Iran za početnike - treći dio

Ranojutarnji let zahtjeva i rano budjenje, lov na taksi, pregovaranje oko cijene do aerodroma (2 EURa) i check in, te prvi let sa iranskom nacionalnom kompanijom. Letimo preko Tehrana do Esfahana. Karta 40 dolara, jeftilen. Novi uredni Airbus, brza usluga i ne tako dugi let do Tehrana. Presjedamo i moramo čekati idući let par sati. Gledam na elektornsku ploču sa odlascima i vidim da ima neki let za Esfahan za pola sata. Mislim si ja, ajmo probat. Ulijećemo na check in, pojašnjavam da imamo karte za kasniji let, ali eto ako ima mjesta, da nas ubace na ovaj. Lik ni ne trepne i kaže da nema mjesta, no dobro barem sam probao i složim najtužniju facu na svijetu. Odmaknemo se od šaltera i gledamo što bi mogli raditi na aerodromu par sati. Za pola minute nam pristupa lik u nekoj službenoj aerodromskoj uniformi i pita kako nam može pomoći. Ja mu pojašnjavam da smo se htjeli ukrcati na raniji let za Esfahan, a on mi kaže da krenemo za njim. Dolazimo opet do check in šaltera i on daje neku uputu liku koji nas je odjebao. Mislim da smo ukrcani...i dajemo torbe, dokumente nas niko i ne pita, sigurnosnu provjeru prolazimo bez da bacamo boce vode i ostale preglede na evropskim aerodromima i eto nas u avionu, zahvaljujući ljubaznosti iranskog avio službenika.

U Esfahanu smo već ranije rezervirali smještaj u starom dijelu grada (Dibai house), u kući iz 16.stoljeća koja je preuređena u mali butik hotel i to će biti najskuplji smještaj na ovom putu, cca 50 EURa, no po slikama na netu, isplati se, kao da smo se vratili u 1001 noć. Na aerodromu nam taksisti nude razne opcije, za ovaj mali hotel nitko nije ni čuo, iako imamo adresu. Taksist nas vozi po grad, gubi se par puta, dok konačno ne dođe do neke džamije, iskrca nas van i pokaže prstom smjer u kojem trebamo ići. Ranac na leđa i potraga po uskim uličicama, gubimo se barem 4 puta, tražimo lokaciju već pola sata i konačno nam neki od susjeda ovog mini hotela, pokaže da smo tu ispred njega, ali nema nikakvog velikog natpisa na engleskom jeziku pa ne kužimo.

Pozvonimo na mala vrata, jedva prolazimo kroz njih s ruksaskom na ledjima i nakon par koraka se nadjemo u tako čarobnom dvorištu da odmah shvatimo zašto ćemo platiti više nego drugdje. Stilski sređeno, tradicionalne boje, bazen u središtu dvorišta, baš kako smo i viđali u starim kućama pretvorenima u muzeje. Sobe uređene u istom stilu, bijela boja dominira, namještaj isto prilagođen, i konačno zapadnjački toalet, jer je vlasnica ustvari polu španjolka polu iranka, i čim smo ju ugledali znali smo da je ovo mjesto gdje postoji malo veća tolerancija i opuštanje u odjevanju. Pogled iz dvorišta puca na ogromni ukrašeni minaret iz obližnje džamije koji ukrašen zelenim svjetiljkama daje sasvim drugačiju sliku noću. Nešto stranih turista, francuza i kanađana, se mota po dvorištu, sunce grije, ponašamo se poput mačaka, lijeno sjedeći i grijajući se od prvih proljetnih zraka.

Esfahan je dragulj, kažu oni, to je 'pola svijeta', nekad na tradicionalnim rutama puta svile i puta prema Indiji, danas je najposjećeniji grad u Iranu kad govorimo o turizmu. Razloga je pregršt.
Uskim uličicama se probijamo kroz centar grada, nailazimo na bazar na kojem nema što nema, upravo kako i treba biti na Orijentu. Centralni dio grada čini jedan od najljepših i najvećih trgova na svijetu (90.000m2). U srednjem vijeku, ovaj grad je bio glavni grad Perzije, pa nije čudo da se sve bogatstvo koncentriralo ovamo, ostavljajući upečatljive arhitekturalne majstorije za povijest, kojima se i danas divimo.

Centralni trg ima velike bazene na središtu s fontanama, jednim dijelom ga okružuje bazar sa pregršt malih dućana u kojima se prodaju tradicionalni suveniri poznati za ovaj dio svijeta, dvije prekrasne džamije i ogromna palača. Na njemu je uvijek puno ljudi, pogotovo u večernjim satima. Na njemu će vas sigurno zaustaviti neki mladić, koji će vam na perfektnom engleskom jeziku pojasniti da je student i da pomaže bratu u dućanu s sagovima i čilimima, te vas pozvati da bez obaveza posjetite upravo njegov dućan. Više turista znači i više ljudi koji vas povlače za rukav da kupite nešto. Iako smo se dogovorili da nećemo kupovati tepihe, nismo mogli odoljeti jednom takvom pozivu i imali smo sat vremena prezentacije najljepših mogućih ručno rađenih tepiha, koji ktome i nisu nešto skupi. Sve može, i plaćanje karticom i pakiranje i dostava u zemlju iz koje dolazite i pregovaranje, no ipak smo ostali nepopustljivi, te kupili tek par pokrivača sa nevjerojatno bogatim uzorcima.

Cijeli trg je obojan u plave boje, koje dominiraju na palačama i džamijama, i upravo ta tradicionalna plava boja je zaštitna u suvenirima npr. razni tanjuri, koji se ručno iscrtavaju i pale da se boja ne uništi, pa tradicionalne minijature nacrtane na kutijicama od devine kosti, pa koje kakvi ukrasni dijelovi za kućanstvo. Odlučujemo kupovati kod lika koji sam proizvodi sve te stvari, čisto da dobijemo bolju cijenu i da dio zarade ne ide preprodavačima. Dobijemo samo 20% popust, ali ukupno smo vrlo zadovoljni, jer usporedba s ostalim cijenama kaže da smo vrlo dobro prošli.

Esfahan je pun predivnih parkova u kojma domaći vole provoditi vrijeme, bilo da se šeću, bilo da sjede na travi i piju čaj ili jedu hranu, kao da su na pikniku. Dođemo i mi tako u jedan od parkova, izaberemo sunčani dio travnjaka, i iako se pokušavamo uklopiti u masu, ne možeš nas fulat, očito smo stranci. Ležimo tako na travi, kad iz jedne grupe ljudi koji su sjedili blizu nas, dolazi jedna starica sa malim tepihom i daje nam da legnemo na njega, a ne na travu. Novi šok, ali već nam je jasno da su iranci jednostavno topli i otvoreni i prijateljski nastrojeni ljudi. Naravno, politika je druga stvar i o njoj uopće ne želim govoriti, jer dojam koji ostavlja prosječni čovjek na ulici ili parku, je naprosto toliko drugačiji od svega na zapadu, da nam je ponekad i neugodno.

U tim parkovima također ima starih zgrada i muzeja, tako da je na svakom koraku prilika da se nešto vidi ili nauči. No kad smo došli do rijeke, tu smo tek došli u stanje zena i smirenosti.

Nekoliko predivnih mostova na dvije razine, svi iz 16. ili 17. stoljeća, ispod njih čajane, doslovce sjedite na rijeci koja teče oko vas, pijete čaj, neka egzotična glazba odjekuje sa mosta, ljudi sjede i opuštaju se ili šeću uz rijeku ili pak poneki par koji očijuka naočigled javnosti. Kad smo prvi puta sjeli u čajanu, mislim da smo sjedili bez riječi sat vremena, i samo otpuštali stres, muku i nauku. Idućih sat vremena smo gledali ljude, komentirali ljepotu doživljaja i shvatili da je 3 dana u ovom gradu premalo, pa smo se svaki dan nakon obilaska grada vraćali na ovo čarobno mjesto i svaki puta je doživljaj bio drugačiji, potpuniji, iskreniji. Jedan mlađi lik nam ulijeće i kreće razgovor, pričamo o svemu i svačemu, o tradiciji, o modernom životu, o problemima mladih, o tome kako je kod nas, kulturološke razlike su velike, pa se čovjek čudi većini stvari o kojima mu pričamo.

Šetnja po armenskoj četvrti (Jolfa) je doživljaj za sebe, iako ih nema puno, utjecaj je očit, vidi se da si na istoku, ali opet je nešto različito, i ljudi i građevine i katedrala i restorani...naravno, nismo propustili probati niti armenske specijalitete u restoranu gdje nas je gostio Indijac sa dugogodišnjim iskustvom u ugostiteljstvu. Poslao bi pola naše obale na edukaciju kod ovog lika, toliko je bio uslužan, ljubazan i stručan da smo mu ostavili najveću napojnicu ikada.

Odlazimo do Abbasi hotela, guštamo u njegovom raskošnom vrtu ispijajući čaj i jedući slatkiše, fotoaparat radi kao lud, ali smo svjesni da prenijeti mali dijelić ove opuštajuće srednjovjekovne atomsfere se čini kao nemoguća misija. Vidimo tu dosta stranaca koji ipak žele velike hotele s puno posluge i vrhunski komfor, no mi se zadovoljavamo središnjim dijelom hotela, njegovom brižno uređenom vrtu u kojem vas goste i dvore kao da se upravo vi šah i šahica. Hotel je star preko 300 godina, što reći drugo nego famozno.

U jednom od restorana nam lik donosi račun za večeru na perzijskom, ja mu dajem lovu, on vraća kusur. Kako sam u međuvremenu naučio prepoznati njihove brojeve, shvaćam da nije vratio dovoljno, pa ga pozovem, te mu ukažem na to, vidi se da mu je bed, jer očito ostali stranci ne idu toliko daleko, vraća ostatak sa osmjehom, stoga nema napojnice.

Na večernjoj šetnji po glavnom trgu nas zaustavlja dvoje mladih ljudi, studiraju engleski a rijeko imaju prilike pričati s nekim strancem, pa bi htjeli malo čavrljati, zašto ne?!
Sutradan se upozajemo s likom koji je dizajner, pa nas poziva da s njim i njegovom ženom i sinom odemo na večeru, pridružujemo im se i provodimo predivnu večer koja kulminira njihovim pozivom u svoj dom. Ponoć je, mislim ja, pa nije li malo kasno, odbijam prvi puta, poziv se ponavlja, odbijam drugi puta, poziv se ponavlja, i onda prihvaćamo, tako je kaže Lonley planet, pristojno prihvatiti poziv ako se dogodi tri puta.

Dolazimo u moderniji dio grada, stan je preko 100m2, žena se ispričava što im je stan malen, ali da nagovara muža da kupe veći. Dok nam ona kuha čaj, muž se ide pomoliti zadnji puta za taj dan (mislim da je to peti puta), ja gledam po ogromnom boravku, brojim kauče i fotelje i vidim da se tu može smjestiti barem 25 ljud bez većih problema. Kažu nam da se Iranci vole družiti i da se obitelji često nalaze unutar svojih domova i imaju fešte i da je normalno imati tako veliki boravak. Iako se on čini vrlo modernim i otvorenim, žena je i dok smo mi bili kod njih bila obučena u čador, prekrivena crnim plaštom, njemu to očito tako paše. Klinac je hiperaktivan i cijelu večer nam pokazuje svoje dječije crteže, ima talenta, očito je na oca.
Inače nas ljudi zaustavljaju na cesti, pitaju odakle smo, žele se slikati s nama ili samo popričati. Zanimljve su i frizure kod mlađih ljudi, sva kosa mora ići u zrak, neki novi trendovi ili pak samo neki poznati Iranac ima takvu zurku pa se prenosi i kod mladjih.

Nekako nam je žao da napuštamo ovaj grad, očito smo ga trebali ostaviti za kraj, no sutra krećemo prema pustinji i oazi, tko zna što nas sve čeka na ovom putu.

Iran za početnike - prvi dio

'Idem u Iran!' Prva reakcija u mom okruženju puna čudnih pogleda, laganog prijezira, nerazumijevanja...'pa zar tamo nije opasno, tamo su teroristi, kojekakvi neprijatelji kapitalizma i slične fore...oni bacaju bombe i ne daju mirno spavati cijelom Bliskom istoku!'
Kad bi ja samo slušao ljude koji sjede doma i idu do Crikve i nazad, vjerojatno bi i sam imao vikendicu negdje na Kvarneru i ne bi vidio ništa od tog velikog svijeta koji samo čeka da bude otkriven.
Suputnicu je bilo lako naći, iako kad smo proučavali što nas sve čeka tamo, brzo smo shvatili da će njoj biti malo zahtjevnije nego meni.

Odmah smo odlučili, nikakve agencije, nikakvi aranžmani, idemo s avio kartom u džepu i rezervacijom smještaja za prvo noćenje, sve ostalo ćemo napraviti na licu mjesta, grubi plan imamo, lonley planet je u torbi, pa nećemo se valjda izgubiti.
Viza se vadi u Zagrebu, bez ikakvih problema, dapače, frendica je izvadila i za mene, a da se nisam ni pojavio u ambasadi. Karta kupljena preko Turkish airlines-a, najpovoljnija od svih ostalih na tržištu (barem u vrijeme putovanja), odlučili se ići u proljetno vrijeme, da izbjegnemo vrućine, odmah nakon njihove nove godine (koja bude u ožujku), kad većina domaćih putuje i sve je bukirano, tako da smo bili sigurni da nećemo imati problem s rezervacijama ako budemo putovali nakon tog perioda. Nema cijepljenja, nema brige, odjeća raznolika, jer ćemo se navlačiti od pustinje do planina.

Svi forumi na kojima smo bili su govorili samo jedno: ljubaznost i srdačnost, pa smo to i očekivali.
Nakon transfera u Istanbulu, eto nas u avionu koji nas vozi ka Tehranu. Brzo stižemo u mrklu iransku noć. Skoro svi avioni sa zapada slijeću u Tehran debelo nakon ponoći, nije nam bilo jasno zašto je tome tako, no nema previše izbora. Čim smo sletjeli, žene se kreću preoblačiti još u avionu, valjda one iskusne znaju što rade, a ove koje idu prvi put, kopiraju ih i kreću navlačiti marame koje će im prekrivati kosu dok god su u javnosti. Također, oblače tzv. kute da pokriju sve djelove svog tjela, barem do koljena, s hlačama ispod kute ili duže lagane jakne.

Vizne formalnosti brzo rješavamo, moderni međunarodni terminal nas opčinjava i gledamo oko sebe u potrazi za taksijem. Vrlo brzo smo vani, tri sata ujutro, hrpa taksista se lomi oko nas, mi biramo jednog, izgleda pouzdano, pregovaramo oko cijene, kaže on 10 dolara, rekoh može, toliko smo i mislili platiti. Dolazimo do njegovog auta i odmah shvaćamo da on uopće nije taksist, nego običan lik koji zarađuje noću na prijevozu svojim trošnim autom, koji ima razbijenu šofer šajbu, prozori se ne daju zatvoriti do kraja, gepek je pun kojekakvih drangulija, on ne zna ni riječ engleskog, pa tako ne zna ni pročitati ime našeg hotela. Vozimo se vrlo brzo po autoputu, grad spava, no svejedno nam treba skoro sat vremena, jer je aerodrom udaljen od grada preko 50 km. Za to vrijeme, naš vozač zove neke brojeve koje sam mu dao, nitko se ne javlja, onda on zove neke svoje veze da si pomogne pronaći naš hotel, ali ni to ne šljaka. U jednom momentu stane i traži na pustoj ulici nekoga da mu pomogne dešifrirati što piše na našoj rezervaciji, no u gradu s 14 milijuna stanovnika, ništa nije jednostavno, pa tako ni orijentacija taksista.

Nakon par pokušaja, nađe lika koji zna kud mi to trebamo ići i eto nas brzo tamo. Hotel u mraku, vozač lupa po vratima, neko se budi i otvara, pušta nas unutra, daje ključ od sobe i eto nas na prvom krevetu. Bed je jedino što imamo tuš u sobi, ali nemamo wc. Nagradno pitanje! Ako je wc vani, znači li to da moja suputnica se mora svaki puta kompletno obući sukladno tradiciji da bi se popiškila? Da, brzo smo zaključili da nema smisla raditi eksperimente, no za idući smještaj obavezno uzimamo sobu s kompletnom kupaonom.

Hotel se nalazi u ulici guma i ostalih pomoćnih dijelova za automobile. Već sutradan shvaćamo da je i ovdje podjela dućana po ulicama i četvrtima, tako da smo mi u carstvu automobilskih guma. Tehran je jedan od najprljavijih gradova na svijetu ako gledate u zrak. Količina smoga i kojekakvih ispušnih čestica je tolika, da je pitanje kako oni uopće mogu živjeti bez sunca i zraka. Ovdje u sunce doslovce možete gledati jer ga zaklanja debeli sloj smoga. Previše je prijevoznih prometala u gradu, svi se voze, jer je benzin besmrtno jeftin (kad smo mi bili oko 50 lipa litra, dok voda za piće košta oko jedne kune za litru).

Većina vodiča i savjeta na forumima govore o tome kako treba izbjegavati Tehran i ići dalje, no mi ipak ostajemo dva dana upoznati grad i malo osjetiti atmosferu Irana. Prvi šok su naravno sve te žene u crnom, lica im se vide kompletno, dapače, ne smiju niti pokrivati lice, no sve ostalo je poput ogromne crne plahte kojom su pokrivene skroz i cijelo vrijeme jednom rukom drže tu plahtu da se ne otvori. Ispod toga je uglavnom obleka tamnijih boja. Muškarci su uglavnom tamne kose i tamnijeg tena, brkovi su česta pojava, brada nešto rijeđe.

Ono što fascinira cijelo vrijeme je sličnost Iranaca, prema nama Hrvatima...barem svaka deseta osoba na ulici liči na nekoga koga znamo od kuće, tu počinjemo vjerovati u teoriju da imamo slične pretke. Ovo je ipak zadnji narod prema istoku koji ima sličnosti s evropljanima, poslije njih su Pakistanci, a oni se pak već prilično razlikuju u fizionomiji.
Tehran je prevelik za kretanje, pa treba korisiti gradski prijevoz, bilo da je metro ili bus. Tu počinju prvi testovi naše snalažljivosti. U metrou ima jedan dio vagona i stanice, koji je namjenjen samo ženama. Moja suputnica se ipak odlučuje ići u ovaj mješoviti dio, u kojem su 95% muškarci i tek poneka žena, ukoliko je gužva u sekciji za žene. I svaki puta padnemo u nesvjest, jer čim uđemo unutra, neki frajer joj se digne i ponudi mjesto, i ne samo njoj, nego i ostalim rijetkim ženama koje uđu u taj dio metroa. Doduše privlačimo puno pogleda, jer se iz aviona vidi da smo stranci, ali ti su pogledi uglavnom znatiželja i otkrivanje.
Vrlo zanimljivi su i antiamerički slogani, kojih najviše ima upravo na zidovima oko bivše USA ambasade, koja je bila poprištem dugotrajnog prepada i danas slovi kao mjesto ponosa i prikazuje otpor prema surovom kapitalizmu.

Posjećujemo glavne turističke sajtove, iako smo mi rijetki strani turisti: Golestan palaču, Ajatolahov mauzolej, bazar, Šahovu rezidenciju i parkove, te se penjemo malo u iznad grada udahnuti zrak. Odmah iznad Tehrana se do 4000 metara penje planina na kojoj i sada ima snijega, a nju smo vidjeli tek kad smo došli u podnožje, nevjerojatno je da se ona uopće ne vidi iz centra grada, što zbog udaljenosti, što zbog zagađenog zraka. Tu gore vidimo i ono što su nam rekli da se ne radi...mlade parove koji se šeću parkovima, držeći se za ruke, iskazuju nježnost u kulturi u kojoj je to dozvoljeno samo oženjenim parovima. Hrpa je restorana na obroncima planine, i odlučujemo se za jedan, s pogledom na grad iako se baš i ne vidi puno toga. Šteta.

Rezidencije svrgnutog šaha su stvarno masterpiece, od ukusa do trasha, puno šarenila, svile i kadife, srebra i zlata, mramora i keramike...vidi se da je čovjek znao previše uživati, zato su ga valjda i maknuli u revoluciji 1979.godine. Čak i imao i svoj spomenik, no oni su ga odrezali, pa su mu ostale samo noge. Vrtovi su vruhunski uređeni u ovom kompleksu i odista je milina doći ovdje na sjever grada i maknuti se od buke i vreve širokih avenija. Patimo se još u pregovaranju s taksistima, no već pomalo učimo što je fair cijena, da nas ne izvaraju baš do temelja. Koncept taksija koji dijelimo s drugim putnicima je fora, no treba paziti kraj koga ćete sjesti, naime ako ste muško, smijete sjesti samo kraj žene koja vam je u rodu, pa tako mene najčešće stavljaju na prvo sjedalo, da ne bi bilo zabune.

Cijene za većinu muzeja i ostalih mjesta su uglavnom uniformirane, jedino što moramo naučiti njihov način pisanja brojki, jer se on razlikuje od našeg, pa da budemo sigurni, koliko što košta. Poslije će se pokazati da je bilo dobro to naučiti.

Tehran je dobar i za kupovinu karata za daljnje destinacije, pa tako ovdje na licu mjesta kupujemo karte za par unutarnjih letova, svaka košta cca 40 dolara, iako je to nacionalna kompanija, a ne nekakav low cost prijevoznik. Naravno, prije kupovine je bilo bitno naći ulicu u kojoj su svi poslovni prostori putničke agencije, i sad ti izaberi kod koga ćeš kupovati. Naravno, svi su na ulici, pa te cimaju da dođeš kod njih, i tako se mi odlučili za jednog starijeg gospodina, engleski govori izvrsno, pa je dogovor bio lak. Karte smo dobili u papiru, kako su se i kod nas nekad davno ručno popunjavale, iskreno, dok nismo prvi puta ulazili u avion, mislio sam da je ovo jedna dobra prevara, no srećom, moja sumnja u poštenje je bila suvišna i neopravdana.