasht, pa ja vičem umjesto njih, jedan od njih me lovi za ruku i vodi nas do busa, usred velike gužve ljudi i prometala i doslovce nas ugura u bus koji kreće onog momenta kad smo sjeli na dva prazna sjedala. Vozni red za buseve i nije nešto čime se treba brinuti, barem kad su u pitanju relacije između većih gradova.


Cijene prijevoznih karata su toliko niske da samo potvrđuju luksuz zemlje koja je bogata nalazištima plina i nafte. Do Rashta ima 300km, a karta košta 25 kuna. Iz nekog blesavog razloga u Iranu se novac ne može promijeniti u svakoj banci, pa smo tako u banani jer imamo samo dolare i eure, a trebamo domaći novac, Rial. Za 100 EUR-a, već si milijunaš po njihovim novčanim jedinicima i odmah dobiješ bunt love koju ni teoretski ne možeš ugurati u novčanik. Nakon par sati vožnje, iskrcavaju nas u Rashtu na nekoj raskrsnici, mi idemo dalje prema Masulehu, ali prije toga trebamo lovu. Neki taksist nas lovi i pregovaramo da nas odbaci direktno do Masuleha, iako smo svjesni da ćemo to platiti puno više nego nego da nadjemo neki lokalni bus, no tek to će biti problem. Prvo mu objasnimo da nas vozi u banku. Problem prvi! Sve banke rade dvokratno, a 2 su sata popodne. Problem drugi! Gdje god pitamo, šalju nas u drugu banku, pa tako obilazimo 5 banaka i nitko ne mijenja novac i svi te šalju drugamo.


Tako je to kad nema turista, nema ni potrebe za mjenjačnicama. I onda stiže spas. Jedna mlada žena nam prilazi tj. prilazi mojoj suputnici i pita može li pomoći, mi kažemo da trebamo promijeniti lovu, a ona kaže da ima jedna mjenjačnica u gradu i da ona upravo ide tamo, pa nas može povesti. Pričamo s njom, kaže da je inženjer tehnologije i da se sprema u Dubai na novo radno mjesto, engleski joj je izvrstan i vrlo je ljubazna. Konačno smo došli do Riala i sjedamo u taksi koji nas vozi do sela Masuleh, kojih 50-tak kilometara udaljenim od Rashta.

To malo mjesto je toliko posebno i divno, kao i cijela ova regija, jer zbog blizine Kaspijskog jezera (40km) uvijek je vlažno, te je flora i fauna puno drugačija nego na jugu zemlje gdje dominiraju pustinje. Kažu da je ovaj kraj omiljeno izletište za ekipu iz glavnog grada jer upravo ovdje mogu udahnuti svježeg zraka koliko žele.

Masuleh je smješten na obroncima jednog brda i cijelo je selo napravljeno po stepenastom principu. Ono što je krov jedne razine kuća, za drugu je to ulica i tako se penje na nekoliko razina, fora je kad hodate po nečijem krovu, a ustvari ste na ulici. Kućice su stare i ima ih koje su lijepo obnovljene u starinskom stilu. Turista ima u tragovima, ali se vidi da ovaj gradić živi upravo od njih, nekoliko pansiona, restorana, predivnih šetnica, magla koja prekriva vrh brda, i naravno dodatni džemperi su potrebni. Ovdje ni sve žene nisu obučene u totalnu crninu, vidi se razlika, ali je tradicija ipak tradicija. Gledamo kako se tradicionalno peče kruh bez kvasa, guštamo u toplini tih tankih ploča dok ih gramzivo jedemo, s plaćemo cijenom u lipama.


U podnožju sela je busna stanica gdje nas ostavlja taksist koji nam uzima 10 dolara iako realno put košta duplo manje, no barem nismo još dva puta presjedali. Pokazat će se do kraja putovanja da je to jedini put kada smo pretplatili uslugu.
Sad treba naći smještaj. Prilazi nam čiča od svojih 80-tak godina, i maše nam rukom da krenemo za njim. Ne govori ništa osim perzijskog, pa je pitanje kuda nas vodi, no poučeni iskustvima, sigurno nam nudi smještaj. I tako se krenemo penjati brojnim stepeništima i prečacima izmeđi kuća, prođemo nekoliko nivoa i eto nas ispred njegove kuće. Pokazuje nam sobu s kuhinjiom i toaletom, traži 10 dolara, pregovaramo i dođemo do cijene od 8 dolara za noćenje za dvije osobe. Ovo me podsjeća na naše nonice na kolodvorima po Dalmaciji.

Spavamo na debelim velikim spužvama, nema klasičnih kreveta i imamo hrpe jorgana. Sunce se još provlači kroz prozore i konačno možemo odahnuti. Osjeti se da je ovdje tempo života puno ležerniji i sporiji u odnosu na gradove i drago nam je da smo odlučiti potegnuti toliko na sjever.
Naravno, nismo tu došli ležati, pa odmah krećemo u istraživanje mjesta, lutamo po uličicama i krovovima, gledamo ponudu u restoranima, ugledamo jedan dućan gdje radi vrlo ljubazan lik koji nam malo govori o mjestu, naravno, poput svih domaćina, pita nas odakle smo, mi kažemo iz Hrvatske, a on će odmah BRANKO IVANKOVIĆ! Sreća naša da je i ovo nacija luda za sportom, i da je naš nogometni stručnjak bio vrlo cijenjen u ovoj zemlji, pa na spomen naše nacije, odmah dobivamo razvučene osmjehe. Teško im je locirati gdje se nalazi ta mala zemlja, ali nije ni bitno, dobrodošli smo svuda gdje idemo.


Srećemo grupu stranih turista, amerikanci, nitko mlađi od 60 godina, valjda se jedino zrelija populacija ne boji putovanja u ovu 'silu zla' kako je svojedobno Bush nazivao Iran.
Restorani su svi vrlo tradicionalno uređeni i hrana koju nude je svugdje ista, međutim, kako smo blizu najvećeg jezera na svijetu, ovdje je ponuda ribe i više nego zavidna, pa se odlučujemo kušati specijalitete ove regije i ne žalimo ni trenutka. Doduše, naruždbe su uvijek virtualne, jer nemamo pojma što naručujemo, jer ne znamo čitati jelovnike, koji su često prepuni lingivističkih pogrešaka i čudnih izraza na engleskom jeziku. Cuga je isključivo bezalkoholna, ovdje se muslimanski zakoni itekako poštuju. Naravno, s vremena na vrijeme će vam neki bezočni taksist ponuditi vožnju ka lokalitetu gdje se možete napiti pravog piva, ali rizik da vas uhvate i deportiraju iz zemlje je jednostavno prevelik da bi se igrali. Poštuj zakone i sve će biti ok.
Nakon dva dana guštanja u selu i okolici, spuštamo se do Rashta, ovaj puta lokalnim prijevozom, koji nas košta manje od 3 kune (sad smo tek svjesni koliko nas je taksist oženio, ali nema veze), no mini bus je toliko pun, a pravila tko smije sjediti kraj koga se itekako poštuju, pa tako kad uđe sama žena, onda smije sjesti jedino kraj druge žene, pa se tako nekoliko puta izmjenjujemo u sjedalima, zabavno je u svakom slučaju. Presjedamo u nekom gradiću i idemo taksijem u kojem su još 2 čovjeka pa nas i to košta po jednu kunu jer ne želimo ekskluzivu i plaćanje 10 puta veće cijene.


Rasht je pun parkova i zelenila, osjeti se dašak vjetra s Kaspijskog jezera, tržnice pune ribe i naravno ljudi kao da ste u milijunskom gradu, iako smo mislili da je to neka provincija. Hoteli su skupi, ne u usporedbi s našim cijenama, nego s iranskim, ali kako ćemo prenoćiti samo jednu noć, biramo neki jeftini hotel u kojem nema niti jednog ženskog gosta, pa se moja suputnica osjeća privilegirano, ali i oprezno. Tuševi su toliko opskurni i van sobe, da razmišljamo da li da smrdimo jedan dan duže ili da se ipak nekako osvježimo.


Nakon izvrsne ribe, jogurta, povrća i prebolesno slatkog deserta, šećemo se gradom i naravno izazivamo brojne poglede domaćih ljudi, nenaviklih na strance, ali nikako u smislu čuđenja ili neprijateljstva, nego više znatiželje i nevjerovanja da stranci uopće dolaze ovamo. Kad nas pitaju na ulici odakle smo, u pravilu uvijek pitaju jesmo li Njemci ili Amerikanci, no naš odgovor ih i dalje iznenađuje, ali nama stvara veselje. Sutra letimo za Esfahan, kažu najljepši grad u Iranu, možda i u cijelom muslimanskom svijetu, pa smo i sami malo uzbuđeni.

utorak, 22. prosinca 2009.

Iran za početnike - prvi dio


'Idem u Iran!' Prva reakcija u mom okruženju puna čudnih pogleda, laganog prijezira, nerazumijevanja...'pa zar tamo nije opasno, tamo su teroristi, kojekakvi neprijatelji kapitalizma i slične fore...oni bacaju bombe i ne daju mirno spavati cijelom Bliskom istoku!'
Kad bi ja samo slušao ljude koji sjede doma i idu do Crikve i nazad, vjerojatno bi i sam imao vikendicu negdje na Kvarneru i ne bi vidio ništa od tog velikog svijeta koji samo čeka da bude otkriven.
Suputnicu je bilo lako naći, iako kad smo proučavali što nas sve čeka tamo, brzo smo shvatili da će njoj biti malo zahtjevnije nego meni.

Odmah smo odlučili, nikakve agencije, nikakvi aranžmani, idemo s avio kartom u džepu i rezervacijom smještaja za prvo noćenje, sve ostalo ćemo napraviti na licu mjesta, grubi plan imamo, lonley planet je u torbi, pa nećemo se valjda izgubiti.
Viza se vadi u Zagrebu, bez ikakvih problema, dapače, frendica je izvadila i za mene, a da se nisam ni pojavio u ambasadi. Karta kupljena preko Turkish airlines-a, najpovoljnija od svih ostalih na tržištu (barem u vrijeme putovanja), odlučili se ići u proljetno vrijeme, da izbjegnemo vrućine, odmah nakon njihove nove godine (koja bude u ožujku), kad većina domaćih putuje i sve je bukirano, tako da smo bili sigurni da nećemo imati problem s rezervacijama ako budemo putovali nakon tog perioda. Nema cijepljenja, nema brige, odjeća raznolika, jer ćemo se navlačiti od pustinje do planina.


Svi forumi na kojima smo bili su govorili samo jedno: ljubaznost i srdačnost, pa smo to i očekivali.
Nakon transfera u Istanbulu, eto nas u avionu koji nas vozi ka Tehranu. Brzo stižemo u mrklu iransku noć. Skoro svi avioni sa zapada slijeću u Tehran debelo nakon ponoći, nije nam bilo jasno zašto je tome tako, no nema previše izbora. Čim smo sletjeli, žene se kreću preoblačiti još u avionu, valjda one iskusne znaju što rade, a ove koje idu prvi put, kopiraju ih i kreću navlačiti marame koje će im prekrivati kosu dok god su u javnosti. Također, oblače tzv. kute da pokriju sve djelove svog tjela, barem do koljena, s hlačama ispod kute ili duže lagane jakne.

Vizne formalnosti brzo rješavamo, moderni međunarodni terminal nas opčinjava i gledamo oko sebe u potrazi za taksijem. Vrlo brzo smo vani, tri sata ujutro, hrpa taksista se lomi oko nas, mi biramo jednog, izgleda pouzdano, pregovaramo oko cijene, kaže on 10 dolara, rekoh može, toliko smo i mislili platiti. Dolazimo do njegovog auta i odmah shvaćamo da on uopće nije taksist, nego običan lik koji zarađuje noću na prijevozu svojim trošnim autom, koji ima razbijenu šofer šajbu, prozori se ne daju zatvoriti do kraja, gepek je pun kojekakvih drangulija, on ne zna ni riječ engleskog, pa tako ne zna ni pročitati ime našeg hotela. Vozimo se vrlo brzo po autoputu, grad spava, no svejedno nam treba skoro sat vremena, jer je aerodrom udaljen od grada preko 50 km. Za to vrijeme, naš vozač zove neke brojeve koje sam mu dao, nitko se ne javlja, onda on zove neke svoje veze da si pomogne pronaći naš hotel, ali ni to ne šljaka. U jednom momentu stane i traži na pustoj ulici nekoga da mu pomogne dešifrirati što piše na našoj rezervaciji, no u gradu s 14 milijuna stanovnika, ništa nije jednostavno, pa tako ni orijentacija taksista.

Nakon par pokušaja, nađe lika koji zna kud mi to trebamo ići i eto nas brzo tamo. Hotel u mraku, vozač lupa po vratima, neko se budi i otvara, pušta nas unutra, daje ključ od sobe i eto nas na prvom krevetu. Bed je jedino što imamo tuš u sobi, ali nemamo wc. Nagradno pitanje! Ako je wc vani, znači li to da moja suputnica se mora svaki puta kompletno obući sukladno tradiciji da bi se popiškila? Da, brzo smo zaključili da nema smisla raditi eksperimente, no za idući smještaj obavezno uzimamo sobu s kompletnom kupaonom.

Hotel se nalazi u ulici guma i ostalih pomoćnih dijelova za automobile. Već sutradan shvaćamo da je i ovdje podjela dućana po ulicama i četvrtima, tako da smo mi u carstvu automobilskih guma. Tehran je jedan od najprljavijih gradova na svijetu ako gledate u zrak. Količina smoga i kojekakvih ispušnih čestica je tolika, da je pitanje kako oni uopće mogu živjeti bez sunca i zraka. Ovdje u sunce doslovce možete gledati jer ga zaklanja debeli sloj smoga. Previše je prijevoznih prometala u gradu, svi se voze, jer je benzin besmrtno jeftin (kad smo mi bili oko 50 lipa litra, dok voda za piće košta oko jedne kune za litru).

Većina vodiča i savjeta na forumima govore o tome kako treba izbjegavati Tehran i ići dalje, no mi ipak ostajemo dva dana upoznati grad i malo osjetiti atmosferu Irana. Prvi šok su naravno sve te žene u crnom, lica im se vide kompletno, dapače, ne smiju niti pokrivati lice, no sve ostalo je poput ogromne crne plahte kojom su pokrivene skroz i cijelo vrijeme jednom rukom drže tu plahtu da se ne otvori. Ispod toga je uglavnom obleka tamnijih boja. Muškarci su uglavnom tamne kose i tamnijeg tena, brkovi su česta pojava, brada nešto rijeđe.

Ono što fascinira cijelo vrijeme je sličnost Iranaca, prema nama Hrvatima...barem svaka deseta osoba na ulici liči na nekoga koga znamo od kuće, tu počinjemo vjerovati u teoriju da imamo slične pretke. Ovo je ipak zadnji narod prema istoku koji ima sličnosti s evropljanima, poslije njih su Pakistanci, a oni se pak već prilično razlikuju u fizionomiji.
Tehran je prevelik za kretanje, pa treba korisiti gradski prijevoz, bilo da je metro ili bus. Tu počinju prvi testovi naše snalažljivosti. U metrou ima jedan dio vagona i stanice, koji je namjenjen samo ženama. Moja suputnica se ipak odlučuje ići u ovaj mješoviti dio, u kojem su 95% muškarci i tek poneka žena, ukoliko je gužva u sekciji za žene. I svaki puta padnemo u nesvjest, jer čim uđemo unutra, neki frajer joj se digne i ponudi mjesto, i ne samo njoj, nego i ostalim rijetkim ženama koje uđu u taj dio metroa. Doduše privlačimo puno pogleda, jer se iz aviona vidi da smo stranci, ali ti su pogledi uglavnom znatiželja i otkrivanje.
Vrlo zanimljivi su i antiamerički slogani, kojih najviše ima upravo na zidovima oko bivše USA ambasade, koja je bila poprištem dugotrajnog prepada i danas slovi kao mjesto ponosa i prikazuje otpor prema surovom kapitalizmu.

Posjećujemo glavne turističke sajtove, iako smo mi rijetki strani turisti: Golestan palaču, Ajatolahov mauzolej, bazar, Šahovu rezidenciju i parkove, te se penjemo malo u iznad grada udahnuti zrak. Odmah iznad Tehrana se do 4000 metara penje planina na kojoj i sada ima snijega, a nju smo vidjeli tek kad smo došli u podnožje, nevjerojatno je da se ona uopće ne vidi iz centra grada, što zbog udaljenosti, što zbog zagađenog zraka. Tu gore vidimo i ono što su nam rekli da se ne radi...mlade parove koji se šeću parkovima, držeći se za ruke, iskazuju nježnost u kulturi u kojoj je to dozvoljeno samo oženjenim parovima. Hrpa je restorana na obroncima planine, i odlučujemo se za jedan, s pogledom na grad iako se baš i ne vidi puno toga. Šteta.


Rezidencije svrgnutog šaha su stvarno masterpiece, od ukusa do trasha, puno šarenila, svile i kadife, srebra i zlata, mramora i keramike...vidi se da je čovjek znao previše uživati, zato su ga valjda i maknuli u revoluciji 1979.godine. Čak i imao i svoj spomenik, no oni su ga odrezali, pa su mu ostale samo noge. Vrtovi su vruhunski uređeni u ovom kompleksu i odista je milina doći ovdje na sjever grada i maknuti se od buke i vreve širokih avenija. Patimo se još u pregovaranju s taksistima, no već pomalo učimo što je fair cijena, da nas ne izvaraju baš do temelja. Koncept taksija koji dijelimo s drugim putnicima je fora, no treba paziti kraj koga ćete sjesti, naime ako ste muško, smijete sjesti samo kraj žene koja vam je u rodu, pa tako mene najčešće stavljaju na prvo sjedalo, da ne bi bilo zabune.


Cijene za većinu muzeja i ostalih mjesta su uglavnom uniformirane, jedino što moramo naučiti njihov način pisanja brojki, jer se on razlikuje od našeg, pa da budemo sigurni, koliko što košta. Poslije će se pokazati da je bilo dobro to naučiti.

Tehran je dobar i za kupovinu karata za daljnje destinacije, pa tako ovdje na licu mjesta kupujemo karte za par unutarnjih letova, svaka košta cca 40 dolara, iako je to nacionalna kompanija, a ne nekakav low cost prijevoznik. Naravno, prije kupovine je bilo bitno naći ulicu u kojoj su svi poslovni prostori putničke agencije, i sad ti izaberi kod koga ćeš kupovati. Naravno, svi su na ulici, pa te cimaju da dođeš kod njih, i tako se mi odlučili za jednog starijeg gospodina, engleski govori izvrsno, pa je dogovor bio lak. Karte smo dobili u papiru, kako su se i kod nas nekad davno ručno popunjavale, iskreno, dok nismo prvi puta ulazili u avion, mislio sam da je ovo jedna dobra prevara, no srećom, moja sumnja u poštenje je bila suvišna i neopravdana.

petak, 26. rujna 2008.

Bahaizam ili najljepši vrt svijeta


Bahaizam ili Baha'i vjera je monoteistična religija čiji pripadnici slijede učenja Bahá'u'lláh-a, začetnika i proroka bahaizma. Temeljna ideja je da je čovječanstvo jedinstvena rasa i da će jednog dan doći do ujedinjenja u jednu jedinstvenu zajednicu. Bahá'u'lláh (Iranac čije ime na arapskom znači "Slava Boga") je učio da postoji samo jedan bog koji se pomalo otkriva čovječanstvu. Po Bahaističkom vjerovanju svaka od velikih svjetskih religija koja je čovječanstvu došla od Boga preko proroka (Buda, Zaratustra, Isusa, Muhamed, i svi ostali proroci koji će tek doći) predstavljaju samo jedan korak u nizu božjih otkrivanja čovječanstvu. Vjernici bahaisti vjeruju da je Bahá'u'lláh zadnji od takvih proroka, što ne znači da ih neće biti još u budućnosti.

Prema "The Britannica Book of the Year (1992)" vjerinici Baha'i se nalazi u 247 zemalja svijeta, u više od 2100 etničkih, plemenskih i rasnih skupina, a procjena je da ima oko šest milijuna vjernika. Većina vjernika se nalazi u zemljama trećeg svijeta i to: - Azija: 2.6 milijuna, - Afrika: 1.8 milijuna, - Latinska Amerika: 900 000

Najveća Baha'i zajednica se nalazi u Indiji (2.2 milijuna stanovnika), slijedi Iran s 350 000 i SAD s 150 000.

Osnovna načela

# Jedinstvo čovječanstva

# Temelj svih religija je jedan

# Religija mora biti uzrokom jedinstva

# Uklanjanje svih oblika predrasuda

# Univerzalni pomoćni jezik

# Jednakopravnost između muškaraca i žena

# Univerzalno obrazovanje

# Duhovno rješenje ekonomskih problema

# Uklanjanje ekstrema siromaštva i bogatstva

# Religija mora biti u skladu sa znanošću i razumom

# Neovisno traganje za istinom

# Sveopći mir

# Međunarodni sud


Zašto ja to pišem, bolje rečeno prepisujem da bi vas informirao? Zato jer je ista nastala u Shirazu, predivnom Iranskom gradu koji sam posjetio u travnju ove godine, i ista je jedina svjetska religija zabranjena u Iranu (npr. Možete biti Židov, ali ne možete biti Baha'i). A zadnje počivalište Bab'a se nalazi u Izraelu, gradu Haifi na obalama sredozemnog mora, na planini Karmel (nagradno pitanje: kako su Karmelićanke dobile ime?), u predivnim vrtovima koje svakodnevno odražava preko 140 stalno zaposlenih vrtlara. Uživajte koliko možete preko fotografija !

utorak, 15. srpnja 2008.

Top 5 mozak baj baj

Postoje mjesta na kojima se osjećate da bi mogli biti duuuuuuuuugo, jer se tamo osjećate ful opušteno, smireno, odmorno, skulirano, bezmozgasto.
Evo i moje top liste.

1. CAYO LARGO , KUBA
Skupina otoka ispod Kube (a u vlasništvu gorenavedene), na kojem praktički sami boravite kad doletite, Kubancima pristup skoro zabranjen (nije da sam sretan zbog toga), more, sunce i pijesak. Ne zaboravite kremu za sunčanje i pripremite se za najvećeg jastoga kojeg ste jeli u životu.

2. GORKHI TERELJ NACIONALNI PARK, MONGOLIJA
Brda, kamenje, pašnjaci, visoravni, konji, priroda, tišina, mir, potoci, tišina, tišina, tišina, ah.

3. OAZA GARMEH, PUSTINJA DASHT-E-KAVIR, IRAN
Lagani vjetar, palme, pijesak, super hrana, tišina, priroda, društvo, tradicija, kamenje.

4. GROŽNJAN, ISTRA, HRVATSKA
Ako niste bili, što čekate ?!? Barem vam je to blizu. Sjesti ispod neke kamene kuće u hladovinu, zatvoriti oči i upijati zvuke spokoja, te mirise blaženstva. Uf...preporučam proljeće.

5. MOJ DNEVNI BORAVAK, RH
Izlaz na veliki balkon, pogled na more, s desne strane prestrašna plazmurina, s lijeve strane ribe u akvariju, ispred mene ocvalo cvijeće. Svaki dan.


nedjelja, 13. srpnja 2008.

Bez smisla


Tko još naručujue taksi usred pustinje ? S obzirom da je cijena nafte u Iranu presmiješna, ovo je prizor koji si lako možete priuštiti. Vožnja taksijem cca 300 km za 30 dolara (150 kuna, mislim da toliko naplaćuju od Kolodvora do Aerodroma u Hrvatskoj metropoli). Pogledaš malo pustinjske dine i ideš dalje :-)

četvrtak, 10. srpnja 2008.

Ja sam dijete sreće 1


Kad god hodaš okolo po svijetu, sretneš neko sretno dijete. I sam čovjek postane drugačiji, jer klinci stvarno jesu klinci, svugdje na svijetu. Ma i odrasli su isti, šteta da ponekad nisu više djeca koja se jednostavno raduju.
Kad pitaš klince da ti poziraju, skoro uvijek uvijek se rado odazovu.
Tako i ova skupina školarki u jednom gradu na jugu Irana, nije se plašila pozirati strancima, dapače, njihovi pogledi, namještanje i sreća....su neizmjerni i neopisivi. Naravno, učiteljice su dale dopuštenje, da ne bi bilo "nismo znali".
I sad mi pričamo o potomcima "sile zla"...o moj Bože...

Ni me stra'...





Za vrijeme jednog putovanja, kaže meni moja majka: sretan put i bog te blagoslovio i javi se svaki drugi dan.
Ja odgovaram: ajd ne paničari. Dragi Bog uvijek pazi na budale, a oni drugi se i sami znaju paziti.

Hm, kad bi samo znala s kakvim avioprijevoznicima smo se vozali okolo, mislim da bi joj odma bilo muka, frka, panika i drama.