Vijetnam za početnike - Hue

Hue je zadnji grad na našoj listi Vijetnama i svakako dragulj vijetnamskog imperijalizma. Lako je bilo naći bus iz Hoi An-a, koji nas je za vrlo malo novaca dovezao do bivšeg glavnog grada tj. središta vladara ove zemlje iz 19.stoljeća. Hotela kao u priči, pa smo se odlučili za jedan mali hotel nedaleko od 'Perfume' rijeke, koja razdvaja grad na dva dijela.

Na drugoj strani rijeke se nalazi carska palača sa brojnim hramovima, vrtovima, opasana zidinama i naravno velikim jarbolom s kojeg ponosno vijori nacionalna zastava. Thien Mu pagoda je udaljena od grada svega 4 km i vrijedi ju posjetiti, kao i nekoliko grobnica vijetnamskih kraljeva, obično u sklopu organiziranog poludnevnog izleta.

Grobnice su nevjerojatne, pravi mali kameni gradovi, unutar kojih se vidi raskoš prošlog vremena i štovanje velikih imepratora, uglavnom nastale u periodu od sredine 19.stoljeća do početka dvadesetog.
Velika vrućina nas je ubila u pojam, pogotovo mene, jer sam usred razgledavanja morao u bolnicu. Iz nekog čudnog razloga sam dobio alergijsku reakciju na stopalima, hrpe prištića oko zglobova koji užasno peku i iritiraju.

Naša priručna apoteka nije pomagala, pa je bio red otići u lokalnu bolnicu po neki antibiotik ili kremu za spas noge i stopala. Iskustvo je bilo više nego zanimljivo. Prvo su me šetali od odjela do odjela, onda sam konačno našao liječnika koji govori nešto engleskog pa me uputio na venerične bolesti, i dođem ja tamo, nekoliko trudinica, dva tipa i ja. Otvore se vrate i sestra počne prozivati , te jedna trudnica uđe unutra, ostavi vrata otvorena i tako mi imamo live show i gledamo pregled iz čekaonice, doduše nitko se ne zabrinjava ili buni.

Dođe red na mene, kad ono, svi pacijenti na vratima i prate razvoj događaja. Tri liječnika gledaju moje noge i zglobove, nešto raspravljaju, pokušavaju me pitati što se dogodilo, ali komunikacija je vrlo naporna. Pacijenti posloženi na vratima, promatraju svaki korak ovog procesa. Nakon pola sata vijećanja, odluče mi dati hrpu lijekova, naplate mi pregled u dolarima i puste van. Odem po lijekove i nazad u hotel.

Sutra dan razmišljamo da li da idemo na neki organizirani izlet ili ne, jer nam je to predzadnji dan u zemlji, pa odlučimo se kockati i zamolimo ljubaznu tetu na recepciji da nam naruči taksi da nas odveze na najbližu plažu, a usput neka nam pokaže nešto što nije u lonely planetu. Dođe vozač, ona mu kaže kuda treba voziti i mi krenemo. Lik naravno ne govori engleski, pa se uglavnom sporazumjevamo sa STOP i GO. Uživamo u krajoliku sela kroz koje se vozimo i u jednom momentu nas taksist doveze na groblje koje izgleda fantastično. Kuće u selu su u lošijem stanju od grobnica, jer ovdje postoji vjerovanje da je važnije osigurati miran san svojim prethodnicima, nego sebi. Hodamo po ovom nevjerojatnom groblju, snimamo kadrove, nikoga nema na vidiku.

Lik nas vozi dalje i dođemo do jedne pješčane plaže na kojoj skoro da nema nikoga. Tek jedan ribarski čamac, nekoliko seljaka s volovima koji prevoze pijesak s plaže i jedna birtija u kojoj četvorica staraca piju Heineken i zovu nas da se pridružimo. I tako sjedimo i pijemo toplo pivo, uživajući u osami, pokušavamo komunicirati, no uglavnom se sve svodi na smijeh, kupanje nam nije napeto i guštamo u ovim domaćim djedicama. Poslije nas taksist vozi i prolazimo kraj dugačke plaže, na koju nas je ustvari trebao odmah odvesti, no mašemo rukom i kažemo da produži dalje, sve je pusto i prazno, a ni sunca baš nema.

Vraćamo se u hotel, pakiramo stvari, idemo na posljednji veliki obrok, lovimo avion za Hanoi, odakle dalje preko Guangzhoua do Pekinga i dalje...ova zemlja je odista raj za svakog turista i za svaki džep, te toplo preporučam odlazak tamo.